U trenutku kada je mlada australska glumica Margot Robbie pozvana na audiciju za glavnu žensku ulogu u hollywoodskom filmu “Vuk s Wall streeta”, u kojoj tumači suprugu svog partnera na ekranu, Leonarda DiCaprija, nalazila se u hostelu na Hvaru. Iako joj novac nije problem, Margot Robbie, kako je nekoliko puta priznala, uvijek će umjesto luksuznih hotela s pet zvjezdica odabrati hostele. Taj njen stav razbija predrasude o tome da u hostelima najčešće odsjedaju mladi, ali siromašni turisti od kojih zemlje domaćini nemaju puno koristi jer su ti gosti, prema uvriježenom vjerovanju, ionako jedva prikupili dovoljno novca za putovanje. Međutim, to nipošto nije istina, jer mladi u svijetu sve više putuju, uglavnom odsjedaju u hostelima zato što vole ugodan i čist smještaj za koji neće potrošiti puno novca, ali ne zato što ga nemaju, nego zato što ga planiraju potrošiti na druge aktivnosti, primjerice za kulturu i zabavu. Troše više od uobičajenih turista i kući se vraćaju praznih džepova, što znači da su spremni potrošiti sav novac koji donesu, a u odraslijoj se dobi vraćaju na destinacije koje su im se svidjele sa svojim obiteljima i prijateljima. Zanima ih lokalno stanovništvo, njihovi običaji i domaća hrana, pa im osigurani obroci nisu toliko važni jer će radije potražiti dobar restoran s lokalnim specijalitetima. Uglavnom, otvoreni su prema novim ljudima i iskustvima, jednostavni su turisti, a baš takav smještaj i traže.

  • ‘Azijati su najtiši i najmirniji gosti, njih ne čuješ i ne vidiš, a zapadnjaci su društveni i vole popiti’
  • ‘Prvi hostel otvoren je 1938. u Dubrovniku, gdje danas osim njega postoji još samo jedan’

Koliko je mladim turistima takav neposredan pristup, topla, domaća atmosfera i prijateljski nastrojeno osoblje važno, već odavno znaju turistički djelatnici u razvijenim zemljama, a u zadnjih nekoliko godina golemi potencijal te grane turizma prepoznat je i u Hrvatskoj, pa mu se posvećuje sve više pažnje. Tako su i neke ozbiljne turističke tvrtke također počele otvarati hostele.

Na ideju da otvori hostel prvi je došao njemački nastavnik Richard Schirrmann, rođen u Poljskoj 1874., svega 15-ak kilometara od ruske granice. Početkom 20. stoljeća postao je učitelj u njemačkoj Alteni, gdje je razvio program educiranja učenika kroz boravak u prirodi, a pritom je govorio da “nastavnik ne bi trebao biti samo posrednik u prijenosu znanja učenicima, nego bi trebao biti vođa, odgajatelj i prije svega prijatelj, a sve su to pedagoški ciljevi škole na svježem zraku”. Njegove ideje odbacili su konvencionalni pedagozi, no Schirrmann nije popuštao. Tijekom jednog izleta 1909. njega i njegove učenike uhvatilo je olujno nevrijeme u dolini Brol, od kojeg su se zaštitili tako da su se sklonili u školsku zgradu. Jednu učionicu im je ustupio ravnatelj, a lokalni seljak osigurao im je sijeno za spavanje i mlijeko za obrok. Schirrmann je tada shvatio da nedostatak smještaja za učenike onemogućuje kvalitetnu provedbu višednevnih izleta i tako se rodila ideja da otvori hostel. Jedne od najtiražnijih novina u to doba promovirale su njegovu ideju u članku pod naslovom “Što je vrjednije od novca i zlata?“. Uz pomoć donatora 1910. opremio je prve tri škole za prihvat učenika – u Alteni, Hescheideu i Radevormwaldu, a iste godine na skupštini planinarskog društva Schirrmann je zagovarao ideju o osnivanju školskih hostela. Otvorio je hostel u jednom dvorcu u Alteni, u kojem je imao sve više noćenja, a s vremenom je postao njegov direktor. Brzina kojom se širila ideja o hostelima u Njemačkoj bila je zapanjujuća. Već 1913. otvorena su čak 83 hostela.U ovom dijelu Europe prvi hostel gostima je otvorio vrata 1938. i to u Dubrovniku, a taj omladinski hostel s 82 kreveta radi i danas i jedan je od samo dva hostela u tom gradu. Na hrvatskoj obali osim Splita najviše hostela, njih trinaest, ima u Rijeci i Zadru, Pula ima pet, a Lošinj dva.

