Ova molitvena akcija pokazuje što možemo očekivati kad država ustukne pred religijskim dogmama. To zapravo nije ni molitva ni molitva za život. Radi se o licemjeru, kršenju brojnih zakona- od onih o javnom okupljanju do onih o zaštiti osobnih podataka- bezočnom laganju, zlouporabi prava na priziv savjesti, ali i sve većem nasilju nad ženama.”, stav je to Alana Sorića koji se sekularnim aktivizmom bavi otprilike pet godina. On je jedan od Nacionalovih sugovornika čiji je “zadatak” upravo reagiranje na slučajeve kao što je prošlotjedna mobilizacija nekih članova inicijative “40 dana za život” zbog potencijalnog abortusa u Vukovarskoj bolnici. Sekularni aktivisti, koji su preko različitih udruga i inicijativa umreženi u Pokret za sekularnu Hrvatsku, okupit će se 22. listopada na Strossmayerovu trgu u Zagrebu, i to na prosvjednom skupu “Raskid! 4”, tematski vezanom uz ideju raskida ugovora koje je Hrvatska potpisala sa Svetom Stolicom u razdoblju od 1996. do 1998. godine. Četiri su takva ugovora: Ugovor između Svete Stolice i RH o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi RH, Ugovor između Svete stolice i RH o suradnji na području odgoja i kulture, Ugovor između Svete Stolice i RH o pravnim pitanjima te Ugovor između Svete Stolice i RH o gospodarstvenim pitanjima. Zasebna stavka je ugovor između Vlade RH i HBK o katoličkom vjeronauku u javnim školama i vjerskom odgoju u javnim predškolskim ustanovama.

Pokret za sekularnu Hrvatsku platforma je preko koje surađuju udruge, a ne službeno tijelo u kojem postoje članstvo i hijerarhija. Okuplja sve koji žele pridonijeti misiji pokreta, bili ateisti ili vjernici.

“Ovako osnaženi i umreženi, imamo razvijenije strategije pomaganja ljudima koji imaju problem s vjeronaukom, surađujemo s Centrom za građansku hrabrost koji drži humanističke radionice za djecu koja ne pohađaju vjeronauk, ali u zadnje vrijeme primamo i pojedince koji idu na vjeronauk. Nismo isključivi, ali temelji su humanizam i ljudska prava”, izjavila je u razgovoru za Nacional Marijana Bijelić iz udruge Protagora i dodala da taj prosvjed koji se organizira svake godine, unatoč tome što je uglavnom slabo posjećen, za sekularne aktiviste ima simboličku snagu. Osim toga, služi tome da se proširi krug ljudi i prema medijima lansiraju određene poruke. Ove godine organizatori očekuju veći odaziv jer smatraju da su ljudi siti “klerikalnih nasrtaja na ostatke sekularnog društva u proteklih nekoliko mjeseci”, a kao dokaz uspjeha svog aktivizma navode činjenicu da je revizija Vatikanskih ugovora bila tema u prošloj kampanji za redovite parlamentarne izbore, u sučeljavanju kandidata koje je organizirala N1 televizija. Nedavno je preko jednog od kandidata za mjesto predsjednika SDP-a, Ranka Ostojića koji se založio za reviziju ugovora, prodrla i u retoriku političkih stranaka. Oko ideje da bez revizije Vatikanskih ugovora nema pune sekularnosti, slažu se svi koji su umreženi u Pokret za sekularnu Hrvatsku. Alan Sorić smatra da raskid ugovora ovisi isključivo o političkoj volji te da nije riječ ni o kakvom kompliciranom i nerješivom pravnom pitanju. Ne sumnja da će se u budućnosti pojaviti politička opcija koja će ugovore i raskinuti. Kao pravni stručnjak, sa svojih svjetonazorskih pozicija, za Nacional govori o svemu što smatra problematičnim u vezi Vatikanskih ugovora i vjeronauka u školama. “Bilo bi smislenije konfesionalni vjeronauk zamijeniti religijskom kulturom, na korist svih učenika. Da ne postoji ugovor između Vlade RH i HBK-a, bilo bi moguće organizirati nastavu vjeronauka na primjereniji način, recimo, u suprotnom turnusu. Taj ugovor uvjetuje da se nastava katoličkog vjeronauka izvodi pod istim uvjetima pod kojima se izvodi nastava ostalih obveznih predmeta. Nadalje, udžbenike vjeronauka odobrava Hrvatska biskupska konferencija, a ne Ministarstvo, ali ih Ministarstvo plaća. Udžbenik za vjeronauk na tri stranice podučava učenike o ‘konačnom rješenju’ borbe protiv nevjernika. Umjesto tolerancije, napuci za suzbijanje ateizma. Zamislite reakciju vjernika da se u školama podučava kako suzbiti vjeru”, govori Sorić i izražava žaljenje zato što, kako kaže, Crkva to pitanje smatra riješenim te nastupa s pozicije moći, odbijajući bilo kakav dijalog. Kako kaže Sorić, potencijalna imovina koju bi država morala vratiti crkvi čest je argument zagovornika Vatikanskih ugovora, ali nije točan. “Zakon je temelj za vraćanje imovine crkvi. Kad bi se crkvi vraćalo imovinu temeljem Vatikanskih ugovora, radilo bi se o kršenju ustavnog načela jednakosti pred zakonom jer Crkva ne bi morala prolaziti uobičajene rokove i procedure”, tvrdi Sorić i navodi još jednu stvar koju smatra problematičnom.

