Samo nekoliko dana prije proslave 85. rođendana Relje Bašića donedavni predsjednik Ivo Josipović odlikovao ga je Redom kneza Branimira za doprinos kulturi. Ovaj rođeni Zagrepčanin po majci Elly Bašić, renomiranoj pijanistici i glazbenoj pedagoginji je Židov, dok je prezime naslijedio od očuha Mladena Bašića, dirigenta. Diplomirao je glumu na zagrebačkoj Akademiji u klasi dr. Branka Gavelle. Već pri kraju studija 1955. Bojan Stupica, slovenski redatelj i suprug poznate glumice Mire Stupice, pozvao ga je u HNK. U stalnom angažmanu do 1967. odigrao je gotovo 500 predstava u režiji Vlade Habuneka, Georgija Para, Dine Radojevića, Joška Juvančića, Koste Spaića. Zasićen klasičnim dramskim repertoarom, tada je prešao u slobodne umjetnike. Glumio je usporedo u Komediji, Teatru &TD, ZKM-u te svakog ljeta na Dubrovačkim ljetnim igrama. Počeo je i prvi na ovim prostorima režirati moderne komade, poput: “Ljubafi” Murraya Schisgala i “Hotela Plaze” Neila Simona.

[quote_box_center]

  • Nekoliko dana prije proslave 85. rođendana Relja Bašić odlikovan je Redom kneza Branimira za doprinos kulturi
  • 1974. kao umjetnički ravnatelj, redatelj i glumac osnovao je “Teatar u gostima” okupivši tadašnje velike zvijezde hrvatskog i srpskog glumišta
  • Najveću popularnost donijele su mu glavne uloge u filmovima Kreše Golika “Imam dvije mame i dva tate” i “Tko pjeva, zlo ne misli”

[/quote_box_center]

Od Bojana Stupice posudio je ideju o osnivanju glumačke trupe koja bi sama odabirala repertoar i igrala svaku večer na prostoru cijele Jugoslavije. Tako je 1974. kao umjetnički ravnatelj, redatelj i glumac osnovao “Teatar u gostima” okupivši tadašnje velike zvijezde hrvatskog i srpskog glumišta: Fabijana Šovagovića, Vanju Dracha, Ivu Serdara, Franju Majetića, Anu Karić, Zdravku Krstulović, Jelisavetu Sablić, Nedu Spasojević. Otkrio je mlade glumice poput Ksenije Pajić i Dubravke Ostojić i pružio im prvu šansu uzevši ih u angažman. Glumci i tehnika 30 su godina putovali kombijem i u raznim gradovima i selima izveli više od 4200 predstava.

Usporedo se razvijala i njegova impresivna filmska karijera, koja je započela 1954. zapaženim epizodnim likom u filmu “Koncert” Branka Belana. Dvanaest godina poslije osvojio je Zlatnu arenu za ulogu u “Rondu” Zvonimira Berkovića, jednom od najvažnijih filmova u povijesti hrvatske kinematografije. Najveću popularnost donijele su mu glavne uloge u filmovima Kreše Golika “Imam dvije mame i dva tate” i “Tko pjeva, zlo ne misli”, u kojima je igrao s danas pokojnom Mijom Oremović. Ušao je u podsvijest filmske publike kao “gospon Fulir”, s kojim ga mnogi gledatelji i danas ponajviše identificiraju. Za sebe netipičnu filmsku ulogu klošara odigrao je u “Kužiš, stari moj” Vanče Kljakovića, kao i džepara u “Depsu” Antuna Vrdoljaka.

Redatelji su mu najčešće dodjeljivali uloge šarmera i intelektualaca, poput onih u “Ljubici” Kreše Golika, “Kiklopu” Antuna Vrdoljaka, “Ljubavnim pismima s predumišljajem” Zvonimira Berkovića ili “Ispod crte” Petra Krelje. Kako govori njemački, francuski, talijanski, engleski i slovenski, tražili su ga i strani filmski redatelji pa je njegova inozemna filmografija čak bogatija od domaće. Ne jednom izjavio je kako je uvijek imao peh što je imao zapažene uloge u lošim filmovima proslavljenih europskih redatelja poput Volkera Schlöndorffa. Iako su mu agenti svojedobno nudili da se radi inozemne karijere preseli u München ili Pariz, ostao je u rodnom gradu.