U Hrvatskoj je broj hostela zadnjih nekoliko godina rapidno porastao. Prema statističkim podacima 2001., u Hrvatskoj je bilo samo 14 hostela, 2006. bilo ih je 33, 2012. radilo ih je 81, a 2013. broj im se povećao na 212.

Od toga ih je najviše, njih 26, u Splitsko-dalmatinskoj županiji, zatim u Zagrebu, u Primorsko-goranskoj županiji ih je 22, u Zadarskoj ih ima 16, a u Istarskoj deset.

Dražen Gečević, tajnik Hrvatskog ferijalnog i hostelskog saveza, kaže da je još 2007. bio deficit hostelskog smještaja, no sada je situacija drugačija. U Zagrebu je lani zabilježeno 27 posto noćenja više u hostelima nego godinu ranije. No bez obzira na porast turista, trenutno u tom gradu ima 47 hostela, što je previše. ‘’Jasno je da smo turistička zemlja i da moramo imati hostele, ali se radi i o društvenom fenomenu. Zbog teške ekonomske situacije, ljudi se samozapošljavaju, pa su mnogi svoje stanove pretvorili u hostele. Tako ih sada ima previše, ne samo u Zagrebu nego i u Splitu, gdje postoji 35 hostela. S druge strane, manjka ih u kontinentalnoj Hrvatskoj’’, rekao je Gečević i dodao da radi povećanog broja hostela u Zagrebu i Splitu postoji mogućnost rušenja cijena. “Bolje je imati stabilnu cijenu i kvalitetnu uslugu nego vrlo nisku i upitno isplativu cijenu hostela i goste koji potom, sudeći po cijeni hostela, očekuju da je sve u Hrvatskoj jako jeftino i potom se neugodno iznenade”, govori Gečević i otkriva da su lani zagrebački hosteli bili popunjeni 68 dana. Zagreb je u travnju ove godine imao više turista, i to za 14 posto u dolascima i 12 posto u noćenjima, u usporedbi s prošlom godinom.

Split je, kaže Gečević, posebno poznat po mini hostelima u kojima ima manje od 40 kreveta, a koji se nalaze na gotovo svakom uglu. U vrijeme popularnog festivala Ultra procvjetaju i hosteli koji rade na crno, a cijene noćenja, koje u hostelima u Hrvatskoj variraju od deset do sto eura, skoče za čak 200 posto.

FOTO: Saša Zinaja
FOTO: Saša Zinaja

Jedan od dva hostela u tom gradu koji ima kapacitet veći od 100 ležaja je “101 Dalmatinac”. Ivan Rađa, mladić koji ga je osmislio i lani pokrenuo, ima 23 godine, a u rodni grad vratio se nakon studija financija na Regent’s Collegeu u Londonu. Iako je hostel smješten u nekadašnjoj upravnoj zgradi tvrtke SEM, na Ravnim njivama, u kvartu udaljenom od centra grada 20-ak minuta hoda, Rađu to nije zabrinjavalo. “Zapadnjaci su navikli na velike udaljenosti, tako da im pola sata do centra ne znači mnogo. Radeći poslovni plan, razmotrili smo razne čimbenike i pratili trendove dolazaka domaćih i inozemnih gostiju te smo shvatili da je najveći porast onih gostiju u dobi između 18 i 35 godina. Ta ciljana skupina su hostelski gosti, a ponuda hostela u Splitu, iako bogata, nije dala veliki broj kvalitetnih hostela otvorenih tijekom cijele godine. Tu smo prepoznali našu priliku”, priča Rađa.

