URBAN ZINTEL

U povodu izlaska knjige ‘Mala pariška knjižara’ u Hrvatskoj, njemačka autorica priča o ljubavi prema knjigama, ali i o borbi za bolja prava pisaca i svih umjetnika te se osvrnula na političku situaciji u Njemačkoj i Angelu Merkel

Knjižar Jean Perdu vjeruje u moć čitanja i točno zna koja knjiga liječi koju bolest duše. Zna koja liječi tugu, koja ostavljene duše, koja pomaže u odrastanju i prihvaćanju životnih činjenica kakve god one bile. On u svojoj plovećoj knjižari Pharmacie littéraire prodaje romane kao lijek. No istovremeno ne zna kako bi sam sebe izliječio od jedne noći prije dvadeset jednu godinu kad ga je lijepa Provansalka Manon napustila dok je spavao. Nije ostavila ništa osim pisma – koje Perdu nije imao hrabrosti pročitati. Sve do toga ljeta. Do ljeta koje će promijeniti sve i odvesti ga iz male ulice Montagnard na putovanje u prošlost, u uspomene, u srce Provanse i natrag u život.
“Mala pariška knjižara” 43-godišnje njemačke autorice Nine George prava je književna senzacija koja je postala hit širom svijeta. Roman je preveden na 30 svjetskih jezika, a nedavno je objavljen i u Hrvatskoj.

Nina George je književnica i slobodna novinarka koja je objavila 26 knjiga, stotinjak kratkih priča i više od 600 kolumni. Iznimno je aktivna u pravnoj zaštiti pisaca i njihova rada, osnivačica je organizacije YES on Author’s Rights (DA za autorska prava), savjetnica Upravnog vijeća njemačkog PEN centra te članica uprave Three Seas Writers’ and Translators’ Council (Three Seas vijeće pisaca i prevoditelja). Za Nacional priča o borbi za bolja prava pisaca i svih umjetnika, posebno na internetu na kojem, kako kaže, svakodnevno 350 milijuna ljudi koristi nelegalne sadržaje besplatno. Nina George priča i o stanju na njemačkom književnom tržištu, ali i o situaciji s migrantima te o političkoj situaciji u Njemačkoj.

NACIONAL: U knjizi “Mala pariška knjižara” pišete o strasti za knjigama, ali i o gubitku, velikoj ljubavi. Što vam je bila inspiracija i zašto je radnja smještena baš u Pariz i Francusku?

Pričati o tome što se dogodilo prije nego što sam počela pisati knjigu, uvijek je donekle laž. Prvotno sam planirala napisati knjigu o ljubavnoj boli, i to iz muške perspektive – jer vjerujem da muškarci zbog gubitka pate puno dublje i jače. Kad više nisi voljen, kad ti više nije dozvoljeno da voliš – te stvari na muškarce utječu drugačije nego na žene, možda čak i na način koji im može promijeniti život.

Ali onda mi je umro otac. Premlad, previše iznenada. To je značilo da sam izgubila najboljeg prijatelja, svog najbližeg čovjeka od povjerenja, svoje djetinjstvo, sigurnost, temelj. U isto vrijeme dogodila mi se nezgoda s diskus hernijom pa su mi umetnuli titanijski implantat između kralježaka na vratu. Svi su ti događaji pojačali moju bol. Pacijenti koji trpe bol upoznati su s ljestvicom od nula do deset. Jedan znači: mogla bih uzeti aspirin i malo leći. Deset znači: ubijte me odmah! Ne mogu više izdržati. Ja sam cijelo to vrijeme bila na sedam, i tako mjesecima. Drugim riječima, bol – psihička i fizička – imala je kontrolu nada mnom.

