MARKO CINDRIĆ VOLI ULOGE MARGINALACA, takva je i ona u novom filmu ‘ZG80’, voli i crtiće pa je glasom oživio jedan lik u animiranoj verziji knjige ‘Mali princ’, a povrh svega obožava Ivicu Buljana, komu pripisuje zaslugu za to što se razvio u kazališnog performera

Ako se za nekog od mladih glumaca koji su proteklih pet godina glumili u sapunicama očekuje da će postati filmska zvijezda, onda je to sigurno 31-godišnji Marko Cindrić. Završio je glumu na Oxfordu jer je na zagrebačkoj akademiji tri puta padao na prijemnom, nanizao je nekoliko uloga u tv serijama, od kojih je najbolja bila “Loza”, u kojoj je glumio ženskara i ovisnika u kokainu. Ni u ostalim serijama nije glumio pozitivce, pa tvrdi da ga u hrvatskoj filmskoj i tv industriji smatraju glumcem rođenim za uloge marginalaca. A kako je nedavno završio sa snimanjem filma “ZG80″, priče o obračunima nogometnih navijačkih skupina u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, gdje ponovo ima ulogu marginalca, kaže kako to nije jedina glumačka transformacija koju može ponuditi. “Ako netko prati moj rad, vidi da svakom ulogom pokazujem nešto drugo. Takvo je bilo moje školovanje u Engleskoj, gdje sam naučio kako se to radi. Mislim da smo i ja i ostali glumci dovoljno pokazali u filmu ‘ZG80’, svatko od nas napravio je transformaciju. Moja uloga u filmu ‘ZG80’ je, kada govorimo o marginalcima, najbolja do sada”, kaže nam Cindrić kojeg ćemo, prije no što taj film dođe početkom sljedeće godine u kina, čuti u sinkroniziranoj verziji animiranog filma “Mali princ”. Taj film, nastao prema slavnoj knjizi Antoine de Saint-Exupéryja, u hrvatskim kinima počinje se prikazivati 5. studenoga, a Cindrić će posuditi glas liku policajca.

Oni koji su posljednjih mjeseci pratili Cindrićevu Facebook i Instagram stranicu, vidjeli su da je puno vremena provodio trenirajući. Bile su to pripreme za film “ZG80″ koje su trajale, kaže, tri mjeseca. “Radio sam s Marinkom Petričevićem, boksačkim trenerom, majstorom tjelesne pripreme. On je ujedno pripadnik navijačkog pokreta još iz vremena bivše Jugoslavije. Čuo sam od njega nevjerojatne navijačke priče. On me spojio s nekim prijateljima preko interneta. A zatim sam pratio internetske forume na kojima se opisuju sva gostovanja, sve te tekme iz osamdesetih godina. Imao sam sreću što sam, pored Petričevića, boksao i sa starim BBB-ovcem Juricom Šikićem. S njim sam se nalazio u Dubravi i on mi je prepričavao kako su izgledala ta gostovanja. Pjevao mi je navijačke pjesme, a ja sam sve to snimao na diktafon. Na snimanju sam ostale glumce učio tim pjesmama. Zatim me odveo u birtiju na Markuševcu, u kojoj je sjedio čuveni Macko. Te ljude nikada ne bih upoznao da nisam snimao ‘ZG80’. Pravi BBB-ovci iz osamdesetih statirali su u filmu i tada sam shvatio što je to zapravo”, prepričava nam Cindrić.

A to posebno bio je ulazak u lik Kize, navijača, BBB-ovca, što nije bilo lako jer, kako sam kaže, “mi smo svi školovani i pristojni dečki, nitko nije iz tih krugova, posljednji put sam se potukao u srednjoj školi”. Znao je da treba prijeći neke granice kako bi ušao u lik. “Na prvu probu donio sam 10 limenki piva i predložio da, s obzirom na to da za tri dana snimamo u Beogradu, odemo u kupe vlaka s cugom i razvalimo se kao da idemo na gostovanje. Ta ideja nije prošla. No, čim smo došli u Beograd, na prvoj probi počelo je rasulo. Podivljali smo tako da smo ‘masakrirani’ izašli iz hotela. Producent filma nas je dočekao s pitanjem ‘Koji vam je kurac, nitko od vas nije došao potpisati ugovor?’, na što mu je kolega glumac Mijo Jurišić, koji inače ima dva metra, rekao ‘Kog ti jebeš? Pa nisi nas ni zvao. Imali smo probu. Radimo na ulogama’. Taj klik nam je bio potreban da bismo profunkcionirali kao skupina BBB-a”.

