Do redakcije Nacionala potkraj prošlog tjedna dospio je dokument koji bi mogao pomoći da se rasvijetle okolnosti pogibije Milana Levara, časnika Hrvatske vojske i svjedoka ratnih zločina nad civilima na gospićkom području, ubijenog eksplozivnom napravom 28. kolovoza 2000. To je ubojstvo nedavno ponovo dospjelo u središte pozornosti jer je policija početkom prosinca prošle godine raspisala nagradu od 100.000 kuna za svaku obavijest koja će pridonijeti rasvjetljavanju tog zločina.

[quote_box_center]

  • Do Nacionala je dospio dokument koji bi mogao pomoći da se rasvijetle okolnosti pogibije Milana Levara
  • Sadržaj tog dokumenta otkriva da je Rožić policiji vrlo precizno i detaljno opisao kako je i po čijem nalogu osobno sudjelovao u ubojstvima civila na gospićkom području
  • Demantirao je da je ubio Levara, ali je policiji iznio što misli o tome tko je počinio i naručio Levarovo ubojstvo

[/quote_box_center]

Nacional ima uvid u službenu zabilješku koju su djelatnici gospićke policije u rujnu 2000. sastavili nakon razgovora s Ivicom Rožićem zvanim Bijeli Vuk. Sadržaj tog dokumenta otkriva da je Rožić policiji vrlo precizno i detaljno opisao kako je i po čijem nalogu osobno sudjelovao u ubojstvima civila na gospićkom području. Kako je Rožić policiji priznao da je osobno sudjelovao u postavljanju eksplozivnih naprava na gospićkom području, upravo je on godinama pod sumnjom da je ubio i Levara. On je to demantirao, ali je policiji iznio što misli o tome tko je počinio i naručio Levarovo ubojstvo.

U policijskom dokumentu o tome je zapisano sljedeće: “…Ivica je napomenuo da on zasigurno nema veze s tim događajem i da nikad nije bio u sukobu s pokojnikom kojega dobro poznaje i jedno vrijeme su čak bili zajedno u postrojbi kad je zapovjednik bio Pajo Conjar. Upitan za osobe na koje bi nas mogao uputiti kao organizatore ili izvršitelje ovog događaja, napomenuo je da je po njemu osoba broj jedan odgovorna za ovaj događaj Tihomir Orešković, a čak i njegov brat Ivica Orešković koji radi u SIS-u u Zagrebu. Tijekom razgovora istaknuo je da bi taj posao mogli baviti mnogi, a ne isključuje ni Ivicu Živkovića koji kod sebe posjeduje jako puno dokumentacije iz policije bivšeg SDS-a, kao i ono što je pisao Levar o događanjima u Gospiću. Živković je bio časnik Hrvatske vojske i trenutačno je u mirovini. Spomenuo je i da je s Tihomirom Oreškovićem jako dobar i Boban iz Udbine pa nije isključio da je i on obavio taj posao kao jedna od osoba izvan Gospića na koju bi malo tko obraćao pozornost.”

Rožić je policiji još jednom dao do znanja da bi Tihomir Orešković mogao stajati iza ubojstva Milana Levara. Rekao je da bi trebalo provjeriti komu je Levar nosio dokumentaciju zadnjih dana prije nego što je ubijen, komu je od osoba u Gospiću najviše “voda došla do grla” i s kim se ta osoba druži. Kad su ga policajci upitali misli li pritom na Tihomira Oreškovića, Rožić je potvrdno kimnuo glavom.

Rožić je policiji iznio i neke svoje opservacije o širem miljeu koji bi mogao stajati iza Levarova ubojstva. O tome u policijskom izvješću piše: “Po njegovu mišljenju trenutačno najzatvoreniji i najopasniji krug ljudi je iz SIS-a i Vojne policije, a koji se najviše eksponirao 1991. i 1992. Iz, kako on kaže, vojničkih razloga ne želi govoriti o imenima, uz napomenu da policija u ovakvim slučajevima pravi grešku jer nikada pozornost ne posvećuje pripadnicima svoje specijalne jedinice.” Rožić je upozorio policajce koji su ga ispitivali da među pripadnicima SIS-a i Vojne policije svakako ima ljudi koji su spremni nasilno postupati i prema djelatnicima policije koji rade na tim slučajevima.