Još uvijek živi u centru Zagreba, na drugom katu dvorišne kuće u kojoj je proveo i djetinjstvo, u kojoj se živost i buka Ilice uopće ne čuju. Iz tog luksuznog stana s velikom terasom i pogledom na vrt i obronke Griča posljednjih pet godina Relja Bašić ne izlazi. Osim u iznimnim prigodama, radi odlaska u bolnicu ili dobivanja značajnog priznanja. Otkad je prinuđen, nakon dvije operacije kuka, na stalni boravak u domu, kojim se kreće na štakama, slaže bogatu arhivu, od napisa objavljenih o njemu do predstava i filmova u kojima je sudjelovao, zabilježenih na stotinama diskova i kaseta. Gleda omiljene glazbene TV kanale Mezzo s klasičnom glazbom i Jazz TV, kao i sportske, uživajući u teniskim turnirima. Sluša radio, gleda europske filmove, prati svjetske vijesti na desetak kanala, čita brojne novine i časopise, među kojima je i Nacional redovito na njegovu stolu, kao i knjige na nekoliko jezika. Prima kolege iz Beograda, poput Jelisavete Sablić i Bogdana Diklića.

Puši nekoliko cigareta dnevno. Komunicira s inozemnim medijima poput hamburškog Der Spiegela. Sretan je u druženju sa suprugom Koraljkom, kćerima Ninom i Nikom (među kojima je razlika čak 26 godina), smije se s unucima. Uživa u brojnim slikama, od kojih je najimpozantniji portret Zlatka Kauzlarića Atača, izložen u dnevnom boravku, s karakterističnom Reljinom pozom: spuštenih ramena, s rukama u džepovima.

U ekskluzivnom intervjuu za Nacional prisjeća se detalja iz bogate biografije, priča o karijeri, filmovima, partnericama, povijesnim ličnostima, ali i analizira aktualnu političku situaciju.

NACIONAL: Prije nekoliko dana proslavili ste 85. rođendan. Jeste li, prije trideset godina, pomišljali da ćete dočekati tako poznu starost?

Imao sam rođendanski party, bilo mi je 46 prijatelja, svirao nam je na pijaninu Branko Bulić i osjećao sam se kao da slavim 55. rođendan. No, gledajući te drage ljude i obitelj oko sebe, zabrinuo sam se što neću živjeti još deset godina. Oduvijek sam skeptičan u vezi s pitanjem koliko ću dugo živjeti. Time mi ne vladamo. Moj je najveći hendikep to što sam dvaput neuspjelo išao pod kirurški nož zbog kuka. To mi je onemogućilo silazak niz stepenice. Tako sam do Pantovčaka predsjedniku Josipoviću bio prenesen i prevožen. I zbog fizičkog hendikepa sam, nažalost, isključen iz svih kulturnih zbivanja.

NACIONAL: Što mislite o današnjim kazališnim kritikama, iako nemate priliku vidjeti predstave?

Imao sam nekoliko kazališnih kritičara, kojima sam vjerovao, poput Marije Grgičević. Međutim, ona je pisala kritike za ljude koji nisu vidjeli predstavu. Današnji kritičari pišu kritike za ljude koji su vidjeli predstavu, što je velika razlika. Meni je posljednjih pet godina promakao niz mladih talentiranih ljudi. Nisam vidio nijednu predstavu Olivera Frljića, samo pratim kako podiže prašinu u javnosti. Danas sam totalni analfabet. Htio bih sve vidjeti, ali više ne mogu.

NACIONAL: Kako komentirate da su predstave “Teatra u gostima” igrane više od 200 puta, a danas je uspjeh ako predstava doživi 20 izvedbi?

Mi smo imali ugovore s glumcima na šest-sedam godina i igrali smo do 350 predstava godišnje. Bila je to velika sigurnost za glumce. Imali smo istu tehničku ekipu, koja je morala kombijem krenuti barem dva sata prije nas da postavi pozornicu, koju bismo mi prije početka predstave pregledali. Recimo, kad je Šovagović snimao film, mi smo se organizirali tako da navečer igra predstavu s nama, u mjestima blizu njegova seta. Nismo imali garderobijera, sami smo se odijevali, šminkali i bili vlastiti akviziteri. Bili smo i dobro plaćeni. Moji glumci mjesečno su zarađivali tri plaće prvaka HNK.

NACIONAL: Postoje li poroci svojstveni vašoj kazališnoj družini? Javna je tajna kako je mnogo glumaca posezalo za čašicom.