“Prema Ugovoru o pravnim pitanjima, ispovjedna tajna je apsolutno nepovrediva. Svjetovne vlasti ne mogu se pozvati na javni interes čak i kada bi to zaštitilo imovinu, prava i ljudske živote. Ako je klerik pod sumnjom da je počinio krivično djelo, sudske vlasti o tome prethodno moraju obavijestiti one crkvene. Tako smo nedavno u Hrvatskoj imali slučaj svećenika koji je osuđen zbog seksualnog zlostavljanja maloljetnika pred crkvenim sudom, ali mu neće biti suđeno i pred svjetovnim sudom budući da je nastupila zastara kaznenog progona. Prema informacijama koje su se pojavile u brojnim medijima, crkvene vlasti su znale o čemu se radi, ali nisu poduzele ništa sve dok slučaj nije dospio u javnost”, govori Sorić i dodaje da je ta privilegija rezervirana samo za katoličke svećenike.

U ugovorima koje je Hrvatska sklopila sa Svetom Stolicom postoji odredba prema kojoj se oni mogu ukinuti ako se promijene okolnosti. To definiraju potpisnici, no druga strana ne mora uvažiti argumente one koja traži reviziju. “Ugovori u takvom obliku nisu ni trebali biti sklopljeni. Današnje okolnosti bitno su drukčije. Često se govori o posebnim zaslugama Vatikana u priznanju Hrvatske, što smatram licemjernim i pogrešnim. Naša se neovisnost temelji na našem pravu na samoodređenje, a ne na trgovini nečijim utjecajem. Ako doista nije bilo moguće ostvariti međunarodno priznanje bez utjecaja Vatikana, bilo bi lijepo znati koliko taj utjecaj košta. Hoćemo li ikada platiti tu cijenu? Ako, pak, Crkva smatra da Hrvati nemaju pravo na samoodređenje i da ga nikada ne bi ostvarili bez pomoći Vatikana, bilo bi vrijeme da to jasno kaže”, misli Sorić. Napominje da je nepoznato koliko javnog novca Katolička crkva dobiva, s obzirom na to da, osim isplata iz državnog proračuna, dobiva i značajna sredstva iz proračuna jedinica lokalne uprave i samouprave te je, na ovaj ili onaj način, povezana s više od 2000 udruga od kojih mnoge također dobivaju značajna sredstva. Zbog svega što je naveo, Alan Sorić smatra da je vrijeme da se počne govoriti i o uvođenju crkvenog poreza.

