U Hrvatskoj će već 2030. biti manje od četiri milijuna stanovnika, a do 2100. zemlja bi mogla imati svega 2,61 milijun stanovnika. Kako bi istražio uzroke i posljedice negativne demografske slike te moguća rješenja, Nacional je razgovarao sa stručnjacima za demografiju i migracije

Hrvatskoj su već dugi niz godina, uz sve promjene na vlasti, bez prestanka izrazito nepovoljni demografski procesi. Do sada ni jedna vlast ili politika nisu uspjele zadržati mlade ljude koji napuštaju zemlju, promijeniti trend starenja nacije, potaknuti vlastito stanovništvo da ima više djece, vratiti značajniji dio populacije iz dijaspore, ali i pokazati političku volju za integraciju imigranata.

Jasna i alarmantna upozorenja došla su nedavno i iz Ujedinjenih naroda, iznesena u izvješću “World Population Prospect”. Tamo su iznesena predviđanja prema kojima će u Hrvatskoj već 2030. biti manje od četiri milijuna stanovnika, a do 2100. Hrvatska bi, ako nastavi s postojećim demografskim trendovima, imala svega 2,61 milijun stanovnika.

Iz Domoljubne koalicije i Mosta najavili su snažne mjere demografske politike. Božo Petrov, šef Mosta, u nedavnom intervjuu Večernjem listu rekao je da je demografska politika bila zanemarena 20 godina i nije postojala jasna strategija. Međutim, istina je da je od hrvatskog osamostaljenja razrađeno nekoliko demografskih politika i mjera, ali se ni jedna od njih zbog nedostatka proračunskog novca nije u potpunosti ili uopće provela. HDZ je, pak, uoči pregovora o sastavljanju Vlade na svom Twitteru najavio osnivanje Ministarstva useljeništva i demografske obnove. Iako su neki komentatori, kao i brojni korisnici društvenih mreža, nizali šale na kraticu MUDO koja proizlazi iz predloženog naziva ministarstva, demografska situacija nije nimalo smiješna. A sudeći prema najavljenim željama čelnog čovjeka Mosta, o značajnijem povratku dijaspore i ponovnom angažiranju stručnjaka u izradi novog plana mjera (što su bile želje i mnogih njegovih prethodnika na vlasti), od demografske obnove moglo bi, kao i dosad, ostati samo mrtvo slovo na papiru.

Kako bi istražio uzroke i posljedice negativne demografske slike, kao i moguća rješenja, Nacional je razgovarao sa stručnjacima za demografiju i migracije: Vedranom Baričević, Dragom Župarićem Iljićem i Anđelkom Akrapom. Pored njih, svoja razmišljanja s nama su podijelili Iva Kasumović, članica udruge roditelja RODA, te žene iz politike koje su se bavile demografskom problematikom: Milanka Opačić, Mirela Holy, Aleksandra Kolarić i Jadranka Kosor.

MIRELA HOLY, donedavna predsjednica stranke ORaH, smatra da se demografski problem ne može riješiti provedbom projekta tijekom jednog mandata. Upozorava na to da dok u Hrvatskoj ne bude dovoljan broj kvalitetnih i pristojno plaćenih radnih mjesta, ne možemo očekivati da će se dogoditi neka veća pozitivna promjena.

“Hrvatska treba najprije odraditi važne strukturne reforme, one su preduvjet svega. Prvenstveno treba napraviti reformu javne uprave i teritorijalnog ustroja te reformu pravosuđa. Provedbom tih reformi stvorit će se prostor za provedbu kvalitetne ekonomske i demografske politike”, rekla je Mirela Holy.

  • ‘UNATOČ ŽELJAMA, NISMO MOGLI OSIGURATI NOVAC ZA DEMOGRAFSKU POLITIKU’, ISTIČE MILANKA OPAČIĆ

Smatra da jednokratne mjere kao što su 1000 eura za dijete ili stimulacije za obitelji s četvero i više djece, mogu biti pozitivne, ali za jako mali broj ljudi. Tvrdi da će se većina ljudi bez radnog mjesta i normalne plaće teško odlučiti imati djecu jer je to velika životna obveza.

“Uvoz” radne snage, napominje Holy, neminovna je sudbina Europske unije zato što se s porastom životnog standarda mijenjaju ljudske potrebe, imaju manje djece i populacija stari.

