Javno je djelovanje Emila Laszowskoga vrlo često u domaćoj javnosti povezano isključivo s radom u Družbi »Braće Hrvatskoga Zmaja«.

[quote_box_center]

  • Nacional ekskluzivno donosi ulomke iz knjige Marija Stipančevića “Neznani svijet Emila Laszowskog”
  • U njoj se govori o osnivaču Družbe “Braća hrvatskog zmaja” čijom su zaslugom udareni temelji očuvanja hrvatske baštine

[/quote_box_center]

Može se sa sigurnošću reći, a to je često i sam spominjao u bilješkama, da mu je rad u bratstvu značio iznimno mnogo, i u stručnom i u privatnom pogledu, te da je na promicanju temeljnih načela Družbe radio neumorno i s velikim oduševljenjem tijekom više od četrdeset godina. To, dakako, ne znači da se i u toj životnoj sastavnici nije susretao s nezgodnim i razočaravajućim situacijama, u kojima je pomišljao i na potpuno povlačenje iz rada u udruzi, ali do toga nikad nije došlo upravo zbog spomenute predanosti svemu što je Družba od samoga nastanka nastojala promicati u hrvatskom društvu i što je, zapravo, projekcija ideja, poriva i nastojanja Laszowskoga umnogome bilo da pozitivno utječe na društvene prilike u svojem okruženju. Osim toga, mora se naglasiti da je Laszowski djelovanjem u okviru toga bratstva polučio i najznačajnije društvene rezultate, zaduživši zajedno sa svojom zmajskom braćom hrvatsko društvo u cjelini, ne samo osnivanjem Družbe koja je odigrala zapaženu ulogu u procesu integracije hrvatske nacionalne zajednice nego i utemeljenjem niza bitnih ustanova, koje su osim na integracijskom, ostavile značajan trag i na drugim poljima javnoga života.

Kao ideja za utemeljenje zmajske družbe Laszowskomu je poslužio Ordo questris draconis ugarsko-hrvatskoga kralja Žigmunda Luksemburškoga kojega je osnovao 1408. kao svjetovno bratstvo hrvatskoga i ugarskoga plemstva radi obrane kraljevstva i kršćanstva, čuvanja mira, zaštite žena i siromaha te osiguravanja prijestolja kraljevim potomcima. Obnovljeno pak zmajsko bratstvo prema zamislima njegovih idejnih začetnika Laszowskog i Deželića st. trebalo je biti kulturno udruženje izrazito hrvatskoga karaktera, potpuno neovisno od upliva bilo koje političke opcije, zasnovano na domoljublju, prijateljstvu, bratskoj ljubavi i slozi zmajske braće radi promicanja moralnih i kulturnih vrednota hrvatskoga naroda, oživljavanja događaja iz hrvatske prošlosti te čuvanja i obnavljanja hrvatske kulturne baštine.

Do održavanja prvoga šireg zmajskog zbora u veljači 1906. status prazmajeva nosila su sedmerica članova, jer su se prvoj peterici pridružili S. Širola te R. Partaš (suprug Eme rođ. Tomašić, sestrične Laszowskog i njegov dobar prijatelj). Na tom je zboru, održanomu u zagrebačkom svratištu »Liebald« (Gajeva 12), primljeno još šest novih članova te je izabran prvi zmajski odbor na čelu s vrhovnim meštrom (supremus magister) E. Laszowskim. Uz njega je izabrano još šest meštara: meštar protonotar S. Širola, meštar blagajnik Lj. Tomšić, meštar gospodar (oeconomicus) B. Kukuljević Sakcinski, meštar kapelan J. Barlè, meštar pisac V. Deželić st. te meštar zabave dr. Guido Soretić (Zmaj Ogulinski). Osim meštara izabrani su i njihovi zamjenici.

