[quote_box_center]

  • ‘Ima stvari koje su degutantne. Jedna je turneja prekinuta jer se netko spetljao s djevojčicom od 11 godina. Nije to baš za knjigu. Prešutio sam i svoju prisutnost’
  • Knjiga “šta bi dao da si na mom mjestu” od objavljivanja je među najprodavanijim izdanjima u Hrvatskoj

[/quote_box_center]

“Bolje da sam rastao uz Bijelo dugme nego uz Thompsona”
“Bolje da sam rastao uz Bijelo dugme nego uz Thompsona”

Poznati beogradski glazbeni novinar Dušan Vesić prije nekoliko dana u Zagrebu je promovirao biografsku knjigu o grupi Bijelo dugme pod nazivom “Šta bi dao da si na mom mjestu”. Knjiga je objavljena 40 godina nakon osnutka te grupe, usporedo s objavom box set deluxe izdanja sa svih devet remasteriranih albuma Bijelog dugmeta u izdanju Croatia Recordsa. Vesić je 1980-ih pisao o rock ‘n’ rollu za brojne novine i magazine u tadašnjoj Jugoslaviji, bio urednik magazina Rock i Pop Rock, a od 1992. do 1995. direktor festivala zabavne glazbe Beogradski šlager. Autor je i dokumentarne TV serije “Rockovnik” i dokumentarnog filma o grupi Ekatarina Velika “Kao da je bilo nekad”. Govoreći o glazbenoj sceni 1980-ih, Bijelo dugme i Ekatarinu Veliku opisao je kao dva lica iste medalje. Biografiju Bijelog dugmeta napisao je i kao svojevrsnu autobiografiju. Otkako je knjiga objavljena, nailazi na podijeljena mišljenja. Neposredno pred zagrebačku promociju Vesić je za Nacional progovorio o tome koliko je bilo teško pisati o Bijelom dugmetu, Bregovićevu načinu rada, što je u knjizi prešutio, kao i o razlozima raspada te grupe.

NACIONAL: Što vas je potaknulo da napišete ovu knjigu? Koliko je izvlačenje Bijelog dugmeta iz povijesti šamaranje mrtvog konja, a koliko izraz poštovanja spram njihove karijere?

Meni se čini da Bijelo dugme i dalje živi. Kad Branko Đurić dođe u srpski talk-show u večernjem terminu i ispriča vic o tome kako Bregović mijenja pjevače i svi prisutni umru od smijeha, a među njima su i djeca koja su se rodila mnogo poslije mijenjanja pjevača, zamisliš se. Kad vidiš da je glavni vic nešto što je bilo prije 30 godina, zbuniš se. Moja djeca su kod jednog mog prijatelja nedavno slavila 18. rođendan njegove kćeri. I sjedimo mi tako na terasi i slušamo što puštaju. U tri ujutro netko pusti Bijelo dugme i svi otkinu. Pitam je li moguće da svaka žurka završi Bijelim dugmetom, a moj prijatelj kaže da je to normalno. Tada sam počeo razmišljati da napišem knjigu o njima.

NACIONAL: Je li ta grupa napravila veliku karijeru zato što je bila prva u svom žanru ili zbog svoje kvalitete?

S jedne im je strane bilo lakše zato što prije njih na toj sceni nije bilo ničega. Bili su neki pokušaji. Oni su prvi definirali rock kulturu. Tako je bilo i u Americi. Do Elvisa Presleyja američka su djeca htjela što prije odrasti da budu dosadna kao i njihovi roditelji. Mislim da je tako bilo i kod nas. Tek s Bijelim dugmetom dobili smo alternativu. Kad se pojavilo Dugme, ja sam imao 15 godina. Mi nismo imali nikakvu alternativu tom jezivom načinu života. Ustaneš ujutro, odeš na posao, vratiš se doma, ručaš, pročitaš novine, dremneš, pogledaš Dnevnik, vratiš se u krevet. Kakav je to život? I onda se pojavilo Bijelo dugme i sve se promijenilo. Prije toga tinejdžeri nisu imali svoju glazbu. Slušali su što su slušali i njihovi roditelji. Mi smo s njima dobili nešto što naši roditelji nisu razumjeli i nisu htjeli prihvatiti. Bili smo sretni zbog toga što smo napokon imali nešto što je samo naše.

NACIONAL: Kako je u tadašnjoj Jugoslaviji jedna tako slobodoumna i raskalašena rock grupa uspjela postati medijskom zvijezdom na tržištu od 22 milijuna stanovnika u vrijeme kad rock sa Zapada i nije baš bio dominantna glazba u eteru?