To njegovo priznanje olakšalo je rad policiji na rasvjetljavanju gospićkih ratnih zločina počinjenih s hrvatske strane, ali je ono izdvojeno iz kasnijih sudskih spisa kao pravno nevažeći dokaz, jer je Rožić svoj iskaz tada dao bez prisutnosti odvjetnika. Unatoč tomu, sadržaj Rožićeva iskaza, koji je dosad bio nepoznat javnosti, izazvao je tada dalekosežne posljedice.

ivica Rožić rodio se 16. siječnja 1962. u obitelji koja je egzistencijalno bila vezana uz JNA. Otac Stjepan, kojeg su susjedi zvali Štef, imao je status civilne osobe u tadašnjoj jugoslavenskoj vojsci radeći kao domar gospićkog Doma JNA koji se nalazio tik uz njihovu obiteljsku kuću. Rožićevi roditelji, on i mlađi brat živjeli su poprilično povučeno.

16-18-1
NACIONAL JE NEDAVNO PISAO O NESTANKU 117. GOSPIĆKE BRIGADE ZNG-a IZ SLUŽBENIH ARHIVA MORH-aI POVEZANOSTI TOG SLUČAJA S UBOJSTVOM MILANA LEVARAFoto: Nacional

Prema tvrdnjama njegovih znanaca, Ivicu Rožića roditelji nisu odgajali da mrzi Srbe. Neki od njih tvrde da bi se njegova kasnija opsesija mogla protumačiti klasičnom pubertetskom traumom neuzvraćene prve ljubavi, po kojoj je, sve do “bombi iznenađenja”, ostao zapamćen u svojoj generaciji. U srednjoj školi zaljubio se u kćer ličkog Srbina, lokalnog milicionara. Dok je Rožić učio autolimarski zanat, djevojka u koju se zaljubio pohađala je gimnaziju. Kako je zgrada gimnazije bila pokraj gradskog drvoreda, čije su krošnje dosezale prozore njezina razreda, imao je običaj penjati se na stablo i očevim dalekozorom gledati je dugo kroz školski prozor. Nakon završetka nastave svakodnevno bi je pratio do kuće s pristojne razdaljine. Vršnjaci su zbijali šale na njegov račun, no djevojčin otac, sve zabrinutiji tim iskazivanjem fanatične privrženosti, intervenirao je kod njegovih roditelja.

Bile su to prve naznake da je Ivica Rožić već u najranijoj dobi pokazivao simptome poremećaja osobnosti, koji su ga u razdoblju najvećeg ratnog kaosa učinili prikladnim “materijalom” za manipulaciju navodnoj “državotvornoj” avangardi među hrvatskim braniteljima i osloboditeljima Gospića.

Tihomir Orešković, koji se u Gospiću pojavio u rujnu 1991., u najuži krug svojih suradnika u Operativnom štabu, osim Rožića, regrutirao je nekoliko lokalnih pijanaca, jednog bolničara koji je “u fušu” trgovao lijekovima i gospićkog grobara kojeg su mještani optuživali za pljačku grobova. Rožić je bio uključen u diverzantski vod HV-a, a Orešković, sklon mistifikacijama, osobno je za njega izmislio “konspirativni” nadimak Bijeli Vuk. Rožić je u izjavi policiji naveo da je u regularne postrojbe pristupio kao dragovoljac 25. kolovoza 1991., kad je formirana 25. satnija pod zapovjedništvom Paje Šimića zvanog Conjar. Nakon dolaska mirovnih trupa UN-a Rožić je dobio status profesionalnog vojnika Hrvatske vojske, što je ostao gotovo do uhićenja tzv. gospićke skupine 2001.