U našoj ekipi bio je provjeren antialkoholizam. Doista nitko nije pio. U pravu ste, alkohol je bio velika usputna utjeha mnogim kolegama. Mi smo i po tome bili iznimke.

NACIONAL: Kako ste doživjeli odlazak kolega, s kojima ste najviše igrali, Ane Karić i Borisa Buzančića, koji su preminuli u istom danu?

Potpuno neočekivano doživio sam Aninu smrt. Znate, mi smo svih tih godina bili na “vi”. Jako sam je cijenio. Imala je zanimljiv život sa suprugom, odvjetnikom Thurom i sinovima, svoj krug mlađih kolegica i redatelja s kojima se družila. Kod Buzančića se zadnjih godinu dana primjećivalo kako mu slabi kondicija, koncentracija i treba mu više vremena za odmor.

NACIONAL: Jesu li ikad proradile taštine među vama? Je li bilo trzavica?

Ne, nikada.Svatko od nas bio je realiziran, uspješan, poznat. Znate, danas primjećujem hiperprodukciju mladih glumaca na nizu akademija, čak je i Rade Šerbedžija otvorio svoju.

NACIONAL: Što će biti s tolikim mladim glumcima? Kakva je njihova budućnost?

Vrlo sam skeptičan.Oni za vrijeme predstave nisu koncentrirani. U pauzama među izlascima na scenu surfaju Facebookom i šalju poruke, a čim završi predstava, bez pozdrava odlaze. Nitko od njih nakon predstave ne razgovara s kolegama. To vidim kao velik problem budućnosti hrvatskog kazališta. Bojim se kako će se i publika zasititi. Točno se zna kolika je ograničena količina posjetitelja kulturnih zbivanja. Za tu količinu današnje ponude ne postoji dovoljna količina publike. I dvorane su poluprazne.

NACIONAL: Mislite li da bi koncept “Teatra u gostima” mogao i danas funkcionirati?

Ne znam u kojoj mjeri bi to danas moglo funkcionirati. Nisam siguran. Ja sam ga zatvorio 2004., nakon 30 trajanja, i to na isti dan kad je bila premijera prve predstave.

NACIONAL: Kakve ste imali susrete s Miroslavom i Belom Krležom? Danas mnogi javno prisvajaju Krležu, a zna se koliko je bio izbirljiv što se tiče društva u domu na Gvozdu.

Točno. Ja sam igrao u nekoliko Krležinih komada. Znao sam da za vrijeme predstave Krleža šeta ispred HNK, dok ga čeka vozač da njega i Belu prebaci kući. On je uvijek dolazio deset minuta prije svršetka predstave. Tada sam izbjegavao jedinu nagradu glumcu poslije predstave, aplauz. Čim bih završio zadnju scenu, zbrisao sam u garderobu, presvukao se i otišao pred zgradu, gdje je šetao Krleža. Bio je vrlo civiliziran i komunikativan. Znao bi me pitati: “Kakva je bila Bela večeras?“. Ja sam mu slagao: “Bila je sjajna, fantastična!” On bi me pogledao i rekao: “Relja, nemojte pretjerivati. Ona je toliko uspješna u ovoj kući zato što se kao Leposava Kangrga udala za mene. Svjestan sam njezinih limita. Naš privatni život držim daleko od kazališta, ali živimo sjajno i razumijemo se jako dobro.” Meni su te šetnje s njim bile važnije od aplauza. Krleža me naučio ga budem vrlo kritičan i oprezan pri zaključivanju o uspjesima i neuspjesima. Bio je vrlo oštar, pazio je da previše ne povrijedi ljude, uvijek spreman na otvoreni dijalog. Naročito s pacijentom poput mene.

NACIONAL: Imali ste prilike družiti se u karijeri i igrati s Gérardom Philipeom, Marcellom Mastroiannijem, Richardom Burtonom, Peterom Ustinovom… Mislite li da takvih filmskih zvijezda više nema?

Takvih filmskih zvijezda definitivno više nema. Ja više ne pratim ni Oscare, jer nemam prilike vidjeti te filmove u kinu, niti poznajem današnje hollywoodske zvijezde.

NACIONAL: Na listi deset najboljih hrvatskih filmova su vaša tri: Belanov “Koncert”, Berkovićev “Rondo” i Golikov “Tko pjeva, zlo ne misli”. Visoko kotira i njegov film “Imam dvije mame i dva tate”. Imponira li vam što su vaši filmovi ušli u povijest kinematografije?