Sukladno Pravilima (Ordo draconicus) koje je Zemaljska vlada formalno potvrdila na samom kraju 1906., Družba se sastojala od članova utemeljitelja, redovitih članova, članova prinosnika i počasnih članova. Broj redovite braće od 1907. bio je ograničen, tijekom se vremena mijenjao, da bi se poslije konačno ustalio na 150. Novoprimljeni članovi uvodili su se u Družbu svečanom instalacijom, odnosno zazmajenjem, prema odredbama Zmajskog obrednika (Rituale Draconicum), prigodom koje su polagali prisegu, dobivali zmajsko ime i osobni zmajski grb koje su sami birali prema vlastitomu nahođenju. Članovi Družbe bili su dužni u zmajskom odnosu međusobno se obraćati s »ti«, nazivati se braćom i oslovljivati zmajskim imenom. Družbom se upravljalo neposredno na sastancima Glavne skupštine, odnosno preko Meštarskog zbora i Nadzornog odbora. Sjednice Glavne skupštine održavane su dvaput godišnje, prva u travnju o sv. Jurju (zaštitniku Družbe), a druga u studenom na dan osnutka Družbe.

Temeljne zadaće i svrhu postojanja Družba je nastojala ostvariti održavanjem niza javnih predavanja, kulturnih i prosvjetnih manifestacija, tiskanjem stručnih i popularnih publikacija, sabiranjem starina, obnavljanjem povijesnih građevina te prikupljanjem dobrotvornih priloga. Djelovanje Družbe odvijalo se kroz nekoliko sekcija, a u kasnijem razdoblju na području Hrvatske osnivani su i Družbini ogranci, odnosno zmajski stolovi. Po uzoru na stari Žigmundov viteški red Družba je zadržala znak savijenoga zmaja otvorenih ralja i zmijolika jezika te zaštitnika sv. Jurja, dok je izvorno geslo zamijenjeno novim: Pro aris et focis, Deo propitio! (Za žrtvenike i ognjišta s milošću Božjom!).

Već smo spomenuli da je Laszowski kao glavni idejni začetnik i jedan od osnivača Družbe od početka imao status »prazmaja« i redovitoga člana, a u matice članstva bio je upisan pod rednim brojem jedan, što također svjedoči o njegovoj glavnoj zasluzi pri osnivanju. Četiri godine nakon utemeljenja Družbe imenovan je za počasnoga, a nešto potom i člana utemeljitelja. Zmajsku prisegu položio je početkom 1907. kao Zmaj Brloški (poslije je tomu imenu dodao pridjevak Ozaljski), a osim toga još je nosio naslove Prazmaj osnivatelj, časni brat Hrvatskog zmaja i Prejasni (Serenissimus). U Družbi je tijekom tridesetak godina obnašao najviše dužnosti. Bio je njezin privremeni predsjednik (1905–1906), prvi veliki meštar (1906–1935), predsjednik Povijesne sekcije (1917–1935) te urednik glasila Hrvatski zmaj (1917–1918, 1925, 1926–1927). Niti jedna akcija Družbe nije prošla bez njegova znanja i sudjelovanja, bilo da je riječ o organiziranju ili provođenju njezinih temeljnih aktivnosti. Laszowski je odigrao središnju ulogu pokretača, organizatora i provoditelja sustavnog obilježavanja sjećanja na zaslužne osobe iz hrvatske prošlosti, koje su svojim radom na različitim poljima više ili manje zadužile društvo – opet zbog isticanja hrvatske nacionalne i kulturne posebnosti. Postavljanjem spomen-ploča i spomenika njima u čast Družba je nastojala provoditi jedno od svojih temeljnih načela – uspostavljanje žive povezanosti bitnih događaja i osoba iz prošlosti sa suvremenim društvenim zbivanjima što čvršćega nacionalnog povezivanje hrvatskoga stanovništva bez obzira na njegovu političku, socijalnu i drugu pripadnost.

image9-e1373616607121 1
Osnivači Družbe Braće hrvatskog zmaja 1906., dr. Velimir Deželić stariji, prazmaj Klokočki I. (lijevo), i Emilije Laszowski, prazmaj Brloški i Ozaljski I. (desno), koji su osnovali gradsku knjižnicu, muzej, arhiv i hitnu pomoćFoto: Družba Braća hrvatskog zmaja