Protagora, Udruga za zaštitu prava ireligioznih osoba i promicanje ireligioznog svjetonazora, ove godine proslavila je deset godina postojanja, broji stotinjak članova čije se aktivnosti uglavnom sastoje od reakcija na događaje kroz priopćenja i pisma te medijske istupe njihovih predstavnika kao što je Nacionalova sugovornica Marijana Bijelić, koja drži i predavanja diljem Hrvatske. Kako objašnjava Bijelić, Protagora je podnosila tužbe protiv državnih institucija zbog religijski motivirane diskriminacije. Tražili su od RH da osigura alternativni predmet onima koji ne pohađaju vjeronauk u osnovnoj školi. Država je odbila nagodbu, zbog čega su je tužili za diskriminaciju i izgubili. Tužili su i Grad Đakovo zbog poklanjanja ulaznica za klizalište u vlasništvu Grada učenicima koji redovito odlaze na mise zornice. Reagirali su u više navrata i u slučajevima poput natjecanja iz ekologije na kojem su se postavljala pitanja iz vjeronauka.

Marijana Bijelić docentica je na Odsjeku za južnoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a u Protagori je od samih početaka. “Na početku, u tom ‘prvom valu sekularnog aktivizma’, bilo je hrabro javno obznaniti ireligiozni svjetonazor. Članova je bilo malo, a pokušavali su pomoći ljudima koji su doživjeli religijski motivirani bullying. Najviše su se javljali ljudi s problemima koji su bili povezani s vjeronaukom i diskriminacijom koja je iz toga proizlazila; izbacivalo ih se iz zgrade ili ih se tjeralo da ostanu na vjeronauku, a to je i danas slučaj. Javljali su se i zbog nametanja religije na radnim mjestima, ili u vojsci, zato što su morali prisilno odlaziti na hodočašća i religijske obrade. Pokušavali smo sačuvati anonimnost ljudi pa smo išli na pokušaj rješavanja problema preko nadležnih institucija, ali to nije davalo ploda, većina ih je nakon toga je bila u istoj, ako ne i goroj situaciji. Imali smo primjer čovjeka iz Osijeka kojem je izgorio stan. Država ga je uputila na Crkvu radi humanitarne pomoći, a Crkva je od njega tražila da se krsti, što je on odbio, ostavši bez ikakve pomoći”, nabraja Marijana Bijelić, koja se u rujnu aktivirala oko nečega što je sporno svakom sekularnom aktivistu. Naime, održan je Prvi hrvatski kongres forenzičke ginekologije i perinatologije čiji su pokrovitelji bili kardinal Josip Bozanić i biskup Vlado Košić, dok je na listi organizatora bilo Hrvatsko katoličko sveučilište. “Stavovi klera i vjernika-laika razlikuju se kada je riječ o različitim svjetonazorskim i životnim pitanjima, ponekad i drastično. Medicinski potpomognuta oplodnja prvi je primjer na kojem se može reći da su mnoge katolkinje osvijestile da je Crkva, u odnosu na njih, na drugoj strani, zbog čega su se obratile sekularističkim udrugama da im pomognu protiv Crkve. Paradoksalno je da se Protagori redovito javljaju katolički vjernici koji imaju problema s Crkvom i traže od Protagore da zaštiti njihova prava pred tom istom Crkvom, a ona u ime njihove brojnosti na popisu stanovništva dobiva privilegije da im nameće ono s čim se oni ne slažu”, govori Marijana Bijelić.