Silno sam ponosan na to. Ti su filmovi nastajali u suradnji sa sjajnim redateljima, koji su se razumjeli u umjetnost. Mi smo te filmove spremali kao kazališne predstave. “Rondo” i “Tko pjeva zlo ne misli” probali smo mjesec dana svakodnevno na čitaćim probama. Konzultirali smo se oko uloga, prihvaćali sugestije, korigirali, uvježbavali i došli spremni na snimanje. Bili smo uvježban tim. To se može komparirati s dobro uvježbanim sportskim timom. Ono što nam danas nedostaje u košarci i nogometu jest fer sportsko ponašanje. Da toga ima, ne bi bilo krvoprolića među navijačima Torcide i Bad Blue Boysa. Baveći se godinama sportom, naučio sam gubiti. Gubitak nije tragedija. Ako na gubitku naučiš nešto novo, to je vrlo korisna stvar.

NACIONAL: Kao dugogodišnji tenisač, što mislite o fenomenu Novaka Đokovića?

Đoković je silno talentiran i samokontroliran igrač.On igra tehnički savršen tenis, zna jačinu svojih protivnika, u tehničkom i taktičkom smislu. Njegovi su uspjesi potpuno zasluženi. A je li netko prvi, drugi ili treći jedne sezone, ovisi o nizu drugih okolnosti: od ozljeda do biranja pravog tima i trenera. Tenis je prerastao u ogroman biznis, u kojemu se okreću milijuni. Teško mi je presuditi zaslužuju li sportske zvijezde uopće te milijune.

NACIONAL: Kakav ste odnos imali s partnericama? Često apostrofirate Milenu Dravić kao jednu od najdražih. Jeste li ikad imali flert s nekom, ili bili zaljubljeni u neku partnericu?

Ne. Ja sam imao maksimalno profesionalan odnos prema partnericama. Nastojao sam znati, gledati ono što rade, pročitati intervjue i kritike o njima. To je bila neka moja intimna selekcija u vezi s tim ženama. No Milena Dravić bila je iznimka. Nije bila sklona ekscesima, nego suradnji s režiserima i meni sjajna partnerica u nizu projekata.

DSC_6084
RELJA BAŠIĆ, VERA ČUKIĆ I IGOR GALO U FILMU ‘IMAM DVIJE MAME I DVA TATE’ KREŠE GOLIKAFoto: Arhiva Relje Bašića

NACIONAL: Potpisali ste mnogo kazališnih režija, jeste li se htjeli okušati i kao filmski redatelj?

Nisam. Smatrao sam, čitajući dobre scenarije, da imam dovoljno mašte da u razgovorima sa scenaristom i režiserom budućeg filma mogu dovoljno toga sugerirati. Film je vrlo komplicirana stvar. Danas je njegova uloga da donosi veliku zaradu. Dok se dio filmova, s druge strane, radi za art festivale. Ti me mnogo više zanimaju.

NACIONAL: Vas prati imidž gospodina, džentlmena, šarmera i šminkera. Jeste li ikad zbog takve percepcije u javnosti imali problema?

Vaš redoslijed u pitanju vrlo je točan. Trudio sam se biti šminker. Ne u smislu bojenja kose, pomlađivanja, ili zatezanja kože na licu. Smatrao sam svojim šarmom i mogućnost razgovora o svemu što je trenutačno u trendu. Sve sam nosio u sebi. Šarm je nešto što ne možete steći, ako ga genetski nemate. Vrlo je teško nešarmantnom čovjeku postati šarmantan. To nije matematika. Šarm ili imaš, ili nemaš u sebi. Slična je stvar s talentom. Sva silovanja talenta pokazala su se promašajem.

NACIONAL: Koliko se Zagreb promijenio?

Mi smo nekoć u Zagrebu imali velik utjecaj važnih građanskih kultura. Nekad se znalo koliko je važno biti obrazovan i govoriti strane jezike. Danas više nije tako. Zagreb ide dobrim, ali presporim putem povratka u srednju Europu.

NACIONAL: Kakav je vaš odnos prema Titu? Vi ste ga poznavali.