MITSKA UROTA

Njegovanje sjećanja, ili kako su sami članovi Družbe voljeli govoriti kulta, Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, koje je predstavljalo jednu od važnijih aktivnosti bratstva, bilo je također usko povezano s osobnim stavovima Laszowskoga prema hrvatskoj prošlosti. Još od đačkih dana, kad su se počeli izgrađivati njegovi društveni i ideološki stavovi, Laszowski je, pod utjecajem djeda Šufflaya (koji mu je od ranoga djetinjstva pripovijedao o tragičnosti urote), radova domaće historiografije te pravaške ideologije, s kojom se upoznao preko svojih podučavatelja, bez imalo historiografske kritičnosti u Zrinskima i Frankopanima gledao višestoljetne nositelje i branitelje hrvatskih narodnih i državnih interesa, a njihovu tragičnu i mučeničku sudbinu u pobuni protiv Habsburgovaca simbolom otpora tuđinskomu ugnjetavanju. Otpor urotnika i zla što ih je potom snašlo preslikao je na čitavu hrvatsku povijest. Nemalo su na to utjecali i njegovi brloški korijeni i tamošnji grad, koji su podigli članovi spomenutih velikaških obitelji. Laszowski se (i) po tom držao njihovim duhovnim baštinikom i nastavljačem (tobožnjih) narodnih težnji.

Tijekom boravka na studiju u Grazu u studenom 1887. prvi je put posjetio grob Zrinskog i Frankopana, čije su kosti tada već bile prenesene na groblje, a poznati su urotnici bili i predmet nekih njegovih ranijih historiografskih radova. Tako naoko gruba tvrdnja M. Petkovića da je Laszowski tijekom života bio gotovo opsjednut Zrinskima i Frankapanima svakako ima uporište u njegovu društvenom djelovanju i pisanoj ostavštini.

Da je tomu zaista tako bilo svjedoči i činjenica da je s prijateljem i najbližim suradnikom V. Deželićem st. vrlo brzo nakon osnivanja Družbe pokrenuo akciju za dostojan ukop Zrinskog i Frankopana, čiji su posmrtni ostatci nakon pogibije u više navrata premještani na neprimjeren način. U tu akciju, koja je obavljena gotovo u potpunoj tajnosti zbog straha od mogućih otpora iz Budimpešte i Beča, bili su uključeni najbliži suradnici Laszowskoga. Dogovor s predstavnicima lokalnih vlasti, što je predstavljalo najteži dio posla, Laszowski je preuzeo na sebe, te je u osobnom kontaktu s gradskim načelnikom i zastupnicima dogovorio ekshumaciju i ukop posmrtnih ostataka u dostojno obilježeno grobno mjesto. Jedini uvjet koji su gradski oci Bečkoga Novog Mjesta tom prilikom postavili bio je da čitava akcija bude provedena tiho i bez popratnoga slavlja.

Nakon dobivanja dozvole Gradskoga poglavarstva Bečkoga Novog Mjesta Družba je žurno pristupila provođenju akcije. U srpnju 1907. predstavnici bratstva E. Laszowski, V. Deželić st., F. Hajduković, S. Širola i R. Horvat u pratnji predstavnika gradskih vlasti, liječnika i službenika groblja obavili su iskapanje i identifikaciju kostiju koje su zatim u zapečaćenom lijesu pokopane u novo, obilježeno grobno mjesto. U lijes s kostima bili su položeni smotuljci s hrvatskom zemljom i limeni tuljac s prigodnom latinskom ispravom na pergamentu, a grob je obilježen željeznim križem i pločicom s latinskim natpisom. Za razliku od većine hrvatskoga javnog mnijenja, koje se o svem oglasilo s oduševljenjem, zgodno je spomenuti da ocjena te akcije u hrvatskoj stručnoj javnosti nije bila jednodušna, a neki su joj, poput I. Bojničića, odricali svaku vrijednost i promatrali isključivo kao želju Družbe za vlastitom promocijom. Ravnatelj Zemaljskog arhiva izrazio je, naime, sumnju u vjerodostojnost kostiju Zrinskog i Frankopana, za koje se, po njegovu sudu, vrlo teško sa sigurnošću moglo utvrditi mjesto posljednjega počivališta. Kao argument navodio je činjenicu da je stanoviti dr. M. Latkoczy, jedini koji je stručno mogao potvrditi lokaciju posljednjeg ukopa kostiju jer joj je nazočio 1885., preminuo 1906. Članovima družbe rugao se da su u svem vjerovali grobarima te da su zbog toga umjesto ostataka Zrinskog i Frankopana pokopali kosti nekih prosjaka. Što je najgore, vrlo je vjerojatno imao pravo.

