U sklopu obilježavanja 60. obljetnice Austrijskog kulturnog foruma, u Zagrebu je prošlog tjedna gostovao književnik Daniel Kehlmann i predstavio svoju novu knjigu “F”. Kehlmann je rođen 1975. u Münchenu, a živi u Beču i Berlinu. Pohađao je isusovački kolegij u Beču te studirao filozofiju i komparativnu književnost. Kao književnik debitirao je 1997. romanom “Magičan život Arthura Beerholma“, a njegov roman”Mjerenje svijeta” je najprodavanije književno djelo na njemačkom jeziku od “Parfema” Patricka Süskinda iz 1985. U intervjuu za Nacional objašnjava zašto misli da Austrija još nije raščistila s nacističkom prošlošću, priča o religiji koja je sve više pod političkim utjecajem te najavljuje mogućnost da ekstremno desna stranka FPÖ u Austriji na idućim izborima postane najjača partija.

[quote_box_center]

  • ‘Austrijanci su uvjerili svijet da su oni bili prve žrtve nacizma, a zapravo su ljudi iz najužeg vodstva stranke, uključujući i ‘šefa’, bili Austrijanci’

[/quote_box_center]

NACIONAL: U svojoj novoj knjizi “F” pišete o obitelji, ocu i njegova tri sina, koji žive lažnim životima – Martin je svećenik koji sumnja u postojanje Boga, Iwan je varalica koji krivotvori umjetnine, a Erik je financijski prevarant. Otkud vam inspiracija za knjigu?

Prvi put kad sam pomislio da ću napisati nešto slično jest kad sam bio u Meksiku prije 15 godina. U autobusu sam putovao iz jednog mjesta u drugo i do mene je sjedio stariji gospodin. Jako smo se svidjeli jedan drugome i pričali smo o meksičkoj literaturi. Na kraju putovanja spomenuo je da su ga opljačkali i da mu treba novac za kartu. Dao sam mu nešto novca, koji je jedva prihvatio. Odmah je na papirić napisao moje ime i broj računa i obećao da će mi vratiti posuđeni novac čim dođe kući. Ali novac nikad nije vratio, što mi je bilo čudno jer se činio tako pun povjerenja. I zato sam na internetu pronašao informacije o njemu i shvatio da on to radi stalno – čovjek je profesionalni varalica. Nije bilo riječ o puno novca, radilo se o 30 dolara, ali svejedno. I onda sam shvatio da želim nešto napisati o varalicama, o tome kako rade i funkcioniraju. To mi je bila najvažnija inspiracija. Nisam bio siguran o kakvim bih varalicama pisao, tek mi je godinama nakon te epizode u glavu došla ideja o trojici braće i da nijedan od njih ne zna za prevare onog drugog. Svaki od njih mislio je da je crna ovca u obitelji, ali zapravo je svaki od njih crna ovca.

NACIONAL: To je priča o apsurdu života, razmišljate li o tome?

Mislim da svaka tema postane zanimljiva u trenutku kad niste sigurni kako ju rastumačiti. Primjerice, nisam siguran je li svećenik koji ne vjeruje u Boga zapravo varalica. On želi biti vjernik, ali jednostavno ne može. Kad bi sam sebi to priznao, onda ne bi mogao više biti svećenik i ne bi bio dosljedan. Ali nismo ni mi uvijek dosljedni. Jednom mi je netko na promociji rekao da je svećenik koji ne vjeruje u Boga istinski varalica, a ne samo profesionalni. To je naravno istina, jer svećenici koji ne vjeruju u Boga postojali su prije 10.000 godina. Želio sam napisati takav roman u kojem ne možeš tvrditi da je nešto sto posto istina. Ali sve drugo nije crno-bijelo. To volim u književnosti.

NACIONAL: Roman je i priča o obitelji. Koliko vam je važno da imate tu snažnu vezu?

To je najsnažnija veza u životu. Ja sam jedinac i uvijek me zanimalo kakav je to osjećaj kad imaš brata ili sestru. Posebno su me zanimali blizanci, ta njihova posebna veza za koju ni oni sami nisu svjesni koliko je snažna. Zato sam napisao knjigu o braći.

NACIONAL: Što se događa s obitelj danas u Austriji, u kojoj ste odrasli, ili u Njemačkoj gdje živite?

Njemačku je lakše shvatiti jer ima jedno od najliberalnijih društava u Europi. Berlin je iznimno liberalan grad i prekrasan je za život. Austrija je, s druge strane, još uvijek pomalo šizofrena zemlja. Često putujem i svaki put kad se vratim vidim da je Austrija nevjerojatno bogata. Ali Austrijanci to ne vide, oni svugdje vide probleme. Ali ta zemlja je ludo bogata, posebno Beč. Neobično je to da je ona jedna opuštena, mirna zemlja, a ljudi u njoj stalno osjećaju prijetnju. To je razlog zašto su desničarski populisti toliko utjecajni, Austrijanci su uvijek zabrinuti.

NACIONAL: Je li to stvar njihova karaktera ili političke klime u zemlji?

