OBITELJSKI ZAKON prema kojem udovice branitelja ne mogu primati mirovine ako pronađu novog partnera, inspirirao je redatelja Pavu Marinkovića za komediju ‘Ministarstvo ljubavi’, a zbog osjetljivosti teme ni statistima u Drnišu nisu otkrili radnju filma

Dramaturgu i redatelju Pavi Marinkoviću jedan hrvatski zakon poslužio je kao inspiracija za priču prema kojoj posljednjih nekoliko mjeseci, u Dalmatinskoj zagori i diljem hrvatske metropole, snima filmsku komediju “Ministarstvo ljubavi”

Debitirao je 2006. kao koredatelj i scenarist filma “Trešeta”, a ovo je drugi samostalni film u kojem taj diplomirani dramaturg ima ulogu redatelja. Godine 2009. režirao je niskobudžetnu komediju “Ljubavni život domobrana” koja je nagrađena trima Zlatnim Arenama u Puli – za najbolju glavnu žensku ulogu, najbolju montažu i scenarij. Brojne nagrade osvojio je i sa svojim kazališnim dramama. Peterostruki je dobitnik nagrade „Marin Držić” za najbolje dramsko djelo.

PRIJE NEKOLIKO GODINA, potaknut izmjenama Obiteljskog zakona koje su dovele u pitanje mirovine udovica branitelja, došao je na ideju da napiše scenarij za novi film. Prema izmjenama tog zakona, da bi i dalje primale novčanu naknadu zbog smrti supruga, nisu smjele živjeti u izvanbračnoj zajednici s drugim muškarcem. Redatelj je, kaže, tada malo istraživao i saznao da uistinu postoje žene koje zbog straha od gubitka mirovine kriju izvanbračnu zajednicu. “Taj element zapravo mi je bila iskra od koje sam krenuo izgrađivati priču. Odlučio sam udovice branitelja dramski suočiti s ‘izmišljenom’ državnom službom koja je zadužena za praćenje ljubavnih odnosa udovica koje žive u prijestupu. Glavni junaci nisu one, nego jedan inspektor. On je nezaposleni biolog koji je posao istražitelja udovica dobio preko veze, a radi u paru s jednim policijskim službenikom sa samog dna statusne ljestvice u policiji. Njih dvojica odlaze u krški zaostali kraj tražiti žene koje kriju svoje izvanbračne veze i na tom putu naš glavni junak otkriva sebe”, kaže Marinković uoči montaže filma koju će odraditi Dubravko Slunjski. Slunjski je montirao filmove “Ničiji sin” i “Ta divna splitska noć”, za čiju montažu je i nagrađen.

  • ‘ODLUČIO SAM UDOVICE branitelja dramski suočiti s izmišljenom državnom službom za otkrivanje udovica koje žive u prijestupu. Ali glavni junaci su inspektori’

IMAJU MNOGO SNIMLJENOG MATERIJALA, kaže, a sada zajedno odabiru što će ići u finalni proizvod. Film je sniman šest tjedana, od čega četiri u srpnju po malim mjestima u okolici Drniša. Filmskoj ekipi po velikim vrućinama nije bilo nimalo jednostavno, ali smiješne situacije spašavale su stvar. “Imali smo i nekoliko masovnih scena u kojima je sudjelovalo stotinjak statista. Najteže snimanje bilo je kod Karalića, na plus 40, a hlada nigdje”, kaže Marinković. Često su im se na snimanjima pridruživali i mještani. Kako su lokacije na kojima su snimali bile pogođene Domovinskim ratom, redatelj je izbjegavao lokalnom stanovništvu odavati radnju filma. “Mnogi ljudi u okolici Drniša bili su prognanici i propatili su mnogo tijekom rata. Izbjegavao sam, da ne bih bio krivo shvaćen, prepričavati detaljnu radnju filma, da netko ne bi mislio da se sprdamo sa svetinjama. Međutim, mještani su dolazili na set i ubrzo su shvatili o čemu se u filmu zapravo radi. Vidjeli su što se događa u scenama i zabavljali su se. Nije bilo ružnih reakcija. Moram pohvaliti suradnju s mještanima i statistima. Tamo su ljudi siromašni, ali imaju široko srce”, ispričao je Marinković i posebno naglasio da mu nije bila želja filmom stvoriti političke nemire i skandale. “U prvi plan cijele priče htio sam postaviti ljudski element. Pristupio sam priči iskreno, s humanog aspekta. Ne zastupam ni jednu skupinu ili naciju, već pokušavam zastupati čovjeka. Te sukobljene strane u filmu imaju problem. Nisu udovice krive. Ljudski je to što rade. Ljudski je i što ti ljudi koji rade za policiju, samo pokušavaju zadržati posao. I jedni i drugi ne rade ništa krivo”, objašnjava Marinković. Doduše, u njegovu filmu udovice ne rade stvari koje su po zakonu i koje su časne, ali je pitanje koliko ih se zbog toga može kriviti.