Bez obzira na spomenuto, djelovanje u Družbi povezano s prisjećanjem na hrvatske mučenike nastavilo se dalje, pa je tako potkraj 1908. caru Franji Josipu upućena molba za posmrtnu rehabilitaciju Zrinskog i Frankopana. Kako je molba odbijena u travnju 1909., njezini su se idejni tvorci prihvatili pisanja rada, u kojem su na znanstveni način nastojali dokazati nezakonitost i ništavnost presude po kojoj su 1671. Zrinski i Frankopan bili osuđeni i pogubljeni.

Od ekshumacije posmrtnih ostataka i njihova pokapanja u primjereno označenom grobu u Bečkom Novom Mjestu pa do epiloga akcije, odnosno prenošenja kostiju Zrinskog i Frankopana u Zagreb te ukopa u zagrebačkoj katedrali, trebalo je pričekati više od deset godina. U međuvremenu je, opet ponajviše zaslugom Deželića st. i Laszowskoga, Družba »Braća Hrvatskoga Zmaja« 1913. na novom grobu Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana postavila odgovarajući nadgrobni spomenik, a već je sljedeće godine pokrenuta inicijativa za prijenos posmrtnih ostataka u Zagreb, što je onemogućeno skorim početkom Prvoga svjetskog rata.

Ideja je konačno realizirana tek nakon posvemašnje promjene političkih prilika i raspada Habsburške Monarhije. Nova društvena klima omogućila je da se četvrta ekshumacija Zrinskog i Frankopana obavi u puno ležernijem i svečanijem tonu nego prethodna. I u tom su događaju, koji je u potpunosti organizirala Družba »Braća Hrvatskoga Zmaja«, vodeću ulogu odigrali Laszowski i Deželić st., a cijela je manifestacija provedena pod državnim pokroviteljstvom, uz sudjelovanje veleposlanika Kraljevine SHS u Beču. Prava svečanost, međutim, slijedila je nakon dolaska posebnoga vlaka s posmrtnim ostatcima u Zagreb. Glavni je grad Hrvatske bio okićen cvijećem, trobojnicama i slikama Zrinskog i Frankopana, a vlak je na Glavnom kolodvoru dočekalo mnoštvo građana te predstavnika svih važnijih kulturnih institucija, od Družbe »Braće Hrvatskoga Zmaja« pa do Matice hrvatske i Akademije. Upravo je u zgradi Akademije lijes bio izložen, pa su mu u sljedećim danima počast odali desetci tisuća građana. Posmrtni ostatci Zrinskog i Frankopana zatim su 30. travnja, u povorci koja je brojala više od 100 000 ljudi, među kojima i državnih dužnosnika te zaslužnih društvenih djelatnika, prepraćeni u zagrebačku katedralu, u kojoj je svečanu zadušnicu vodio nadbiskup A. Bauer. Lijes u koji su članovi Družbe prethodno stavili prigodnu povelju na hrvatskom i latinskom jeziku, položen je u grobnicu iza glavnog oltara. Zacrtani cilj akcije posve je ispunjen. Izazvala je neviđen odjek u javnosti, pridonijela nacionalnomu okupljanju i promovirala Družbu. Manje je bitno je li sama priča o Zrinskom i Frankopanu bila povijesno utemeljena i jesu li kosti neprijeporno njihove. Nacionalni mit ionako ne traži potpunu istinu, već njezine natruhe.

S vremenom je zrinsko-frankopanski kult proširen i na štovanje drugih zaslužnih članova tih velikaških obitelji, primjerice Veronike Zrinske, u čiju je čast u Celovcu 1929. postavljena spomen-ploča, ili Ivana Antuna Zrinskog, čiji su posmrtni ostatci 1944. premješteni na Mirogoj. Novi zamah ta je djelatnost doživjela akcijom preuzimanja vlasništva nad gradom Ozljem i njegove obnove, što je bila višegodišnja težnja Laszowskog i njegovih suradnika.

