Europski džihad

Washington Mail

Svjetski džihadistički pokret sve više nalikuje svom LENJINISTIČKO-MAOISTIČKOM PANDANU iz 1960-ih i 1970-ih. ‘Nevjernici i otpadnici’ zauzimaju mjesto ‘imperijalista’

Zvjerstva u Francuskoj mogla bi biti početak protuakcije u Europi. Al-Qaeda i Islamska država (IS) navodno planiraju širu osvetničku kampanju protiv zemalja EU zbog njihova sudjelovanja u kampanji bombardiranja iz zraka koja je preokrenula osvajanja IS-a u Iraku i Siriji.

IS je unosno financirana, snažno motivirana i dobro organizirana sila poznata po fanatizmu. Uspije li zaposjesti najveći dio Iraka i Sirije ili raširiti svoje pipke na druge države, NATO će se na Mediteranu suočiti s militantnim kalifatom koji izravno ugrožava Tursku i druge saveznike. Stoga su Washington i nekoliko metropola iz EU vojno djelovali kako bi zaustavili njegovu ekspanziju.

Zračna kampanja Zapada ciljala je i kampove za obuku Horasanske grupe, koja se sastoji od visokih operativaca Al-Qaede koji planiraju terorističke napade u Europi i SAD-u. Ona je povezana s Al-Qaedom Arapskog poluotoka (AQAP), navodno najaktivnijom Al-Qaedinom ćelijom i najdjelotvornijom prijetnjom za ciljeve u EU i SAD-u. Prošle godine IS je razvio jaku europsku vezu. Više od 18.000 islamističkih novaka sjatilo se među pobunjenike, uključujući i oko 3000 europskih državljana, uglavnom iz zapadne Europe. Međunarodni centar za proučavanje radikalizacije pri Kings Collegeu u Londonu računa da se barem 700 radikala iz Francuske bori za IS, 500 iz Britanije, 320 iz Njemačke, 250 iz Belgije, 120 iz Nizozemske i nekoliko tuceta iz drugih europskih zemalja. Zapadni sigurnosni dužnosnici zabrinuti su jer IS-ovi novaci sa zapadnim putovnicama mogu otići u Siriju i Irak, onda se vratiti kući sa smrtonosnim vještinama i terorističkim kontaktima te napadati domaće ciljeve. Periodična alarmantna upozorenja na prijetnje u nekim državama EU izravno su povezana s događajima u Siriji i Iraku. Prema britanskom premijeru Davidu Cameronu, IS je veća i dublja prijetnja nacionalnoj sigurnosti nego što je London prije znao.

Britanija i druge države smatraju da je teško spriječiti borce koji se vraćaju s Bliskog istoka ili odlučno postupati prema onima koji su se već vratili. Paradoksalno, unatoč nedavnim strahovima od džihadista na Balkanu, upravo se zapadna Europa suočava s najvećom neposrednom prijetnjom radikala koji su u njoj odrasli. Svjetski džihadistički pokret sve više nalikuje svom lenjinističko-maoističkom pandanu iz 1960-ih i 1970-ih. Zapravo, džihadizam i boljševizam imaju mnogo zajedničkoga što se tiče ideologije, strukture i ciljeva. Mladi ljudi koji mu se pridružuju nisu nužno siromašni i neobrazovani, nego često pripadaju srednjoj klasi i idealisti su poput nekad marksističkih radikala.

Džihadizam je sličan hilijastičkom komunizmu mladih buntovnika iz srednje klase na Zapadu koji su uskočili u revolucionarni lenjinistički vlak vjerujući u varljiva proročanstva Marxa i Engelsa. Neki su također bili unovačeni da se bore u inozemnim “antiimperijalističkim” ratovima. Komunizam nije bio sekularan kao što su tvrdili njegovi zagovornici, nego utemeljen na nedokazanim dogmama koje su zahtijevale revolucionarne akcije. Imao je svoje svete spise, vlastitu kozmologiju s vrhovnim božanstvom Karlom Marxom i njegovim prorokom na zemlji, Lenjinom, svojim apostolima poput Staljina i Maoa, svoje avangardno svećeništvo u liku komunističke partije i svoje razrađene rituale.

Džihadizam i boljševizam imaju simplicističke ideologije. “Nevjernici i otpadnici” sad zauzimaju mjesto “kapitalista i imperijalista”. I jedan i drugi zagovaraju egalitarni i univerzalistički etos koji nadilazi etničke granice: jedan diktaturu proletarijata, a drugi šerijatsko pravo nametnuto od samoproglašene avangarde. Protuzapadnjački islamistički puritanski ideolog Sayyid Qutub, slično svojim lenjinističkim prethodnicima, ističe ključnu ulogu islamističke avangarde u organiziranju, mobiliziranju i prosvjećivanju muslimana na ispravnom putu u raj. Džihadistička ideologija ima širok odaziv jer prezire društvene hijerarhije. Ona kritizira oskudno informirano muslimansko vodstvo i ispunjava ideološki, društveni i politički vakuum. Uvjerava obraćenike da slijede izvorni nauk islama i pouke Kurana, a da ne priznaju ni jednu od islamskih škola koje tumače riječi proroka Muhameda. Religijska pravdoljubivost, baš poput klasne borbe, stvara povezanost koja ujedinjuje preko etničkih granica i omogućava pobunjenicima da regrutiraju i izvan svojih zajednica i ratuju za stvaranje široke regionalne strukture stilizirane kao budući muslimanski kalifat. To omogućava liberalna Europa bez unutarnje kontrole granica i oni se mogu skrivati unutar mnoštva raznih muslimanskih zajednica.

Džihadizam nudi osjećaj solidarnosti i recept za stvaranje tobože pravednog društvenog poretka koji bi zamijenio promašene državne institucije. Ali, baš poput komunizma, on ima mračniju stranu koja se usredotočuje na eliminaciju nevjernika ili “neprijatelja naroda”. Svatko je pod sumnjom da izdaje revoluciju i napušta posvećenu ideologiju.

Što se tiče aktualne smrti i destrukcije, malo terorističkih napada uspijeva ubiti više od šačice ljudi i često je broj žrtava manji nego u željezničkim i avionskim nesrećama ili prirodnim katastrofama. Ali psihološki i politički utjecaj terorističkih prijetnji i zvjerstava može biti dubok u bilo kojoj europskoj državi. Velika teroristička prijetnja može poremetiti europsku diplomaciju, biznis, turizam, investiranje i trgovinu. Uspješne terorističke operacije ili čak česte terorističke prijetnje mogu potkopati javno povjerenje u vladu. Vlasti će biti doživljene kao slabe i nesposobne da zaštite građane ako propuste spriječiti terorističke planove. Paradoksalno, isti ljudi koji kritiziraju pretjerani nadzor što ga provode obavještajne službe SAD-a žalit će se da takvo promatranje nije dovoljno prošireno u Europi kako bi spriječilo terorističke napade.

Komentiraj