Iako je J. K. Rowling prva i jedina osoba koja je od pisanja zaradila milijardu dolara, a “njezin” Harry Potter najveći literarni fenomen u povijesti, čijih je sedam knjiga prodano u više od 400 milijuna primjeraka, ta je britanska književnica ipak za svoje nove romane odlučila koristiti pseudonim Robert Galbraith. “Zov kukavice” prvi je kriminalistički roman o Cormoranu Strikeu i njegovoj odlučnoj mladoj pomoćnici Robin Ellacott, a 2. veljače u Hrvatskoj će biti objavljen i drugi – “Dudov svilac”, u izdanju Mozaika knjiga.

[quote_box_center]

  • Iako je J. K. Rowling prva i jedina osoba koja je od pisanja zaradila milijardu dolara, a “njezin” Harry Potter najveći literarni fenomen u povijesti, čijih je sedam knjiga prodano u više od 400 milijuna primjeraka, ta je britanska književnica ipak za svoje nove romane odlučila koristiti pseudonim Robert Galbraith
  • “Zov kukavice” prvi je kriminalistički roman o Cormoranu Strikeu i njegovoj odlučnoj mladoj pomoćnici Robin Ellacott, a 2. veljače u Hrvatskoj će biti objavljen i drugi – “Dudov svilac”, u izdanju Mozaika knjiga
  • “Odluka da pišem pod pseudonimom nije bio nikakav marketinški trik, niti moj, ni mog agenta ni izdavača. Obojica su mi pružila veliku podršku da ‘letim ispod radara’. Da mi je prodaja romana najvažnija, ispod romana bih napisala svoje ime, i to bih svugdje objavila

[/quote_box_center]

“Odluka da pišem pod pseudonimom nije bio nikakav marketinški trik, niti moj, ni mog agenta ni izdavača. Obojica su mi pružila veliku podršku da ‘letim ispod radara’. Da mi je prodaja romana najvažnija, ispod romana bih napisala svoje ime, i to bih svugdje objavila. Odluka da izaberem muško ime kao pseudonim, pak, bila je potaknuta željom da svoju ‘novu spisateljsku osobu’ odvedem što dalje od sebe same”, napisala je J. K. Rowling na službenim stranicama Roberta Galbraitha. To je otprilike sve što je izjavila o toj temi.

Glavni urednik Mozaika knjiga Zoran Maljković pokušao je objasniti razloge zbog kojih se J. K. Rowling u kriminalističkim romanima potpisuje kao Robert Galbraith.

“Ovo je ono što se zove ‘kompleks dječjeg pisca’. Ne znam zašto bi se pisci trebali stidjeti činjenice da pišu za djecu, posebno kad je riječ o velikim tržištima kojemu J. K. Rowling pripada. Ona je zaista napravila sve što je mogla sa svojim knjigama, jedna je od najbogatijih Britanki, a Harry Potter fenomen sam za sebe. Ali ona je nakon serije o Harryju Potteru željela napraviti veliki odmak, s ciljem da ju se počne čitati i kao pisca za odrasle.

Činilo se da je to jedino moguće napraviti na način da piše pod pseudonimom”, kaže Zoran Maljković. Dodaje kako publika koja čita knjige koje je J. K. Rowling napisala pod pseudonimom Robert Galbraith nije ista ona koja čita njezine romane o Harryju Potteru. To se dokazalo i time da ovi kriminalistički romani jesu postigli značajan uspjeh na tržištu, ali ni približno ono što je napravio fenomen Harry Potter, prema čijim je literarnim predlošcima snimljeno i osam iznimno uspješnih filmova, koji su zaradili 21 milijardu dolara.

Vinko Brešić s Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu objašnjava moguće razloge zbog kojih neki pisci, uz vlastito ime, odlučuju u svojim djelima koristiti i pseudonime.

“Taj prastari fenomen imao je različite faze i oblike, razloge i uspjehe, odnosno neuspjehe u mnogima, pa tako i u hrvatskoj kulturi. Svojevrsna je prijelomnica bila pojava prvih masovnih medija, odnosno novina i časopisa, a među češćim razlozima svakako su strah od reakcija javnost zbog mladosti i neiskustva, ili zbog spola ili zanimanja, a tek potom po mojem mišljenju dolazi ono što se naziva promjenom žanra”, kaže Brešić i dodaje da primjera u svjetskoj, ali i hrvatskoj literaturi ima na pretek. Tko danas, pita se Brešić, uopće zna da se iza muških imena George Sand i George Eliot kriju dvije dame, Francuskinja Aurore Dupin Dudevant i Engleskinja Mary Ann Evans?