Zbog takve uloge Cindrić je morao postati razbijač, i tjelesno i psihološki. “Moja želja bila je da ojačam, da dobijem na robusnosti i agresivnosti. Morao sam postati neka vrsta siledžije kojim vlada ludilo. To mi nitko nije mogao dati osim ja samom sebi. Svakodnevno sam trenirao, trčao, boksao, penjao se na Sljeme. Bili su to treninzi ‘za umrijeti’. Potpuno odricanje. Volim to jer mi je transformacija najvažnija. I psihologizacija lika, da shvatim gdje je on, gdje spava, što radi, kakav mu je odnos s mamom, tko mu je najbliži prijatelj i što je sve u stanju napraviti”, kaže Cindrić. Metode transformacije naučio je tijekom studiranju glume na Oxfordu. “To je prva stvar koju su me naučili. Nikada, kada radim na ulozi, ne govorim ‘ja, Marko Cindrić’, nego sam automatski ja Kizo, iz filma ‘ZG80’. Nema odmaka, nema gledanja na njega kao na nekog tko nije dobra osoba. Uvijek moram naći razloga kako bih ga opravdao. Imao sam sreću da se u Oxfordu radilo na puno glumačkih tehnika, a meni najdraža je Strasbergova “animal studies’, u kojoj se uz pomoć neke životinje stvara lik kojeg glumiš. Kada sam se pripremao za lik Kize, identificirao sam se s hijenom zbog Kizina smijeha i suludih pogleda”, objašnjava Cindrić svoj način ulaska u lik navijača Dinama. Privatno prati nogomet, reprezentaciju i Dinamo, ali ne toliko da bi se mogao nazivati fanatičnim navijačem. To što je rodom iz Prečkog bilo je dovoljno da postane navijač.

No dečko iz Prečkog nije uspio upisati glumačku akademiju u Zagrebu, čak ni iz tri pokušaja, ali je uspio upisati glumu na Oxfordu i to kao jedini stranac u svojoj klasi. Kada se vratio u Zagreb, shvatio je da je glumačko školovanje u Engleskoj i glumačko školovanje u Zagrebu nešto potpuno različito. “Kako sam čuo, u Zagrebu na akademiji odmah se radi na dramskim komadima, a ja sam u Londonu prvi dramski komad radio tek na trećem semestru. Prvo je bilo potrebno ogoliti glumca. Primjerice, ispred škole morao sam a capella otpjevati pjesmu o sebi i svom životu koju sam napisao. To nije bila pjesma u stilu ‘budim se u šest pa trčim’, nego o najsjebanijim stvarima. Drugi studenti pjevali su o silovanjima i sličnim suludim iskustvima. Zatim smo trebali pisati poeziju o svojim emocijama. Doslovno sam jedan semestar pisao pjesme o bijesu, umoru, depresiji, jer je ravnatelj uvijek govorio da trebamo kopati po najdubljim iskustvima jer publika to želi vidjeti. Hvala Bogu, ima glumaca koji vole i znaju raditi, prirodno su talentirani, idu na glumačke masterclasse i to je lijepo. No, odricanja kakva sam viđao u Engleskoj ovdje nisu česta”, rekao je Cindrić.

Po povratku iz Londona u Zagreb, 2010. pokrenuo je Nu:Write festival, festival modernog kazališta, a taj projekt povezao ga je s kazališnim redateljem Ivicom Buljanom. “Javio mi se na Facebooku, a ja tada nisam imao pojma tko je on. Razgovarali smo i igrom slučaja došao sam na predstavu Senke Bulić ‘Ma and Al’ koju je Buljan režirao. Mene je to rasturilo. Došao sam iz engleskog realizma gdje je naglasak bio na Stanislavskom, Strasbergu, englesko-američkoj školi u kojoj je glumac na prvom mjestu. I kada sam vidio te luđake koji uništavaju scenu, gdje smo mi kao publika lažni a oni su realni na sceni, mene je to odmah narajcalo. Probao sam sve smjerove kazališta u Engleskoj, ali ovo nisam nikada”, oduševljen je bio Cindrić. Očigledno je oduševljen bio i Buljan i predložio mu je da dođe na audiciju za njegovu predstavu “Kiklop”. “Nisam imao pojma što mogu u Buljanovim okvirima. No kada ti netko otvori te tehniku tjelesnog divljanja, kada je mozak baj-baj, a tijelo preuzima cijelu situaciju, to je nevjerojatno. Na predstavi u Ljubljani, dok je publika ulazila, to nije imalo veze s performansom, osjećali smo se kao majmuni pušteni iz kaveza. Jedan pljuje zid, drugi jebe stolac, treći trga odjeću sa sebe. Zaletiš se na scenu, skočiš i kreće dernek. To je super stvar kod Buljana, on me najviše poznaje kao glumca. Ma, on me ne tretira kao glumca, nego kao performera”, priča Cindrić.