Prisjetila se jedne radijske postaje na kojoj su slušatelji komentirali prijedlog HDZ-a o osnivanju posebnog ministarstva za demografsku obnovu: “Većina ljudi je rekla da ne žele djecu sve dok im je egzistencija nesigurna. Mnogi su podstanari s plaćom od 3000 kuna, a svojoj djeci htjeli bi omogućiti dostojanstven život”, kaže Mirela Holy.

ANĐELKO AKRAP s Katedre za demografiju na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, smatra da je demografska slika Hrvatske vrlo alarmantna i da trenutni dobni sastav ne osigurava ekonomski održivi razvoj.

“Vrlo ubrzano raste udio starijeg stanovništva, jer broj živorođenih neprekidno opada i u tom slučaju dolazi do neravnoteže u dobnoj strukturi stanovništva”, rekao je Akrap za Nacional te dodao da su negativni demografski procesi započeli još početkom 20. stoljeća.

Prema njegovim riječima, Hrvatska je ušla u proces industrijalizacije krajem 19. stoljeća kao vrlo rijetko naseljeno područje u odnosu na druge europske zemlje. Tako je od 1880. do početka Prvog svjetskog rata, zbog nemogućnosti zapošljavanja stanovništva koje se odlijevalo iz agrara, Hrvatsku napustilo između 450 i 500 tisuća ljudi. Nadalje, oko 100.000 ljudi iselilo se između dva svjetska rata. Nakon velikih gubitaka stanovništva u Drugom svjetskom ratu, u Jugoslaviji je usvojen model razvoja koji je, smatra, dodatno pridonio lošim demografskim prilikama.

“Radilo se o modelu ubrzane industrijalizacije u kojoj je sektor sela bio marginaliziran. Zato je uslijedio bijeg sa sela i iz poljoprivrede. Ljudi su se zapošljavali tamo gdje je bilo radnih mjesta, gdje je već postojala infrastruktura, a to su bili veliki gradovi Zagreb, Split i Rijeka, dok je Osijek već od 60-ih izgubio tu dinamiku”, rekao je Akrap i napomenuo da je tako došlo do koncentracije stanovništva u trima gradovima, dok su u tom procesu izostali mali i srednji gradovi jer u njima nije bilo dovoljno infrastrukture za dovoljno brzu industrijalizaciju.

Smatra da je u Hrvatskoj zapostavljena prostorna komponenta razvoja stanovništva. Usporedio je našu zemlju sa zapadnim zemljama Europske unije i ustanovio da u njima postoji mnoštvo manjih i srednjih gradova, dok u Hrvatskoj takav sustav brojnih manjih gradova koji su nositelji razvoja ne postoji: “Od zaleđa Metkovića do Karlovca nema jednog većeg grada. Hrvatska se dugi niz godina praznila, stalno je podržavan taj model razvoja koji je ispraznio stanovništvo s velikog prostora, a oni koji nisu mogli pronaći posao u velikim gradovima, odlazili su u inozemstvo.”

  • ‘U 28 DRŽAVA EU JE 33,5 MILIJUNA STRANACA, OD ČEGA 10 MILIJUNA IZ TREĆIH ZEMALJA’, KAŽE ŽUPARIĆ ILJIĆ

Akrap tvrdi da sve zemlje koje bilježe gospodarski rast bilježe i porast stanovništva te tvrdi da ne postoji zemlja s depopulacijskim uvjetima kakve ima Hrvatska, a da ima zamjetniji gospodarski rast.

Dotaknuo se demografske slike razvijenih zemlja EU-a koje, kaže Akrap, imaju puno povoljniju situaciju od Hrvatske. Tako navodi da u Francuskoj jedna žena rađa u prosjeku oko 2,1 dijete, dok u Hrvatskoj 1,43. Naveo je i da od 12 najrazvijenijih europskih zemalja, devet ima relativno najpovoljniju demografsku sliku, dok Njemačka, Švicarska i Austrija nemaju.

Kao jednu od zemalja najosjetljivijih za demografske probleme naveo je Francusku, gdje su opasnost od depopulacije prepoznali još u 19. stoljeću. “Njihovi ekonomisti zaustavili su tada prijepore između desnice i ljevice oko uvođenja pronatalitetne politike, objasnivši da se radi o ekonomskom problemu jer je potrebno rađati buduću radnu snagu”, objasnio je Akrap i dodao da se u toj zemlji od 1920. uspješno provodi pronatalitetna politika te da danas imaju najbolje demografske trendove i bez useljenika.