Objašnjava da je svaki oblik aktivističke djelatnosti – a to u njenom slučaju znači i feminističke – dio nje, s obzirom na to da mora konstantno biti informirana, tako da o tim temama puno čita i piše, a zahvaljujući sekularnom aktivizmu, upoznala je i sasvim novi krug ljudi s kojima u startu ima neke svjetonazorske sličnosti. O tome što ga motivira da se bavi ovim tipom aktivizma i svojim iskustvima u tom smislu, govorio je i Alan Sorić. “Da bi netko bio aktivist, mora se moći pomiriti s vrlo izglednom činjenicom da se značajnije promjene za koje se bori vjerojatno neće dogoditi brzo. U cijelom tom sanjarskom stremljenju, aktivist mora biti u stanju svoju viziju prevesti u konkretne korake koji joj prethode u opipljivoj stvarnosti. Aktivizam znači izložiti se udarcima političkih protivnika, a često i porugama, omalovažavanju, pa i prijetnjama. Unatoč neugodnostima, zadovoljstvo je govoriti o društveno važnim temama koje bez angažmana aktivista ne bi bile zastupljene u javnosti.”

O sekularnom aktivizmu za Nacional je govorio i Boris Stanojević, predsjednik Udruge građana za zaštitu ljudskih prava David koja se sastoji od 20 aktivnih članova i nekoliko tisuća pasivnih podržavatelja, a osim ateista i agnostika, u udruzi postoje i vjernici. “Radili smo dosta na tome da se o idejama sekularnosti više čuje u Hrvatskoj, ali shvatili smo da način na koji smo radili nije donio velike rezultate. Prosvjedi su dobri, ali ne i dovoljni. Ne želimo se baviti samo posljedicama, nego i uzrocima, a oni su vezani uz jednu stvar. Pokušavamo, naime, postići da ljudi osvijeste da Katolička crkva koristi Isusov nauk kao paravan, a zapravo se zbog vlastitih interesa i krivih motiva udaljila od izvornog nauka”, ističe Stanojević.

Na prosvjednom skupu 22. listopada bit će i Željko Porobija, bivši adventistički pastor i dekan Adventističkog teološkog fakulteta u Maruševcu, koji je nakon dvadeset godina rada napustio pastorsku službu. “Kada bih tražio riječ koja objašnjava cjelokupni proces mog prijelaza s vjere na nevjeru, onda bi to bila riječ ‘argument’. Shvatio sam slabost argumenata svoje vjere, kao i neke vrlo pogrešne ideje i predodžbe, pa mi nije preostalo drugo doli prihvatiti sadašnje stajalište. Bilo je bolno, prava agonija koju ne bih imao više snage prolaziti, ali sada sam tu. No to iskustvo djelovalo je na moj sadašnji aktivizam u smislu da na vjernike ne gledam kao na gomilu glupana ili ljudi zlih namjera, pa zapravo radije promičem sekularizam, a ne ateizam – iako sam uvjereni ateist”, objašnjava Porobija u razgovoru za Nacional. Ističe da je dijalog između vjernika i ateista moguć i poželjan, no njemu nije toliko do rasprava o (ne)postojanju Boga, koliko do dijaloga po pitanju etičkih i političkih tema ili zajedničkih problema. I Josip Grbac, redoviti profesor riječkog Katoličko-bogoslovnog fakulteta, zastupa stav da vjernici i ateisti mogu surađivati i komunicirati kada je riječ o općem dobru i sličnim stvarima, ali smatra da nitko ne može svoja osobna uvjerenja nametati kao paradigmu i model po kojem bi trebala funkcionirati jedna država. “Svakoj dobronamjernoj osobi jasno je da crkva mora biti strogo odvojena od države, da demokratska načela imaju apsolutni prioritet i da se ne mogu obojiti vjerskom ili ideološkom bojom. Mislim da je taj stupanj ostvaren u Hrvatskoj. Što znači odvojenost crkve od države? Ja sam prvi za to, ali crkva mora zastupati vrijednosti i interese svojih vjernika, mora im ponuditi utemeljeno uporište iz svoje perspektive. Do kojih bi pozitivnih promjena došlo kada bi Hrvatska bila uređena po zahtjevima sekularnih aktivista? Znači li to da bismo trebali baciti u vjetar rezultate referenduma o ustavnoj definiciji braka? Trebalo bi se raspravljati i na razini vrijednosti i povijesnih zasluga. Postojala je ideja da se u preambulu ustava EU unese da je Europa nastala na kršćanskim korijenima. To nije prihvaćeno, a sada vidimo rezultate toga. Europa se raspada jer ljudi ne osjećaju koheziju, nemaju svijest o tome da smo nastajali na istim temeljima”, govori Grbac za Nacional. On smatra da vjeronauk u školi služi upravo tome da djeca nauče nešto o onome u što vjeruju jer neupućenost može rezultirati fanatizmom. “Roditelj želi da djeca vjeruju u nešto što će shvatiti, a ne da slijepo vjeruju u ono što im drugi sugeriraju. Upravo to je način da vjera ostane osobna stvar, a ne da postane ideologija.”