KRUPNA POSTIGNUĆA SITNOGA RADA

Laszowski je Družbu »Braće Hrvatskoga Zmaja« osnovao s 37 godina. U to je vrijeme bio u punoj životnoj snazi te dovoljno intelektualno zreo, društveno senzibiliziran i samouvjeren da se okuša u jednoj od ključnih i najsloženijih društvenih djelatnosti – osnivanju modernih institucija. Samo utemeljenje Družbe nije, dakako, automatski značilo da je taj događaj bio od velike važnosti. Potkraj 19. i prvim desetljećima 20. st. na hrvatskom su području osnovana brojna društva i udruge, od kojih najveći broj nikad nije dosegnuo širi društveni utjecaj. Družba je, čini se, od početka bila zamišljena dalekovidnije, a njezino je djelovanje pod vodstvom Laszowskoga to bratstvo izdiglo u red značajnijih onodobnih kulturnih udruženja.

S druge strane, sagledavajući cjelokupan privatni i profesionalni život Laszowskoga do osnivanja Družbe, vjerojatno nećemo pogriješiti ako kažemo kako je on već do toga doba bio u potpunosti formiran intelektualac, sa znatnim životnim i profesionalnim iskustvom te velikom sposobnošću registriranja društvenih kretanja i prepoznavanja njihovih ishodišnih potreba. Relativno pogodna situacija početkom 20. st., u pogledu sve snažnijega procesa modernizacije privrede te djelomične demokratizacije društvenoga života nakon sloma Khuen-Héderváryjeva režima, povezana sa spomenutim osobinama toga hrvatskog intelektualca, omogućila je da u okviru djelovanja u Družbi »Braće Hrvatskoga Zmaja« utemelji čak četiri kapitalne ustanove, kojih je društvena vrijednost prerasla gradske okvire u kojima je isprva zamišljena.

Sve četiri ustanove, utemeljene nastojanjem Laszowskog i drugih zmajeva (napose V. Deželića st.), započele su s djelovanjem u prvih nekoliko godina nakon osnutka bratstva. Već u svibnju 1907. na inicijativu Družbe predvođene velikim meštrom Gradsko je poglavarstvo sa zahvalnošću prihvatilo Družbinu ponudu za osnivanje i uređenje Gradskoga muzeja i Gradske knjižnice, koji su uz prethodne popravke i znatnu dotaciju iz gradske blagajne smješteni u prostorije Kule na Kamenitim vratima. Fundus tih dviju novoosnovanih gradskih ustanova uskoro se počeo popunjavati darovanim i kupljenim knjigama i muzejskim predmetima, a svečano otvorenje obavljeno je u prosincu 1907.

Istodobno s osnivanjem Gradskoga muzeja i Gradske knjižnice tekla je i akcija oko utemeljenja Gradskog arhiva. Gradivo koje je postalo temeljem te ustanove Laszowski je prikupljao isključivo sam. Intenzivniju skrb nad gradskim arhivalijama počeo je provoditi kad mu je Gradsko poglavarstvo nakon smrti I. Tkalčića 1905. povjerilo nastavak izdavanja Povjesnih spomenika slob. kralj. grada Zagreba započevši s proučavanjem i zaštitom najstarijih gradskih isprava i spisa, čuvanih u katastrofalnim uvjetima u Gradskom poglavarstvu.

Naime, tada je kao Tkalčićev nasljednik na istraživanju zagrebačke prošlosti zatražio od gradonačelnika M. Amruša škrinju s gradskim spisima i poveljama koja je nakon Tkalčićeve smrti bila vraćena Poglavarstvu. To je i učinjeno, a škrinja je 1907. otpremljena na Kamenita vrata u Gradski muzej. Uz blagoslov gradonačelnika Laszowski je pretražio i sve prostorije gradske vijećnice u potrazi za spisima. Na tavanu je uz podosta predmeta za Gradski muzej na podu pronašao rastepene stare isprave i spise, gradske zapisnike i druge arhivalije. Kod mnogih dokumenata pronašao je bilješke A. Šenoe, koje je, vjerojatno, rabio pri pisanju svojih romana. Kad je umro, sve je iz njegove uredovnice bez ikakvoga reda bačeno na tavan. Laszowski je sve spise prikupio, očistio i sredio, neke uložio u već spomenutu škrinju, dok je gradske protokole spremio u gradsku pismohranu u prizemlju vijećnice.

