Ljeto nije samo vrijeme za prelaske nogometaša iz jednog kluba u drugi. Ljeto je i vrijeme kada televizijski novinari prelaze iz jedne u drugu TV kuću. Upravo to dogodilo se 28-godišnjoj Ladi Marinović, koja je nakon dvogodišnjeg rada na HRT-u, od ovog kolovoza postala novinarka Informativnog programa RTL-a. Nekadašnja plesačica i manekenka, nesuđena sociologinja koja žali što nije pokušala studirati fiziku, a kojoj su kultura i novinarstvo najveće ljubavi, prešla je na RTL jer su na toj televiziji uočili ono što, po svemu sudeći, na HRT-u nisu, a to je njezin talent. “Poprilično sam hiperaktivna, volim dinamiku, ovisnica sam o tome i jako sam sretna što su me uzeli na RTL“, rekla je za Nacional na početku prošlotjednog razgovora.

DA BI DOŠLA DO RTLa morala se, očigledno, razočarati u HRT gdje je započela raditi kao vanjska suradnica prije dvije godine u emisiji “Što vas žulja” iako, kako sama kaže, niti je završila novinarstvo niti je ikada mislila da će se time baviti. Diplomirala je na politologiji, smjer međunarodnih odnosa, ali nakon godine dana neuspješnog traženja posla u struci, saznala je da HRT traži vanjske suradnike. “Budući da sam bila upoznata s televizijom od svoje 14. godine, kada sam prvi put stupila pred kamere kao plesačica Tihane Škrinjarić, rekla sam – idem probati. Imali smo sreće što smo imali dobru redakciju i što je urednica bila Ana Jelinić. Ona je vrhunska novinarka, dala nam je priliku da se kao novinari na početku bavimo ozbiljnim temama. Mi smo, zapravo, uživali radeći ono što smo željeli, a to je istraživačko novinarstvo. Urednica nas je mentorirala kako doći do podataka i kako obraditi temu. Nakon nekoliko mjeseci uočila je da mi leže ozbiljnije forme pa sam se dosta rano počela baviti takvim pričama. Izvještavala sam o brojnim aferama, od problema Milana Bandića i preprodaje zemljišta preko Ivice Lovrića, KK Cibone, garaže Tuškanac, Saloona do Božidara Kalmete i autoceste Zagreb- Sisak, prve kolektivne tužbe protiv HT-a te RBA štedno kreditnih zadruga”, opisuje nam svoje novinarske početke Lada Marinović koja je, dok se nije bavila spomenutim temama, snimala i televizijske priloge o toplim ljudskim pričama. “Bilo je tu i jako puno situacija kada smo pomogli ljudima. Radila sam priču o majci i sinu, teškim socijalnim slučajevima, koji su živjeli 30 godina bez struje i vode. Do kraja tjedna dobili su i struju i vodu.”

Međutim, te romantične početke zamijenila je česta i po nekima gruba realnost rada na HRT-u. “Kada uđeš u taj sustav, shvatiš da oko sebe imaš novinare koji su puno izgrađeniji od tebe, a vanjski suradnici su već pet ili deset godina. Nedopustivo je da se HRT odnosi prema vanjskim suradnicima tako da ih malo plaća i da su nezaštićeni. Puno ljudi koje vidite na televiziji su vanjski suradnici. HRT je sustav u kojem neke razine jednostavno ne funkcioniraju, nešto kao Hrvatska u malom. Rijetki su ti koji će na toj televiziji nekoga usmjeriti i ulagati u osobu. Osim što su honorari za vanjske suradnike jako niski, oni i nerijetko kasne. Dovoljno je reći da je u ove dvije godine najveća uplata na moj žiro račun bila ona od povrata poreza”, priča Lada Marinović sada nešto ozbiljnijim tonom.

KAO PRIMJER NAVODI JEDAN OD SVOJIH PRILOGA na koji je posebno ponosna. “Naša najozbiljnija istraživačka priča, koju smo radili kolegica Kristina Čirjak i ja, bila je tema Saloona i preprodaje zemljišta. Za taj prilog plaćena sam par stotina kuna, a zbog straha od težine priče i odgovornosti koju nosi, nisam spavala, nisam znala za sebe. Kad si mlad, ideš glavom kroz zid, osjećaš se korisno jer vjeruješ da pridonosiš društvu, a tek kasnije, s godinama, shvatiš da trebaš i sebe zaštititi. Pogotovo kada si vanjski suradnik i kada te tvoja televizija ne štiti dovoljno jer nisi ni zaposlenik te televizije, a povrh svega dobiješ tako mali honorar i onda se zapitaš – čemu”, govori Lada Marinović.