Kako kaže Marijana Bijelić, da ima “beskonačno puno vremena” vrlo rado bi se bavila i teologijom koja joj nije odbojna u intelektualnom smislu, ali ima zazor od teoloških fakulteta pod kontrolom Katoličke crkve. Naglašava da su oni, kao i sve crkvene institucije, podređeni ideološkoj kontroli katoličke hijerarhije, a ne akademskom načelu slobodnog istraživanja i intelektualnog poštenja, što naziva “strukturnim suzbijanjem disidentskog mišljenja”. Progovorila je i o tendencijama koje postoje unutar sekularističko-ateističkog pokreta. “Jedna struja je aktivističko-scijentistička, a neki od tih ljudi pokazuju određeni stupanj netrpeljivosti prema svjetonazoru koji izlazi iz materijalističko-scijentističkih okvira. Postojao je i konflikt kada je riječ o poimanju ljudskih prava jer je nekima važniji ireligiozni svjetonazor, nego afirmacija feminističkih ili LGBT pitanja kod određene skupine vjernika. Kada je riječ o izbjegličkoj krizi, događalo se da se ljudi različitih ideologija nalaze na jednoj strani ili da se oni koji pripadaju istom svjetonazoru podijele na dvije struje, neki su željeli bezrezervno pomoći, dok je druge povukao strah od islamizacije Europe”, analizira Marijana Bijelić. Što se njenog svjetonazora tiče, smatra da su feminizam i sekularni aktivizam kompatibilni jer na organiziranu religiju gleda kao na čuvaricu patrijarhata. Misli da treba sačuvati zapadnu prosvjetiteljsku tradiciju, ali smatra da ona nije razlog da se netko tko pripada tom krugu osjeća superiornim. “Racionalna misao je iznikla iz mitske misli, koliko god one suprotstavljene bile. Humanistički neobrazovani scijentisti u krivu su kada misle da racionalni svjetonazor nastaje prirodno, negiraju ulogu mitske misli u razvoju racionalnog svjetonazora. Čovjek je morao proći fazu mitskog i religijskog, a to je nešto što se i dalje vraća.”

Inicijativa Nisam vjernik danas je pasivnija i praktički stopljena s Pokretom za sekularnu Hrvatsku, ali vjerojatno su najviše ostali u kolektivnoj svijesti od svih inicijativa tog tipa. Najintenzivnije razdoblje njihova djelovanja bilo je uoči popisa stanovništva 2011. kada su motivirali ljude da se ne deklariraju kao vjernici ako to stvarno nisu, odnosno, ako je njihovo katoličanstvo odraz inercije i ostatak tradicije, a ne nešto što odražava njihov cjelokupni svjetonazor. Smatrali su bitnim dobiti stvarni broj vjernika kako se ne bi pogodovalo Crkvi koja “neprimjereno i netransparentno uživa u obilju na račun svih ljudi u Hrvatskoj”. U tom periodu lijepili su i plakate na kojima jepisalo: “Založi se za istinu: tvoja tradicija te skupo košta”, tako da je bila riječ o svojevrsnoj kampanji. “Inicijativa je bila nešto novo u hrvatskoj javnosti, prva je prenijela svoje poruke tako da su postigle veliku razinu vidljivosti među građanstvom. Upozorili smo na vrlo jasan i argumentiran način na probleme koji proizlaze iz pogrešno postavljenog odnosa crkve i države”, izjavio je za Nacional Davor Ivanuš, koji je tada bio jedan od aktivnijih članova te inicijative.