Njihova suradnja se nastavila, a Cindrića je posebno oduševila ona od prije tri godine na predstavi “Adio kauboju”, odigranoj na “Splitskom ljetu”, u kojoj je autor glazbe i glumac bio i Darko Rundek. “Buljana obožavam jer me uvijek spoji s ljudima s kojima inače ne bih radio nikada u životu. Pa ja sam Rundeka i Haustor uvijek slušao. I onda provedem s njim dva i pol mjeseca u Splitu, pijemo, zezamo se, radimo glazbu za predstavu, učim ga engleski, i s njim igram na sceni. Sjedimo na molu, pijemo, dva je ujutro, mjesečina piči, a Rundek potpuno gol pliva poput sirene oko mola. Jednako tako me spojio s grupom Let 3, sa Senkom Bulić i Damirom Martinovićem Mrletom prošle godine radio sam predstavu ‘Svršimo s božjim sudom’”, kaže Cindrić koji je posljednju suradnju s Buljanom imao ovog ljeta na predstavi “Elementarne čestice”.

Od kazališta se ne živi, pa se Cindrić prihvatio i uloga u domaćim televizijskim sapunicama. “Prva sapunica bila je ‘Pod sretnom zvijezdom’, ili kako smo je mi glumci zvali ‘Pod štetnom žlijezdom’. Trudio sam se kako bih osmislio ulogu, ali sam shvatio da, s manjkom iskustva, to ne možeš pokazati. Ako se trudiš glumiti u sapunici, ispadaš lažnjak. Jedino što je važno na snimanju sapunice je trenutak i situacija”. Međutim, ni danas nema ništa protiv sapunica u kojima je glumio. “To je bilo veliko iskustvo. Izložen si kamerama po cijele dane, izložen si čitanju tekstova po cijele dane, počinješ shvaćati dramaturgiju, mozak počinje raditi takvom brzinom da u sekundi shvaćaš što se može napraviti i gdje moraš stajati. Ljudi mi znaju reći ‘zašto snimaš sapunice, to te narušava’, ali ne slažem se s njima. Bilo koji glumac s američkog, engleskog ili francuskog tržišta, da mu se ponudi uloga u seriji od 160 epizoda, istog trenutka rekao bi – da. Ja mogu biti umjetnik, brijati na svoje ideale i nemati novac za kiflu. Ili mogu raditi svoj posao koji se plaća, prikazuje u prime timeu i donosi mi kredibilitet na temelju kojeg radim druge stvari”.

A te druge stvari su filmske uloge. Prva nakon niza tv serija bila je u filmu “Nije sve u lovi” redatelja Darka Pleića kojem je to bio debitantski igrani film. Tu se Cindrić suočio s tim da iskusni hrvatski redatelji ne rade audicije, nego da imaju unaprijed odabrane glumce s kojima najčešće rade, tako da mladi glumci poput njega mogu raditi samo s debitantima. Uostalom, redatelj filma “ZG80″ Igor Šeregi također je debitant. “Hrvatsko tržište po tom pitanju ful je zajebano jer nema audicija, i to je sranje. Mali je krug ljudi i zato – s kim se sprijateljiš, s njim radiš. Odnosno, s kim piješ, s njim radiš”, priznaje Cindrić. Do Pleića je došao zaobilaznim putem jer ga je upoznao u Londonu. “Upoznali smo se u nekom pubu preko jedne cure, s kojom sam se našao zbog nekog sasvim drugog scenarija. Zatim smo radili zajedno na seriji ‘Loza’, pa mi je rekao da počinje snimati film i pozvao me na audiciju. Ja sam te godine upao na Talent Campus filmskog festivala u Berlinu, što sam otkantao kako bih glumio u Pleićevu filmu. Kako je i on studirao u Londonu, znao je što mu mogu ponuditi. I tako je to krenulo. Naravno da je veća vjerojatnost da ću raditi s mlađim redateljima, nego sa starijom gardom. Još nisam ušao u njihov krug, što je glupo jer sam tijekom posljednjih pet godina pokazao dovoljno”, kritičan je Cindrić koji je kasnije, 2013., ponovo pozvan na Berlin Talent Campus, na koji se tada i odazvao. Redatelj koji nije debitant, a dao mu je ulogu, bio je Kristijan Milić u filmu “Broj 55”, najboljem hrvatskom filmu snimljenom prošle godine. “Milić je super frajer, mislim da ne postoji tehnički potkovaniji redatelj od njega. Taj čovjek zna sve. Imao je toliko hrabrosti da za ‘Broj 55’ nije uzimao glumačke zvijezde, nego je išao na autentičnost lica i na ljude s kojima može raditi”, rekao je glumac.

