OTROVNA POLITIKA Oba su pala

Orešković je na kraju ispao frajer kada je smiren i hladan k’o špricer, odbio dati ostavku prije no što je u Saboru izgovorio Tomi i njegovoj sljedbi što ih ide

Da, da, OBA SU PALA! Ne samo oba gola u utakmici s Češkom, koja su nam Česi veličanstveno vratili u posljednjim minutama, već i premijer i prvi potpredsjednik Vlade. Veličanstveno! Naravno da su nam za taj pad, kao i za sramotu na stadionu u St.Etiennu, krivi orjunaši i Jugoslaveni, svi rođeni od 1991. nadalje. Oko ovog drugog promptno su se na društvenim mrežama usuglasili i predsjednica, i notorni Velimir Bujanec, i predsjedničin prijatelj od posebnog povjerenja, da ne kažemo intimus, Zdravko Mamić! S kojim najviše voli slaviti rođendane i još štošta. Što se tiče splitskog HDZ-a, ni za njih nema sumnje da iza svega stoji jugonacionalistički pokret koji podriva našu neovisnu domovinu. Huligani, skinjare, neonacisti, kao i korumpirano vodstvo Hrvatskog nogometnog saveza, nemaju ništa ni s uzrokom ni posljedicama primitivnog divljaštva po kojem je hrvatska reprezentacija nadaleko poznata. Za bezočne terorističke i rasističke ispade na stadionima, na kojima, pušteni iz zatvora, u počasnim ložama sjede Maminjo i Vrbanović, krivi su dakako samo jugoslavenčine koje mrze sve što je hrvatsko! Sumnja je pala i na najseksi ministra Vlahu Orepića, koji je navodno propustio reagirati na vrijeme, a i Zoka Milanović nije sasvim nevin u toj priči, barem po mišljenju Pere Čorića, posljednjeg apologete posrnulog Tome Karamarka. Zanimljiva objašnjenja iz usta onih koji su mrtvi ‘ladni na utakmicama slušali: UBI, UBI SRBINA! UBI, UBI ŽIDOVA! ZA DOM SPREMNI! Nisu reagirali, kao što se sjećate, ni tehnički premijer Orešković, a ni predsjednica koja povremeno ima problema sa sluhom. Veličanstveno! No vratimo se na početak.

Za razliku od Petra Vlahova, koji je pretplatnike javne televizije osim lijepim zubima i frizurom, zabljesnuo inovacijom u informativnom programu, prognozirajući političku budućnost zemlje uz pomoć iskusne astrologinje, nama je bila dovoljna zdrava pamet! Znali smo kako će ova vlada, slučajni Tim, smjerni Božo i Veliki Toma završiti i prije no što se osušila tinta na sporazumu o njihovoj takozvanoj suradnji, koja nije bila koalicija. Dobro, ne morate nas baš previše tapšati, ali hvala vam što ste primijetili da su, zahvaljujući Nacionalu i mudima njegovih urednika, OBA PALA. Hvala, hvala, ne trebate se truditi da nas veličate, znamo da ste navikli na to da mediji i civilno društvo odrade ono što opozicija ne zna – ili neće iz neke svoje sumnjive računice. I da, kad jednom zasjednu na vlast, zaborave zašto su za zdravlje demokracije važna neovisna sredstva informiranja i slobodnomisleći novinari koji ne kopaju po smeću. Zar ne, draga lijeva opcijo u Hrvata, koja s nestrpljenjem iščekuješ novu šansu na parlamentarnim izborima, u rujnu, ako bude pameti?! Međutim, nema u tome ama baš nikakve vaše zasluge, jer da je do vas, Toma Karamarko i njegova stoglava aždaja vladali bi neometano još četiri godine. Dobro, priznajemo da za ostavku Tome Karamarka određene zasluge imaju i Dalija Orešković i njeno Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa, koje je, čini se, osluškivalo bilo javnosti, a ne samo danima kopalo po papirima. Za razliku od prije nekoliko tjedana kada je, upitana o tom slučaju, gospođa Orešković izgledala kao da je upravo ugledala duha i jedva se suzdržavala od nesvjestice, posljednjih dana netko drugi – Veliki Toma – djeluje isprepadano. Dekoncentrirano, odsutno, sjetno, slomljeno… riječi samo naviru nakon otužne 27. obljetnice HDZ-eta na kojoj su oko njega oblijetali stranački lešinari, u očekivanju konačnog Šefova pada. Osobito oni koji su se najviše mazali vazelinom kako bi se što bolje ugurali u njegov prenapučen analni otvor. Znakovito, Milijana Brkića, nekada Vase, nije bilo ni u tragovima. Zna Vaso kada se treba povući i skupljati vojsku za nove unutarstranačke izbore, koji samo što nisu.