Prva “mina iznenađenja” koja je identificirana kao njegova kreacija potječe iz 1994. kad je njome ubijen starac, član obitelji Stojanović. S Rožićem su, kao profesionalnim vojnikom, tada razgovarali nadležni pripadnici SIS-a i Vojne policije. Pretresli su njegovu kuću, zaplijenili poveću količinu eksploziva i zamolili ga da prestane sa svojim bombaškim akcijama. Rožić je nastavio svoje aktivnosti. Do 1996. žrtve su identificirane isključivo u izvješćima Hrvatskog helsinškog odbora, a Rožić je ušao u obzor ozbiljnijeg interesa policije i pravosuđa tek u kolovozu 1996., kad je u eksploziji podmetnute bombe u dvorištu seoske kuće u Vrapcima ubijen 75-godišnji general Milorad Miščević, osobni prijatelj tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana.

Umirovljeni partizanski general rat je proveo u Zagrebu, a svoju drugu ličku kuću dobrovoljno je stavio na raspolaganje hrvatskim braniteljima. Kad su je hrvatske snage napustile, do temelja je minirana. Rožićeva mina usmrtila je Miščevića dok je u kraćem posjetu pokušao dovesti u red zapušteno i opljačkano dvorište.

Bilo je to prvi put da je Policijska uprava Ličko-senjske županije sazvala konferenciju za novinare na kojoj se priznalo da Likom krstare ubojice i bombaši koji nastoje spriječiti povratak izbjeglih Srba. Pred javnošću je prešućeno da je Miščevićev ubojica dobro poznat i da je MUP-ov Odjel za ratne zločine faktički završio posao, identificirajući većinu ljudi koje je Rožić poubijao i većinu kuća koje je srušio. Istražni rezultati proslijeđeni su tadašnjem MUP-ovu vrhu, ali građa je označena etiketom državne tajne i zataškana. Tadašnjem šefu gospićke policije Ivanu Dasoviću – poslije svjedoku optužbe protiv tzv. gospićke skupine vrlo slaboga pamćenja – dan je nalog da od Rožića i drugi put zaplijeni eksploziv što ga je u međuvremenu opet uskladištio u svojoj kući.

U siječnju 2000., kad je HDZ prepustio vlast koalicijskoj vladi, u naslijeđe je ostavljena i faktički zaokružena istraga o Ivici Rožiću. U ljeto iste godine likvidiran je i Milan Levar, koji je prije toga dao iskaz haaškim istražiteljima o ratnim zločinima počinjenima nad srpskim i hrvatskim civilima tijekom rata. Iako je Haaški sud zatražio njegovu zaštitu, hrvatska policija provela je to samo djelomično u početku, a kasnije su to ignorirali i zagubili nalog. No nečiji nalog izvršili su ubojice koji su 28. kolovoza 2000. podmetnuli bombu u njegovu automehaničarsku radionicu. Da hauba automobila nije bila podignuta, osim Milana Levara zasigurno bi stradao i njegov tada desetogodišnji sin koji mu je pomagao u radionici.

Država je u tom slučaju posredno i priznala odgovornost jer je odmah pristala na nagodbu kad je udovica Vesna Levar zatražila odštetu za smrt supruga kojeg su državni organi bili dužni štititi. Nedugo nakon Levarova ubojstva uhićena je skupina ljudi među kojima je bio i Tihomir Orešković, ali njihovo uhićenje naizgled nije imalo veze s Levarovim ubojstvom.

