Nacional donosi ulomak iz zbirke eseja Prima Levija ‘Utopljenici i spašeni’ koja govori o ljudima koji su u vrtlogu Holokausta spasili život ili su spasili vlastitu savjest. Govori o tome kako su zločinci sami sebe uspijevali uvjeriti da postupaju moralno te kako su se potom nosili sa svojim sjećanjima i stvarali nova kojima su poricali lošu prošlost

Ljudsko je pamćenje čudesno ali varljivo oruđe. Otrcana je to istina, znana ne samo psiholozima već i svakome tko je obratio pažnju na ponašanje ljudi oko sebe ili na svoje vlastito. Sjećanja pohranjena u nama nisu uklesana u kamen; ne samo što blijede s godinama već se često mijenjaju, pa čak i uvećavaju i poprimaju čudne obrise. Dobro to znaju suci: gotovo se nikada ne dogodi da dva očevica istoga događaja na isti način i istim riječima opišu taj događaj, makar on bio i svjež, i premda nijedan od njih nema nikakav osobni interes da ga iskrivi. Ta nedovoljna pouzdanost vlastitih sjećanja objasnit će se na zadovoljavajući način tek kada budemo znali kojim su jezikom i na kojem pismu napisana, na kakvom materijalu, kakvom olovkom: to je i dan-danas cilj od kojeg smo prilično udaljeni. Poznati su neki mehanizmi koji u posebnim uvjetima krivotvore pamćenje: traume, ne samo psihološke; ometanje od strane drugih, “konkurentnih” sjećanja; izmijenjena stanja svijesti; gušenja; potiskivanja. Pa ipak, čak i u normalnim uvjetima, na djelu je polagano urušavanje, zamagljivanje rubova, takoreći, fiziološki zaborav kojem se odupru malobrojne uspomene…

Kupite digitalno izdanje Nacionala i pročitajte više, a platite manje

Komentiraj