Bol – fizička i emocionalna – mijenja čovjeka. Ona je kipar, ali onaj koji je upravo sve razbio. Fizička bol i intenzivni ljubavni gubitak koji ostaje u duši čovjeka nakon nečije smrti – obje vrste boli položile su u to vrijeme duboku jezgru. Ta je jezgra počela mijenjati moj glas pisca. Očistila sam sve što mi je smetalo na putu: taštinu koja me tjerala da pišem stvarno “lijepu” prozu, strah od neuspjeha, brige da se nikome neće svidjeti. Onda sam počela pisati o načinima za preživljavanje nečije smrti.

  • ‘U OVOM TRENUTKU, pet velikih kompanija Silicijske doline gazi preko svih nas, profitiraju od podataka europskih građana, kao i od kreativnog rada ljudi poput mene’

A što se tiče pitanja je li radnja morala biti smještena baš u Pariz: odgovor je da. Krajolici i lokacije u mojim romanima uvijek su tajni likovi. Oni reflektiraju širu temu romana, oni su poput platna i palete boja kojima bojim svoju radnju. Pariz je živa romantika. Francuska znači senzualnost, slobodu, revoluciju. Provansa predstavlja žudnju, vrućinu i beskrajno plavetnilo vječnosti koja se proteže pred nama.

NACIONAL: Mislite li da knjige zaista mogu liječiti, kako misli glavni lik vašeg romana?

Zar vi ne mislite tako? Zaista: što pruža veću utjehu nego ulazak u konverzaciju sa samim sobom kroz knjigu? Knjiga je temelj nečije osobnosti. Knjiga nam pomaže dosegnuti duboko u dušu, gdje nalazimo nadu, snagu, vjeru, ljubav, hrabrost i mudrost. Knjige dokazano mijenjaju krvni tlak, puls i mišićni tonus. Sedam minuta čitanja dnevno više opušta od kupke, sporta ili uživanja u dobrom objedu.

NACIONAL: Zašto vi volite knjige?

One su prijatelji, učitelji, lijek, netko za razgovor. One su provokatori. Pokazuju mi svijet, uče me drugačijim načinima ljubavi, drugačijim načinima mržnje, drugim kulturama, drugačijim strahovima. Dozvoljavaju mi ulazak u tisuće života i plakanje kad nema nikoga u blizini te mi pomažu složiti vlastite misli. Čitanjem razumijem sebe.

NACIONAL: Mislite li da za svakoga od nas postoji knjiga koja nas određuje? I da postoji ljubav za svakoga?

O tome sam razmišljala jako dugo. Kao i o tome postoji li više vrsta ljubavi. Apsolutno! Ali postoje li knjige koje su iznad one knjige koja vam je odredila život, jeka koja odjekuje u vama? Da, postoji knjiga za svakoga od nas. Ali moramo ih puno pročitati da bismo našli onu pravu.

NACIONAL: Osnivačica ste organizacije “YES on Author’s Rights” i vrlo ste aktivni u promociji potrebe za pravnom zaštitom pisaca, njihovih prava. Što je glavni cilj organizacije, a što su najveći izazovi?

Želim takav internet na kojem privatnost podataka i poštovanje za građane ponovno nešto vrijedi. Isto tako i poštovanje za sva umjetnička ostvarenja. U ovom trenutku, pet velikih kompanija Silicijske doline gazi preko svih nas, profitiraju od podataka europskih građana, kao i od kreativnog rada ljudi poput mene. Dugoročni je plan da ljude osvijestimo o umjetničkim ostvarenjima i velikoj važnosti glazbe, filma i literature. Umjetnost je identitet društva. Mora isto tako biti i način političkog otpora. Umjetnost bi ljude trebala potaknuti na mišljenje, djelovanje i izražavanje svoje humanosti bez obzira na tržište i konzumerizam. Naš posao kao umjetnika nije da budemo proizvod, već da sačuvamo humanost.

NACIONAL: Koliko je velik problem činjenica da pisci ne dobiju “svoj dio” svega što proizvedu, a što se nalazi na internetu? Jer, internet je prepun “sivih zona”.

