S  karijerom koja traje više od 30 godina, Juliette Binoche (50) često je proglašavana jednom od najboljih glumica na svijetu. Francuzi je zovu La Binoche ili La Belle Binoche, a valjda je Gerard Depardieu jedini Francuz kojem se ona ne sviđa pa je prije pet godina tražio da mu se objasni čemu sve to divljenje spram Juliette Binoche. Razloga za divljenje ima bezbroj, osvojila je Oscara za ulogu u filmu “Engleski pacijent” 1997., za svoje uloge nagrađivana je na festivalima u Cannesu, Berlinu i Veneciji pa je postala jedina glumica koja je nagrađena na sva tri najveća svjetska festivala. I dok druge glumice u njezinim godinama dobivaju sve manje i manje uloga, kod nje je proces obrnut.

Zatrpana je glumačkim ponudama, a njezini filmovi prikazuju se na elitnim festivalima. To se dogodilo i ove godine kada je filmski festival u Berlinu otvorio film “Nobody Wants the Night” s Juliette Binoche u glavnoj ulozi.

Po mnogočemu, uloga u ovom filmu karakteristična je za Juliette Binoche jer ponovo, kao bezbroj puta do sada, glumi snažnu ženu. Radi se o priči koja se događa 1908. godine i temeljena je na stvarnim likovima. Juliette Binoche glumi Josephine Peary, čiji je suprug Robert E. Peary osvojio Sjeverni pol. S obzirom na to da joj je suprug bio avanturist koji nikada nije bilo doma, ona odlazi u potragu za njim te na sjeveru Kanade okuplja ekipu koja bi je mogla dovesti do najsjevernije točke kako bi pronašla supruga. Dolazi do Aljaske gdje upoznaje Allaku, djevojku koja je bila u vezi s njezinim suprugom i koja je trudna. Cijeli svijet joj se ruši, ali u nesnosno hladnim uvjetima njih dvije ovise jedna o drugoj kako bi preživjele.

S Juliette Binoche razgovarali smo, ekskluzivno za Nacional, u Berlinu nekoliko dana nakon otvorenja festivala. Bila je dobro raspoložena, što zbog još jedne njezine izvrsne filmske uloge, što zbog činjenice da joj slijedi premijera londonske kazališne predstave “Antigona” u kojoj tumači glavnu ulogu.

 

  • Juliette Binoche u Berlinu je dala ekskluzivni intervju za Nacional
  • S karijerom koja traje više od 30 godina, Juliette Binoche često je proglašavana jednom od najboljih glumica na svijetu
  • Glumica je osvojila Oscara za ulogu u filmu “Engleski pacijent” 1997., za svoje uloge nagrađivana je na festivalima u Cannesu, Berlinu i Veneciji

 

NACIONAL: Uloga u filmu “Nobody Wants the Night” još je jedna vaša uloga snažne i neustrašive žene. Zbog čega vam redatelji gotovo uvijek daju takve uloge? Jeste li i privatno tako snažni?
Nije baš uvijek tako. Kada sam završila snimanje filma “Nobody Wants the Night”, bila sam prilično uzdrmana, vjerojatno zbog uloge Josephine Peary koju glumim, a koja je prolazila kroz mnogo toga. Kada je snimanje okončano, osjećala sam se kao da me vlak pregazio. Bila sam iznenađena jer se, u pravilu, po završetku snimanja osjećam sasvim normalno. Znam što su emocije, znam kako se nositi s njima. Prije dvije godine glumila sam u filmu “Camille Claudel 1915″, znala sam da ću se morati pojavljivati potpuno gola u nekim scenama, ali sam se na kraju osjećala dobro, osjećala sam se snažno. S ovim filmom bilo je drugačije, osjećala sam se slabom. Snaga i slabost često idu ruku pod ruku, znate da ste snažni, ali znate i da možete biti slabi. Kada govorim o snazi, ne govorim samo o tjelesnoj snazi. To je ono što se događa Josephine Peary, ona je, kako se to kaže, snaga prirode, ide do kraja, puna volje i duha. U stilu bijelaca sa zapada koji osvajaju i pokoravaju svijet, zabijaju zastavu na svoj teritorij i određuju pravila ponašanja i razmišljanja. Ono što ona tada nauči je obrnut proces, ona nauči kako odustati od ponosa, od arogancije i prolazi kroz emocije zbog kojih postaje obično ljudsko biće. Svi mi prolazimo kroz faze ljubomore, faze ljutnje, faze gubljenja vrijednosti na kakve smo naučeni.

NACIONAL: Josephine Peary kroz sve to prolazi zbog svog supruga. Jesu li muškarci uvijek razlog tome, kao u ovom filmu?