No sad, kad su oba pala, moram skrušeno priznati da mi je onog drugog, pri čemu mislim na našeg tehničkog premijera Tima, pomalo žao. “A čouj, kako da ti kaoužem. Daou saoum sveou oud seube”, objasnio je Tim “na kraouju dana”. Zapravo, ispao je na kraju frajer kada je, onako smiren i hladan k’o špricer, odbio dati ostavku prije no što je u Saboru izgovorio Tomi i njegovoj sljedbi što ih ide. Što je, vjerujem, imalo daleko veću težinu nego da im je to sasuo agresivni Zoka s viškom testosterona u krvi, koji i kad ima pravo, izaziva zazor ne samo tuđeg, već i vlastitog biračkog tijela. Osobito kad mu Alex Braun nije blizu. A što se tiče slučajnog Oreškovića, jest da je kao Marsovac uletio na hrvatsku političku scenu i pokazao priličnu dozu samouvjerenosti, da ne kažemo drskosti, prihvativši funkciju premijera, no mora se priznati da je otišao sa stilom.

Šamari koje je podijelio s govornice onima koji su ga na tu poziciju i postavili, još dugo će odzvanjati, a mnogi će se HADEZENJARE, ma koliko debelu kožu imali, crvenjeti zbog onoga što im je rekao: da odlazi zbog SOA-e, Ine-MOL-a i osobnih interesa pojedinaca, čitaj Karamarka. Čak i Ivan Domagoj Zvonimir Trpimir Zdeslav Milošević, koji je dobio zadatak da s Ivanom Šukerom nabraja grijehe eksperimentalnog premijera kojeg su sami izmislili, morao se osjećati barem malo neugodno. Ne znam zašto, ali imam osjećaj da je u tim trenucima našoj predsjednici, koja je raspad Vlade gledala s Pantovčaka, bilo baš nekako ugodno. Svjetla reflektora ponovo su okrenuta prema njoj, koja je u samo šest mjeseci i opet postala stožerna figura naše vlasti. I ne samo figurativno. Samo da nije spominjala orjunaše u osudi huliganskog divljanja u Francuskoj, imala je povijesnu šansu odigrati svoju prvu državničku ulogu. Skoro da bih joj bila spremna zaboraviti estradne nastupe i ljubav prema Thompsonovu glazbenom opusu – toliko je dobro odradila ekspresne konzultacije s političkim strankama – prve, zadnje i jedine – i uputila apel akademiku Reineru da ne oteže s raspuštanjem Sabora i ne vuče mrtvog mačka za rep. Eto što se može kad se hoće slušati stare prepredence Matu Granića i Vladimira Šeksa, koji znaju znanje i podjednako ne podnose Tomu Karamarka. Kojem se loše piše, ne samo u državi, već i u stranci, a možda i u braku. Ne bi me čudilo da se njegov seksepil naglo istopi i da se prestane bezuvjetno sviđati gospođi Ani Karamarko sad kada nije potpredsjednik Vlade, a uskoro ni predsjednik HDZ-a. Valjda je svima, pa i njoj, čak i bez gatare iz HTV-ova Dnevnika jasno da više nije pitanje hoće li ga stranački drugari smaknuti i šutnuti nogom, već kada. Danas, sutra ili jučer? U svakom slučaju, prije parlamentarnih izbora koji nam se bliže. Jer tako žele građani i većina saborskih zastupnika, među kojima i nepredvidivi Mile Banderos. Toliko nepredvidiv da je počeo pretrčavati čim je nanjušio raskol Domoljubne koalicije i Tomin pad. Takav je naš Mile, pragmatičan do boli. I dok je Toma, u fazi klasične negacije vlastitog statusa, kao mantru ponavljao priču o preslagivanju, jedini koji mu je još piskutavo laskao i držao mu se za skute bio je uvaženi akademik Reiner. Koji je, na rubu suza zbog spoznaje da je njegova uloga života trajala samo šest mjeseci, morao poslati na raspust najkraći saziv Sabora u bespućima povijesne zbiljnosti. Kakva šteta, a baš se navikao biti predsjednik, s pratnjom i rotirkama. Sad će morati biti samo akademik. Dođe mi da ridam. Nad nama, naravno, koji smo izgubili još jednu uzaludnu godinu bez reofuourmi koujih nema, što će se zacijelo odraziti i na ocjenu Standard &Poorsa. Bit će, nema sumnje, GOOD, GOOD, GOOD! “Ostanite mirni i vladajte NA!” rekao bi Tim. Pa tko će nas još tako zabavljati, pitam ja vas, kada dobijemo premijera kojem je hrvatski materinji jezik? To bi mogao još samo Mile Banderos, koji bi volio biti premijer jer on može sa svima. I to doslovce. Pitanje je samo tko može s njim. Doduše, u politici nema ljubavi. Politika je kurva, kaže stara poslovica. Pošto?

Komentiraj