Vanja Šolin

U zagrebačkoj galeriji Kranjčar u toku je izložba slikara Zlatka Kesera „Igra šaha“ iz ciklusa „Mentalni sklop 2“, na kojoj prvi put jedan umjetnik za mentora ima apersonalnu inspiraciju – drvenu igru šaha. Naime, Keser je veliki poklonik, odličan igrač, analitičar i teoretičar te intelektualne igre koja mu predstavlja duhovnog mentora, odnosno nedvojbenu mentalnu nadgradnju njegova ljudskog i umjetničkog bitka. „Keserova ljubav prema šahu nije bila razlogom ove izložbe jer u prvoj ideji izložbe vidio sam rasnog slikara i vrhunskog pedagoga koji je kao profesor zagrebačke ALU odgojio generacije vrhunskih slikara. Činilo mi se logičnim da mu sučelim jednog od njegovih mnogobrojnih učenika, čime bi se na adekvatan i eksplicitan način ilustrirao odnos učitelja i učenika, odnosno doslovnost relacije mentora i sljedbenika“, navodi u popratnom tekstu kustos Mladen Lučić.

Zlatko Keser (Zagreb, 1942.), na zagrebačkoj ALU diplomirao je 1967. u klasi Otona Postružnika, u kojoj od 1967. do 1969. godine polazi i postdiplomski studij, a od 1971. do 1975. suradnik je Majstorske radionice Krste Hegedušića. Na ALU u Zagrebu postaje docent 1986., izvanredni profesor 1991., redoviti profesor 1995., a profesor emeritus od 2014. godine kada je i umirovljen.

Osim slikarstvom bavi se grafikom, ilustriranjem knjiga te izradom vitraja, murala i fresaka. Godine 2000. postao je član suradnik, a 2001. redoviti član HAZU-a. Dobitnik je 22 nagrade među kojima i Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 2015.

Tako je uz šezdesetak malih crteža iz ciklusa „Vizualizacija šahovske igre“ (2005.-2017.), u kombiniranoj tehnici pastela, ugljena, akrila, akvarela, grafita, tuša i olovke u boji, izloženo i nekoliko Keserovih velikih crteža iz ciklusa „Lice“, motivom kojim se umjetnik bavi cijeli život. Iako jedan od autentičnih predstavnika egzistencijalnog i analitičnog slikarstva u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti, Keser u crtačkom i slikarskom djelovanju sažima mnoga ishodišta. Stilski i morfološki duguje mnogim svojim duhovnim precima: od svih “pobunjenih” u povijesti europske umjetnosti; ekspresionista prvog i drugog vala, grupe Cobra, preko enformela, A.R. Pencka do dalekog vraćanja tribalnim elementima ili umjetnosti Indijanaca, ali po osjećajnosti i tankoćutnosti kojom koristi boju ravan je Klleu, Kandinskom ili Rothku. S druge strane, možemo govoriti o postojanju Keserova vedrijeg lica, o predimenzioniranim znakovima – valovima, cik-cak linijama, točkama, rukama, grabljama, spiralama, stepeničasto izlomljenim linijama – koji odašilju vedriju energiju, kao svojevrsnim ikoničkim sklopovima za meditaciju ili relativiziranje problema ovog svijeta. Treća bi nas linija tumačenja mogla navesti da vidimo keserovsku predimenzioniranu ikoniku kao svojevrsno polje zaštite koje lica-glave stvaraju oko sebe u prostoru kao barijeru od nečeg nadolazećeg Nepoznatog. Te arhetipske maske nose u sebi neki element straha, zamrlosti pred neimenovanim, nečim nadirućim, i da to preduhitre, one projiciraju neku jezu. Ponekad u nekom sloju slike probija i klaunska vedrina koja u sebi krije plač, no u jednoj je dimenziji percepcije gotovo uvijek bezimeni strah, potisnuta nervoza, tiha anksioznost. Veliko je lice straha, ali i radosti; potonuća i ponori Bića smjenjuju se sa žudnjom za Svjetlosti i sjajem duha, za traganjem za onom drugom polovicom koja će nas čuti i prepoznati. Zato su Keserovi crteži i slike toliko trajno aktualni: u ovom slikarstvu nema mistifikacije i “ideje o konceptu” i po tomu je Keser bliži pećinskim crtežima i Twomblyju, nego Picassu ili Beuysu. Njegovo slikarstvo ne računa na publiku, iako trajno žudi za adekvatnim sugovornikom, u identično idealnoj simbiozi i dijalogu poput Valéryjeva voljenog “Bića”, odnosno Danteove Beatrice (Bice).

Komentiraj

FOTO:Vanja Šolin
PODIJELI
Iva Körbler (Zagreb, 1973), povjesničarka umjetnosti, nezavisna kustosica i urednica Diplomirala povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osnovnu i srednju muzičku školu „Elly Bašić“ pohađala i završila u Zagrebu. Od 1995. objavljuje tekstove, kritike, intervjue i eseje o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi u stručnim časopisima i novinama. Od 2001.-2009. urednica za likovnu umjetnost i arhitekturu u časopisu „Vijenac“. Bila je pomoćna suradnica za likovnu umjetnost, arhitekturu i glazbu na „Hrvatskom enciklopedijskom rječniku“ (Novi liber, 2002). Suradnica je Nacionala od 2003.-2007. te od prosinca 2014.