Rožić je u razgovoru s policijskim istražiteljima vrlo detaljno govorio o tome što se u Gospiću događalo u ratno vrijeme. Ispričao je da su neki njegovi suborci po nalogu Tihomira Oreškovića odvodili i ubijali lokalno srpsko stanovništvo. Policiji je ispričao da su Nikica Došen, Josip Bušljeta i Mihovil Kurs po Oreškovićevim nalozima rušili napuštene srpske kuće i ubili najmanje jednu osobu, sina slastičara iz Gospića po prezimenu Pavlica. Rožić je priznao da je rušio kuće po Gospiću, ali i po nalozima visokih časnika iz Zagreba na području Divosela i Počitelja u rujnu 1993. u akciji Medački džep. Rožić je ispričao policiji da su najveći broj srpskih kuća porušili Jole Stilinović rodom iz Ličkog Novog, Tomica Majerović Jale i Mate Rudelić. Rožić nije bio posve siguran je li policiji iznio njihova prava imena i prezimena, ali je opisivao gdje tko od navedenih radi ili je radio prije izbijanja Domovinskog rata. Rožić je policiji priznao da su ga navedene osobe učile miniranju i da se poslije osamostalio. U policijskom izvješću, među ostalim, stoji: “Na postavljeno pitanje što je s preostalim minama iznenađenja Ivica je odgovorio da ih je najveći broj poskidao 1999. u dogovoru s visokim dužnosnicima iz Zagreba, koji su mu rekli da je vrijeme da se s tim prestane i da su njegove dosadašnje aktivnosti dale pozitivne rezultate. Budući da strogo poštuje zapovijedi, poslušao je osobe čiji identitet ne želi otkriti, jer se na to zavjetovao.”

Rožić je više puta pogrdno govorio policiji o ubijenim osobama srpske nacionalnosti, da se radi o osobama koje nisu vrijedne spomena, da su to “ionako srpske glave koje nisu vrijedne izgorenog čika, na koje ne treba trošiti tintu”. Rožić je priznao policiji da je i osobno ubijao lokalno srpsko stanovništvo.

Djelomice i na temelju Rožićeva iskaza otvorena je službena i javna istraga koja je na kraju rezultirala osuđujućim presudama za Tihomira Oreškovića, Mirka Norca i Stjepana Grandića. Sudski nalog za uhićenje osoba iz tzv. gospićke skupine izdan je u veljači 2001. Orešković se nije opirao uhićenju, vjerojatno isprva očekujući da će iz pritvora uskoro izići, ne samo s aureolom ratnog heroja, nego i političke žrtve tadašnje nove vlasti. Mirko Norac, u tom trenutku tek umirovljeni general HV-a, odlučio se na dvotjedni bijeg i skrivanje, jer je bio uvjeren da je kazneni postupak u Hrvatskoj samo trik da ga uhite i izruče Haaškom tribunalu. Uhićenje Rožića i ostalih optuženika nastojali su spriječiti mještani i članovi njihovih obitelji u Gospiću, opkolivši policijske “marice” kojima su trebali biti prevezeni u riječki pritvor. Bila je to uvertira za masovne prosvjede u režiji HDZ-a koji je računao da su kaznene prijave protiv “gospićke skupine” sjajna šansa da se, ni godinu dana nakon izbornog poraza, opet dočepa vlasti. I danas ugledni član HDZ-a Darko Milinović vezao se lancima s lokalnim istomišljenicima, protestirajući protiv obavljenih uhićenja. Na splitskoj rivi održane su 11. veljače 2001. demonstracije HDZ-ove desnice, tobože, u čast Mirka Norca i Domovinskog rata. Uz animaciju cijele političke infrastrukture HDZ-a u Hrvatskoj i susjednoj Bosni i Hercegovini, organizatori skupa već su imali zgotovljenu stranačku garnituru koja će preuzeti položaj Račanove vlade. Premda je Račana i njegove ministre doista obuzela panika, prosvjedi su gubili na žestini i masovnosti kako su se udaljavali od hrvatsko-hercegovačke granice i približavali Zagrebu. U pokušaju trijumfalne reprize na Trgu bana Jelačića, desničarski ustanak okupio je nekoliko tisuća ljudi, pokazujući kako se šutljiva patriotska većina Hrvatske ipak stidi mračnih epizoda Domovinskog rata.

