Cristóvão Tezza priča o romanu ‘Vječni sin’, u kojem proživljava vrtlog emocija zbog saznanja da mu sin ima Downow sindrom

U višestruko nagrađivanom autobiografskom romanu “Vječni sin” brazilski autor Cristóvão Tezza uvodi čitatelja u svijest mladog oca čiji je sin Felipe rođen s Downovim sindromom. Od prvobitnog šoka nakon postavljene dijagnoze preko ulaska u svijet bolnica i terapija, 63-godišnji Tezza isprepleće priču o životu svog sina s pričom o tome kako je ona iz temelja izmijenila njegov vlastiti život.

Iako je riječ o ljudskoj drami koju otac proživljava kad se suoči s rođenjem djeteta s posebnim potrebama, ova iskrena i duboka priča lišena je sentimentalnosti i patetike. Autentičnost pripovjedačeva glasa u romanu “Vječni sin”, nedavno objavljenom u Hrvatskoj, počiva na autentičnosti iskustva autora knjige, profesora lingvistike, višestruko nagrađivanog pisca i oca Felipea, rođenog s Downovim sindromom. Trezveni glas vodi čitatelja kroz trenutke tjeskobe, frustriranosti i krivnje, ali i nade i spoznaje da je ravnotežu moguće dohvatiti tek suočavanjem s vlastitim nedostacima i slabostima.

Cristóvão Tezza rođen je u Lagesu 1952. godine, ali se s deset godina preselio u grad Curitibu, koji mu je poslužio kao kulisa za njegove romane. Tezza je radio mnoge poslove, u kazalištu, marini, kao urar, a neko vrijeme čak je ilegalno radio u Europi. Iako je prvi roman napisao kad mu je bilo 13, nikad ga nije objavio jer je smatrao da je jako loš. Objavio je nekoliko romana i autobiografiju.

Tezza ima doktorat iz brazilske književnosti, a radio je kao profesor lingvistike na Sveučilištu u Parani. Nekoliko puta spomenuo je da svega četvero ili petero brazilskih pisaca može živjeti od svog pisanja te da je zato profesor. No nakon uspjeha romana “Vječni sin” Tezza je ipak postao samo pisac i živi od pisanja. Dobitnik je nagrade brazilske akademije za “O fotógrafo”, najbolji brazilski roman 2004. godine.

U intervjuu za Nacional Cristóvão Tezza priča o vrtlogu emocija nakon saznanja da je dobio sina s Downovim sindromom, o tome kako danas gleda na tu situaciju iz 1980., ali i o životu u Brazilu te budućnosti unije latinoameričkih zemalja.

NACIONAL: U “Vječnom sinu” pišete o vlastitom emocionalnom vrtlogu nakon što ste saznali da je vaš sin Felipe rođen s Downovim sindromom. Kako ste se osjećali kad ste to saznali?

Prije svega, želio bih naglasiti da je “Vječni sin” baziran na stvarnim događajima iz mog života, ali to je roman, začet i napisan kao fikcija. Otac u tom romanu literarna je kompozicija, lik, a ne izravno ogledalo autora. Kao ocu, naravno da mi je bilo šokantno čuti da moj sin ima Downov sindrom, ali se taj snažan osjećaj nekako riješio sam od sebe, kako je živo tekao iz dana u dan. Ali u romanu taj šok ima jako posebno značenje, jer će biti osovina kroz koju se život bori za smisao. U romanu, otac će cijelog života pokušavati razumjeti što mu se dogodilo.

NACIONAL: Što vas je inspiriralo na pisanje o tom događaju?

Ta je tema bila poput neke “crne rupe” u mom životu kao pisca; moj je sin rođen 1980. i više od dvadeset godina nisam ni taknuo literaturu da bih nešto o tome saznao, iako sam do 2005. napisao pet romana. Tek sam se nakon toga odlučio s tim suočiti. Ono što me pokrenulo bila je činjenica da moj sin već dugo nije bio “problem”, bio je u potpunosti integriran u moj život, jednako kao što sam ja u potpunosti bio integriran u njegov – on me “formirao” i ja sam njega “formirao”, kao što je normalno u svakom odnosu otac – sin. Stoga, napisao sam prvu stranicu romana i završio ga u godinu i pol dana. Rekao bih da je napisan “po instinktu”, ali tema je vjerojatno dozrijevala u mom umu tijekom godina.

