Jedan od najznačajnijih srpskih redatelja kojem će na Motovun Film Festivalu biti dodijeljena nagrada Maverick, namijenjena autorima koji su individualnošću, slobodnim duhom i inovativnošću širili granice filmskog izraza, govori za Nacional

Ove godine na Motovun Film Festivalu redatelj Želimir Žilnik dobit će nagradu Maverick koja se dodjeljuje autorima koji su individualnošću, slobodnim duhom i inovativnošću širili ili šire granice filmskog izričaja. Uz imena kao što su Ken Russell, Terry Jones, Terrence Davies i Andrej Zvjagincev, Žilnik je prvi redatelj iz regije kojemu će biti dodijeljena ta nagrada jer je riječ o pioniru dokudrame i jednom od začetnika jugoslavenskog crnog vala te ga se smatra jednim od najvećih autora u ovom dijelu Europe. Jedan od najznačajnijih srpskih redatelja za svoj film”Rani radovi” primio je Zlatnog medvjeda u Berlinu 1969. koji se smatra i dan danas jednim od najuspješnijih ostvarenja nekadašnje jugoslavenske kinematografije i svojevrsnim vrhuncem crnog vala jugoslavenskog filma, karakterističnog po eksplicitnom političkom angažmanu. Njegovi su filmovi tijekom dugogodišnje karijere, tijekom koje je snimio preko 37 igranih filmova i drama, često zabranjivani zbog oštre kritike društva. Paralelno s filmskom karijerom redatelja, Žilnik se bavio i pedagoškim radom te je predavao u Londonu, Beču, Budimpešti… Neposredno nakon povratka s Yerevan International Film Festivala – Golden Apricot u Armeniji, gdje je predsjedao žirijem, Žilnik je dao intervju za Nacional te prokomentirao nagradu Maverick koja će mu biti dodijeljena na Motovun Film Festivalu – gdje će tom prilikom biti prikazana i njegova tri filma”Rani radovi”,”Marble Ass” i”Destinacija Srbistan” – izbjegličku krizu koju je obradio u posljednjem dokumentarnom filmu”Destinacija Srbistan”, aktualno stanje u Srbiji i Europi, jačanje fašizma te dokumentarni film kojeg naziva jednim od preostalih otvorenih i kritičkih medija.

NACIONAL: Koja je cijena individualnosti, slobodnog duha i inovativnosti zbog kojih vam Motovun Film Festival ove godine dodjeljuje nagradu Maverick?

Ako obrazloženje nagrade Motovun Film Festivala filmove koje sam radio ocjenjuje inovativnim, slobodnim i relevantnim, nemam ništa protiv toga što sam za pravljenje tih filmova morao “platiti”. Uvijek je tako bilo ako ste se odlučili za nepoćudni umjetnički stav i rukopis. Protiv vladajuće struje i protiv tabua. Cijena varira: ideološka proskribiranja, etikete da ste neprijatelj i strani plaćenik. Zabrane, brisanje sa spiskova donacija, povlačenja filmova iz distribucije, cenzuriranje, prijetnje sudskim procesima. Sve te peripetije, osim robije, smo prošli i prolazimo. Tako je to kod nas. U kakvim klimavim režimima i državama živimo, uz organiziranu pljačku nacionalnih resursa, uz falange konvertita na vlasti, pritužbe da su “umjetnost i kultura ugroženi”, nema tko čuti.

  • ‘SIGURNOST KRETANJA, SLOBODA prostora Europe, suživot kršćana i muslimana, bijelih i obojenih, pod znakom su pitanja. Posljedice grešaka moćnika proizvele su katastrofu’

NACIONAL: U Motovunu će biti prikazan i vaš posljednji dokumentarni film”Destinacija Srbistan”, u kojem se bavite izbjegličkim valom koji je pogodio Balkan. Jesu li te migracije bile očekivane i zbog čega se Europa toliko prepala te rijeke ljudi koja je krenula u potragu za boljim životom?