Mirko Norac se nakon pojavljivanja pred HTV-ovim kamerama 21. veljače 2001. predao sudskim vlastima i pred riječkom istražnim sucem dao iskaz u kojem je 35 minuta poricao sve tvrdnje iz kaznene prijave. Optužnica je podignuta 5. ožujka 2001. Orešković, Norac, Rožić, Čanić i Grandić optuženi su za likvidacije srpskih civila koje su lovili po Karlobagu, kao i za dvije masovne egzekucije na lokacijama Pazarište i Lipova Glavica. Znatan fragment optužnice temeljio se na istražnim priznanjima optuženog Grandića koji je prihvatio odgovornost predvodnika streljačkog odreda u Lipovoj Glavici, pravdajući se da je izvršavao zapovijedi svog tadašnjeg zapovjednika Norca. Kao krunski svjedoci optužbe pojavili su se Ante Karić i Dražen Jurković. Karić je u vrijeme gospićkih zločina bio šef ličkog Kriznog štaba, nadređen Oreškoviću. Jurković je istu funkciju obavljao pokrivajući užu zonu samog Gospića.

Kroz riječku sudnicu prošlo je 120 svjedoka. Sutkinja Ika Škarić putovala je u Njemačku da sasluša dvojicu Hrvata koji su tvrdili da im na hrvatskom teritoriju prijeti smrtna opasnost od Oreškovićevih i Norčevih osvetnika. U Beogradu je saslušala 18 preživjelih žrtava od kojih su neke 1991. prepoznale ubojice u uniformama Hrvatske vojske. Optuženici su se branili uobičajenim argumentima. Norac je tvrdio da su svjedoci sve izmislili, a Tihomir Orešković cijeli je proces proglasio urotom antihrvatskih sila protiv Domovinskog rata koji bi, bez njega osobno, Hrvatska u Gospiću nedvojbeno izgubila. Rožić je tvrdio da mu ništa nije dokazano.

Potkraj ožujka 2003. sutkinja Ika Šarić privela je kraju suđenje u kojem je pripadnicima Hrvatske vojske prvi put izrečena kazna za ratne zločine nad srpskim civilima. Bila je izložena ogromnim pritiscima. Ivica Rožić tom je prilikom bio oslobođen. Kazna za počinjena nedjela nije ga stigla zbog proceduralnih razloga. Petnaest godina nakon njegova saslušanja u gospićkoj policiji Nacionalu je dostavljen sadržaj njegovih jezivih priznanja o ubojstvima u kojima je sudjelovao, kao i o njegovim saznanjima o ubojstvu Milana Levara, vjerojatno kako bi se ponovno pokrenula rasprava o dosad ne posve razjašnjenim misterijima masovnih ubojstava na gospićkom području.

Komentiraj

PODIJELI
Berislav Jelinić je istraživački novinar sa više od dvadeset godina radnog iskustva u vodećim hrvatskim tiskanim i elektroničkim medijima. Diplomirani je kriminalist sa apsolviranim studijem novinarstva, te stečenim zvanjem EMBA nakon završene Cotrugli Business School. Radio je kao novinar i urednik u tjednicima Globus, Studio, Arena, Aktual, dnevnim novinama Jutarnji list, na OTV-u, te autorski surađivao na projektima emitiranim na HTV-u i TV Mreži, ali najveći dio profesionalnog angažmana aktivan je u Nacionalu. Početkom 2014. izdao je knjigu pod naslovom Zašto je ubijen Ivo Pukanić. Godinama je aktivan u nevladinom sektoru vezanom uz razvoj transparentnosti pravosuđa. Tijekom posljednjih pet godina aktivan je član Rotary kluba Zagreb Medvedgrad, gdje je odradio i jednogodišnji predsjednički mandat.