Zanimljivo je, tvrdi, što države EU-a koje imaju visoki postotak zaposlenih žena, imaju i najbolju demografsku sliku. Tako u skandinavskim zemaljama postoji niz mjera koje onemogućuju marginalizaciju žena, ali i muškaraca koji imaju djecu, što nije slučaj u Njemačkoj.

Kao velike prednosti roditelja u razvijenim europskim zemljama u odnosu u Hrvatsku, istaknuo je izostanak stambenih problema i neopterećenost dugim radom na neodređeno vrijeme: “Ukratko, ljude tamo egzistencijalna pitanja ne priječe da imaju željeni broj djece.”

Za Njemačku je kazao da ima nepovoljnu demografsku sliku jer nema dobru obiteljsku politiku. Tvrdi da Njemicu koja odluči rađati maknu s posla, poslodavac joj oteža napredovanje te je tako ženi nemoguće spojiti zaposlenost i podizanje djece. Dodao je i da danas u Njemačkoj ulažu ogromna sredstva kako bi se to promijenilo, jer tek u novije vrijeme mijenjaju takvu politiku.

Smatra da nije bitno hoće li se osnovati ministarstvo demografske obnove i kako će se zvati, već su bitne mjere koje će proizlaziti iz demografske politike i koje moraju biti protkane kroz ekonomsku, pravnu, socijalnu i zdravstvenu politiku. “Demografsko pitanje nije pitanje ideologije, već ekonomske održivosti, a država mora osiguravati sredstva i uvjete za obnavljanje stanovništva”, naglasio je Akrap.

Rješenje demografskog problema Hrvatske, smatra, nije u potpunosti moguće integracijom imigranata. Tvrdi da je Hrvatska problem nedostatka radne snage zapravo cijelo vrijeme rješavala migrantima. Naveo je da se od 60-ih godina prošlog stoljeća u Hrvatsku stalno useljavaju stanovnici iz BiH te da su među njima bili pripadnici svih triju naroda. Napomenuo je da je uglavnom bila riječ o ljudima sa sličnom ili istom kulturom te da se nisu morali snositi troškovi integracije. “Sada će Hrvatska morati provoditi blagu imigracijsku politiku, ali će morati snositi troškove integracije. To će diktirati ekonomski razvoj jer neće biti dovoljno radne snage”, objasnio je Akrap i dodao da je nemoguće naseljavati područja na kojima nema radnih mjesta te da kod nas nedostaje radnih mjesta i za Hrvate, koji stoga odlaze.

  • ‘DOMAĆE POLITIČKE ELITE IMIGRACIJU STRANACA SHVAĆAJU KAO PRIJETNJU’, VELI VEDRANA BARIČEVIĆ

Uvjeren je da bi trebalo kreirati politike da se Hrvati iz dijaspore vrate, jer za njih neće biti potrebni troškovi integracije. Smatra da u svijetu postoje neke enklave gdje Hrvati imaju niži životni standard nego u Hrvatskoj, ali kako bi se vratili, moraju im se otvoriti radna mjesta. “Zamislite da se počnu razvijati Lika, kontinentalni dio Dalmacije, Banovina, Kordun… Svi ti krajevi i prije Domovinskog rata bili su na rubu totalne depopulacije. Rat je samo radikalizirao desetljećima prisutne nepovoljne demografske procese. Sad je to prazan prostor u kojem dominira starije stanovništvo”, dodao je Akrap.

Ukazao je i na propuste iz 70-ih godina, kada je Jugoslavija počela poticati industriju u nedovoljno razvijenim krajevima. Smatra da su se otvarale industrije u nisko akumulativnim djelatnostima poput tekstilne i prehrambene industrije niske tehnološke razine. “Imali smo tako Imotu u Imotskom, Dalmatinku Sinj u Sinju i druge. Te bi industrije propale i da nije propala Jugoslavija”, rekao je Akrap i objasnio da je to zato što ne utječu na razvoj drugih djelatnosti kao što to se to, naprimjer, događa u farmaceutskoj industriji.