Statistički podaci Turističke zajednice grada Splita potvrđuju njegove riječi, pokazujući da je u splitskim hostelima lani zabilježeno 127. 502 noćenja turista, dok ih je 2010. bilo tek 35.084. “Kako se mijenjaju dijelovi sezone, tako se mijenjaju i trendovi i nacionalnosti gostiju. Tijekom ljeta najviše gostiju imamo iz SAD-a, Australije, Velike Britanije i Španjolske, s tim da je prosječna duljina njihovog boravka od dva do tri dana, no nerijetko se odluče da će produljiti boravak. Izvan sezone uglavnom dolaze gosti iz regije, poslovnjaci, školarci, studenti, a gosti su nam i mnogi sportaši i sportske reprezentacije jer su im, zbog loše gospodarske situacije, cijene hostela prihvatljivije od hotela”, priča Rađa. U jesen i proljeće po hodnicima hostela oličenog u bijelo s crnim točkama najčešće se sreću Azijati, ponajprije iz Koreje i Japana, te Skandinavci.

“Azijati su najtiši i najmirniji gosti. Oni kao da se šuljaju u hodnicima, poznati su po tome što ih ne čuješ i ne vidiš! Zapadnjaci su društveni, vole popiti, šaliti se i razgovarati. Srećom, do sada nismo imali incidenata, iako gosti vole tulumariti”, priča Rađa kojem je u sjećanju posebno ostalo troje mladih iz Sjeverne Koreje.

“Koliko znam, nisu imali problema s izlaskom iz zemlje, a bili su jako ljubazni i dragi”, govori Rađa, zadovoljan s popunjenošću hostela, koji u sljedećih deset godina planira povratiti investiciju od pet milijuna kuna. Rađa veliku pažnju posvećuje zajedničkim prostorijama, kao što su prostrana kuhinja i dvorište koje se navečer pretvara u bar, a u kojem se može ispeći i roštilj. Također, na raspolaganju gostima je media&games soba, u kojoj mogu gledati televiziju i koristiti PlayStation. Nude čak i doručak u krevetu. Svaka soba od dva do osam kreveta ima vlastitu kupaonicu, a svaki gost odjeljak za prtljagu. Osim što “101 Dalmatinac” radi tijekom cijele godine, svaka soba u hostelu nosi ime jednog hrvatskog otoka. Mali je to dio edukativnog karaktera utkanog u taj hostel. Upoznavanje lokalne kulture i znamenitosti jedna je od najpopularnijih aktivnosti stranih hostelskih gostiju na našoj obali, a ona se posebno odnosi na Azijate. Anthony Ninčević, vlasnik hostela “Kolovare” u Zadru, kaže da im je glavna zanimacija obilazak i fotografiranje spomenika i crkava.

Taj hostel, u prvom redu do mora, udaljen samo petsto metara od autobusnog kolodvora i kilometar do grada, s 19 kreveta raspoređenih u tri sobe, zapravo je samo inicijalna faza i svojevrsna priprema za izgradnju puno većeg hostela sa 120 kreveta, koji ambiciozan mladi vlasnik planira otvoriti na zadarskom Višnjiku. Svoj prvi hostel otvorio je kako bi obnovio poslovni prostor koji dotad bio neiskorišten.

“Zaključili smo da bi hostel bio bolja investicija nego apartman. Potrebno je više rada, troškovi su veći, ali je puno zabavnije voditi hostel zbog novih iskustava te većeg protoka ljudi. Ne ovisimo samo o jednom ili dva apartmana nego se uvijek nešto događa”, priča Ninčević i kaže da je prije odluke o otvaranju hostela, pomno proučio statistiku noćenja u Dalmaciji te demografske skupine turista. “Zadovoljan sam s popunjenošću jer smo samo nekoliko dana nakon otvorenja bili relativno puni”, otkriva Ninčević i dodaje da ima dvoje zaposlenih, a pranje rublja i čišćenje obavljaju sami kako bi uštedjeli, ali i da bi kontrolirali čistoću.

Prema hrvatskim zakonima, hosteli moraju ispunjavati minimalne tehničke i higijenske uvjete, trebaju imati educirano osoblje na recepciji koje zna strane jezike te dobro poznaje grad, odnosno regiju u kojoj rade. Zbog dobre prometne povezanosti s Londonom, odnosno toga da Ryan Air ima izravan let iz Londona za Zadar, najveći broj gostiju, kaže Ninčević, dolazi im upravo iz Britanije. Gosti im stižu i iz Francuske, Australije i Amerike. “Svaki gost ima svoju priču, no uglavnom se radi o mladim ljudima željnima avanture i zabave koji putuju Europom i svijetom, a koji novac radije troše na važnije stvari od spavanja, na primjer na izlete oko Zadra, pa posjećuju Krku, Plitvice, Kornati, izlaze i zabavljaju se. Hostel im služi kao prenoćište i što je jeftinije, to im je bolje”, kaže Ninčević. No ti mladi turisti novac ostavljaju na drugom mjestu.