A onda se u veljači ove godine saznalo da se emisija “Što vas žulja” ukida. “Gledateljskoj službi HRT-a dolazilo je zbog te odluke stotinu e-mailova tjedno, pokrenuta je inicijativa na Facebooku protiv gašenja emisije, mi smo bili jedina emisija kojoj su građani apsolutno vjerovali i maksimalno smo to koristili, isključivo u dobre svrhe. Očigledno je da smo nekome stali na žulj”, smatra Lada Marinović koja je nakon gašenja te emisije neko vrijeme radila u emisijama “Dobro jutro, Hrvatska” i “Kod sunca u šest” gdje je naučila nove elemente novinarstva i što znači napraviti dobru reportažu. Gledajući vanjske suradnike koji po deset godina nisu primljeni u stalni radni odnos, odlučila je riskirati i napustiti HRT, a istovremeno je saznala da na RTL-u traže novinara, ali za magazinsku emisiju. “Ljudi s RTL-a vidjeli su što sam do sada radila i procijenili da bi mi više odgovarao rad u redakciji Informativnog programa. Kada su mi rekli da bi me uzeli, zbog događaja na HRT-u nisam u to mogla vjerovati. Nije mene trebao nitko gladiti po ramenu i govoriti da sam super, ali neki poticaj je trebao postojati”, smatra Lada Marinović.

  • ‘RIJETKI SU ONI NA HRT-u koji će nekoga usmjeriti i ulagati u osobe. Osim što su honorari za vanjske suradnike jako niski, oni nerijetko i kasne. Meni je najveća uplata bila povrat poreza.’

Zamjetno je buntovništvo u Lade Marinović, ali kada se zna iz kakve obitelji dolazi, sve postaje jasnije. Njezin otac Ivo Marinović, koji je preminuo u veljači ove godine, bio je, kako je to napisao novinar Ivica Đikić, “nešto poput dobrog duha lijeve i nezavisne scene u Zagrebu”. U osamdesetima je bio radnik u kulturnom sektoru Studentskog centra, pokretač “Treće linije” značajne za razvoj i promociju Novog vala, iznimno je pomogao u pokretanju Radija 101 te je sudjelovao u razvijanju nezavisne glazbene scene tog vremena. Bio je direktor tjednika Novi Danas koji je 1992. godine ugašen nakon 13 brojeva zbog neprikladne naslovnice s Franjom Tuđmanom; pomagao je pokrenuti Feral Tribune, u njegovu stanu godinama se okupljala politička i kulturna elita. Ladina majka Lovorka je do 2010. bila voditeljica Ureda Međunarodne organizacije za migracije u Zagrebu. Sudjelovala je u izradama nacionalnih politika za ravnopravnost spolova i suzbijanje trgovanja ljudima, a sve to u sklopu nevladine organizacije Centar za nove inicijative čija je predsjednica. Upravo njezini majka i otac stoje iza najveće nestranačke kampanje za izbore “Glas “99- Izađi i bori se”.

LADA MARINOVIĆ, OPISUJUĆI svoju obitelj, govori da je svatko volio raditi konkretne poslove, ali svatko je imao i umjetničku crtu. Njezin brat Nikša je glumac, završio je Akademiju dramskih umjetnosti, a uz to je i kantautor koji je jednako zaljubljen u glazbu i glumu. Kod Lade Marinović umjetnička crta pokazala se kroz bavljenje plesom. “Da se mene pita, plesala bih cijeli život, ne bih nikada ništa drugo radila. No to je u Hrvatskoj nemoguće. Plesa sam se ostavila prije manje od godinu dana, u jesen 2014. Kada se približavaš tridesetoj, već si u plesnom smislu penzioner. Ja sam i plesni pedagog tako da sam radila u Centru za djecu, mlade i obitelj Velika Gorica, u Plesnim punktovima Zagreb vodila sam dvije grupe djece, čak sam i koreografirala predstavu Mirana Kurspahića u ITD-u “Zadatak” 2010. Ples mi je doista ljubav”, prisjeća se Lada Marinović koja je plesala od 14. godine na Televiziji, počevši od nastupa u emisiji “Živi zid” pa preko “Binga” do emisije “Evergreen”. A onda je, preko plesa, došla i do manekenstva. “Moj prijatelj plesač u to vrijeme bio je i model koji mi je rekao: “Što je tebi, visoka si 180 cm, zašto ne probaš?” Rekla sam “OK, idem”, volim istraživati, volim akciju”, priča Lada Marinović. Radila je za modnu agenciju Talia, Tihane Harapin Zalepugin. “Tu sam bila u sjeni, nisam se isticala, nisam imala vremena niti mi se dalo, nije bilo ni pretjerane ambicije. Tjerali su me da idem u inozemstvo, ali to meni nije bilo bitno”, kaže i dodaje da je u to vrijeme naučila mnogo o manekenstvu. “Kada sam ušla u manekenski svijet, saznala sam da Hrvati ne znaju tko su manekenke u Hrvatskoj. Znaju za starlete i wanna be manekenke, a ne znaju za prave manekenke koje odrađuju krvav posao. I dalje malo koga zanima što Ana Buljević nosi reviju za Diora, što je za svaku mladu manekenku vrhunac svega.” Naučila je i da se od manekenstva u Hrvatskoj ne može živjeti. “Priče da se od tog može živjeti su apsolutne laži. Revija se plaća 400 kuna, snimanje za ozbiljniju kampanju između tisuću do dvije tisuće kuna. Ja sam u pet godina nakupila nenaplaćenih honorara od brojnih hrvatskih dizajnera. Nije bitan iznos, stvar je principa”, kaže Lada Marinović.