Ne može se govoriti o ateizmu i sekularnom aktivizmu, a da se ne govori o svjetonazoru i vrijednostima koji, u većini slučajeva, iz njega proizlaze. Akcija stvara reakciju, na djelu su neprestane bitke na svjetonazorskom planu. Kada je u Hrvatskoj 2013. bilo aktualno pitanje uvođenja obaveznog zdravstvenog odgoja u škole, inicijativa Nisam vjernik bila je na strani pobornika. Zato su odustali od spominjanja vjeronauka u istom kontekstu sa zdravstvenim odgojem, jer su znali da bi protivnici zdravstvenog odgoja odmah replicirali da je vjeronauk izborni predmet te da i oni žele izbornost u tom slučaju. Nakon zasićenosti medijskog prostora temom zdravstvenog odgoja, uslijedila je mobilizacija suprotne strane. Drugim riječima, isti oni koji su zastupali mišljenje da zdravstveni odgoj nije strogo znanstveno utemeljen, nego predstavlja nametanje jednog svjetonazora, medijske reflektore okrenuli su prema pitanjima homoseksualnog civilnog braka. Tada je većinska javnost prvi put čula za Željku Markić, predsjednicu udruge U ime obitelji, u čijoj je organizaciji 1. prosinca 2013. održan referendum o ustavnoj definiciji braka kao isključivo muško-ženske zajednice. Željka Markić rekla je u razgovoru za Nacional da su država i crkva pravno i funkcionalno odvojene, ali su povezane kroz konkretne ljude koji rade i djeluju u svjetovnom društvu, između ostalog, i kao vjernici. “U demokratskom društvu i vjernici i nevjernici ne smiju biti zbog toga privilegirani ili diskriminirani. Ako osobna uvjerenja neke osobe proizlaze iz ateističkih pretpostavki i to nije prepreka da netko obavlja javnu dužnost, zašto bi uvjerenja koja proizlaze iz vjerskih nazora trebala biti prepreka? Zašto će prvo nazvati klerikalizacijom, a drugo neće ateizacijom društva? Upravo su inicijative koje je pokrenula ili u kojima sudjeluje U ime obitelji uspostavile suradnju među ljudima bez obzira na to kojoj vjeri pripadaju i jesu li uopće vjernici. Ljudi su se ujedinili oko onoga što im je zajedničko – brige za djecu i obitelj, za demokratizaciju Hrvatske, za odgovorno upravljanje našom zajedničkom imovinom ili zaštitu prava žena koje naporno rade cijelog tjedna da nedjeljom budu sa svojom obitelji. Svjetovno društvo počiva na međusobnom uvažavanju, poštivanju te načelu da većina odlučuje. Ono je potpuno suprotno agresivnoj sekularizaciji koja u onima koji drugačije misle vidi neprijatelje”, sažela je svoj stav Željka Markić.