Inače, nakon Drugog svjetskog rata do sredine 60-ih u Europi je bilo zlatno demografsko i ekonomsko razdoblje, rastao je broj stanovnika, prirodno kretanje je bilo relativno povoljno i rasla su socijalna prava. No nakon što je započela globalizacija 70-ih i kapital prešao nacionalne granice, država je počela gubiti dio autonomnih funkcija jer ju je krupni kapital počeo ucjenjivati smanjivanjem socijalnih prava. Naglasio je da se u 60-ima počela povećavati zaposlenost žena i u zemljama koje nisu širile infrastrukturu koja bi omogućila podizanje djece i zaposlenost, padao je fertilitet. To se, smatra, sada događa u Hrvatskoj. “Zato je moguće da se donese novi zakon o radu, a da se ne poveća broj zaposlenih. To je zato što poslodavci smatraju da se demografska problematika njih ne tiče”, zaključio je Akrap.

Pozitivan pomak u novijoj hrvatskoj povijesti vidi u obrazovnoj decentralizaciji. Naveo je da je nekad postojalo jedno dominantno Sveučilište u Zagrebu i stoga su mladi iz cijele države dolazili u Zagreb i tu ostajali. “No kad je u 90-ima utemeljeno splitsko, zadarsko i dubrovačko učilište, mladi ljudi ostajali su tamo, smanjile su se migracije između Dalmacije i Zagreba. Ne mogu manji gradovi imati sve što ima Zagreb, ali mogu pružiti neophodno da zadrže stanovništvo u svojoj okolini”, zaključio je Akrap.

MILANKA OPAČIĆ, potpredsjednica vlade na odlasku i ministrica socijalne politike i mladih, smatra da nije potrebno osnivanje posebnog ministarstva za demografsku obnovu jer je riječ o jednoj od politika. Napomenula je da je u Hrvatskoj do sada izrađeno nekoliko obiteljskih ili pronatalitetnih politika te je ona oformila stručnu radnu skupinu koja je izradila obiteljsku politiku. “Moja poruka stručnjacima bila je da napišu mjere koje bi dale najbrže i najbolje rezultate za demografsku obnovu. Međutim, nismo mogli osigurati financijsku podlogu od nekoliko milijardi kuna. Demografska politika se jednim velikim dijelom svodi na novac, na određena prava i servise”, objasnila je Milanka Opačić i dodala da nije tu politiku predstavila u javnosti jer bi to, zbog manjka novca u proračunu, bilo mrtvo slovo na papiru, kao i uvijek do sada.

Podsjetila je i da su na početku mandata dadilje pretvorili u obrte kako bi osigurali da ih lokalna uprava može angažirati. Smatra to dobrim potezom jer su potaknuli samozapošljavanje žena i ukinuli jedan dio rada na crno. Isto tako, smatra da su tom mjerom osigurali roditeljima da mogu ostaviti djecu na čuvanje i nakon 17 sati, do kada rade vrtići.

Spomenula je i da je za svog mandata razgovarala s Udrugom poslodavaca u cilju stvaranja “prijateljskijeg” okruženja za zaposlene s djecom. Pozitivno je ocijenila i što su neke velike tvrtke otvorile vrtiće blizu radnih mjesta. “Svi poslodavci deklaratorni su da treba nešto napraviti za demografsku obnovu, ali kad dođe do konkretnog, onda mnogi izračunaju koliki bi trošak trebali snositi pa ga nastoje izbjeći gledajući samo svoj interes”, rekla je Milanka Opačić.

Smatra da pobačaj ne treba zabraniti jer ta mjera neće pridonijeti demografskoj obnovi. Što se umjetne oplodnje tiče, rekla je da bi licemjeri u politici koji su tim putem dobili djecu, sad htjeli to pravo oduzeti drugima. Hrvatima iz dijaspore, rekla je Opačić, nitko ne priječi povratak. “Nadam se samo da im nitko neće kao 90-ih ponuditi da se vrate tako da pokupuju za malo novca ono malo što u našoj zemlji još vrijedi”, zaključila je.

Napomenula je i da puno bogatije zemlje od Hrvatske imaju problema s demografijom, koje onda rješavaju migrantima. Kao pokazatelj nepovoljnog ekonomskog stanja u našoj zemlji ukazala je na primjer s izbjeglicama iz Sirije, od kojih gotovo nitko nije htio ostati ovdje živjeti i raditi. “Bez gospodarske obnove nema ni demografske. No bez obzira na gospodarski oporavak, pitanje je hoće li ljudi htjeti ostati u manjim sredinama jer im te sredine pružaju puno manje sadržaja od velikih gradova”, objasnila je Milanka Opačić.