A onda se morala odlučiti za studij koji će joj donijeti posao od kojeg će moći živjeti. “Uvijek sam imala tisuću želja. Bio je to težak izbor između politologije, sociologije, fizike i Akademije dramske umjetnosti. Htjela sam na sociologiju i španjolski, ali primljena sam na jednopredmetnu sociologiju, a nisam željela studirati jednopredmetnu sociologiju. To me i dan-danas kopka, još ću se školovati, mora ta sociologija doći na red. Jednostavno, Lada je tog dana odlučila da će to biti politologija, i bila je politologija”, priča Lada Marinović. Za fiziku, kaže, nije imala dovoljno samopouzdanja.

“FILM “POVRATAK U BUDUĆNOST” bio je presudan za ljubav prema fizici, taj film sam gledala više od 60 puta i znam napamet svaku scenu. Ove godine, 21. listopada odabran je za “Back to the Future Day” jer u drugom dijelu te trilogije Marty McFly putuje u budućnost, i to 21. listopada 2015. godine. U šoku sam i potpunoj nevjerici što u Hrvatskoj nitko neće napraviti doček Martyja McFlyja koji se ove godine vraća u budućnost. To je fenomenalna priča ako se pogleda kako je njima izgledala ta budućnost, a kako izgleda danas. Britanci su pametniji, oni će imati na londonskom Euston Squareu rekonstrukciju cijelog Hill Valleyja”, impresionirana je Lada Marinović.

  • ‘DA SE MENE PITA, plesala bih cijeli život. Uvijek sam imala tisuću želja. Još se planiram i dodatno školovati. Zanima me sociologija, ali i škola TV novinarstva’

Nije upisala ni Akademiju dramske umjetnosti, ali i tu dolazimo do zanimljive obiteljske priče. Njezin otac bio je jedan od inicijatora i organizatora Dana hrvatskog filma koji su se održavali u Studentskom centru u Zagrebu, ratna zbivanja preselila su ih iz Pule. Kako ga je povijest zanimala, napisao je brojne knjige baveći se istraživanjem rodnog kraja te gradišćanskih i moliških Hrvata. “Odlučio je otići u Beč te je 2005. godine održao prvi “Hrvatski film u Beču”. Bila je to dobra priča, ali kako se tata razbolio, sve to skupa je zamrlo.” Zato je nakon očeve smrti Lada Marinović obitelji odlučila oživjeti “Hrvatski film u Beču”. “Meni je to bilo potrebno kako bih se vratila svojoj umjetničkoj crti koja me hrani. Nisam znala ništa, ali sam imala sreće što je moj otac bio lud za pisanjem pa sam na njegovom hard disku našla sve potrebne informacije, a tu je i majka koja je pomogla jer se to pokreće ispred njezina Centra za nove inicijative, te sam rekla – idem probati. Prije nekoliko tjedana stigla je obavijest HAVC-a da smo dobili novac, kontaktirala sam Beč i krajem studenoga ponovo će se održati “Hrvatski film u Beču”. Družim se s raznolikim ljudima, nemam predrasude prema bilo kome, ali najbolje se osjećam u društvu kulturnjaka. Znala sam da neću imati problema s nabavljanjem filmova, i sama pratim film, tako da znam što želim prikazati. Znam da izgledam kao balavica koja je tek došla i želi nešto, ali borit ću se”, odlučna je u svojim namjerama. I pored svega, želi se doškolovati te ima samo još jedan san – upisati školu televizijskog novinarstva na New York Film Academyju.

Komentiraj

FOTO:Saša Zinaja
PODIJELI
Dean Sinovčić već 20 godina obilazi najveće svjetske filmske festivale, intervjuira filmske zvijezde, a kad ne gleda filmove prati sport o čemu također piše.