Alan Sorić imao je potrebu istaknuti da Crkva ima značajno mjesto u hrvatskom društvu i šteta je kada to kompromitira ulazeći u stvari koje nisu njeno izvorno poslanje. Kako kaže, sve veći je broj vjernika kojima su takve stvari također strane. Nešto na tom tragu rekao je u razgovoru za Nacional i Dalibor Milas koji radi na Institutu za pastoralnu teologiju i pastoralnu psihologiju na Sveučilištu u Grazu, gdje priprema doktorat. “Kao vjernik, kritičniji sam od ateista i antiteista prema Crkvi, kršćanstvu i religiji općenito. Kritičan sam zato što vjera u određenoj mjeri usmjerava moje djelovanje, koje se pak reflektira na samo društvo i naravno da ću cijeli svoj život preispitivati svoja uvjerenja i, kad je potrebno, korigirati ih. Živim u uvjerenju da je misija Katoličke crkve zastupati univerzalne evanđeoske vrijednosti koje nadilaze sve partikularne, pa čak i nacionalne ideje i vrijednosti. Crkva se u tom smislu ne smije stavljati u službu bilo koje politike, a pogotovo ne sklapati prešutne saveze s destruktivnim političkim modelima i tako utjecati na razvoj političkog katolicizma”, govori Milas i dodaje da je hvalevrijedan svaki konstruktivni aktivizam koji pokušava napraviti pozitivne promjene u društvu. “Ovaj tip aktivizma važan je zato što provocira Crkvu i ostale religijske zajednice u Hrvatskoj da konačno odgovore na pitanja: U kojoj su mjeri odgovori Crkve relevantni i aktualni kad je riječ o suvremenim društvenim problemima i pitanjima? Kakva je crkvena vizija suvremenog društva u Hrvatskoj? Kakav je odnos Crkve prema civilnom društvu? Doživljava li Crkva sebe kao dio civilnog društva ili ne?”, pita se Milas i dodaje da Katolička crkva nije iskoristila vlastiti progon za vrijeme jugoslavenskog socijalizma kao šansu za nove i koncilske mogućnosti Crkve.

Dalibor Milas smatra da društvu kronično nedostaje dijalog između dvaju strana koje su ograđene žicom etiketa i stereotipa. “Riječ je o ideološkim borbama koje nikako ne mogu biti konstruktivne. Previše smo se izolirali, imamo svoje novine i grupe na društvenim mrežama. Radikalni a(nti)teizam, religijski fundamentalizam i lakovjerni religijski entuzijazam imaju jednu zajedničku crtu: prebrzo završavaju s Misterijem, koji nazivam Bogom, i to je ono što ih ograničava. Zašto ne bi i jedni i drugi i treći ostavili to pitanje malo otvorenim? Što mogu izgubiti?” pita se Milas. Po njemu, odnos pojedinca prema nečemu što se definira kao metafizičko nema velike veze s društvenim ustrojem: “Ono o čemu govorimo nalazi se u čovjekovoj nutrini i, kao takvo, ne može biti predmetom društvene pažnje. Sekularizirano i otvoreno društvo trebalo bi biti cilj svake dobronamjerne religije. Sekularizaciju više ne možemo promatrati kao gubitak onoga što je sveto, nego kao pročišćavanje onog što je sveto.”

Govoreći o ideji referenduma o reviziji Vatikanskih ugovora, Alan Sorić ističe da nije pobornik takvog tipa odlučivanja kada je riječ o svjetonazorskim pitanjima jer je referendumska odluka u konačnici izraz nametanja volje većine manjini. “Sekularni aktivizam ovisit će o izvjesnoj daljnjoj desekularizaciji društva. Prednost sekularne ideje je upravo u mladim i obrazovanim ljudima koji imaju znanja i potencijal artikulirati stavove, prepoznati kršenja sekularnosti kojima svjedočimo i zahtijevati od vlasti zaštitu svojih prava. Pri tome inzistiranje na odvojenosti vjerskih zajednica od države ni na koji način ne dovodi do smanjenja prava vjernika koji jesu i moraju biti slobodni živjeti sukladno svojim vjerovanjima, ne namećući ih drugima”, zaključuje Sorić u razgovoru za Nacional.