NACIONAL: Kako je Felipe danas?

Felipe je jako dobro, kao Petar Pan – uvijek je jednako star. Jako dobro pliva u sportskoj akademiji, triput tjedno, obilazi umjetničke izložbe. Obožava slikanje. I divno je društvo. Društveno je pametan dečko, vrlo pozoran i dobar slušač. Voli nogomet, to su njegova “vrata” za razumijevanje svijeta. Primjerice, Hrvatska je, prema njegovu mišljenju, jaka momčad s prekrasnim dresovima na crvene i bijele kockice.

NACIONAL: U prvom dijelu romana pišete o stidu koji osjećate jer ste otac takvog sina, sina koji nije potpun. Koliko dugo je taj osjećaj bio prisutan kod vas, osjećate li se tako još uvijek?

Naravno da danas više ne osjećam stid zbog njega – u neku ruku, rekao bih da se osjećam upravo suprotno. Ali stid je bio jako stvaran i jako intenzivan osjećaj u početku, za nezrelog oca, nepripremljenog za brutalnu promjenu u životu. U našoj kulturi se “promašaj” sina smatra ujedno “promašajem” oca. U romanu poseban naglasak stavljam upravo na taj osjećaj zato što to puno govori o životu.

  • ‘U BRAZILU POSTOJI OGROMAN IZAZOV – obrazovanje. Bogata zemlja s nepismenim stanovništvom opasna je kombinacija. Milijuni tinejdžera ispisuju se iz škole i odlaze raditi’

NACIONAL: Jeste li u početku pokušavali sakriti istinu? U knjizi kažete da ste lagali ili skrivali istinu do trenutka kad ste jednostavno morali svima reći da Felipe ima Downov sindrom. Kako se zbog toga osjećate danas?

U tom slučaju ipak postoje razlike između romana i stvarne perspektive. U romanu je upornost skrivanja istine forma naglašavanja koliko sam bio nepotpun kao otac. Problem je bio očev, a ne sinovljev. Isto tako, važno je reći da 1980. nije bilo literature i općeg poznavanja Downova sindroma kao što je danas slučaj. Objasniti što to znači u današnjim situacijama nije bila lagana zadaća za jednog oca. U to vrijeme često sam birao ne razgovarati o sinu, samo da bih izbjegao bolan lanac objašnjavanja i, još gore, pobožnost prema meni.

NACIONAL: Kakve osjećaje gajite prema Felipeu danas? Koliko su se promijenili od trenutka njegova rođenja?

Volim ga, naravno. Danas ne mogu razumjeti i zamisliti život bez njegove prisutnosti.

NACIONAL: Jeste li za sve što se dogodilo okrivljavali Boga, suprugu, sebe?

U stvarnom životu ne, nikad. Možda, na sekundu, ali na vrlo površinskoj razini. Ali uvijek sam osjećao težinu te “nesreće” u životu. Možda zato što je moj otac poginuo u glupoj prometnoj nesreći vozeći motor, kad mi je bilo sedam. Ali u romanu sam osjećao potrebu da se nosim s takvim načinima objašnjenja života potraživši krivce, zato što je to najčešći pristup.

NACIONAL: Koje je vaše mišljenje o religiji, Bogu? Jeste li religiozni?

Možda nažalost, ali nisam religiozan. Nikad nisam bio. Ali bio bih glup kad ne bih pridavao važnost vjerskom osjećaju koji je imao ulogu u svim događajima još od davne prošlosti. Mislim da je čudesno dostignuće čovječanstva bio trenutak kad se politička riječ odvojila od religijske, kao što je to bilo u Danteovu snu. Bio je to prekrasan trenutak slobode koji potencijalno dopušta poboljšanje političkog i društvenog života i, jednako važnog, religijskog života kao osobnog slobodnog izbora.

