Hrvatska stoji na jednom od čvorišta europskih energetskih mreža, posebice prirodnog plina i nafte koji i dalje čine najveći dio međunarodne potrošnje. Međutim, Zagreb mora donijeti i provesti nekoliko ključnih odluka ako želi ostvariti svoje potencijale. Kao što su Ian Brzezinski i David Koranyi istaknuli u dalekovidnom i dobro argumentiranom recentnom članku za washingtonski Atlantic Council, integracija europske ekonomske infrastrukture nije dovršena. To je osobito vidljivo u energetskim cjevovodima, cestama, željezničkim prugama i komunikacijskim vezama širom srednje Europe.

GOSPODARSKI RAST OVISI O ENERGETSKOJ SIGURNOSTI ili pouzdanoj opskrbi gorivom za održavanje industrije, trgovine i potrošača. Nažalost, Europi nedostaje previše energetskih poveznica da bi garantirala sigurnost i stabilnost svim državama. Brzezinski će se baviti tim pitanjima na međunarodnoj sigurnosnoj konferenciji u Zagrebu 18. rujna, kojoj će prisustvovati i Kolinda Grabar-Kitarović.

Studija Atlantic Councila fokusira se na izgradnju sjeverno-južnog koridora između Baltika i Jadranskog mora koji bi uključivao energetske cjevovode, električne mreže, transport i telekomunikacije. To bi pomoglo učvrstiti srednjoeuropsku ekonomsku osovinu, potaknuti ekonomski rast i poboljšati veze sa zapadnom Europom.

Hrvatska se nalazi na južnom ulazu u srednju Europu. Ali da bi ostvarila svoj značajan potencijal, potrebno je poduzeti nekoliko koraka. Iznad svega, nakon skorih općih izbora nova vlada mora obznaniti svoju posvećenost energetskom razvoju i sjeverno-južnom koridoru kao nacionalnim prioritetima. Osim izdvajanja sredstava za izgradnju, Zagreb se mora usredotočiti na dobivanje sredstava od EU-a za projekt koji će stimulirati ekonomski rast diljem regije. EU treba promovirati i sufinancirati infrastrukturne projekte koji su ključni za dovršetak koridora, uz dodatna sredstva generirana nizom poslovnih djelatnosti i brojnim vladama duž trase koridora. Srednjoeuropske vlade trebaju uspostaviti regionalni investicijski fond vrijedan milijardu eura koji bi prikupljalo sredstva za nadopunu fondova EU-a.

SJEVERNO-JUŽNI KORIDOR TAKOĐER MOŽE POSTATI bitan element u odnosima SAD-a i Europske unije. Bolje integrirana Europa, s većom energetskom sigurnosti i gospodarskom perspektivom, bit će privlačniji partner Washingtonu. Konkretno, SAD može pomoći Europi u diversifikaciji energetskih zaliha. Koridor će također biti veliki test za hrvatske državnike, koji će pokazati mogu li se učinkovito boriti s iskušenjima korupcije u ostvarivanju velikih i skupih projekata.

Hrvatska ima potencijal da se razvije u strateški važan tranzitni energetski koridor prema srednjoj Europi, pogotovo ako se na Krku izgradi terminal za ukapljeni prirodni plin (LNG), kako se predlagalo. Taj terminal bio bi povezan s postojećim međudržavnim spojnim plinovodom Hrvatska-Mađarska i nastavljao bi se do granice Mađarske sa Slovačkom. Također bi se mogao povezati s planiranim spojnim plinovodom Poljska-Slovačka i postojećim spojnim plinovodom Mađarska-Rumunjska. Takav projekt dopunio bi mrežu Baltik-Jadran-Crno more i bitno bi se smanjila ovisnost o ruskim izvorima.

TIJEKOM SOVJETSKOG VREMENA, Moskva je namjerno izgradila energetsku mrežu koja je trebala obuzdati regionalnu integraciju i održavati ovisnost o Kremlju, a takvu politiku nastavio je i Putin. Međutim, veliki europski energetski projekt poput sjeverno-južnog koridora onemogućio bi Moskvu u iskorištavanju Hrvatske za svoj gospodarski i politički prodor u regiju. Jedna trećina svih hrvatskih energetskih uvoza, uključujući naftu i plin, dolazi iz Rusije, a gotovo sav plin uvozi od Gazproma. Moskva pokušava dodatno povećati tu ovisnost i pokušava Zagreb uključiti u nekoliko energetskih poslova. Gazprom je 2014. pokušao zadobiti kontrolni udio nad hrvatskom vodećom naftnom kompanijom INA-om, demonstrirajući tako simbiozu energije, vanjske politike i korupcije. Ruska tvrtka namjeravala je kupiti udio mađarske kompanije MOL u INA-i, ali je Washington uspio osujetiti taj dogovor.

INA KONZORCIJ PREDSTAVLJA PRIVLAČNU METU ruskim energetskim kompanijama, s obzirom na iskustvo te hrvatske tvrtke u operacijama na kopnu i moru te proizvodnji u Jadranskom moru i panonskom bazenu. Ali s obzirom na zapadne sankcije Rusiji, sporazum s Gazpromom stvorio bi probleme Hrvatskoj kao članici EU-a koja sklapa dugoročnu stratešku suradnju s „izopćenom“ ruskom tvrtkom. Moskva nastoji privući Hrvatsku u svoju energetsku sferu kako bi omela planove EU-a o izgradnji energetskog koridora preko Balkana ili sjeverno-južnog koridora do poljske baltičke obale. Hrvatska također posjeduje obećavajuće rezerve energije u jadranskom akvatoriju koje bi Rusija željela iskoristiti. Nekoliko ruskih energetskih kompanija ponudilo je investicije za razvoj domaćih cjevovoda i istraživanje naftnih polja u Jadranu. Na primjer, Gazprom je Hrvatskoj predstavio unosne ponude kojima bi joj omogućio korištenje naftovoda Adria (koji povezuje Hrvatsku, Srbiju i Mađarsku) u zamjenu za rusku izvoznu naftu, umjesto nafte s Bliskog istoka i ostalih izvora koji se slijevaju u srednju Europu kroz Hrvatsku. Takav tranzitni obrat presjekao bi pristup srednje Europe međunarodnim tržištima nafte pa bi regija još više ovisila o ruskoj nafti.

Povrh svega, Gazprom želi blokirati LNG terminal na Krku da bi spriječio potkopavanje ruskih monopolističkih ambicija širom Europe. No unatoč nastojanjima Moskve, hrvatska vlada je u srpnju 2015. objavila da će izgraditi terminal na Krku kao strateško ulaganje koje će pridonijeti energetskoj sigurnosti u Europskoj uniji. Sljedeća vlada mora ispuniti tu obvezu i aktivno sudjelovati u provođenju šire vizije energetske sigurnosti u Europi. To ne samo što će bitno popraviti međunarodni status Hrvatske, nego će također pružiti značajan poticaj nesigurnom gospodarstvu zemlje.

Komentiraj