Nije baš istina da rocka nije bilo u eteru. Bio je jedan program na televiziji i jedan na radiju. I ne možeš cijeli dan vrtjeti rock ‘n’ roll. Malo se vrti kolo, malo sevdalinke… Od 22 milijuna Jugoslavena valjda je samo 30.000 slušalo rock ‘n’ roll. Najviše 50.000. Preostalih 21 milijun i 950 tisuća je slušalo Safeta Isovića, Himzu Polovinu, Nestora Gabrića, Šabana Šaulića…

NACIONAL: Utoliko je zanimljivije da je Bijelo dugme odjednom postala i medijski fenomen tog vremena?

Bila je tada jedna emisija na televiziji koja se bavila popularnom kulturom, a jedna na radiju. Mislim da je bilo više prostora u medijima nego što je bilo publike. Iz današnje mi se perspektive tako čini. Otkud sad oni u medijima? Mi godinama pokušavamo otkriti što je režim mislio o svemu tome. Isplivavaju razni dokumenti o tome što je režim mislio o hrvatskom proljeću, o srpskim generalima, o ustašama, četnicima, ovima i onima, ali nikako da ispliva dokument što je Tito mislio o Bijelom dugmetu. Izgleda da o Bijelom dugmetu nitko nije mislio. To se jednostavno događalo i vlasti su vidjele da to nije protiv države, režima i njih. Kad su vidjeli da to nije protiv njih, pustili su ih na miru. Oni su puštali sve što nije bilo protiv njih.

NACIONAL: U uvodu vaše knjige piše da je to autobiografska knjiga. Znači li to da ste vi odrasli zajedno s njima?

Donekle. Bijelo dugme je sastavni dio mog života. Svidjelo se to meni ili ne. Bilo bi bolje da su to bili Beatlesi, ali nisam imao tu sreću da živim u Engleskoj i da rastem s Beatlesima. Kasno sam se za takvo što rodio. Ipak, bolje uz Bijelo dugme nego uz Thompsona.

NACIONAL: Zašto u knjizi kažete da ste temeljito bilježili sve njihove dane?

Povjesničar sam po obrazovanju. Kao klinac vidio sam da će to biti veliki fenomen i da je glupo da ga ne pratim od prvoga dana, iako se meni svidio tek njihov treći album.

NACIONAL: Kad ste se zaljubili u Bijelo dugme? Koja je pjesma izazvala taj sudbonosni klik?

“Sanjao sam noćas da te nemam”. Bio sam silno razočaran kad je Laza Ristovski iz kragujevačke grupe Smak prešao u Bijelo dugme. Jako sam ga mrzio zbog toga. Kad je izišao taj prvi album Bijelog dugmeta s Lazom, kupio sam ga da vidim što on radi s njima. Shvatio sam da je to velika pjesma kakvu sam htio čuti. Mi smo odrastali na tim sympho rock pjesmama pa se to odlično uklopilo.

NACIONAL: Kako je izgledao vaš prvi susret s članovima Bijelog dugmeta?

To se dogodilo kad sam bio na Splitskom festivalu 1975. Imao sam oko 15 godina. Vodio me Čobi. Vladimir Savčić Čobi iz grupe Pro Arte bio je moj susjed. Tu sam upoznao Đorđa Novkovića koji je tada bio u toj sarajevskoj grupi, koja se poslije preselila u Zagreb, i cijelo to društvo. Zamolio sam jednom Čobija da me vodi na taj festival jer su ti festivali tada bili velika stvar. To je bio glamur onog vremena. Bijelo dugme je trebalo svirati te godine u pauzi dok se prebrojavaju glasovi. Trebali su imati polusatni show da predstave svoj prvi album pred novinarima. Tu su se okupljali svi novinari iz bivše države. Postojalo je čak mišljenje da se u Splitu održavaju orgije. Odjednom je pao neki strašni pljusak zbog čega nisu nastupali. Ujutro sam čekao Čobija u hotelu gdje smo prenoćili jer mi je trebao donijeti zlatne i srebrne ploče koje je dobio od svoje tadašnje tvrtke Suzy, da ih odnesem u njegovu kuću u Beograd jer on odlazi na ljetnu turneju pa da ih ne vuče sa sobom. I čekam ja tako njega u predvorju hotela. U jednom je kutu sjedio Mišo Kovač okružen ljudima, a u drugom Tereza Kesovija sa svojim ljudima. Meni je bilo super da ih sve vidim tako blizu. Bar se vrlo brzo napunio i ostalo je mjesta samo za mojim stolom. Tko bi htio sjediti s klincem. Odjednom sam čuo glas iza svojih leđa koji me pita je li slobodno i ja sam odgovorio potvrdno. To je bio Bebek koji je čekao Bregovića. Budući da sam ja čekao Čobija oko dva sata, a on Bregovića također dva sata, pričali smo o koječemu.