Dio spisa pronašao je i u podrumu vijećnice, ali su oni bili oštećeni vlagom, pa ih je Amruševim dopuštenjem prenio na Kamenita vrata, gdje su se dvije godine (1907–1909) sušili u suncu izloženoj sobi na južnoj strani. Nakon sušenja spise je Laszowski koliko toliko uredio, a nepunu godinu nakon izgradnje Sveučilišne knjižnice i Arhiva, u svibnju 1914., na prijedlog Ravnateljstva arhiva gradsko je zastupstvo donijelo odluku o premještanju gradiva zagrebačkoga gradskog arhiva u Zemaljski, uz uvjete da grad Zagreb ostane vlasnikom gradiva te da Laszowski ostane njegovim skrbnikom. Gradski je arhiv nakon nekoliko dana preseljen na Mažuranićev trg u dvama kolima prijevoznika »Elijas i Lach«. Premještanjem je rukovodio Laszowski.

I prije samoga početka sustavnije skrbi za gradski arhiv veliki je dio njegovih spisa nestao, a neki su ostali sačuvane u Arhivu JAZU, kojemu ih je kao vlastite svojedobno prodao I. Kukuljević Sakcinski. Na tim, nedvojbeno gradskim arhivalijama, valjda kako bi »opravdao« vlasništvo nad spisima, znajući sam jako dobro da ih je ukrao, Sakcinski je rukom dopisao ‘Dobio od Šuteja’.

Fundus Gradskog arhiva obogaćivao se na različite načine. Ponajviše gradiva stečeno je darovanjem (sam Laszowski poklonio je 442 spisa i isprave od 16. do 19. st.), otkupima i obiteljskim depozitima. Gradske arhivalije ostale su u središnjoj hrvatskoj arhivskoj ustanovi sve do 1966. kad su odlukom zagrebačke gradske skupštine predane na skrb Historijskomu (danas Državnomu) arhivu u Zagrebu u Opatičkoj ulici. Od gradskoga gradiva u današnjem je Hrvatskom državnom arhivu, u kojem se čuvalo od 1914. do 1966., u pohrani zadržana jedino Zlatna bula.

Humanitarni rad Laszowskog u okviru Družbe »Braće Hrvatskoga Zmaja« najpoznatiji je zbog njegove i Deželićeve inicijative za osnivanje Dobrovoljnoga društva za spasavanje, koji su od kraja 19. st. imali svi važniji gradovi Monarhije, pa i neki hrvatski, primjerice Opatija. Zagreb je, naime, u to vrijeme postajao sve dinamičnijim industrijskim gradom, u koji su migrirale sve brojnije skupine radnika iz okolnih seoskih područja, pa se usporedo s povećanjem broja stanovnika, tvornica, javnih radova i gustoće prometa svakodnevno povećavao broj ozlijeđenih građana, što je samo po sebi nametalo potrebu kvalitetne i brze medicinske pomoći. Iako je na prvoj sjednici Privremenog odbora u listopadu 1909. Laszowski izabran za prvog predsjednika, Laszowski je u ime Družbe prepustio upravu nad Dobrovoljnim društvom za spasavanje liječnicima i uglednim građanima. Za predsjednika Izvršnog odbora izabran je grof M. Kulmer, za potpredsjednika dr. Milan Mašek, za tajnika Laszowski, dok je M. Figatner imenovan za nadzornoga liječnika.

Društvo za spasavanje, kojemu je prvo sjedište bilo u Kuli na Kamenitim vratima, započelo je s djelovanjem u kolovozu 1910. u Sanitarnoj postaji, neposredno uz vatrogasno spremište na Savskoj cesti br. 7. Službu su obavljala četiri sanitarna pomoćnika izvježbana za pružanje prve pomoći i njegu bolesnika, dok je za njihovu stručnost bio odgovoran nadzorni liječnik.