U hostelskom savezu navode podatak da mladi turisti u hostelima u dobi između 18 i 30 godina u Hrvatskoj dnevno troše 66 eura dok odrasli, mainstream turisti, dnevno ostave manje od 60 eura. “Najviše svog budžeta, a to je 34 posto, troše na posjete povijesnim lokacijama, 29 posto novca potroše u barovima, klubovima i na festivalima, dok 21 posto potroše za kupovinu. Zbog takvih navika u svim su zemljama poželjni gosti”, kaže Gečević. Ninčević govori da Engleze, Amerikance i Australce privlače prije svega odlična zabava, alkohol i partyji na plaži. Svaku večer provode u lokalnim barovima, a što ima više ljudi i muzike, oni su zadovoljniji zato što su iznimno društveni. “Englezi tjednom rade da bi vikendom mogli izlaziti. To im je postalo dio kulture, neprestano posjećuju festivale, pa ih je u Zadru bilo jako puno za vrijeme bivšeg festival Garden. Ove godine organizira se puno takvih festivala, primjerice na Pagu, ali i u Zadru te u Šibeniku”, priča Ninčević.

Pamti i neobične goste poput jednih Australaca koji su, umjesto da kupe kuću, odlučili putovati Europom dvije godine.

“Zimu su proveli u Španjolskoj snowboardajući se, dok ljeti putuju po obali Europe i uglavnom traže zabavu. Ponekad pronađu neki posao da ubiju dosadu i zarade za smještaj i hranu”, priča Ninčević i naglašava da kroz hostel prođe i mnogo biciklista koji putuju mjesec, dva dana. “Takvi uglavnom spavaju u prirodi i svima je iz nekog razloga cilj da stignu do Istanbula, otkud god da su krenuli. Uglavnom su to Englezi ili Španjolci koji tako uštede dosta novca, ali i steknu iskustvo koje ne bi doživjeli da putuju automobilom ili avionom”.

“Iako nismo veliki, pokušavamo se nametnuti s niskom cijenom noćenja i ljubaznošću. Primjerice, ako gost traži nešto dodatno, poput ručnika za plažu ili fena, potrudimo se da im damo sve besplatno. Gosti vide kada se trudimo i to cijene”, kaže Ninčević. Gostoljubivost je visoko na listi prioriteta stranim i mladim turistima kada biraju odredišta, a čini se da su hrvatski hosteli u tome uspješni. Kritike koje dobivaju na internetu uglavnom su pozitivne. Tajnik hostelskog saveza Dražen Gečević naglašava da se mladi gosti ne libe objaviti negativna iskustva na internetu. S obzirom na to da ta populacija u pravilu bira hostele preko internetskih kritika, odnosno ocjena koje ostavljaju putnici, njihovi su dojmovi vrlo važni. Zahvaljujući odličnim ocjenama i komentarima zadovoljnih gostiju na internetskoj tražilici hostelworld, hostel Hobo Bear je dva puta zaredom, lani i 2013., proglašen za najbolji hostel u Hrvatskoj. Otvoren je 2008. i smješten je u strogom centru Zagreba, u neposrednoj blizini HNK, u jednoj zgradi u suterenu. Voditeljica Ida Podgajski, studentica kroatologije, kaže da se njihovim gostima najviše sviđa veliki dnevni boravak u kojem se svaku večer sastaju na druženju. “Ako netko doputuje sam, potrudimo se da mu pomognemo oko svega, odemo s njim na kavu. Tulumarimo s grupama i društvima koje dođu jer im je svima važno da se osjećaju kao kod kuće”, priča Ida Podgajski koja u hostelu radi zadnje tri godine i jako joj se sviđa. “Odlično je. Upoznala sam mnogo ljudi, a s mnogima sam se sprijateljila i redovno se čujemo”.