NACIONAL: Napisali ste da ste osjetili svu gorčinu Bijelog dugmeta. O kakvoj je gorčini riječ?

Oni se ne slažu najbolje među sobom pa se to prenosi na nas koji smo u njihovoj blizini. Kad si s njima, dobiješ što ti pripada.

NACIONAL: Neke stvari ste u knjizi, kako kažete, morali prešutjeti, ali niste lagali. Komu bi više smetalo da to niste prešutjeli? Vama ili njima ili nekom trećem?

Ima stvari koje su degutantne. Jedna je turneja prekinuta jer se netko spetljao s djevojčicom od 11 godina pa je njezin otac sutradan jurio za njim s revolverom u ruci. Nije to baš za knjigu. Prešutio sam uglavnom i svoju prisutnost. Mene tu ima u onoj mjeri u kojoj je bilo neophodno da se neke stvari poprate. Ima mene mnogo više kod njih nego što me ima u knjizi, ali mi je to izgledalo suvišno. Ionako nekima smeta što me ima previše. Basist Zoran Redžić mi je rekao kako ipak dobar dio nedostaje, što oni, svirači, misle o Goranu Bregoviću, na što sam mu odgovorio da ne bi izdavač htio objaviti tako debelu knjigu, ali da slobodno sjedne i napiše.

NACIONAL: Zašto je Bijelo dugme prestalo postojati baš kad se činilo da im je karijera na vrhuncu?

Imali su veliki problem jer nisu mogli ići van. Zapad nije htio ništa što je istočno od Londona. Istok nije htio ništa što je zapadno. Kod nas je tada bio neki kulturni ataše iz Sovjetskog Saveza koji je uredno slao svake godine negativno mišljenje o Bijelom dugmetu. Nisi mogao u Rusiji u to vrijeme skakati na koncertu. Morao si sjediti mirno ili si dobio pendrekom po leđima. Kakav bi to bio koncert Bijelog dugmeta da svi sjede mirno? To jednostavno nije išlo. Kad svake godine dosegneš maksimum kod kuće, u jednom trenutku više nemaš kamo. Staneš. I svake godine osjećaš isti maksimum i udaraš glavom u isti strop. Ne možeš nikamo. Taj problem je jednom bio riješen odlaskom Željka Bebeka. Da Bebek tada nije otišao, već bi se tada raspali. To je sve jedno te isto. Novi motiv je nađen odlaskom Bebeka, pa odlaskom Tife, dolaskom Alena Islamovića… I to je svima već dosadilo. Razgovarao sam o tome s Bregovićem. Morali su pronaći novo tržište i nove izazove ili se raspasti, što se i dogodilo. Raspad države i raspad Bijelog dugmeta nemaju nikakve veze. To mediji već desetljećima pokušavaju povezati jer im je zabavno kao teorija, ali to nema nikakve veze s realnošću.

NACIONAL: Neki su definirali Gorana Bregovića kao muzičara koji je ’Istoku prodao Zapad, a potom Zapadu prodao Istok”. Slažete li se s tom konstatacijom?

On je uvijek uzimao odasvud i prodavao svuda. Uglavnom se slažem, ali on je takav. On bi prodavao i Zapad Zapadu i Istok Istoku. Nije to njemu nikakav problem. Samo je pitanje gdje i kad s obzirom na političke okolnosti. Bijelo dugme je najveća kolateralna žrtva hladnog rata. Beatlesi su također žrtva toga, ali oni su barem imali Zapad. Iako su željeli ići u Rusiju, Rusi nisu htjeli ni čuti za to. A Bijelo dugme ni ovamo ni onamo. Bili su u Poljskoj i Bugarskoj dobro prolazili. Kad Poljacima pjevaš brzo, ne razumiju mnogo, ali ta radost koju su donosili kad su se popeli na binu mogla je proći i drugdje, ali nije bilo prilike. Na kraju krajeva, otpjevali su i pjesmu na albanskom pa je postala regionalni hit, iako nitko osim Albanaca ništa nije razumio.