VEDRANA BARIČEVIĆ iz Centra za istraživanje etničnosti, državljanstva i migracija pri Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, smatra da planirana i promišljena migracijska politika predstavlja jedan od mogućih odgovora na negativne demografske trendove, a vjerojatno i jedini racionalan odgovor u datim okolnostima.

“Realno možemo pretpostaviti da bi ekonomski troškovi populacijskih politika prelazili troškove integracijskih politika stranaca u Hrvatskoj. Iako su političke elite (posebice konzervativne stranke) najavljivale snaženje populacijskih politika, stanje domaćeg budžeta onemogućava znatnija izdavanja za tako skupe mjere”, smatra Vedrana Baričević.

Integracija stranaca u domaće društvo, tvrdi, također nosi niz troškova, no uz racionalno planiranje integracijske politike, država može uz relativno niske troškove priskrbiti dotok radne snage, a s njim i demografski oporavak.

  • ‘NA DEMOGRAFSKE PRILIKE LOŠE UTJEČE OPĆA FINANCIJSKA SITUACIJA’, KAŽE ALEKSANDRA KOLARIĆ

Smatra da u bilo kojem od slučajeva, pretpostavka rasta je i otvaranje radnih mjesta jer ni dobra populacijska politika niti imigracijska politika ili povratnička politika, ne mogu spriječiti emigracijske trendove u Hrvatskoj uzrokovane visokom nezaposlenošću.

Dotaknula se i pitanja izbjeglica, čiji prihvat i integraciju, tvrdi, Hrvatska sustavno zaobilazi. “Odlazak izbjeglica prema drugim članicama Unije u političkom diskursu, a često i u javnosti, najčešće se objašnjava isključivo ekonomskim faktorima, no stvarnost pokazuje da izbjeglice, kao i drugi migranti, biraju zemlju destinacije na temelju mnogo šireg broja faktora. Među njima, od izuzetne je važnosti otvorenost sustava za integraciju, obrazovne politike, politike zapošljavanja itd.” rekla je Vedrana Baričević.

Napomenula je i da je unazad 15-ak godina, od kada je izgradila nove izbjegličke i imigracijske politike pod pritiskom EU-a, Hrvatska nije ponudila odgovor na probleme integracije izbjeglica i stranaca u Hrvatskoj. Useljenicima, izbjeglicama i drugim migrantima, napomenula je, otežano je učenje hrvatskog jezika, izuzetno im je otežan ulazak u obrazovni sustav, nerijetko im je onemogućeno priznavanje prethodno stečenih kvalifikacija, mogućnost za nastavak obrazovanja ili prekvalifikaciju, a onda posljedično i ulazak na tržište rada.

“Ove politike integracije nisu ni posebno skupe, no podrazumijevaju političku volju. Dosad je ona izostala, a država je bila spremnija na troškove neprovođenja integracijskih politika. Umjesto omogućavanja integracije i zapošljavanja, država je izbjeglice učinila ovisnima o državnoj pomoći. Posljedica takvih politika jest da većina izbjeglica koje su u Hrvatskoj dobile status, živi u teškim uvjetima, najčešće na rubu siromaštva i u socijalnoj izolaciji i marginalizaciji, pa najčešće napuštaju Hrvatsku nakon određenog vremena”, objasnila ja Vedrana Baričević i dodala da useljenici najčešće ne žele živjeti u ovisnosti o socijalnoj pomoći.

Smatra da je izostanak političke volje za integracijom stranaca u Hrvatskoj, u principu motiviran jasnom političkom antiimigracijskom orijentacijom domaćih elita. Domaće elite, tvrdi, i lijeve i desne, shvaćaju imigraciju stranaca kao prijetnju – ekonomskim resursima, tržištu rada, odnosno sigurnosti i nacionalnom identitetu (desnica) – s time da je pitanje nacionalnog identiteta tu ključno. “Time se može objasniti i trajno nastojanje da se demografski problemi riješe povratkom etničkih Hrvata, čiji se status nastoji zaštiti protekcionističkim zakonima o državljanstvu i statusu Hrvata bez državljanstva. Zanimljivo je da pritom država nije imalo selektivna prema povratnicima – poželjni su i oni koji ne poznaju domaći jezik ili kulturu, a učenje jezika za one koji ga ne poznaju, za razliku od imigranata, financira im država.”

