Peti Festival svjetske književnosti (FSK) nakladnika Frakture ugostio je u četvrtak  u Zagrebu nagrađivanog katalonskog književnika Jordija Puntija, autora romana “Izgubljena prtljaga” u kojemu se bavi pitanjima obitelji, identiteta i slobode, o čemu je bilo riječi u razgovoru koji je s autorom u Kinu Europi vodio književnik i urednik Roman Simić.

“Riječ je o nagrađivanom autoru kratkih priča, novinaru i prevoditelju, čiji prvi roman ‘Izgubljena prtljaga’ pokazuje bogatstvo teksta, raspričanost, obilje rukavaca, likova i odnosa, kao i puno humora”, rekao je Simić na tribini ‘Razotkrivanje’.

Jordi Punti jedan je od najznačajnijih suvremenih katalonskih pisaca čija su djela prevedena na niz jezika, među kojima na francuski, njemački, talijanski, portugalski i hrvatski. Kao diplomirani romanist, Punti prevodi s francuskog na španjolski i redoviti je suradnik dnevnih novina El Periodico, časopisa L’Avenc i Radija Barcelona.

Punti je otkrio kako je od kratkih priča do romana došao postupno; naprosto je pisao i pisao sve dok nije uvidio da je odavno prešao granice kratke priče.

“Umjesto da skraćujem, naprosto sam odlučio napisati roman. Kad me pitaju koja je razlika između kratke priče i romana, odgovaram da je to za mene poput razlike u plivanju u moru ili u bazenu: granice bazena su ograničene, dok je u moru situacija drugačija – nema granica, nikad ne znate što će se dogoditi sljedeće, kuda će vas priča odnijeti”, pojasnio je.

Njegov roman “Izgubljena prtljaga” (2010.) kritika opisuje kao trijumf pripovjedačkog umijeća, velik, odvažan i samosvjestan roman ceste o obitelji, identitetu i slobodi. Knjiga mu je priskrbila nagradu Octavi Pellissa koju dodjeljuje izdavačka kuća Empuries za projekte u književnom stvaralaštvu. Na hrvatskom je objavljena u izdanju Frakture i prijevodu Nikole Vuletića.

Roman potrage

U romanu priču pripovijedaju četiri lika: Christof, Christophe, Christopher i Cristofol, četvorica polubraće, sinovi četiriju majki koji žive u četiri kuta Europe, koji sve donedavno nisu znali jedan za drugoga.

Nit koja ih povezuje je život i sudbina Gabriela Delacruza, strastvenoga kartaša i neuhvatljivoga vozača kamiona, oca koji ih je napustio i o kojemu već dvadeset godina nisu čuli ni slova.

Simić je ocijenio kako je riječ o romanu koji se može čitati istodobno i kao jedan čudan roman ceste, ali i kao obiteljski roman, pa povijesni roman, kao detektivski roman, kao potraga za identitetom.

Punti je istaknuo kako mu je prvotna ideja bila istražiti i pokazati kako izgleda život jedinca u obitelji. “U početku sam planirao tu priču ispričati sa stajališta jednog od braće a da drugi ostanu malo po strani, ali sam se u procesu pisanja predomislio i odlučio ispričati priču svakoga od njih”, rekao je.

U nekoj vrsti potrage koju kristofori organiziraju za svojim ocem, kroz rekonstrukciju vlastitih sjećanja temeljenih na onome što su im o njemu pričale njihove majke, sinovi grade očevu prošlost koja postaje njihova zajednička prošlost, slijedom čega i temelj njihovih pojedinačnih identiteta.

Priču pričaju braća zajedno kroz jedan zajednički “mi”, koji se razdvaja u pojedinačne glasove i ponovno vraća u “mi”.

“Namjera mi je bila navesti čitatelja da se osjeća kao da i sam sudjeluje u priči. Ja ne želim biti u ulozi pripovjedača, već da izgleda kao da svi mi zajedno stvaramo tu priču. Zapravo sam htio stvoriti jedan kontejner priča iz kojeg će proizlaziti sve te priče i koje ću na neki način spojiti zajedno”, pojasnio je pisac.

Povijest kao okvir za fikciju

Time što je nestalom ocu Gabrielu dao da vozi kamion za selidbe diljem Europe želio je pisati o ljudima koji su za vrijeme frankizma putovali izvan Španjolske i tamo otkrivali druge svjetove, kazao je: “Na neki su način on i njegovi prijatelji poput vitezova kralja Artura, kojima se kroz ta putovanja mijenja njihov normalni horizont, uobičajeni krajobraz”.

U romanu je opisao i neke stvarne povijesne događaje koje je koristio samo kao okvir za fikcionalni dio priče, zadržavajući distancu od stvarnog života.

“Za mene je apriori zanimljivo to što se uvijek može raspravljati o tome do kojeg trenutka trebamo biti pripovjedači a do koje mjere moramo slijediti događaje koji su dokumentirani. Mene povijest zanima samo kao jedna baza na temelju koje mogu dalje razvijati svoju priču, da priča izrasta iz povijesti”, pojasnio je pisac.

Punti je objavio i dvije zbirke kratkih priča, “Pasančeva koža” (1998.), za koju je dobio nagradu Premi de la Critica Serra d’Or, i “Tužne životinje” (2002.), koja je 2003. nominirana za nagradu Booker, te se iste godine našla na trećem mjestu bestseler liste svih djela objavljenih na hispanoameričkom kulturnom području.

Zbirka je poslužila kao predložak za film Venture Ponsa naslovljen “Ranjene životinje” (2006.). Na hrvatskom ju je objavila Naklada Mlinarec & Plavić u prijevodu Dubravke Poljak.

Trenutno radi na novom romanu o životu katalonskog glazbenika i voditelja orkestra Xaviera Cugata, koji je ostvario veliku karijeru u SAD-u, a u kojemu ga “zanima istražiti život nekoga tko napusti svoju domovinu i veći dio života provede u inozemstvu”.

Peto izdanje Festivala svjetske književnosti (FSK) održava se od 3. do 9. rujna u Zagrebu i Splitu s fokusom na književnost njemačkog govornog područja. Jordi Punti na FSK-u je gostovao i u Splitu, gdje je u utorak 5. rujna u Gradskoj knjižnici Marka Marulića s njime razgovarala Paula Jurišić.

Komentiraj


FOTO:fsk
PODIJELI
Djelatnost je Hine prikup­lja­nje i razaši­lja­nje što potpunijih či­njeničnih i objektivnih novinsko-agencijskih informacija o zbi­va­njima u Republici Hrvatskoj i svijetu za potrebe medija i drugih sudionika društvenoga, političkoga, kulturnog i gospodarskog života.