Titov utjecaj na Hrvatsku bio je jako velik. Cijenim njegovo odbacivanje Informbiroa, antifašizam i približavanje civiliziranom svijetu. Nisam nikome ovo ispričao. Tito je privatno primao glumice na Vangu, poput Milene Dravić, Božidarke Frajt, Milene Zupančič i nas nekoliko kolega. Sjećam se neuspješnog pokušaja Jovanke da nas, tobože, opije. Donosila je bočice napunjene obojenom tekućinom i nudila nam ih kao da je konjak. Mi, pokvareni filmskim znanjem, uvidjeli smo da je sve lažno i ipak nazdravljali Titu. Potegnuli smo iz čaša iz kojih nije ništa iscurilo, a on se silno smijao, znajući kako je to ordinarna glupost. Vodio nas je po Vangi, pokazivao darove koje je dobivao od nesvrstanih vladara, poput leoparda, rijetkih biljaka. Zatim nas je odveo u prostoriju s kovinotokarskim strojem. Ondje je naišao na čovjeka koji je tesao nekakav ključ. Tito ga pita koliko mu treba vremena da dovrši taj ključ. Ovaj odgovori da mu treba dva sata. Tito veli : “Pa to se napravi za pola sata.” A ovaj mu kaže: “Lako je vama, druže Tito, vi ste bravar, a ja sveučilišni profesor!” Zatim nas je vodio na privatnu plažu, gdje je bio za njega prostrt tepih, koji je vodio do samog mora, da se predsjednik ne posklizne. Nudio je Mileni i Božidarki da se kupaju, a one su priznale da nemaju kupaće kostime. Tito je pred Jovankom izvalio: “Pa uzmite Jovankin badekostim, stanete obadvije u njega!” Volio je dolaziti u pulsku Arenu zbog publike, iako je filmove odgledao na privatnim projekcijama i imao mišljenje o svakom. Bio je zainteresiran za domaći film, što ne bih rekao da je poslije bilo svojstveno nekom visokom funkcionaru.

NACIONAL: Kad ste ušli u politiku i u Županijski dom Sabora, kao zastupnik HSLS-a, rekli ste u jednoj emisiji da je vaš politički angažman “nalik drami s elementima tragedije”. Što vam je to trebalo? Jeste li to učinili samo kako biste zaslužili saborsku mirovinu?

Nisam bio bolesno ambiciozan. Smatrao sam da moje proeuropsko promišljanje proistječe iz sličnosti mišljenju Vlade Gotovca i Dražena Budiše. Priključio sam se HSLS-u, kandidirao za ulazak u Sabor i dobio dovoljan broj glasova. Bio sam četiri godine u Saboru i shvatio da sam suvišan.

NACIONAL: To ste shvatili nakon četiri godine ili već u prvoj godini mandata?

Za vrijeme mandata sve više sam se u to uvjeravao. Nisam htio sudjelovati u raspravama koje se nisu ticale kulture, o kojima sam imao kristalizirano mišljenje. Stoga sam se zahvalio i otišao u saborsku mirovinu.

NACIONAL: Koliko vam danas iznosi mirovina?

Mirovina mi iznosi 6900 kuna. Primam još neke dodatke, ukupno oko tisuću eura mjesečno. U usporedbi s građanstvom, to mi se čini vrlo pristojnom svotom za život.

NACIONAL: Što bi Savka Dabčević Kučar i Vlado Gotovac, da su živi, rekli danas na to kako su im uništene stranke HNS i HSLS i u kakvom je stanju Hrvatska?

Vrlo mi je teško odgovoriti na to pitanje. Pouzdano znam da ne bi bili sretni, štoviše, bili bi duboko nesretni. Meni je Savka bila profesorica kad sam studirao ekonomiju, predavala mi je na prvoj i drugoj godini političku ekonomiju.

NACIONAL: Kakva je bila profesorica?

Bila je fenomenalno pripremljeni predavač. S Gotovcem sam uvijek sjedio u kavani “Corso”, koju su nam oduzeli, a bila je stjecište intelektualaca. Ta kavana je uništena, baš kao i kavane “Medulić” i Gradski podrum. Pitali ste me maloprije o Zagrebu… Da i izlazim van, ne znam gdje bih se danas s nekim mogao sastati. Na Jelačić-placu se postavljaju neukusni šatori, prodaje se nešto što bi se moglo prodavati na sto drugih lokacija. Jelačić-plac pretvoren je u provincijalno vašarište. U Zagrebu se previše toga jeftino komercijaliziralo.

NACIONAL: Što očekujete od izbora koji slijede i vjerojatnog povratka HDZ-a na vlast?