Osnova takvom poimanju, smatra, jest u uvriježenoj koncepciji nacionalnog identiteta izgrađenoj u devedesetim godinama, prema kojoj su simboličke granice zajednice ocrtane u terminima etniciteta, a kao takve su i očuvane i ni jedna politička opcija ne dovodi ih u pitanje.

Navela je da odluku o kvotama za useljenje donosi Vlada RH, a odluka bi prema zakonu trebala biti bazirana na potrebama radnog tržišta. Tvrdi da se unatoč visokom stupnju nezaposlenosti u Hrvatskoj, pokazuje da je u određenim sektorima poželjna strana radna snaga, odnosno da je u nekima i nužna. “Iako su poslodavci zahtijevali od hrvatske vlade jačanje politika imigracije i otvaranje kvota u pojedinim profesijama, takvo rješenje je odbijeno”, rekla je Vedrana Baričević i dodala da preko 80 posto hrvatskih tražitelja azila napušta Hrvatsku prije kraja azilne procedure.

Istaknula je da se u posljednje vrijeme migracije učestalo promatraju iz perspektive sigurnosti (posebno potencirano napadima u Parizu), no i da je bitno razdvojiti migracije i terorizam kao dvije međuovisne pojave. Tvrdi da je ono što pomaže radikalizaciji useljenika u novim zemljama, prije svega izostanak integracijskih uvjeta, odnosno život na marginama društva. “Sami sigurnosni stručnjaci upozoravaju da jačanje antiimigracijskih sentimenata i politika, odnosno nedostatak ulaganja u integraciju, može samo pridonijeti jačanju terorističkih organizacija u Europi”, naglasila je Vedrana Baričević. Rekla je i da su područja s većim stopama useljenika redovito manje sklona stereotipima i ksenofobiji, nego ona u kojima je prisutnost stranaca manja. Tvrdi da se, u susretu s imigrantima, stanovništvo redovito navikava na različitost, a strahovi uglavnom slabe. “Naravno, opet se pretpostavljaju i dobra integracijska politika i kultura jer marginalizacija i getoizacija migranata donose niz problema među većinskim i manjinskim skupinama, odnosno porast obostrane netrpeljivosti”, zaključila je Vedrana Baričević.

Za Nacional je govorio i DRAGO ŽUPARIĆ ILJIĆ s Instituta za migracije i narodnosti, gdje se prvenstveno bavi sociologijom prisilnih migracija, ali i pitanjima migracijskih, azilnih i integracijskih politika RH.

Smatra kako danas mnoge razvijene europske zemlje koriste i migraciju kao određenu vrstu olakšanja svojih negativnih demografskih trendova. Iznio je podatak da je 2014. na razini 28 država članica EU zabilježeno oko 33,5 milijuna stanovnika koji su stranci. Napomenuo je da je njih oko 14 milijuna s područja drugih država članica Unije (poput Rumunja u Francuskoj ili Poljaka u Irskoj), dok ih oko 19,5 milijuna dolazi iz tzv. trećih zemalja izvan EU. “Ljudi iz trećih zemalja najčešće imaju veći fertilitet od domicilnog europskog stanovništava. No istraživanja su pokazala da se već u drugoj ili trećoj generaciji stopa fertiliteta izjednačava s onom općom razinom kakva je u domicilnoj populaciji”, objasnio je Župarić Iljić i dodao da najviše stranaca u Europi imaju Njemačka (oko sedam milijuna), a nakon nje Ujedinjeno Kraljevstvo pa Italija, Španjolska i Francuska, no prema udjelu prednjači Luksemburg s 45 posto populacije stranaca na svom teritoriju.

Istaknuo je da danas mnogi europski političari kritiziraju ideju integracije migranata, potaknuti u velikoj mjeri izjavom Angele Merkel od prije nekoliko godina da je multikulturalizam mrtav. Smatra i da je realno pitanje je li model multikulturalizma ikad zaživio u Europi kao što je u Kanadi, odakle je ta politika i potekla.