Nisu muškarci uvijek razlog. To je pričao o Adamu i Evi, Adam je i muškarac i žena, a ne samo muškarac. Eva je ženska strana koju muškarac treba prihvatiti u sebi. Svaka osoba mora u sebi pronaći svoju mušku i žensku stranu.

NACIONAL: Kad biste samo znali koliko mi je žena reklo to isto, da moram pronaći žensku stranu u sebi.

Da, ali i žene moraju napraviti to isto, pronaći mušku stranu u sebi. Moraju biti odlučne. Ja sam odlučna. Kroz glumu sam naučila da sam odlučna jer sam željela dokazati da sam glumica. Moji najbolji učitelji glume tada su mi rekli “prestani glumiti”. Kako da prestanem glumiti kada se želim dokazati kao glumica? “Prestani glumiti”, rekli su mi stotinu puta, a ja sam se pitala što mi žele reći. Potpuno sam se pogubila, a onda sam shvatila da se u meni budi nešto novo. I to je moja ženska strana, dopustiti da stvari dođu k meni umjesto da razmišljam kako ću ih ja stvoriti. Trebalo je samo inicirati prvi val, jer ako nema akcije onda nema ni reakcije, te pričekati da se to dogodi u meni. Ja to nazivam susretom dviju snaga.

NACIONAL: Josephine Peary je žrtvovala mnogo toga zbog svog muža. Jeste li i vi, kao glumica, žrtvovali mnogo toga u svom životu zbog filmskog uspjeha a na kraju se zapitali je li sve to bilo vrijedno toga?

Ne, jer uživam u putovanjima, uživam u svojoj strasti, a to je gluma. Dakle, nisam se žrtvovala. Ja to vidim kao privilegij jer je to bio moj san. K tome, još uvijek živim svoj san. Znam da je ovo moj cilj. Da, bilo je i loših trenutaka, bilo je dvojbi i strahova da neću moći odglumiti neki lik u nekoj sceni. Tada sam pomislila kako bi bilo dobro da promijenim posao jer je ovo preteško za mene, jer zahtijeva previše hrabrosti. Ali to su bila razmišljanja u trenucima dok nisam uronila u scenu. Onog trenutka kada bih se našminkala i počela uvježbavati scenu ili je snimati, odmah sam se dobro osjećala. Isto mi se sada događa kada glumim Antigonu, puno je dijaloga koje moram naučiti, okružena sam engleskim glumcima i sve mi je to teško jer sam ja ipak francuska glumica.

fhd996TEP_Juliette_Binoche_014@023127.379

NACIONAL: Ako je gluma vaš san, zašto ste u jednom trenutku, kako ste svojedobno rekli, htjeli odustati od glume?
Htjela sam odustati ne jednom, nego nekoliko puta. Prvi sam put htjela odustati 1991. nakon filma “Les amants du Pont-Neuf” (“Ljubavnici s Pont-Neufa”), kad sam prolazila kroz određene probleme i bilo mi je vrlo teško glumiti. Smatrala sam da bih se trebala baviti nečim lakšim jer mi je gluma bila preteška. Stati pred kameru za mene je teško. U meni se stvorio neki otpor, prolazila sam kroz uspone i padove, ali sam na kraju našla mir počevši držati predavanja o glumi, u čemu sam uživala. Sjediti i davati savjete mladim ljudima vrlo je ugodno, osjetila sam zadovoljstvo. Nakon toga sam se vratila svom starom profesoru glume i rekla mu kako bih htjela nanovo učiti glumu. On mi je rekao da se hitno moram vratiti glumi, a ja sam ga poslušala.

NACIONAL: Filmski kritičari često pišu kako vi nikada niste samo oruđe u rukama redatelja, nego sami nešto želite reći i pokazati kroz lik koji glumite.

Nikada nisam bila oruđe u rukama redatelja. Pogledajte ulogu Josephine Peary, ta uloga govori o gubitku ponosa, o gubitku kontrole, o tome kako jedna bjelkinja sa zapada misli da zna sve, obrazovana je, ima supruga s kojim čini utjecajan par, a zapravo gubi sve. Na kraju filma misli da će umrijeti i spremna je pomiriti se s činjenicom da će umrijeti. To je ogromna transformacija, ogroman korak naprijed za nju. Cijelo vrijeme izgleda da ju je zadesilo prokletstvo, ali prokletstvo je zapravo dar jer će ona do kraja života biti potpuno nova, drugačija osoba.

NACIONAL: Je li bilo teško prilagoditi se ulozi žene koja je živjela prije 100 godina?

Nije, jer znam što je ponos, znam što je biti žena sa zapada. Odgajani smo tako bez da smo bili svjesni toga. I to je ono najgore.