Za bahate i budalaste političare, izbjeglički val je iznenađenje. Međutim, znam da se narodi Balkana ne čude jer smo ta iskustva savladali devedesetih. Od nas je prema zapadu migriralo zbog rata milijun i više ljudi, žena i djece. A “kod kuće” je ubijeno 150.000. U Iraku, Siriji, Afganistanu, Libiji dosad je dva milijuna mrtvih. Raseljenih i izbjeglih je oko deset milijuna. U skladu s našom praksom, prema Europi namjeravaju krenuti, kako bi sklonili glavu, tri-četiri milijuna ljudi iz Sirije, Libije, Afganistana, Eritreje, Jemena, Somalije… Dižu se protiv njih zidovi, bodljikave žice i policijski kordoni, izvana i iznutra šengenskih granica. To, za sada, ne zaustavlja bujicu, ali vidimo da dodatno potiče samoubilačku odlučnost ekstremista koji frustriranost i vjersku ludost pravdaju osvetom za “opću nepravdu”. Sigurnost kretanja, sloboda javnih prostora Europe, suživot kršćana i muslimana, bijelih i obojenih, pod znakom su pitanja. Odjek i posljedice ranijih grešaka političkih, ekonomskih i vojnih moćnika svijeta proizveli su tako katastrofalan učinak da je “novi svjetski poredak” uspostavljen poslije pada Berlinskog zida praktično razvaljen, kao i taj hladnoratovski zid. Ne bi me iznenadilo da za godinu, dvije pristup na Elizejske poljane ili Potsdamer Platz bude isključivo kroz elektronske detektore, bez torbi i metalnih predmeta u džepovima. Prošle zime sam bio u Firenci, na filmskoj reviji. Oko galerije Uffizi i katedrale Santa Maria del Fiore bili su kordoni policajaca i parkirana mnogobrojna vojna vozila žandarmerije.

NACIONAL: U filmu tematizirate odnos tih izbjeglica prema Srbiji kao o zemlji koja je bogatija od zemlje iz koje oni dolaze, ali su ljudi svejedno nezadovoljni svojim životom. Kako biste opisali današnji život prosječnog građanina Srbije?

Ljudi žive u neizvjesnosti, siromaštvu i strahu. Neizvjesnost je osobna i opća. Što djetetu reći kada pita koju će školu i profesiju odabrati, da bi imao od čega živjeti? Kako majka koja radi u “svjetski poznatom brendu” Yura Corporation treba reći kćeri da nije najgore što joj je plaća 200 eura mjesečno, nego što je ne puštaju tijekom radnog vremena na toalet. U isto vrijeme, ta i druge strane firme dobivaju od države Srbije po zaposlenom radniku “donaciju” od po 10.000 eura! Kažem – siromaštvo i strah. Kako je radnicima u privredi, tako je i u državnim službama. Ovi prvi na volji su nestrpljivim, halapljivim gazdama koji bi htjeli za pet godina ostvariti profit, za koji je privatniku u Engleskoj ili Francuskoj trebalo pet generacija predaka koji su razvijali firme, registrirali patente, stekli povjerenje na tržištu. Zaposleni u državnoj administraciji i javnim poduzećima su na uzici političkih partija. Nomenklature se mijenjaju, ali svaka “osvaja” državu, kao što su španjolski konkvistadori osvajali Peru i Meksiko u 16. stoljeću. Države nam zato i izgledaju kao astečko kraljevstvo poslije posjete Hernana Cortesea. Strah je rezultat shizofrene politike. Srbija je i na putu ka Europskoj uniji, ali i na putu ka Ruskoj federaciji. To svakodnevno u medijima govore brojnih političara. Zanimljivo je da to ne govore ljudi iz različitih političkih opcija, nego iz svih. Narod je u brizi da između tih dviju opcija ne tresne zadnjicom na tvrdi pločnik a političari se razbježe, jedni na istok, drugi na zapad.

NACIONAL: Koliko je Srbija danas otvorena prema umjetnicima, a koliko prema filmašima i redateljima poput vas? Računate li na njihovu pomoć kada planirate novi film?

Ne znam točne podatke, ali filmski fond ima od dva do tri milijuna eura godišnje. S tim novcem, uz koprodukcije, snimi se šest, sedam dugometražnih filmova. Podatke i brojke o svom radu reći ću vam precizno. Od raspada Jugoslavije snimio sam jedanaest dugometražnih filmova te osam kratkometražnih i srednjometražnih. Za taj rad dobio sam, dakle za svih devetnaest naslova, stotinu i pedeset tisuća eura. Ako vam se cifra čini mala ili velika, provjerite u Srbiji i Pokrajini Vojvodini, na stranicama Filmskog centra Srbije www.fcs.rs i Pokrajinskog sekretarijata za kulturu www.kultura.vojvodina.gov.rs. Dakle, kad pripremam novi film, a to upravo sada radim, ne prepuštam se milosti državne administracije.

