Njemački autor Peter Wohlleben o svom romanu ‘Tajni život drveća’

U šumi se događaju nevjerojatne stvari: drveće se međusobno sporazumijeva, brižno skrbi, stabla imaju osjećaje, navike i pamćenje i, sve u svemu, šume funkcioniraju kao velike društvene zajednice. Iako zvuči nevjerojatno, njemački šumar Peter Wohlleben tvrdi upravo to u svjetskom bestseleru “Tajni život drveća” koji je nedavno objavljen i u Hrvatskoj. U tumačenju procesa koji se odvijaju pod krošnjama, autor se koristi saznanjima prikupljenim tijekom više desetljeća provedenih među stablima, ali i najnovijim znanstvenim spoznajama. Drveće se brine za svoje potomstvo, a drveće susjedi s ljubavlju i pažnjom brinu se za starija i nemoćna stabla. U knjizi se saznaje da drvo ima osjećaje, emocije, sjećanja. O tome postoje znanstvena istraživanja, ali i Wohllebenova osobna saznanja i otkrića koja godinama skuplja radeći svoj posao.

Peter Wohlleben rođen je u Bonnu 1964., a osim što je šumar po struci, autor je ekoloških knjiga koje piše laičkim stilom. Nakon diplome šumarstva, zaposlio se kao rendžer 1987., a s godinama se sprijateljio s drvećem koje je čuvao te se jako razočarao uvidjevši kakvu je štetu stablima napravila tehnologija koju je kao državni zaposlenik bio prisiljen provoditi. U bestseleru “Tajni život drveća” na jednostavan način opisuje kako izgleda biljni organizam koji ima mozak, odnosno korijenje.

U ekskluzivnom intervjuu za Nacional Wohlleben govori o tome zašto je izabrao život među stablima te objašnjava zašto je uvjeren da drveća međusobno komuniciraju.

NACIONAL: Što vas je inspiriralo za knjigu “Tajni život drveća”?

Pravi razlog je bila moja žena: pitala me zašto ne napišem sve stvari koje govorim ljudima koje vodim kroz šume. Trebalo mi je šest mjeseci da napišem knjigu.

NACIONAL: U knjizi tvrdite da je drveće puno više od onoga što obično mislimo, da baš kao i svako drugo biće ima osjećaje, da može komunicirati međusobno i sa životinjama. Koliko dugo vam je trebalo da dođete do tog zaključka i što to znači vama koji se time bavite cijeli život?

Prvi kontakt sa znanjem tog tipa dobio sam na studiju šumarstva. Kroz godine dobio sam sve više informacija o skrivenom društvenom životu drveća. Uvijek sam osjećao da je drveće više od neke vrste biorobota. Posljednjih dvadeset godina promijenio sam način vođenja šume, stvorio sam zaštićena područja i sačuvao druge vrste bez korištenja kombajna, uz pomoć šumskih radnika i konja da bih izbjegao veće štete.

NACIONAL: Zašto je ljudima tako teško razumjeti da je drveće živo i da ima osjećaje? Što se može učiniti da bi se promijenilo to mišljenje?

Znanstvenici su živući svijet podijelili na tri kategorije: prvo ljudi, drugo životinje i treće biljke. Treća kategorija smatrala se sirovim materijalom bez osjećaja i duše. Sad ispada da su biljke u mnogočemu vrlo bliske životinjama. Postoje divna istraživanja o tome, ali malo je literature. Taj je jaz donekle premošten ovom knjigom.

NACIONAL: Zašto ste se zaljubili u drveće i šume?

Uvijek sam volio prirodu, bilo da je riječ o biljkama ili životinjama. A stabla su nešto poput slonova među biljkama, tako su impresivna. A svojim društvenim životom pamte čak i duže od slonova.

NACIONAL: Zašto više brinemo o životinjama nego o biljkama, posebno o stablima o kojima ponekad i ne razmišljamo, nego ih režemo bez da trepnemo. Što pretjerano rezanje stabala može učiniti prirodi?

Šume su ne samo potrebne Zemlji kao regulativ klime ili bioraznolikosti, nego i za nas. Naš krvni tlak pada u nedirnutim šumama, naš imunološki sustav ozdravi i ojača. Stoga je zaštita stabala ujedno i zaštita ljudi. A da bi se to shvatilo, potrebna je svaka prilika da bi se pomoglo šumama.

NACIONAL: Što najviše volite kod drveća?

Najviše mi se sviđa to što si međusobno bezuvjetno pomažu. Bezuvjetno. Kad pogledamo političku situaciju u svijetu, onda se čini da bi odlično rješenje za sve nas bilo da smo kao stabla.

NACIONAL: U knjizi pišete o načinu komunikacije između drveća, o ‘’električnim’’ venama kojima su stabla isprepletena, o tome da je korijenje kao mozak i da svaki dio stabla ima poseban zadatak i zadaću. Kako gledate na to?

Mislim da su stabla drugačije izgrađena, ali imaju vrlo slične procese u svom tijelu kao životinje i ljudi. Zato bi trebalo postojati dublje razumijevanje od onoga koje danas postoji. A dublje razumijevanje znači veću zabavu kad hodate kroz šumu.

NACIONAL: Spominjete činjenicu da je vrlo moguće da drveće komunicira na mnogo različitih načina i sugerirate da će se taj način komunikacije tek otkriti. Na čemu to temeljite?

Drveće može komunicirati kemikalijama, električnim signalima i zvukom. Ali zasad samo znamo što se događa kad ih napadnu insekti ili druge životinje. Ne bi li bilo sjajno otkriti o čemu ‘’razgovaraju’’ kad se osjećaju dobro?

NACIONAL: Kakva je situacija sa šumskim površinama u Njemačkoj i ostatku Europe? Što su najveći izazovi?

Najveći problem je zaštititi određeni postotak površine gdje nije dozvoljeno nikakvo uplitanje ljudske ruke. Uvijek gledamo na Brazil i tamošnje ugrožene prašume. Ali više nemamo nijednu iskonsku šumu u Njemačkoj, a vrlo malo ih je ostalo u ostatku Europe. Tako da se moramo koncentrirati na vlastito dvorište.

NACIONAL: Zovu vas ‘’šaptačem drveću’’. Da možete razgovarati s drvećem, što biste rekli? O čemu biste razgovarali?

Mislim da bih ih samo želio slušati. Što bih ja mogao reći biću koje je od mene starije nekoliko puta?

NACIONAL: Sviđa mi se način kako pišete da drveće ne voli biti samo, kako im je potreban prijatelj koji je uglavnom u blizini te kako si međusobno pomažu u trenucima nevolje.

Drveće je sporo jer je sporost ključ kako postati zdrav i jako star. Mislim da je to prekrasna misao da bismo smanjili našu brzinu na brzinu drveća. Tada bi se mnogi problemi činili manji.