U filmu su angažirani poznati glumci, u glavnim i manjim, sitnim ulogama. Među njima su Hristina Popović, Edita Karađole, Dijana Vidušin, Daria Lorenci Flatz, Matija Prskalo, Ksenija Marinković, Snježana Sinovčić-Šiškov, Nenad Srdelić, Janko Popović Volarić i drugi.

Stjepan Perić i Dražen Kühn igraju glavne uloge, dvojicu inspektora. Krešu, glavnog inspektora, trebao je prvo igrati jedan češki glumac, ali je redatelj od toga odustao jer je shvatio da se u toj priči mora osloniti na domaći talent. U zadnji čas, samo tri tjedna prije snimanja, u film je “uletio” Stjepan Perić.

“Krenuo sam na posao bez puno razmišljanja, intuitivno, znajući da imam dovoljno ‘utakmica u nogama’, tako da se nisam ni stigao opteretiti krajnjim rokom. Redatelj me vodio s puno razumijevanja, poštovanja i pažnje, tako da smo prije snimanja isprobali 90 posto scena i čekala nas je čista egzekucija”, ispričao je glumac Stjepan Perić koji svojeg lika smatra pozitivcem. “Radi katkad moralno dvojbene stvari. Ne dopada mi se baš puno toga kod njega, ali sam ga razumio i branio njegove akcije i stavove”, ističe Perić.

MARINKOVIĆ GLUMCE BIRA KROZ DRUŽENJE. Kühna je odabrao odmah prilikom stvaranja lika. Smatra da je on najbolji glumac svoje generacije. No nije, kaže, toliko eksponiran u medijima jer je prilično samozatajan. Opisuje ga trima riječima: “Duhovita, nepredvidiva začudnost.” Ecija Ojdanić ima glavnu ulogu među udovicama kojih je u filmu desetak. Marinković je također poznaje jako dobro. Izvrsna je glumica, stalno prisutna u TV formatima, a na filmu nepravedno zanemarena. Lik Dunje napisao je za nju. “Dunja je temperamentna, strastvena, srčana žena, Vlajina koja je zbog nesretnog rata ostala udovica. Osim traume i prislinog naglog sazrijevanja, status udovice donio joj je i penziju, odnosno financijsku neovisnost, što joj u kraju iz kojeg je potekla daje i priliku za potpunu neovisnost i emancipaciju. Daje joj slobodu, a okolini štof da je etiketira kao čudakinju”, kaže Ecija Ojdanić te dodaje da očigledno ima nešto u njoj što podsjeća na Dunju. Osim istog genetskog koda, misli da je riječ o temperamentnosti, prostodušnosti i njezinu izgledu tipične žene iz Dalmatinske zagore.

Jednu od većih uloga među udovicama dobila je i Olga Pakalović. U “Ministarstvu ljubavi” inspektori uglavnom na terenu tragaju za udovicama.

Među ostalima, susreću i jednu udovicu koja ima 70-ak godina te jednu koja je promijenila seksualnu orijentaciju poslije smrti supruga i živi sa ženom. Pronalaze i jednog udovca. “Događaju se neke situacije koje su bizarne, čudne, smiješne, tople. U ‘Ministarstvu ljubavi’ nitko ne pada sa stolca na pod, nema komedije ‘na silu’. Film pokazuje život onakvim kakav jest”, kaže Marinković. Ideju za naslov filma dao je njegov prijatelj Stanislav Tomić, a inspiriran je poznatim filmom Fritza Langa “Ministarstvo straha”.

Producent Stanko Babić otkriva da je cjelokupni budžet filma oko 800.000 eura i uglavnom je financiran novčanim sredstvima HAVC-a. S oko 15 posto sudjelovao je i fond iz Češke. Uz češku koprodukciju, sudjeluje i HRT. Scenarij je prepoznat u Europi te je dobio i potporu Eurimagesa.

  • ‘NISU UDOVICE KRIVE iako ne rade stvari koje su po zakonu i koje su časne. Ljudski je to što rade. Nisam želio da netko misli da se sprdamo sa svetinjama’

Ako sve bude kako je planirano, film će biti gotov do kraja godine. Iduće godine producenti i redatelj pokušat će ga prikazati na Pulskom filmskom festivalu, a potom i na nekim inozemnim festivalima.

“Mislim da bi ova komedija mogla privući ljude. U njoj će biti satire, češkog humora. To je socijalna komedija, kritika društva i situacije u kojoj se ono nalazi”, kaže Babić. “To je film o samoći. Film o čovjeku koji živi u sređenoj obitelji, ali je zapravo sam. Osvještava samoću tako što otkriva udovice koje se protiv samoće bore životom s drugim partnerima. Film je urnebesna, ali i ružna komedija koja se bavi ljudskom potrebom da ne budemo sami i da volimo jedni druge”, zaključio je redatelj Marinković koji se ne boji filmskog neuspjeha ni skandala koje bi film, zbog svoje teme, mogao prouzročiti.

Komentiraj