  • ‘ZIDOVI, ŽICE I POLICIJSKI KORDONI za sada ne zaustavljaju bujicu izbjeglica, ali potiču samoubilačku odlučnost ekstremista koji frustriranost opravdavaju osvetom za opću nepravdu’

NACIONAL: Fašizam se proteklih nekoliko godina drastično raširio Europom, kao da se nitko ne sjeća što se dogodilo tijekom Drugog svjetskog rata. Kako komentirate taj uspon ksenofobije i nacionalizma?

To da se nitko ne sjeća u Europi što je fašizam napravio, nije točno. Prošetajte centrom Berlina, na primjer. Neposredno pored Brandenburških vrata i Bundestaga, na 19.000 kvadratnih metara, prostire se upečatljivi spomenik “Denkmal für die ermordeten Juden Europas”, spomenik pobijenim Židovima Europe. Otiđite pet stotina metara dalje, u Prinz Albrecht Strasse. Tu je veliki muzej koji se diže nad temeljima nekadašnje centrale Gestapoa – “Topographie des Terrors”. Muzej do detalja izlaže faktografiju najstrasnije fašističke mašine za ubijanje – Gestapoa i SS trupa. S detaljno dokumentiranim metodama proganjanja, mučenja i ubijanja ljudi. S kompletnim spiskovima i fotografijama vladajućih hijerarhija tih dviju organizacija. A u podrumskim prostorijama koje su autentično sačuvane, policijske fotografije stotine zatvorenika koji su tu čamili i bili ubijeni ili prebačeni u koncentracijske logore. Imena stradalih nisu izložena selektivno: tu su i parlamentarci i dužnosnici komunističke i socijaldemokratske partije koje je Hitler zabranio. A tu su i neka poznata imena kasnije nomenklature u Istočnoj Njemačkoj koji su logore preživjeli. Imamo li išta slično mi u Beogradu ili vi u Zagrebu? Dakle, prije općeg lamentiranja nad rehabilitacijom fašizma, trebali bismo se pozabaviti našim povijesnim revizionizmom. On se promovira s vrhova vlasti, proteže se preko medija, do osnovnih škola i sveučilišta. Slušao sam u Münchenu i Berlinu razgovore naših mladih s njihovim vršnjacima. Djelujemo kao debili. Mislim da se u priličnoj mjeri tako gleda i na naše političare kad krstare Europom.

NACIONAL: Unatoč glasnom busanju u prsa mnogobrojnih političara koji se zaklinju da sloboda medija nikada nije bila veća, mediji su ipak sve samo ne slobodni. Kakva je situacija na filmu danas kada je riječ o kritici društva?

Film je, posebno dokumentarni, jedan od preostalih otvorenih i kritičkih medija. I naših dokumentaraca ima solidnih, ali da me mlađi kolege ne hvataju za riječ, predlažem nekoliko odličnih inozemnih:”Cartel Land”, snimljen lani u Meksiku. Redatelj Matthew Heinman;”We Come as Friends”, snimljen u Africi. Austrijsko-francuska produkcija, redatelj Hubert Sauper;”Jagal” (Mesar), snimljen u Indoneziji. Redatelji Christine Cinn i Joshua Oppenheimer. I dva filma koje smo nagradili na festivalu u Erevanu. Bio sam predsjednik žirija:”Curumim” Marcosa Pradoa i”Across the Don” Evgenija Grigorova.

Komentiraj

<
FOTO:Motovun Film Festival
PODIJELI
Slobodni novinar, urednik, promotor i pisac. Dvadeset godina iskustva u organizaciji rock koncerata (preko 500 koncerata hrvatskih i inozemnih izvođača), press konferencija, izložaba i modnih revija. Jedan od osnivača Hrvatske novinarske rock nagrade Crni mačak i član Savjetodavnog tijela nagrade (Predsjednik Savjetodavnog tijela 1998.). Dugogodišnji radijski urednik i voditelj (Radio 101, Radio 1, Plavi radio), te rock kritičar (Radio 101, Plavi radio, Slobodna Dalmacija, Vip Music, Tportal.hr, Rolling Stone). Redovan član Hrvatskog Novinarskog Društva. Prvi roman (Dolce Vita) objavila je nakladnička kuća Fraktura u ožujku 2004. 2005. kao autor i redatelj potpisujem dokumentarni tv film "Kad muzičari šokiraju" u produkciji nezavisne producentske tvrtke Trezor idea. 2010. od HGF-a (Hrvatski glazbeni festival) primam nagradu za životni doprinos razvoju i unaprjeđenju demo scene i dugogodišnji kontinuirani rad na promicanju urbane i alternativne glazbene kulture. U svibnju 2103. pokreće web portal www.spotdepo.hr.