NACIONALNA GROUPIE S Hasanbegovićem na prvenstvo

Daj, Haski, makni se od ovih UMJETNIČKIH MORONA. Bolje potroši na staru ekipu lovu od dnevnica koje dobiješ nego da je bacaš na ove umjetničke klošare, na njihove projekte

Napokon sam preko vikenda odlučio svoju curu Stojku izvest negdje van. Vidio sam da se u Botaničkom vrtu održava nekakav glazbeni vikend, mladi muzičari, studenti Glazbene akademije svirat će biljkama, koliko sam shvatio. Pomislio sam, to bi se Stojki moglo svidjet, ona je iz glazbene obitelji, stari joj je svirao violinu u Filharmoniji. A najvažnije je bilo to da je upad na to događanje bio besplatan.

Stojka je dovukla sa sobom nekog frenda iz Zapruđa. Tip je djelovao dosta rabijatno, najmanje deset godina starije od mene. Uskoro sam iz njegove spike obojene grubim, uličnim slengom shvatio da je Bed Blu Bojs, imao je iza sebe više gostovanja i stadionskih tučnjava nego Bozanić nedjeljnih propovijedi. Nije mi bilo jasno zašto je uopće došao u Botanički. Valjda mu je dosadilo čamit u kvartu, pa se prikrpao Stojki. Samo sam se nadao da neće napravit neko sranje. O remenu mu je visila Konzumova vrećica puna navijačkih limenki Žuje. Cijevčio ih je jednu po jednu dok smo bauljali po Botaničkom. Vidio sam da se jebeno dosađuje, baš kao i ja. Ispuštao je tihe prdeže i onda za smrad optuživao egzotične biljke pored kojih smo prolazili, gunđao da bi on sve te posjekao, pa neka rastu i smrde tamo odakle su i došle.

DA BI SE ONDA NAGLO ozario kad je ispred neke mlade violinistice koja je gudila drvetu sekvoje, ugledao ministra kulture Hasanbegovića. Takve ozarene face valjda su imali legionari kad bi u pustinji naišli na izvor s vodom. Gipkim, tigrovskim skokom skočio je na Hasanbegovića, obujmio ga oko struka i podižući ga u zrak ispuštao neki navijački poklič. Violinistica što je svirala sekvoji, apatično je spustila svoj instrument.

“Ovaj… Daj samo malo tiše… Djevojka ne može svirati… – Hasanbegović će Bojsu.

Bojs ga je spustio na zemlju. Ošacao je pogledom potuljenu violinisticu.

“Daj, Haski, kaj si zabrijal na finjaka… Kaj sad ne smijem ni navijat jer treba gudi drveću? Kaj se to s tobom događa? Preselil si iz Pruđa u Centar i odma zabrijal na te umjetničke spike ko i Riper. Preseli ekipa u Centar i odma ono… Austrougarska, mocart kulge.”

Mogao sam naslutiti kako se u tom trenutku osjećao Hasanbegović. Jer sam se i sam tako osjećao kad bih se vratio u Đakovo, pa bi me tamo moja stara ekipa podjebavala da sam se u Zagrebu kao nešto umislio, da sam postao umjetnički šupak, pederko što gmizi po zagrebačkoj špici u hlačama na crtu. Koliko sam u tim trenucima žudio da netko stane u moju obranu… Ali nije imao tko.

“Zašto ga prozivaš zbog tog što je odlučio napraviti nešto od života? Pa trebao bi mu čestitat… Što ima loše u slušanju klasične glazbe?”

Bojs me prostrijelio pogledom. Ustuknuo sam.

“Gle, reci ovom svom da začkomi. Jer ne odgovaram za sebe ak mi se još jednom obrati tak s visoka… S tom pederskom spikom”, obratio se Stojki. Njoj je u mraku zabljesnuo pogled kao mački koja se sprema u noćni lov.