Ispričao je da su mnoge zapadnoeuropske zemlje od 50-ih godina prošlog stoljeća ovisile o imigrantskoj radnoj snazi. Tako su, smatra, Njemačka, Austrija i Švicarska imale gostujuće radnike, “gastarbajtere”, dok su u Francusku i Ujedinjeno Kraljevstvo pored njih dolazili i povratnici te stanovništvo iz njihovih bivših kolonija. “U nekim slučajevima ljudi iz kolonija su ili asimilirani ili su se integrirali. No ponegdje nisu ni jedno niti drugo pa zato, npr. u pariškim predgrađima, postoje treće i četvrte generacije imigranata koji izazivaju nerede, čime iskazuju revolt zbog nedovoljne integracije jer iako posjeduju državljanstvo ili neki drugi vid riješenosti statusa boravka, nisu adekvatno integrirani u sferu rada, nezaposleni su i nerijetko imaju manje šanse za kvalitetno obrazovanje”, objasnio je Župarić Iljić. Smatra da bi se s boljim gospodarskim prilikama donekle smanjila i emigracija s naših prostora. Smatra i da bi se s dobrom gospodarskom politkom ljudi mogli i početi vraćati u Hrvatsku. Ne misli tu nužno na dijasporu, već i re-migraciju ljudi koji danas odlaze u najboljoj dobi, a koji bi eventualnim povratkom donijeli vrijedan ekonomski, socijalni i kulturni kapital stečen u inozemstvu.

Hrvatska, rekao je, spada u red zemalja s vrlo niskim brojem imigrantske populacije na svom teritoriju. “U Hrvatskoj živi 30-ak tisuća stranaca, što je ispod jedan posto u ukupnom broju stanovništva i tu spadamo u rang zemalja s Bugarskom, Portugalom i Slovačkom. Strancima nismo zanimljivi jer nemamo radnih mjesta ni za svoju populaciju”, rekao je Župarić Iljić.

Zapazio je i dodatni problem demografske obnove Hrvatske, a to je iscrpljivanje njezina tzv. tradicionalnog demografskog bazena, koji se nalazi u Bosni i Hercegovini. Smatra da bi s ekonomskim jačanjem, osim iz BiH i Srbije, u Hrvatsku ljudi mogli dolaziti iz Rumunjske, Bugarske, a možda i iz nekih istočnoeuropskih zemalja. “Danas je zamjetno da se razina useljavanja iz bivših jugoslavenskih republika smanjila i sve više bilježimo doseljenika ne-hrvatskih državljana iz drugih europskih zemalja. Na prvom mjestu dolaze iz Njemačke, potom Slovenije, Italije i Austrije, iz dvaju najvažnijih razloga, a to su posao i spajanje obitelji. I dalje je na prvom mjestu po broju useljenika BiH, ali je na drugom mjestu sada Njemačka, a ne više Srbija”, objasnio je Župarić Iljić.

Izrazio je i sumnju u ispravnost podataka o trendu iseljavanja iz Hrvatske u 90-im godinama prošlog stoljeća. Politiku koja je tada zagovarala povratak dijaspore smatra promašenom jer se nisu vratili u dostatnom broju. Ne postoje precizni službeni podaci o broju povratnika koje bismo mogli smatrati pouzdanima i nemoguće je iščitati koliko je povratnika iz dijaspore zaista i ostalo trajno u Hrvatskoj. “Nisu se vraćali mladi ljudi u povoljnoj reproduktivnoj dobi i ekonomskoj snazi, nego uglavnom populacija starija od 50 godina kako bi možda sagradili vikendicu, uživali u mirovini i slično. Povratnici iz dijaspore stoga zasad nisu bili ni demografski niti ekonomski toliko bitan i vidljiv faktor. Politika povratka iseljenika poticala se tijekom 1990-ih i ukazivala je na pozitivne trendove većeg broja useljenih nego iseljenih hrvatskih državljana i njihovih potomaka, ali nedovoljno”, rekao je Župarić Iljić.

Slaže se s Akrapom da je za demografsku obnovu potrebno na prvom mjestu ulaganje u ekonomsku stabilnost i gospodarski razvoj, uz aktivne mjere pronatalitetne politike te politiku poticanja umjerene do visoke stope useljavanja, uz politike ekonomskog, socijalnog i prostornog razvoja zapostavljenih te ispražnjenih područja u Hrvatskoj.

IVA KASUMOVIĆ dugogodišnja je članica udruge RODA, ima troje djece od 19, 17 i 12 godina, što je njoj i suprugu i bila želja. Na svom je životnom primjeru za Nacional pokušala opisati s kojim se problemima roditelji u Hrvatskoj susreću. Navela je da su u početku imali problem rješavanja stambenog pitanja jer su živjeli u stanu s njezinom majkom. Kasnije su podigli kredit kako bi majci kupili manji stan.