NACIONAL: Goran Bregović je nedvojbeno talentiran glazbenik jer inače ne bi stekao globalnu popularnost i priznanja. Ali i dan-danas ga mnogi s područja bivše Jugoslavije optužuju za plagijate, tvrdeći da je gotovo sve što je stvorio od nekoga “posudio”. Kako to komentirate?

Postoje različite metode stvaranja. Netko počne od toga što uzme gitaru pa drnda po njoj. Ja volim, kad nešto pišem, početi od nečega što je netko već napisao. Od neke rečenice koja me odvuče u nešto moje. Nije to nepoznata metoda. “Ne spavaj mala moja, muzika dok svira” u biti je indigo kopija. Sve druge pjesme su prepravljene. On je dolazio do potpuno novih rješenja. To je njegova metoda rada. Nedavno sam doznao da u etnomuzikologiji postoji termin koji se zove “naročito uspjeli citat” kao dopuštena metoda. Shvatio sam da smo mi koji smo sebe nazivali kritičarima bili krajnje neobrazovani.

NACIONAL: Kako na Bijelo dugme danas gledaju generacije mladih koje su se rodile nakon što je grupa već bila prošlost?

To je za njih bend koji ima odlične pjesme. Prepoznaju se u tim pjesmama. Zapanjen sam što je između 25 i 30 posto kupaca knjige rođeno nakon njih. Nisam to očekivao. Poslije svih tih Bregovićevih štoseva, Vice Vukova, Svetozara Vukmanovića Tempa… kad se sve to zaboravilo, danas ostaju pjesme koje, gle čuda, i dalje dobro zvuče i imaju jednako dobru poruku. Neke bolje zvuče nego onda.

NACIONAL: Snimili ste 2008. dokumentarac “Kao da je bilo nekad” o grupi Ekatarina Velika. Teško je povezati rad i značaj Dugmeta i Ekatarine Velike, ali i jedni i drugi ostavili su neizbrisiv trag na pop kulturu ovih prostora. Kako komentirate tvrdnje da takvi glazbenici zaslužuju status povijesno važnih ličnosti, koje su zadužile generacije, ostavile trag i kao takve zaslužuju ući i u školske udžbenike?

Kako da ne! Kod nas u Srbiji se već u udžbenicima iz povijesti nalazi poglavlje o jugoslavenskoj kulturi gdje su, doduše, samo pobrojeni, ali su unutra. Ako ćemo pošteno, ako ne oni, a tko? EKV i Bijelo dugme su dva lica iste medalje. Možemo im možda dodati i Johnnyja Štulića, ali on je ipak nešto drugo. Jedni su nosili radost, a drugi zabrinutost. To su dvije dominantne emocije. U 80-ima točno vidiš koliko je Bijelo dugme imalo veću nakladu od Ekatarine Velike, jer je bilo više radosnih nego zabrinutih ljudi. Danas je obrnuto. Kad je prošlo 20 godina od smrti Milana Mladenovića, u Beogradu smo u Domu omladine napravili tribinu i došlo je 700 ljudi bez medijske pompe. Na promociju knjige o Bijelom dugmetu došlo je 100 ljudi uz svu medijsku pompu. Uvijek je izgledalo da je Bregovićeva kultura pobijedila, ali meni se čini da je to bilo trenutačno stanje i da danas kultura i zabrinutost Ekatarine Velike pobjeđuje. Da je Milan Mladenović danas živ, ne bi volio biti toliko popularan koliko je postao. Knjiga o Ekatarini Velikoj koju je napisao Žikić prodaje se puno bolje od knjige o Bijelom dugmetu. Ljudi prepoznaju umjetnost u skladu s vremenom u kojem žive.

NACIONAL: S obzirom na golem utjecaj rock ‘n’ rolla i same pop kulture u cijeloj drugoj polovini 20. stoljeća, kao i pop kulture kroz medije tada, a osobito danas, je li sazrelo vrijeme da to postane obavezan dio nekog kolegija u školovanju mladih ljudi?

Ako učimo djecu da budu svoja, da, ako ih učimo da budu ono što im se nameće, onda ne. Pop kultura te uči da budeš svoj. Da gledaš na život iz svog kuta. Mislim da je smisao života u tome da imaš svoj kut gledanja. Dobro je da postoje barem knjige. Mi nemamo ni elementarnu literaturu o pop kulturi. Puno klinaca pitalo me za neke podatke, jer pišu diplomske radove i magisterije o pop kulturi. Ne mogu nigdje pronaći potrebne podatke. Mi se ponašamo prema toj kulturi grozno, a to je naša kultura. Tko će pisati te knjige, ako ne mi.