Rezultate izbora, koji iznose oko pedeset posto za lijevu i desnu opciju, smatram vrlo problematičnima za budućnost Hrvatske. Ta podjela vrlo je upitna za povratak na one standarde koje ja intimno, ne javno, zastupam. To je približavanje europskim kriterijima. Mislim na Njemačku koju dobro vodi Angela Merkel, na Francusku i Veliku Britaniju. Da ne govorim o skandinavskim zemljama, koje su se uspjele izvući iz velikih ekonomskih problema. Hrvatskoj predstoji dug put. Ne vjerujem u brza rješenja u idućih pet godina.

NACIONAL: Imate odličan odnos s bivšim predsjednikom Josipovićem, koji vas je posjetio i u domu i dodijelio vam orden. Jeste li očekivali još jedan mandat?

Žao mi je što dr. Josipović nije i dalje predsjednik. Mislim da je izrazito pametan, civiliziran političar. Bez obzira na to što osjećam veliku slabost za njegovo glazbeno obrazovanje, a silno poštujem i njegove pravne znanosti. Mislim da je talentiran političar, apsolutno sposoban razgovarati, razmišljati, procijeniti i odlučiti pozitivno za Hrvatsku. Nadam se da će na sljedećim izborima dobiti dovoljno glasova da barem u tri četvrtine postanemo nekakva europska zemlja. Što danas još nismo.

NACIONAL: Kako ste doživjeli inauguraciju predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović? To vas pitam i kao umjetnika, jer bila je to svojevrsna predstava.

To je bila skromna, dobro uvježbana predstava. Mnoge tenzije u društvu, nastale posljednjih godina, ostale su i vrlo će ih teško nova predsjednica smanjiti. Gospođa Kolinda je lijepa žena. Što je dobro imati na čelu jedne države. Baš kao što mi se sviđa i Vesna Pusić, kao civilizirana Europejka. Ali i Josipović djeluje kao da može biti predsjednik u bilo kojoj europskoj zemlji.

NACIONAL: Što mislite o tome da bi Anja Šovagović, koja je bila scenaristica inauguracije, mogla postati nova ministrica kulture ako HDZ pobijedi na izborima?

Znate, o Fabijanu Šovagoviću mogao bih vam pričati satima. Ali ne mogu govoriti ništa ni za Filipa Šovagovića i njegovu sestru Anju ni protiv njih. Jer poznajem ih samo kao djecu pokojnog kolege, s kojim sam puno radio. Majku im bolje poznajem.

NACIONAL: Jeste li završili memoare, koje ste nekoliko puta najavljivali?

Moji memoari zapinju zbog mog fizičkog stanja. Rukopis sam stavio u fascikl i napisao na naslovnici crnim flomasterom: “Za bolje dane”.

NACIONAL: Na stolu imate memoare Richarda Burtona. Jeste li čitali memoare kolega Mire Stupice, Bekima Fehmiua, Olivere Katarine, Ružice Sokić ili Zdenke Heršak?

Burtonovi memoari imaju 700 stranica, u njima piše i o mojoj malenkosti. Priznajem, odustao sam od svojih memoara nakon što sam pročitao njegove. Čitao sam sjajne memoare Bekima Fehmiua, s kojim sam snimao, imam ih, tu negdje.

NACIONAL: Je li vas šokiralo njegovo samoubojstvo?

Nije. Potpuno ga razumijem. Da sam bio u njegovu položaju, učinio bih isto. U Beogradu je doživio šikaniranje od mnogih kvalitetnih ljudi. Samo zato što se zvao Bekim Fehmiu, bio je Albanac i razmišljao na drukčiji način od Bate Živojinovića i njemu sličnih.

NACIONAL: Razmišljate li o smrti i bojite li je se?

Razmišljam o smrti. Znam da se ona približava. Žao mi je što je dočekujem u fizički nezdravom, invalidnom stanju. Bojim se jedino da moja smrt ne bude povezana s velikim komplikacijama i bolovima. Volio bih umrijeti kao Ana Karić. Da navečer zaspim i ujutro se više ne probudim.

Komentiraj

PODIJELI
Novinar, televizijski autor, scenarist i producent. S dugogodišnjim iskustvom u tisku, na televiziji, radiju, filmu, portalima u Hrvatskoj i regiji... U Nacionalu na funkciji novinara, specijaliziran za ekskluzivne teme iz kulture i medija.