LOGO_RBTH

ČEKISTI: ČIME SU SE BAVILI LJUDI U LUBJANKI? Odbor državne sigurnosti (KGB) već 25 godina ne postoji, ali zato još uvijek postoje kagebeovci. I ne samo da postoje, nego su infiltrirani u sve strukture vlasti. Oni su danas narodni zastupnici, senatori i rukovoditelji državnih kompanija. Uostalom, sve suvremene ruske sigurnosne službe nasljeđe su KGB-a

Tajni agenti, zloslutni podrumi internog zatvora, totalno prisluškivanje i masovne dojave – sve se to u svijesti mnogih današnjih građana dovodi u vezu s Odborom državne sigurnosti (KGB). Najpoznatiji ruski “kagebeovac” je svakako predsjednik Rusije Vladimir Putin. Njegova služba u Dresdenu i danas golica maštu mnogih radoznalaca. “Na kakvom zadatku je bio Putin u Istočnoj Njemačkoj krajem 1980-ih?” pitaju se oni. Ali tajna služba i jest tajna upravo zato što važni podaci nisu dostupni javnosti. Uostalom, nije samo obavještajna služba radila u tajnosti. Sovjetski tisak ništa nije pisao ni o nekim drugim specijalnim strukturama.

POD TUĐIM BIOGRAFIJAMA

“Ja sam radio u upravi ‘S’, odnosno kao nelegalni obavještajac. Radili smo pod tuđim putovnicama i biografijama. Takvih ljudi bilo je veoma mnogo”, priča za RBTH umirovljeni general-bojnik KGB-a Valerij Maljovanij.

Struktura te uprave nikad nije bila dostupna javnosti. Agent SSSR-a je mogao biti neki inženjer ili knjižničar ili broker. Mnogo lakše je bilo s “legalnim” službenicima. Oni su bili na službenoj diplomatskoj dužnosti. Primjerice, prvi tajnik u veleposlanstvu uvijek je bio čovjek iz KGB-a.

“Ja sam se 1981. godine u Angoli vodio kao načelnik odjela u upravi strateških naftnih baza, odnosno službeno sam bio zaposlen u civilnoj službi. Međutim, mi smo tajno pripremali kadrove za nenasilnu smjenu vlasti”, kaže Maljovanij.

KGB se ni po čemu nije razlikovao od drugih specijalnih službi u svijetu, tvrdi Aleksandar Mihajlov koji je 15 godina radio u toj službi kao agent “na terenu”. Razlika je možda samo u tome što je Odbor državne sigurnosti bio naoružani odred Komunističke partije, odnosno bio je ‘država u državi”‘, objasnio je Mihajlov.

KONTROLOR ZA 300 DOLARA

Strah od “čekista” osjećali su i sami građani SSSR-a. Čuvena “ideološka” Peta uprava kao sjena je pratila partiju, a njezin 12. odjel bavio se prisluškivanjem telefonskih razgovora i prostorija i bio je daleko obavješteniji od svih ostalih struktura.

“To se nazivalo ‘odjelom’, ali po broju službenika moglo se ‘zadjenuti za pojas’ pojedine uprave”, kaže Nikita Petrov, povjesničar sovjetskih organa sigurnosti i suradnik društva Memorijal. Tamo su radili kontrolori. To su uglavnom bile žene. Plaća im je bila 300 rubalja (nepunih 300 dolara). Prije prijema na to radno mjesto, kandidati su provjeravani i po godinu dana. Tijekom 24 sata praćenja jednog “objekta” snimano je po 8 do 11 sati trake, a snimanje jednog sata održavalo je sedam kontrolora.

Istina, nije bilo totalnog prisluškivanja jer nisu postojale takve mogućnosti. Uglavnom su prisluškivane međunarodne linije: “Prije olimpijade u Moskvi nije bilo automatskih linija. Razgovori su zakazivani, tako da ih je bilo lakše kontrolirati”, ističe Petrov.

Događalo se da u KGB bude primljen i netko “s ulice”, ali takvi su bili u manjini. Petrov je objasnio da “većinom nisu vrbovani zainteresirani, već ljudi o kojima je postojao kompromitirajući materijal pa su zbog toga pristajali na suradnju”.

DOSJE O SVAKOME

Usput, u “podrumima” KGB-a nitko nije mučen. A “podrumi” nisu ni postojali. Postojao je samo interni zatvor na sedmom katu čuvene zgrade podignute na Lubjanskom trgu još prije revolucije. Za “neprijatelje” režima postojalo je progonstvo na područja udaljena najmanje 101 km od megapolisa (isto je važilo za recidiviste i prostitutke). I postojala su još dva članka u kaznenom zakonu. Po Petrovljevim riječima, svake godine je po članku br. 70 (“antisovjetska agitacija”) uhićeno 30 do 60 ljudi i još stotinjak po članku br. 190 (“za klevetu protiv države”). Od kraja 1960-ih i sovjetska vlast počela se pribojavati KGB-a. Za šefa Odbora državne sigurnosti postavljen je Jurij Andropov i od tada KGB dobiva trostruko više sredstava i mogućnosti koje druge službe nisu imale. KGB je, između ostalih, pratio i organeMUP-a, što njih nimalo nije radovalo.