NACIONAL: Iako se radnja filma događa prije 100 godina, izgleda kao da je u sadašnjosti.

Slažem se. Evo, sada pripremam “Antigonu” i kroz to djelo čini mi se da nismo napredovali ni jedan centimetar, a radnja “Antigone” događa se prije 2500 godina. To je strašno. Kao društvo, čini mi se da živimo u dobu tinejdžera. Još nismo odrasli. Prolazimo kroz krize, optužujemo naše roditelje da su krivi za sve, kao da smo tinejdžeri. Premijera “Antigone” će biti 25. veljače u Londonu, što znači da imam jako puno posla. To djelo je fascinantno, prolazimo kroz razne arhetipove ljudi. Mnogo toga učim kroz ovo djelo. Tako sam sretna što sam dio predstave. Ovo su prava vremena da se još jednom čita “Antigona” i uči o događajima od prije 2500 godina. Bez obzira na tu vremensku razliku, radi se o modernoj priči, iznimno modernoj. Postavljaju se velika pitanja o humanosti ljudi, zakonima, našim potrebama i našim odabirima.

NACIONAL: Ovo nije prvi put da glumite u londonskom kazalištu, čini se da ste jedva čekali da se vratite kazališnoj glumi.

Da, prije dvije i pol godine glumila u Strindbergovom djelu “Gospođica Julija”, nakon čega sam bila zauzeta snimanjem filmova, tako da nisam mogla ponovo nastupati u kazalištu. Sve dok mi se nije javio Frank Feitler iz Les Théâtres de la Ville de Luxembourg i rekao da bi radio predstavu sa mnom u glavnoj ulozi, i to u londonskom kazalištu Barbican. Prihvatila sam, a oni su me pitali s kojim bi redateljem radila. I to sam ostavila njima na volju. S obzirom na to da puno snimam i putujem, nemam vremena posjećivati kazališne predstave. Oni su predložili Iva van Hovea, upoznali smo se, a ja sam predložila grčku tragediju. Raspravljali smo o nekoliko djela, ali ja sam željela glumiti Antigonu.

NACIONAL: Očigledno je da ste zasuti glumačkim ponudama. Je li vam teško izabrati pravi film, je li vam teško raditi tako mnogo?

Ne, jer već godinama puno radim. Istovremeno nastojim odvojiti vrijeme samo za sebe, biti kod kuće, ali to je sve teže jer sam strastveno posvećena glumi. Kao što vi želite disati, tako ja želim glumiti.

NACIONAL: Često se govori kako je ženama u vašim godinama teško dobiti ulogu u hollywoodskim filmovima, dok je situacija u europskom filmu puno bolja. Slažete li se s time?

Točno je da su američki filmovi orijentirani više prema muškoj publici. Ti filmovi imaju mušku energiju, dok europski filmovi imaju žensku energiju. Takav je moj osjećaj. Kada shvate da nije sve u mišićima i osvajanju svijeta, možda će se promijeniti. Ne znam je li u tom smislu europska kinematografija pravednija, nemam opće mišljenje o tome. Mogu govoriti u svoje ime, ja radim jako puno, kako glumim i na engleskom jeziku tako snimam s redateljima iz raznih država. Zbog toga imam slobodu biranja prekrasnih uloga. No ne generaliziram, svaki glumac ili glumica ima svoju karijeru. Kod mnogih postoji jedan problem, a to je pasivnost, što ne bi smjeli dopustiti. Oni glumci koji ne dopuštaju zapadanje u pasivnost su vrlo aktivni, sve više njih postaju redatelji, naročito je to slučaj u Francuskoj.

NACIONAL: Osim što ste glumica, vi ste i slikarica. Slikate li još uvijek redatelje s kojima ste snimali filmove?

Ne, to sam radila nekada, više ne radim. A što se tiče slikanja, posljednji put sam slikala prije godinu i pol dana za potrebe filma “Riječi i slike”, gdje mi je partner bio Clive Owen. Sve slike koje se vide u tom filmu moje su djelo. Od tada nisam imala vremena za slikarstvo jer sam previše zaposlena. Ali za mene je gluma poput slikarstva, a slikarstvo je poput glume. Osjećam istu energiju, samo je medij drugačiji. Uživam i u jednom i u drugom. Jednom mi je slavna francuska glumica Jeanne Moreau rekla kako se dobro uvijek uzvraća dobrim. Slažem se s njom, ako ste sretni što ste zdravi i što imate energije, onda nešto morate dati zauzvrat svijetu koji vas okružuje.

NACIONAL: Radili ste s brojnim filmskim redateljima, sanjate li da radite s nekim s kim još niste radili?

Japanski redatelj Hirokazu Koreeda. Obožavam ga.

Komentiraj