NACIONAL: Je li bilo teško ili lako pisati knjigu o Bijelom dugmetu?

Bilo mi je teško izdvojiti što je za knjigu, a što nije. Nisam htio izazvati novu svađu među njima. Htio sam sadržaj uravnotežiti tako da zadovoljni budu čitatelji, oni i ja.

NACIONAL: Kako su oni prihvatili knjigu?

Glazbenici kao glazbenici. Oni gledaju je li im knjiga korisna ili nije. Kako su u njoj prikazani. Kako su se u njoj doživjeli, toliko su i zadovoljni. Uglavnom su vagali. Većinski su zaključili da im je korisno što su prikazani kao zvijezde, jer su to i bili.

NACIONAL: Prije nekoliko godina započeli ste rad na dokumentarcu o Ribljoj čorbi. Još jednom rock fenomenu s ovih prostora. U kojoj je fazi rad na tom projektu?

Zapelo je kod politike. Ispostavilo se da taj film nitko ne bi htio prikazati. Ne to što ga ne bi htjeli prikazati u Hrvatskoj, to je normalno. Ne bi ga htjeli prikazati ni u Srbiji. I onda smo shvatili da je bolje pričekati neko drugo vrijeme.

NACIONAL: Članovi grupe nisu bili zadovoljni ili vi niste bili zadovoljni?

Realne okolnosti su bile takve da se pokazalo da taj film neće nitko prikazati. Što će mi film koji neće nitko prikazati. Tako da će pričekati neko bolje vrijeme, koje nikad neće doći, u kojem će politika biti na drugom mjestu, a umjetnost na prvom.

NACIONAL: Poznato vam je kakav status ima Bora Đorđević u Hrvatskoj. Međutim, unatoč njegovu otvorenom podržavanju četničkog pokreta i agresije na Hrvatsku 1990-ih, Đorđević i Riblja čorba i dan danas imaju nemali broj velikih obožavatelja u Hrvatskoj. Što mislite kako bi prošao koncert Riblje čorbe u Zagrebu?

Ne bi prošao. Ne zato što Riblja čorba ne bi htjela, nego zato što Hrvati ne bi htjeli. Ovdje se nitko ne usuđuje to napraviti. Svi se boje. Branitelji će graknuti i nikome se ne da uz takav rizik potrošiti novac na promociju i zakup dvorane, a da onda dođe službeno priopćenje MUP-a da se iz sigurnosnih razloga zabranjuje koncert Riblje čorbe.

NACIONAL: Pratite li rock scenu na području nekadašnje Jugoslavije još uvijek ili živite u prošlosti s rock idolima iz mladosti?

Pratim koliko mogu, ali ne vrijedi to baš nešto.

NACIONAL: Kako to da ste se preselili iz Beograda u Pulu?

Žene to lako rješavaju, a i dosadio mi je Beograd. Nedostaje mi u biografiji da malo živim u nekom drugom mjestu. Nedostaje mi da živim negdje drugdje i da se zaželim Beograda. Da dođe dan da želim ići u Beograd. Još sam u fazi kad trebam ići u Beograd, a ne da mi se.

Komentiraj

FOTO:Foto: Nacional
PODIJELI
Slobodni novinar, urednik, promotor i pisac. Dvadeset godina iskustva u organizaciji rock koncerata (preko 500 koncerata hrvatskih i inozemnih izvođača), press konferencija, izložaba i modnih revija. Jedan od osnivača Hrvatske novinarske rock nagrade Crni mačak i član Savjetodavnog tijela nagrade (Predsjednik Savjetodavnog tijela 1998.). Dugogodišnji radijski urednik i voditelj (Radio 101, Radio 1, Plavi radio), te rock kritičar (Radio 101, Plavi radio, Slobodna Dalmacija, Vip Music, Tportal.hr, Rolling Stone). Redovan član Hrvatskog Novinarskog Društva. Prvi roman (Dolce Vita) objavila je nakladnička kuća Fraktura u ožujku 2004. 2005. kao autor i redatelj potpisujem dokumentarni tv film "Kad muzičari šokiraju" u produkciji nezavisne producentske tvrtke Trezor idea. 2010. od HGF-a (Hrvatski glazbeni festival) primam nagradu za životni doprinos razvoju i unaprjeđenju demo scene i dugogodišnji kontinuirani rad na promicanju urbane i alternativne glazbene kulture. U svibnju 2103. pokreće web portal www.spotdepo.hr.