Počeo je “rat službi”, a oružje im je bilo kompromitirajući materijal. Odbor državne sigurnosti prikupljao je dosje vladajućih krugova i šefova oružanih struktura, otkrivši njihovu povezanost s podzemljem.

“Poslije smrti Leonida Brežnjeva u Politbiro je ušlo deset pukovnika KGB-a. Oni su imali dosje o svakome. Tada je Andropov postao generalni tajnik Politbiroa, tj. prvi čovjek Sovjetskog Saveza”, kaže Maljovanij. Međutim, iako je svemoćni odbor dobio sve što je mogao, od osobnih trupa do prava praćenja svake ličnosti, ipak nije preživio kolovoški puč 1991. godine. U tom neuspjelom pokušaju državnog udara, čekisti su odigrali ulogu “ušiju” reakcionara. Neki su bili uhićeni, ali su zatim amnestirani. U prostrane kabinete Lubjanke uselila se novoosnovana Federalna služba sigurnosti (FSB).

A što je bilo s kagebeovcima? Jedni su ostali u FSB-u, a drugi su se “infiltrirali” u rusku vladajuću elitu. Postali su zastupnici, gubernatori, javni tužitelji, zamjenici ministara i šefovi državnih korporacija. Mnoge od njih veže zajednička profesija.

KAGEBEOVCI NA VLASTI I U BIZNISU

ALEKSANDAR LEBEDEV od 1980-ih u vanjskoj obavještajnoj službi KGB-a. Kasnije: predsjednik upravnog odbora Nacionalne sigurnosne banke (čiji je najveći dioničar Gazprom); zastupnik Državne dume; bivši šef medijskog holdinga Novie media i britanskog lista The Independent

RAŠID NURGALIJEV u KGB-u: od 1980-ih operativni opunomoćenik u KGB-u Karelske autonomije. Kasnije: ministar unutarnjih poslova od 2004. do 2012.; sada zamjenik tajnika Vijeća sigurnosti Ruske Federacije

SERGEJ ČEMEZOV u KGB-u: znanstveno-tehnička obavještajna aktivnost u Istočnoj Njemačkoj, gdje je bio u kontaktu s Putinom. Kasnije: generalni direktor korporacije Rosteh, član biroa najvišeg vijeća vladajuće stranke Jedinstvena Rusija

GEORGIJ POLTAVČENKO u KGB-u: od 1979. do 1994., operativni opunomoćenik jedinice za osiguranje transporta. Kasnije: gubernator Sankt-Peterburga

KONSTANTIN ROMODANOVSKI u KGB-u: tijekom 1980-ih u petoj “ideološkoj” upravi KGB-a. Kasnije: šef Federalne migracijske službe

NIKOLAJ TOKAREV ruski oligarh, predsjednik državne naftne kompanije Transnjeft, bio je špijun KGB-a u Istočnoj Njemačkoj u isto vrijeme kad je ondje radio i Vladimir Putin, s kojim se tada sprijateljio, a zajedno su radili i krajem 90-ih

SERGEJ IVANOV u KGB-u: od sredine 1970-ih, vanjska obavještajna služba. Kasnije: ministar obrane od 2001. do 2007.; sada šef administracije predsjednika Rusije

IGOR SEČIN u KGB-u: mnogi mediji u Rusiji su uvjereni da je Sečin bio agent vanjske obavještajne službe. On je negirao da je radio za specijalne službe. Kasnije: direktor kompanije Rosneft

PAVEL ASTAHOV u KGB-u: završio visoku školu KGB-a i odmah je napustio. Kasnije: opunomoćenik za dječja prava RF-a

VLADIMIR JAKUNJIN u KGB-u: 22 godine u obavještajnoj službi. Kasnije: od 2005. do 2015. na čelu državne tvrtke Rossijskije železnije dorogi (RŽD); sada supredsjednik svjetskog foruma Dijalog civilizacija

VLADIMIR PUTIN u KGB-u: od kraja 1970-ih, kontrašpijunaža. Kasnije: šef KGB-a, tajnik Vijeća sigurnosti RF-a; danas predsjednik RF-a

VIKTOR ZOLOTOV u KGB-u: od 1970-ih, u Devetoj upravi (osiguranje državnika). Kasnije: zapovjednik unutarnjih oružanih snaga MUP-a, načelnik Službe sigurnosti predsjednika; sada rukovoditelj Nacionalne garde RF-a

Komentiraj