Ne znam, mislim da je to dijelom zbog toga što je Austrija još uvijek prilično neurotična zemlja, još uvijek ima takav odnos prema svojoj prošlosti. Bili su velika zemlja i važan politički igrač, a sad to – nakon 1919. – više nisu. Još uvijek ima neke šizofrenija u Beču – to je imperijalni grad, a nema više imperija.

NACIONAL: Je li tu riječ o kompleksu?

Na neki način, to je kompleks. Uvijek osjećate teret velike prošlosti koje više nema. S time vas suočavaju svake sekunde. Osim toga, prisutno je još nešto. Austrijanci su uvjerili svijet da su oni bili prve žrtve nacizma, a zapravo je većina nacista bila iz Austrije. Najveći dio vodstva stranke, uključujući i ‘’šefa’’, bili su Austrijanci.

NACIONAL: Smatrate li da Austrijanci još nisu raskrstili s tim dijelom svoje povijesti?

Stvari su se promijenile nabolje. Nakon Kurta Waldheima, predsjednika koji je krajem 80-ih bio upleten u veliku aferu zbog koketiranja s nacizmom i negiranja nacističkih zločina, sve se raspravilo i dosta toga je isplivalo na površinu. Ali uvijek je teško razgovarati o takvim stvarima. Njemačka je provela proces denacifikacije. Austrija to nikad nije napravila. Njemačka se stoga puno bolje pomirila sa svojom prošlošću od Austrije.

NACIONAL: Koje su posljedice toga? Imaju li zato austrijske desne stranke tako dobar temelj za rast?

Očito postoji velika bojazan da bi FPÖ, Austrijska slobodarska stranka, mogla postati najsnažnija parlamentarna stranka na idući izborima. Svi smo mislili da će s Jörgom Haiderom nestati sve to zlo. Sad se ispostavilo da je stranka koja propagira te desničarske gluposti još jača, što je ludo.

NACIONAL: Slična situacija je i u još nekim europskim državama, posebno u Mađarskoj.

U Mađarskoj se dogodila strašna stvar. Kad pogledate tu državu, onda nije nezamislivo da bi se stvari u politici mogle razvijati u sličnom pravcu.

NACIONAL: U knjizi “Mjerenje svijeta”, koja je postala svjetski bestseler preveden na 40 jezika, pišete o velikim njemačkim ličnostima Friedrichu Schilleru, Johannu Wolfgangu von Goetheu, Immanuelu Kantu te Alexanderu von Humboldtu i Carlu Gaussu, čije su biografije povod za knjigu. Zašto vam je važno pisati o njima?

Zapravo se u knjizi izrugujem svemu tome. To je komični roman o velikoj njemačkoj tradiciji koju volim i koja je na mene imala velik utjecaj. Jedan je kritičar knjigu prozvao afirmativnom parodijom, mislim da je to savršeno opisuje. Možda mi je to što sam Austrijanac pomoglo da vidim smiješnu stranu velike njemačke kulture i njihov nedostatak humora. Ne samo da nisu imali smisao za humor, nego su ga prezirali. Goethe je u starosti rekao da je humor samo za ljude s lošim karakterom. Zaista je to rekao.

NACIONAL: Je li danas slična situacija?

Ne toliko, Nijemci su danas ipak puno opušteniji. Postoje prekrasni njemački komični pisci, ali je istina da Njemačka ima neurotičan odnos prema humoru, u smislu da se sve što je smiješno smatra nečim što se u kulturnom smislu ne smije smatrati ozbiljnim.

NACIONAL: Često pišete o Bogu i religiji. Koliko vam je to važno?

Nisam religiozan. Religija je postala politična, a to je tužno. U opisivanju lika Martina, primjerice, mogu shvatiti zašto bi netko želio biti svećenik.

NACIONAL: Reflektira li se u liku Martinu vaš odnos prema Crkvi?

Ja sam pomalo poput Martina, znam zašto želi biti svećenik. Boraviš u crkvi, pričaš s ljudima o važnim stvarima, opušten si, pomažeš vjernicima. Ali teško mi je vjerovati u Boga. Mislim da je cijela tema o poštovanju prema vjeri pogrešno upotrijebljena. Velik dio europske tradicije nema poštovanja prema drugim religijama. Søren Kierkegaard je o tome puno pisao. Rekao je da je dio toga da si vjernik to da zapravo prihvaćaš da će ti se rugati. To znači biti vjernik, da vjeruješ, da znaš da će te ismijavati, ali te nije briga. I Slavoj Žižek je u pravu kad je govorio o radikalnim muslimanima. Jedan od razloga zbog kojeg su tako zabrinuti da će ih ismijavati jest taj što zapravo nisu čvrsti vjernici.

Komentiraj

FOTO:Saša Novković
PODIJELI
- rođena u Zagrebu 1978. godine - mr.sc. međunarodnih odnosa - diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu - novinarstvom se bavi od 1999. godine - dosad je radila u Jutarnjem listu, lifestyle magazinu Story, političkome magazinu Aktual - u Nacionalu je pomoćnica glavnog urednika i piše teme iz kulture