S vremenom je naučila prepoznavati neke razlike među nacionalnostima. Britancima je uglavnom najvažnije da ne manjka alkohola, dok je Azijatima najvažniji brzi internet i “da sve štima s tehnologijom”. Imaju 8 soba i 30 ležajeva, a najniža cijena za noćenje je deset eura. U zadnje vrijeme u Hobo Bear gosti stižu ciljano da vide Zagreb, a ranije im je hrvatska metropola služila kao usputna stanica za Budimpeštu ili Ljubljanu.

Gečević smatra da su hosteli i odraz kulture destinacije. U Švicarskoj tako često njeguju minimalistički stil lišen nepotrebnog luksuza, s time da koriste iznimno kvalitetne materijale i veliku pažnju posvećuju održavanju, pa tako čak i stari predmeti izgledaju fascinantno. Osim toga, paze na dizajn i često angažiraju vrsne arhitekte. U hostelima njemačke hostelske asocijacije, u kojima značajan postotak gostiju čine školske i sportske grupe te obitelji, kvaliteta obroka od izuzetne je važnosti. “Razvijenije zemlje poput Portugala, Njemačke i Izraela sezonu su produljili na cijelu godinu edukativnim programima u povoljnim smještajima. A upravo zbog hostela mnogo je turista upoznalo prekrasnu unutrašnjost Portugala”, priča tajnik hostelskog saveza. Isto rade u Njemačkoj, a posebno su dobri i Izraelci koji, kako kaže, imaju izrazito dobro i kvalitetno osmišljenu strategiju povezanu s hostelima.

“Izrael ima velike valove useljavanja ljudi, posebno Rusa, pa su shvatili da je najbolji način asimilacije novog stanovništva kroz djelomično edukativan smještaj. U hostelima se gosti brže povežu s lokalnim stanovništvom, lokalnim običajima i životom”, kaže Gečević. U Hrvatskom hostelskom savezu smatraju da edukativni hosteli, poput onih kakve je osmislio začetnik takvog smještaja, nedostaju u kontinentalnoj Hrvatskoj, što savez posljednjih desetak godina snažno zagovara.

“U suradnji s Memorijalnim centrom Domovinskog rata Vukovar planirali smo otvoriti hostel u bivšem Borovu, no trenutačno su ondje smještene izbjeglice iz poplavljenih područja. Ideja je da ondje dolaze školarci iz cijele Hrvatske, ali i inozemstva na nekoliko dana. Prvi dan bio bi rezerviran za upoznavanje Memorijalnog centra, odnosno za edukaciju djece o ratnim zbivanjima 90-ih, a idući nekoliko dana učenike bi se upoznavalo s dijelom te prekrasne županije”, govori direktor Hrvatskog hostelskog saveza Tihomir Plejić.

Tako bi, kaže Plejić, djeca upoznala taj dio svoje zemlje, dok bi se s druge strane utjecalo na razvoj gospodarstva u županiji.

“Mnogi nisu bili u Vukovaru ili Virovitici, a bili su primjerice na maturalcu u Španjolskoj. To bi svakako trebalo promijeniti”, kaže Plejić i napominje da su mladi gosti u Hrvatskoj zahtjevniji i očekuju sve višu razinu kvalitete usluge. Doduše, dizajn, izgled hostela i tehničke stvari ih ne zanimaju toliko. Važnija im je ljubaznost osoblja, dostupnost informacija o destinaciji, uvjeti za druženje s ostalim gostima, prijateljska atmosfera u hostelu i efikasnost u pružanju usluga.

Zbog međusobnog druženja nije neobično da gosti koji su se tek upoznali u hostelima nastave zajedno putovati kroz Hrvatsku, posebno ako ne putuju planirano nego nova odredišta odabiru spontano. Sve to pokazuje da hosteli mogu značajno pridonijeti ne samo produženju turističke sezone, nego i edukaciji stranih, ali i domaćih turista o raznim odredištima koja u Hrvatskoj mogu posjetiti.

 

Komentiraj

FOTO:Ivo Cagalj/PIXSELL//Saša Zinaja
PODIJELI
Rođena sam 1980. u Zagrebu. Moj prvi posao bio je u Zagreb newsu koji je izlazio u sklopu NCL media grupe. Pisala sam za mjesečnik Zdrav život, Nacional, a zatim sam nekoliko godina bila novinarka u Večernjem listu gdje mi je matična rubrika bila crna kronika. Najviše me zanimaju društvene teme, posebno marginalizirane skupine ljudi.