Digitalizacija je posve promijenila vrijednost umjetnosti – te joj tako naštetila. Više ne cijenimo niti se divimo stvarateljima umjetničkog djela – fotografije, pjesme, knjige. Umjesto toga, cijenimo digitalnog distributera koji prikuplja i distribuira milijune fotografija. Onoga koji stvara pjesme dostupne ljudima, ali nudi puno manje kao kompenzaciju autoru. Onoga koji odbija dostaviti transparentne izjave o računima. Onoga koji liberalizira e-knjige i nudi ih besplatno ili za vrlo mali iznos putem ilegalnih portala. Širom svijeta 350 milijuna ljudi koristi ilegalne kopije, digitalizirana umjetnička djela bez plaćanja. Ne samo da to umanjuje naš ionako neizvjestan prihod, već smanjuje vrijednost i prave vrijednosti umjetnosti i kulture. All-inclusive mentalitet zavladao je cijelim internetom, nova vrsta apatije i lascivnog konzumerizma.

  • ‘ŠIROM SVIJETA 350 milijuna ljudi koristi ilegalne kopije, digitalizirana umjetnička djela bez plaćanja. Ne samo da to umanjuje naš prihod, već smanjuje prave vrijednosti kulture’

Političari iskorištavaju te nove okolnosti da bi zgrabili dodatne glasove. Bar je tako bilo do unazad godinu dana. Zavladao je novi pogled na svijet, barem u Njemačkoj, ali i u očima povjerenika Komisije EU-a za digitalizaciju Günthera Oettingera. Moramo zaštititi naše izvore kulture: profesionalne umjetnike. Trebamo ugovore koji će štititi od takvih stvari na internetu: protiv velikih monopolista koji diktiraju naknade za zaposlenike, kao i protiv piratstva.

Aktivno sam uključena u te stvari posljednje četiri godine, a sad se napokon vide rezultati. Moramo pronaći globalna rješenja u borbi protiv piratstva. Ali isto tako trebamo moralni i etični pristup o tome kako oblikovati internet budućnosti.

NACIONAL: Članica ste uprave Three Seas Writers’ and Translators’ Council (vijeća pisaca i prevoditelja), čiji članovi dolaze iz 16 zemalja. O čemu se radi?

To vijeće spojilo je baltičke i mediteranske nacije, kao i one na Sjevernome moru nakon što je pala Željezna zavjesa. Ti pisci susreću se na brodovima, daleko od dosega njihovih vlada. Razgovaraju o slobodi govora i ljubavi, o velikim idejama i malim nadama. Do danas, održali su obećanje da ostanu u bliskim odnosima kao pisci širom granica i unatoč ratovima i sukobima među ljudima. Želimo ostati lišeni granica. Pripadamo “naciji pisaca”, onoj koja ne prepoznaje teritorije i domene. Želimo biti veza između kultura i ideja. Stanovnici “globalnog sela” postali su stranci. Ksenofobija je prevladala više nego ikada. Trebamo snažne glasove koji mogu potopiti strah.

PEN funkcionira na sličan način – savjetnica sam Upravnog vijeća njemačkog PEN centra. Imamo 140 centara širom svijeta, spojenih u obvezi da se borimo protiv cenzure i promoviramo slobodu izražavanja – širom svijeta, sa svim alatima koji su nam na raspolaganju. Čak i ako to znači da radimo protiv vlastitih vlada. Ta je svjesnost dio mog svakodnevnog života. To je promijenilo način na koji promatram svijet. Pisanje više ne vidim samo kao posao, zanat ili profesiju. To je ujedno i način da posudite svoj glas onome tko ga nema.

NACIONAL: Kako biste ocijenili njemačko književno tržište? Veliko je, ali je li plodno. Postoje li neka zanimljiva nova imena?

Njemačko tržište je zdravo, snažno i raznoliko. Polovica romana nije napisana u Njemačkoj i stoga nam pružaju pristup mnogim kulturama, idejama i svjetovima.