“Tko zna da se Mark Twain zvao zapravo Samuel Langhorne Clemens, da je Marie-Henri Beyle poznatiji kao Stendhal, a Aleksej Maksimovič Peškov kao Maksim Gorki? A kada se brat slavnoga Ivana Mažuranića htio skriti iza pseudonima na prvoj našoj putopisnoj knjizi, a zapravo špijunskome izvještaju ‘Pogled u Bosnu’, znalo se da je Jedan Domorodac – Matija Mažuranić. Slovenac Jakob Frass postaje hrvatski Ilirac Stanko Vraz, a kao kritičar potpisuje se kao Jakob Rešetar jer je on taj koji rešeta nove knjige. Iza drugog kritičara, Jakše Čedomila, krio se zapravo svećenik Jakov Čuka, a u prikrivanju svojih satira, kritika i feljtona pravi su majstori bili Petrica Kerempuh, Kopriva i Onofrius, tj. August Šenoa. Tko uopće još zna da je Jenio Sisolski Eugen Kumičić ili K. Šandor Gjalski da se pravim imenom zove Ljubomil Tito Josip Franjo Babić?! Samo upućeni znaju kakav je stekliš bio Sigma, a kakav pjesnik i pripovjedač A. V. Rastevčić, tj. Ante Starčević – Otac Domovine. Mladi Milan Begović, tj. Tugomir Cetinski, Xeres de la Maraja, Stanko Dušić i još kojekako, bio je pravi majstor u zavođenju lažnim imenima”, nabraja tek neke primjere profesor Brešić.

Kaže da je veliko pitanje hoće li se ikada doznati koliko se zapravo hrvatskih pisaca krije pod mahom anglosaksonskim imenima u feljtonima između dvaju svjetskih ratova. “Literatura za kravarice”, kako su se nazivale knjige Marije Jurić Zagorke, i slična književnost, nije smjela računati na pristojne čitatelje, ali ni na ozbiljne pisce.

“Zato se i jedni i drugi skrivaju. Neki su nakladnici jednostavno strana imena uvjetovali, jer su se bolje prodavala. Koliko bolje, pokazuju tadašnje naklade od 50 do 100.00 primjeraka po naslovu. O tome svi hrvatski pisci danas mogu samo sanjati! No, valja reći da ovi razlozi nisu kumovali Feđi Šehoviću kada se u svojim povijesnim romanima počeo potpisivati kao Raul Mitrovich. U slučaju ‘lakoga štiva’ Suzane Rog, za razliku od ostaloga dijela opusa Zvonimira Majdaka, mislim da se radi o kombinaciji novoga žanra i društvenoga okvira, odnosno autorova osjećaja slobode. Ne znam jesam li pravu, ali mi se čini da su ovi društveni razlozi danas, srećom, nestali. To ipak ne znači da je baš svejedno kako se zovete”, smatra Brešić.

Da nije svejedno kako se zovete dokazuje i činjenica da je ime J. K. Rowling itekako pomoglo uspjehu romana Roberta Galbraitha. “Da je njezino ime itekako pomoglo, dokaz je i činjenica što se odjednom ‘slučajno’ otkrilo tko se krije iza tog pseudonima, što je odmah i povećalo broj prodanih primjeraka tih knjiga, iako to nije publika koja je čitala romane o Harryju Potteru. Ipak je ona veliko književno ime”, tvrdi Zoran Maljković koji objašnjava da pisanje pod pseudonimom često koriste pisci komercijalnih romana, iako ne svi. Primjerice, jedan od najpopularnijih pisaca ikad, Amerikanac James Patterson, koji je prodao više od 300 milijuna primjeraka svojih romana, pod svojim imenom piše i knjige za djecu i mlade.

Komentiraj

PODIJELI
- rođena u Zagrebu 1978. godine - mr.sc. međunarodnih odnosa - diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu - novinarstvom se bavi od 1999. godine - dosad je radila u Jutarnjem listu, lifestyle magazinu Story, političkome magazinu Aktual - u Nacionalu je pomoćnica glavnog urednika i piše teme iz kulture