FOTO: Berislava Picek

Autorica Berislava Picek predstavlja svoj foto-esej ‘Posmrtno ruho’ u Galerija ULUPUH (Tkalčićeva 14, Grad Zagreb).

Otvorenje izložbe je u petak (13. travnja) u 19 sati. Ovom izložbom autorica obilježava 25 godina profesionalnog i autorskog djelovanja.

O autorici:

Berislava Picek rođena je u Zagrebu. Studirala je na Grafičkom fakultetu u Zagrebu. Profesionalno se bavi fotografijom od 1991. godine i od tada surađuje sa svim važnijim hrvatskim novinskim kućama. Članica je Hrvatskog novinarskog društva od 1993. godine i ULUPUH-a/Sekcija za fotografiju, od 1996. godine. Zaposlena je u Foto-agenciji CROPIX, unutar medijske kuće EPH. Specijalnost su joj lifestyle fotografije te fotografije interijera, hrane i mode. Živi u Zagrebu.

Foto-esej se može pogledati do 27. travnja, radnim danom od 10 do 20 sati, subotom od 10 do 13 sati. Nedjeljom i praznicima galerija je zatvorena. Ulaz na izložbu je slobodan.

Projekt je ostvaren uz financijsku potporu Ministarstva kulture RH i Grada Zagreba.

Predgovor: 

“Kroz fotografije svaka obitelj gradi neku svoju vlastitu kroniku. Kroniku svoga sjećanja. Sve obiteljske fotografije na neki su način (i) svojevrsni memento mori, jer sudjeluju u nečijoj smrtnosti i promjenjivosti (prema Susan Sontag). Ali sudjeluju i u očuvanju sjećanja.

Berislava Picek odabrala je foto esej kako bi, direktno zabilježivši smrtnost i odlaženje, ispisala jedan dio svoje obiteljske povijesti i tako je pohranila u vizualnu memoriju. Kako bi serijom fotografija ispričala priču o odlasku bez povratka; o odlasku njoj drage osobe koja joj je bila oslonac, uzor i utočište. Kako bi naslutivši njezino nestajanje opisala vlastito suočenje s tom činjenicom te najposlije pokazala svoje mirenje s tim gubitkom.

Mirenje ne uz emotivnu eroziju, nego uz mentalno-emotivnu rekonstrukciju (od tuge, do nade), uz transgresiju stvarnosti i uz sjećanja koja nisu bolna nego prihvaćajuće-motivirajuća. Ovu svoju osobnu priču autorica je međutim ispričala metaforički, kroz temu „posmrtnog ruha“, čime je priči proširila i produbila značenje, stavljajući je u širi kontekst.

Pritom povezujući fotografije glavnim motivom kofera, koji se kao svojevrsni simbol „odsutne prisutnosti“ (ili “prisutne odsutnosti“) provlači cjelinom foto eseja, karakterizirajući osobu, vrijeme i ambijent, strukturirajući tako sadržaj, ali svojom formom i kompoziciju.

Kofer na sebi nosi cedulju s natpisom „roba za smrt“ i s takvom oznakom, smješten na vrh ormara u skromnom interijeru neimenovanog ruralnog prostora, tajnovito čeka da „dođe vrijeme“. Početni su to kadrovi Berislavinog foto eseja i njezine priče, kad vizualizira trenutke u kojima su se u nju uvukli strahovi i sumnje. Kako priča teče, tako kofer postaje polje sučelja visoke i niske entropije; sraza nevjerice i prihvaćanja; nespremnosti suočavanja s krajem i prihvaćanja neminovnosti. Na kraju, međutim, on zadobiva vrijednost i štovanje dragocjenog spremnika za čuvanje svečanog mirisnog ruha i rijetkih predmeta sjećanja. Jer u ruralnoj kulturi smrt je odavno – čak i danas, sastavni dio života i kulture. Ljudi se za nju pripremaju, nastojeći je učiniti predvidivom.

Odrasle osobe u krajevima koji čuvaju tradiciju već zarana pripremaju i čuvaju svoje posmrtno (ponajbolje) ruho – ukopnu odjeću, pogotovo ako mogu pretpostaviti da će se sa smrću uskoro sresti, pa neminovnost kraja dočekuju spremno i bez iznenađenja.

Berislavin foto esej „Posmrtno ruho“ zato je kompleksna i značenjski višeslojna priča koja progovara o iskustvu svjedočenja kraja života i o duboko emotivnom proživljavanju jedne neumitnosti ne samo kroz „subjektivnu direktnost“, nego i kroz prostorno-vremensku ekstenzivnost. Slika je to života jedne osobe, ali i slika jednog životnog pristupa. Međutim, slika i jednoga doba i jedne životne kulture kakva se osipa i kakva nestaje.

U nizu pažljivo odabranih fotografija koje, poput filmskih sekvenci, slijede Berislavinu priču, svaka fotografija ima svoju promišljenu ulogu, svoju simboliku i svoju atmosferu”.

Višnja Slavica Gabout, kustosica izložbe

Komentiraj