S druge strane, željela bih da prodajemo više knjiga. Imamo mnogo pametnih autorica koje imaju jedinstven pogled na svijet: Judith Herrman, Isabel Bogdan, Julia Franck, Zoe Jenny, Sybille Berg, Dörte Hansen, da nabrojim samo neke.

Književno tržište sada pokušava ostvariti ravnotežu koja je gotovo pa bila izgubljena. Posljednjih deset ili 15 godina fokus je bio na laganoj književnosti ili onoj ekstremno baziranoj na radnji. Uz te knjige imali smo nečitljive, dosadne knjige, slavljene od starih ljudi u prašnjavim umjetničkim sekcijama u novinama.

Ali sad se vraća ravnoteža. Ne mora svaki roman imati sretan završetak. Niti moraju uvijek istražiti tu veliku njemačku patnju. Sad možemo imati crossover žanrova i više književne zabave. Dobre priče koje nisu ni lako štivo ni klišeji. Ali koje nisu ni narcisističke kao što je to bio slučaj s ozbiljnom literaturom dobrih starih Nijemaca. Njemačko tržište će u idućih deset godina još procvasti. Prije svega zbog činjenice da se pojavljuju novi glasovi: glasovi izbjeglica. Koje će priče ti ljudi ispričati? Napravite mjesta za njih na policama.

NACIONAL: Spomenuli ste izbjeglice, možete li reći kakva je trenutačna situacija u Njemačkoj s obzirom na taj problem?

Posljednjih nekoliko godina svijet je vidio više rata nego mira. Živimo u vrijeme rata; tko god to nije prepoznao – ili je jako sretan ili ne prati vijesti. Zbroj vojne policije, trgovine oružjem i ratova povezanih s ekstremnim religijama, znači da je sve manje mjesta na svijetu gdje se može živjeti sigurno. Tu, inače, mislim i na SAD.

Imamo obvezu uhvatiti se ukoštac s izazovom rješavanja tih problema, jer svatko od nas je njima pridonio. Država se ne bi smjela suditi samo prema onome što radi, već i prema onome što ne radi. Neovisno o svemu, ponosna sam na svoje sunarodnjake. Nisu slijepo slijedili ekstremne pokrete kao što su Pegida ili AfD, koje neki nazivaju i ‘”njemačkom čajankom”, već su im se suprotstavili. Zavrnuli su rukave i pretvorili našu kulturu gostoljubivosti u stvarnost – čak i danas. Morali biste se jako pomučiti da pronađete njemačkog pisca koji ne poduzima neku akciju. Dijele informacije, kuhaju za potrebite, podučavaju njemački, doniraju novac, razgovaraju s ljudima koji dolaze kao izbjeglice.

NACIONAL: Koje je vaše mišljenje o Angeli Merkel?

Ona je najbolje čemu smo se trenutačno mogli nadati. Mirna je, promišljena, humanitarka i ne interesiraju je afektiranja. Te su kvalitete jako vrijedne.

NACIONAL: Predviđate li loša vremena za Europsku uniju? Kako vidite tu organizaciju?

EU vidim kao jedinstven primjer raznolikosti. Moramo to sačuvati. Ne smije biti jednakosti u jeziku i kulturi, politici ili svakodnevnom životu. U isto vrijeme, vjerujem u euro te u načine rada i suživota kroz sve nacionalne granice. Taj politički produkt stalno se mijenja, evoluira samo zato što smo ljudi. Nije uvijek stvar u tome da budemo savršeni – već da pokušavamo biti savršeni. Poštujem svaku vladu koja se uključuje, intervenira i priznaje svoje neuspjehe.

Komentiraj


FOTO:URBAN ZINTEL
PODIJELI
- rođena u Zagrebu 1978. godine - mr.sc. međunarodnih odnosa - diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu - novinarstvom se bavi od 1999. godine - dosad je radila u Jutarnjem listu, lifestyle magazinu Story, političkome magazinu Aktual - u Nacionalu je pomoćnica glavnog urednika i piše teme iz kulture