NACIONAL: Što mislite o papi Franji? Neki kažu da pokušava uvesti nova pravila koja će poboljšati Katoličku crkvu.

Moje znanje o Katoličkoj crkvi i nije baš sjajno, ali čitajući vijesti mogu vidjeti da je papa Franjo netko tko je duboko zabrinut nad suvremenim društvenim pitanjima. Jasno je da puno radi na revitalizaciji i moralizaciji katoličkog svijeta. Naravno, simbolički je jako važan vladar.

NACIONAL: Ima li Crkva u Brazilu jednako snažan utjecaj kao i u ostatku Latinske Amerike i nekim zemljama Europe?

Katolička tradicija u Brazilu je vrlo snažna i vrlo raširena u svim aspektima svakodnevnog života, još od korijena naše nacije u 16. stoljeću, kroz portugalsku kulturu. Kao dio života u Brazilu preživjela je uglavnom zahvaljujući snažnoj prisutnosti kulture afričkih potomaka. U jednu ruku naše je katoličanstvo, iako jako rašireno, prilično površinsko. Danas, čini mi se, katolički utjecaj nije toliko snažan kao prije nekoliko desetljeća, zbog pojačane prisutnosti novih kršćanskih evangeličkih religija koje su vrlo privlačne, očito zato što su preuzele prostor koji katolici nisu uspjeli ispuniti.

NACIONAL: Kakav je danas život u Brazilu?

Brazil je danas – imajući na umu da smo u groznom političkom i ekonomskom trenutku – mnogo bolje nego prije 30 godina. Od “plana real” pod vladom Fernanda Henriquea Cardosa, koji nam je dao ekonomsku stabilnost i koji je modernizirao zemlju u svakom pogledu, život u Brazilu poboljšao se u svakom području. Ali postoji jedan ogroman izazov, možda ključan za cijelu zemlju: obrazovanje. Bogata zemlja s nepismenim stanovništvom opasna je kombinacija. Istina je da smo relativno dobro riješili osnovno obrazovanje, ali milijuni tinejdžera svake godine ispisuju se iz škole i odlaze raditi, pokušavajući preživjeti u siromašnim obiteljima na periferijama velikih gradova. To je društvena bomba.

NACIONAL: Brazil je donedavno bio peta najviše rastuća ekonomija na svijetu. Je li još uvijek tako ili vas je recesija pogodila?

Mislim da smo trenutačno deveta ili deseta ekonomija na svijetu – u dubokoj smo recesiji, da kažem posve iskreno. A politički, u ovom trenutku Brazil je pod jednom od najjačih oluja posljednjih desetljeća. Na sreću, rješenja će biti strogo politička.

NACIONAL: Ima li Latinska Amerika snage za ujedinjenje protiv siromaštva i nasilja, najvećih problema regije?

Da budem iskren, ne vjerujem u to ideološko ujedinjavanje o kojem svi govore. Budemo li zatvoreni sami u sebi, moguće je da ćemo imati još više podjela i još više nasilja te da ćemo se boriti za političku moć u najgorem smislu. Populizam – tipični latinoamerički fenomen – naš je prag. Etatizam je drugi, jedno ne može bez drugoga. Mislim da Brazil ne može biti “još jedna latinoamerička zemlja”, u tradicionalnom smislu. Imamo veliku ekonomsku kompleksnost, visoku razinu industrijalizacije, čak i kulturnu diversifikaciju, a to sve omogućuje nam da ne pribjegavamo jednostavnim rješenjima koja će samo produbiti naše probleme.

Komentiraj

FOTO:Ljevak
PODIJELI
- rođena u Zagrebu 1978. godine - mr.sc. međunarodnih odnosa - diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu - novinarstvom se bavi od 1999. godine - dosad je radila u Jutarnjem listu, lifestyle magazinu Story, političkome magazinu Aktual - u Nacionalu je pomoćnica glavnog urednika i piše teme iz kulture