Prije prvog djeteta radila je u privatnoj tvrtki i poslodavac joj nije osigurao radno mjesto nakon povratka. Stoga je počela je raditi 18 mjeseci nakon rođenja drugog djeteta. “Radila sam često prekovremeno. Bio je to jako težak period i bez pomoći moje majke, potpuno neizvediv. Poslodavac nije imao previše razumijevanja za moje roditeljske dužnosti”, rekla je Iva Kasumović.

Nakon povratka s porodiljnog s trećim djetetom, čekalo ju je radno mjesto, ali ne funkcija koju je imala ranije: “Nisam bila degradirana, ali sam morala ispočetka graditi svoj status na poslu.”

Što se podrške odgojno-obrazovnih ustanova tiče, tu je istaknula pozitivnu ulogu pojedinih odgojitelja i nastavnika, a ne ustanova. Tvrdi da ustanove nisu fleksibilne i da ne izlaze rado ususret roditeljima. “U školi moje djece nije postojao dnevni boravak za treće razrede pa smo morali pisati peticije da nam se to osigura. To je prihvaćeno, međutim, znam da u nekim školama to nije prošlo”, objasnila je Iva Kasumović.

Smatra da je imati djecu jako financijski zahtjevno, pogotovo kako odrastaju pa im je potrebno osigurati i druge aktivnosti pored škole. Rekla je da prije nije razumjela ljude koji odluče nemati djecu, ali da ih nakon svega danas potpuno razumije. Pogotovo smatra da je ženama puno lakše napredovati ili zadržati posao ako nemaju djecu, jer svaki povratak s porodiljnog je ponovno dokazivanje. “Danas se sve veći broj žena vraća na posao puno prije zakonskog porodiljnog roka jer znaju da nakon godine odsustva s posla, mogu izgubiti svoju poziciju”, izjavila je Iva Kasumović. Smatra da bi majkama fleksibilno radno vrijeme, normalna satnica, plaćeni prekovremeni i mogućnost rada od kuće bili od velike koristi. Isto tako vjeruje da bi bile dobrodošle dodatne slobodne aktivnosti unutar škole, poput sportskih i umjetničkih aktivnosti. No najveća pomoć roditeljima, tvrdi, bio bi bolji ekonomski standard.

ALEKSANDRA KOLARIĆ, “oštro pero iz SDP-a”, koja je zbog jedne svoje kolumne na portalu index.hr prije tri godine izbačena iz stranke, navela je slične probleme koji, smatra, roditeljima otežavaju podizanje djece i loše utječu na demografsku obnovu. Smatra da ženama nedostaje više sigurnosti na poslu, ali da isto tako loše na demografske prilike utječu opća financijska nesigurnost i pad standarda građana. “Demografski problem ubrzo će nam postati i gospodarski jer će zdravstveni i mirovinski sustav postati neodrživi”, zaključila je Aleksandra Kolarić.

Zanimljiv je bio i blog JADRANKE KOSOR u kojem se netom prije zaključenja ovog teksta osvrnula na izjavu Bože Petrova da je demografska politika bila 20 godina zanemarivana. Jadranka Kosor navela je tako da je dokument “Nacionalna populacijska politika” donesen 2006., u vrijeme dok je obnašala dužnost ministrice obitelji. Spomenula je da su u tom dokumentu razrađene mnoge kratkoročne i dugoročne mjere, da su na njemu radili najpoznatiji hrvatski demografi koji su, uz druge ugledne stručnjake, činili i Savjet za populacijsku politiku VladeRH. “Dio mjera proveden je u mandatu do kraja 2007., a dio mjera trebao se provoditi kontinuirano. Neke od realiziranih mjera nabrajam: delimitirane rodiljne naknade za prvih šest mjeseci, bez obzira na visinu plaće, rodiljne naknade i za žene koje ne rade, dakle domaćice, trogodišnji rodiljni dopust za majke blizanaca, troje i više djece, veći broj djece u sustavu doplatka, tzv. pronatalitetni dodatak za treće i četvrto dijete u iznosu od 500 kuna, fleksibilno korištenje dodatnog rodiljnog dopusta itd. Za provedbu tih mjera osigurana su i dodatna sredstva iz proračuna, a sve se to, ukupno, brojilo u milijardama kuna”, napisala je Jadranka Kosor.

Komentiraj