ZMAJ UGASLI

Zbog izrazitih političkih pritisaka nakon uspostave NDH stara zmajevska garnitura u potpunosti je izgubila utjecaj u Družbi. Kolovođe protivnika Laszowskog i Meštarskoga zbora iz polovice tridesetih, Praunsperger i Mohr, konačno su došli na svoje. Već u travnju Mayer je podnio ostavku na mjesto velikoga meštra, a Prausperger je meštarski lanac predao poglavniku – navodno na njegov izravan zahtjev. U studenom 1941. bez ikakvoga prethodnog znanja najvećeg dijela članstva donesena je odluka o osnivanju Vitežkog Reda Hrvatskoga Zmaja, čime je dotad nestranačka i nepolitička udruga postala marionetom ustaških državnih struktura. Većina članova preustroj je potpuno bojkotirala. S njima i Laszowski, kojemu je Mohr već polovicom 1942. otvoreno rekao da je njegovo djelovanje u »novoj« udruzi za poglavnika i vojskovođu neprihvatljivo, jer zbog svoje političke prošlosti nije dostojan biti dionikom pravoga hrvatskog nacionalnog udruženja. Laszowski se otada pa sve do 1945. društveno gotovo potpuno pasivizirao, posvetivši se isključivo publicističkomu radu. U Društvu je ponovno aktivno nastupio u svibnju 1945., kad je ponovno uspostavljena Družba »Braća Hrvatskoga Zmaja«, kojoj je do saziva Glavne skupštine postao privremenim upraviteljem. Međutim, u ožujku 1946. Odjel narodne sigurnosti Ministarstva unutrašnjih poslova NRH donio je odluku o zabrani rada i raspuštanju Družbe uz oduzimanje sve njezine pokretne i nepokretne imovine. U obrazloženju je stajalo da je i prije 1941. bila profašističkom i nenarodnom udrugom(!).

»Sitni rad« Laszowskoga na društvenom polju bio je onakav kakvoga je držao najprimjerenijim situaciji u kojoj se hrvatski društveni prostor, ograničen dugogodišnjom Khuen-Héderváryjevom vladavinom, a zatim protkan različitim pokušajima traženja novih političkih i društvenih opcija radi demokratizacije javnoga života, u to vrijeme nalazio. Od rane mladosti i početka formiranja svojih društvenih, etičkih i ideoloških stavova okrenuo se takvomu načinu društvene aktivnosti, među ostalim, i zbog toga što mu niti osobna socijalna situacija te ovisnost o državnoj službi nije pružala mogućnost za radikalnije djelovanje. S druge strane, mišljenja smo da s obzirom na karakterne osobine Laszowski nikad niti nije bio sklon takvomu načinu djelovanja. Svoju je društvenu ulogu vidio isključivo u intelektualnim i kulturnim krugovima, daleko od strančarenja i politike. Isto je primijenio i na svoje »životno djelo« – Družbu »Braća Hrvatskoga Zmaja« koja se, ponajviše zahvaljujući njegovoj potpunoj predanosti, prometnula u vrlo značajnu kulturnu instituciju hrvatskoga društva u razdoblju u kojem je ono doživjelo duboke gospodarske, socijalne i političke promjene. Sitan je rad proizveo znatna postignuća.

Pukotine koje su nastale među članstvom polovicom tridesetih godina 20. st. bile su na neki način logične posljedice monolitnog upravljanja Društvom. Uvjetno rečeno »mladi« su se sukobili sa »starima«. Iz svega je kao gubitnik izašao Laszowski, jer je – ne i posve nezasluženo – gurnut na rubove udruženja, ugled kojega je godinama mukotrpno gradio. Kao gubitnik je izašla i Družba, kojoj nova uprava nije donijela ništa dobroga, a skori rat samo ju je strmoglavio u okove ustaškoga režima prema želji bivših »memorandumaša«. U socijalizmu povratka na staro više nije moglo biti.

Komentiraj