“Možda mu i ne bi škodilo dobit malo batina. Nije da nije zaslužio…”

“Koji je tebi! Nahuškavaš rmpajlije iz svog kvarta na mene!”

“Smetaju ti moji frendovi iz kvarta? A ne pitaš se zašto sam se ponovo počela družit s njima? Jer sam očajna! Misliš da sam glupa! Svi bruje da si u Makarsku na festival poveo onu flundru s anglistike, salonsku ljevičarku iz centra čiji tatica po Pepermintu pušta muziku s Tedeschijem! Nju si odveo u hotel, a mene ostavio da se cvrljim u kvartu! Prebij ga! Što se mene tiče možeš mu nabit glavu u ovaj tu ribnjak i držat ga sve dok ne shvati koliko me povrijedio!” Stojka je zapala u jednu od onih svojih histerija.

Bojs je krenuo prema meni. Unezvjereno sam pogledao prema Hasanbegoviću.

“Ministre…”, zapijukao sam. “Ako me ovaj vaš prebije… letite iz Vlade… ja sam kvir pisac… Bio sam danas na gej prajdu… Vas nije bilo tamo… I sad će još vaš frend vama pred očima pretuć kvir pisca u Botaničkom u koji su Bojsi nekad dolazili mlatit gejeve!”, propentao sam, dlanovima zaklanjajući lice.

Bojs me zgađeno slušao.

“Haski… S kojim si ti gelipterima ušao u spiku…” promrsio je.

“Ne vrijeđaj me!” dreknuo sam.

Bojs mi je srednjakom stisnuo macolu na čelo.

“Daj, Haski, makni se od ovih umjetničkih morona… Mazni dnevnice iz tog svog ministarstva i ajmo zapalit u Pariz na prvenstvo… Počasti staru ekipu ko kaj je ona prije tebe s tim dnevnicama častila svoju ekipu, rokala po kafanama… Ajmo se i mi ubit od cuge i klope u Francusku! Bolje potroši na staru ekipu tu lovu nego da je bacaš na ove umjetničke klošare, na njihove projekte… Daj, jebote, da se i mi malo provedemo. Ionak bu te onaj brbin Pupavac možda idući tjedan izbacil iz Vlade…”

“Pariz…” uzdahnula je Stojka.

“BUŠ I TI IŠLA S NAMA… Imaš dobre sesi. Ofarbali bumo ti ih u šahovnicu, fotkali bumo te na tribinama… Pa odma uletiš poslije kod Haskija u ministarstvo ko ona kaj je na prošlom prvenstvu fotkala sesi, pa su je zbog dokazanog patriotizma odmah stavili u ministarstvo sporta i obrazovanja…”, ponudio joj je Bojs.

Hasanbegović se nervozno osvrtao oko sebe kao da gleda snima li tko ovo.

“Ministre… Sigurno ste čitali Geteovog Fausta… Vama se sad u ovoj šumi, privučen Mocartovom glazbom prikazao Mefisto u obličju ovog Bojsa… Bog vas stavlja na kušnju…”

“Mama ti je Mefisto, munjaro!” Bojs je opet napeo srednjak.

Tolko se očito čitavim tijelom napeo da mi stisne novu macolu da mu je pobjegao novi pivski prdež. Svi smo se instinktivno odmaknuli od njega.

“Fuuujjjj, prostak!” vrškovima anemičnog kažiprsta i palca violinistica je začepila nos.

“To ti je sekvojina kritika tvom guđenju”, zadovoljno se bez trunke kompleksa nacerio Bojs.

Komentiraj

PODIJELI
Perjanica nove hrvatske satire i začetnik balkaniziranog gonzo novinarstva, u kolumnama neodgovorno uzurpira medijski prostor za vlastiti probitak u politiku, gdje će ostvariti svoje životne ambicije: ne raditi ništa. Potomak oca branitelja i majke esdepeovke, Svirac je mutant bez iluzija koji se kao jegulja provlači između lijevih i desnih, crvenih i crnih.