Zbog svega toga Cindrić je odlučio da će sam potražiti i stvoriti ulogu koja bi dokazala njegove glumačke mogućnosti. Ne želi govoriti previše o projektu, ali ističe da se “radi o nikada objavljenoj biografiji jednog velikog čovjeka iz Hrvatske. Počeo sam raditi na tom projektu i znam da mi treba tri do četiri godine da ga proguram. Zacrtao sam da to trebam napraviti, ali moram prvo prijaviti projekt na sve te fondove jer ću trebati novac. Takav film ne može se snimiti za manje od pet milijuna eura. To bi bila moja velika transformacija, Daniel Day-Lewis transformacija, nešto luđački lijepo. Time bih pokazao ono što mogu. Već godinama igram marginalce, svi me guraju u tom smjeru i svrstavaju me u tu istu ladicu. Sada sam nabrijan na taj projekt, ali kako sam vučem šest projekata odjednom, čekam da mi se oslobodi vrijeme kako bih se fokusirao samo na njega”, kaže Cindrić.

Jedan od tih projekata je i animirana verzija knjige “Mali princ” u kojem će u sinkronizaciji Cindrić dati glas liku policajca. On već godinama daje glas likovima iz raznih crtića. “Davanje glasa u crtiću iznimno je zahtjevno, zahtjevnije i od sapunice. U tom trenutku, s toliko malo vremena, treba pogoditi emociju, boju glasa i sve ostalo. U Hrvatskoj nemamo onoliko vremena koliko ga imaju američki glumci pri sinkronizaciji crtića. S druge strane, to je veliki užitak. Moj prvi posao, kad sam imao 18 godina, bio je davanje glasa Michelangelu u crtanoj seriji ‘Ninje kornjače’. Kada sam bio klinac gledao sam stotine crtića, obožavam ih, svaki tjedan sinkroniziram crtiće za kanale kao što je Nickelodeon, volim se igrati sa svojim glasom. Zato me i ‘Mali princ’ ‘pali’, baš me zanima kakva je animacija i kako su se autori poigrali s pričom”.

Brojni su i drugi projekti na kojima paralelno radi. Ovaj tjedan u Paklenici snima film “Winnetou”, kaže kako je zbog te uloge učio jahati i osjetio kako to izgleda kada padneš s konja. Završio je snimanje pilota za europsku tv seriju “Dead End: At the End We Die”, u kojoj on i rumunjski glumac Claudiu Raymond glume par policajaca koji rješavaju umorstva. Film je producirao Vjekoslav Katušin, Hrvat koji godinama živi u Berlinu, a uz Cindrića, od hrvatskih glumaca glume, između ostalih, Csilla Barath-Bastaić i Kristijan Ugrina. Ne očekuje puno od projekta zbog redatelja kojem je čak zaboravio i ime. “Abnormalno mi je išao na živce. On je montažer i ne zna redateljski posao, sve je radio ziheraški, a ja sam u jednom trenutku pošizio jer su tražili od mene da im dramaturški sve to obradim. Napravio sam to, ali bilo mi je naporno i ne bih to radio da hrvatska ekipa ne stoji iza toga”. Međutim, s velikim nadanjima krenuo je u novi projekt tv serije. “Robert Cukina, koscenarist filma ‘ZG80’,, javio mi se s idejom o krimi seriji u zagrebačkom podzemlju od 10 epizoda. Radi se o profi boksaču koji se stalno lomi treba li prijeći na drugu stranu zakona. Vjernik je i obećao je majci da nikada neće prijeći tu crtu, ali slučajno ubije čovjeka i dobije 10 godina zatvora u Lepoglavi. Tu upoznaje razne likove, izlazi iz zatvora, a otac sina kojeg je ubio u međuvremenu je odlučio da će mu uništiti život, čak spava s njegovom djevojkom. Naravno, da bi sve zaustavio, zove u pomoć prijatelje iz Lepoglave. I tu kreće priča o ekipi koja preuzima zagrebačku kriminalnu scenu i sukobljava se s konkurentskom bandom”, priča nam Cindrić koji kaže kako Cukina ima cijeli koncept u glavi, dvije epizode su napisane, a glumačka podjela je obavljena. “Željeli bismo da serija izgleda kao britanska serija ‘Peaky Blinders’”, zaključio je Cindrić.

 

Komentiraj


FOTO:NAcional
PODIJELI
Dean Sinovčić već 20 godina obilazi najveće svjetske filmske festivale, intervjuira filmske zvijezde, a kad ne gleda filmove prati sport o čemu također piše.