GettyImages

URED NJEMAČKE KANCELARKE prihvatio je zahtjev obrane Josipa Perkovića na suđenju u Münchenu da im omogući uvid u arhive njemačke tajne službe kako bi pokušali dokazati da je Stjepan Đureković ubijen jer je Nijemcima odao vojne tajne JNA

Ured njemačke kancelarke Angele Merkel za potrebe suđenja Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaću, bivšim šefovima Službe državne sigurnosti, koje se sumnjiči zbog ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića 1983. godine nedaleko od Münchena, odobrio je na zahtjev Perkovićeve obrane uvid u arhivu njemačke tajne službe BND. Iako se s tih dokumenata neće skinuti oznaka državne tajne, i obrana i tužiteljstvo moći će izvršiti uvid u strogo čuvanu dokumentaciju čiji bi sadržaj mogao dovesti do preokreta u suđenju te do preispitivanja samog temelja optužnice.

Optužnica se temeljila na tome da je Stjepan Đureković, nekadašnji direktor marketinga u Ini, pobjegao u Njemačku nakon što je s Mišom Brozom i Vanjom Špiljkom sudjelovao u kriminalu u Ini, a kao motiv ubojstva navodi se da je Mika Špiljak, tada jedan od najmoćnijih ljudi u komunističkoj hijerarhiji Jugoslavije, zapravo neizravno naredio to ubojstvo kako bi spasio svog sina Vanju od potencijalno neugodnog svjedoka.

Tu tezu u ponedjeljak ipak nije izravno potvrdio i nekadašnji ministar unutarnjih poslova SR Hrvatske Pavle Gaži koji je svjedočio putem videolinka. On je rekao da se u nalazima inspekcija oko Ine pojavljivalo ime Vanje Špiljka te da je njegov otac Mika Špiljak htio istrage oko Ine usmjeriti na Stjepana Đurekovića. Međutim, na kraju je Gaži rekao da je hrvatsko rukovodstvo zaustavilo istrage smatrajući ih napadom centralista iz Beograda na Hrvatsku te kako nije bilo nikakvih dokaza za Đurekovićevu umiješanost u kriminal u Ini.

KAO DRUGI MOTIV UBOJSTVA spominjalo se to što se Đureković u Njemačkoj povezao s hrvatskom emigracijom i pisao kontroverzne knjige o Josipu Brozu Titu i komunističkom sistemu. Međutim, tijekom suđenja neosporno je utvrđeno da je Stjepan Đureković radio za njemačku obavještajnu službu BND te se kao novi mogući motiv njegova ubojstva pojavila činjenica da je on Nijemcima otkrio strogo čuvane vojne tajne JNA o lokacijama zaliha nafte (i druge). Ta teza najviše odgovara obrani Josipa Perkovića i Zdravka Mustača jer potkrepljuje tvrdnje da time krivce za Đurekovićevo ubojstvo ne treba tražiti u hrvatskoj Službi državne sigurnosti, već ili u saveznoj Službi državne sigurnosti sa sjedištem u Beogradu ili u obavještajnim centrima JNA. Uostalom, nije uopće sporno da su se vodile dvije odvojene obavještajne akcije, to jest da je hrvatska služba vodila akciju pod kodnim imenom “Brk”, a da je savezna služba paralelno vodila operaciju pod kodnim imenom “Dunav”. Perkovićeva obrana od početka želi dokazati da je Đurekovićevo ubojstvo organizirano upravo u sklopu operacije “Dunav” s kojom Perković nije imao nikakve veze.

KAKO BI TU TEZU DOKAZALA, Perkovićeva obrana još ranije je tražila uvid u dokumentaciju BND-a. Prema riječima odvjetnika Ante Nobila, to im je odbijeno uz obrazloženje da su svi dokumenti BND-a iz tog slučaja uništeni. Međutim, zahtjev za uvid u dokumentaciju BND-a poslan je i na adresu Ureda njemačke kancelarke Angele Merkel te je u međuvremenu stiglo odobrenje za uvid u tajnu dokumentaciju. Sadržaj te dokumentacije neće biti otkriven na samom suđenju, ali će ga sudsko vijeće uzeti u obzir.

O tome da je Stjepan Đureković neosporno do trenutka svoje smrti bio špijun BND-a nedavno je pisao i ugledni njemački tjednik Spiegel.

Takvim raspletom izuzetno je zadovoljan Perkovićev odvjetnik Anto Nobilo, posebno nakon prošlotjednog svjedočenja Branka Traživuka, jednog od glavnih svjedoka cijelog procesa. Nekadašnji Perkovićev suradnik, svjedočeći putem videolinka iz Beograda, rekao je da je cijelu priču o upletenosti Perkovića u Đurekovićevo ubojstvo izmislio iz osvete. Naime, Traživuk je priču o Perkovićevu sudjelovanju u ubojstvu Stjepana Đurekovića prvi put ispričao u intervjuu časopisu Duga 1992. godine. Upravo taj njegov intervju u kojem je prvi put spomenuto da je Perković dobio ključ od garaže u kojoj je ubijen Stjepan Đureković, postao je temelj za sudski progon bivšeg šefa SDS-a.

To je izravno na suđenju potvrdio i sudac Manfred Dauster rekavši Traživuku:

“Vašu izjavu smatram izmišljenom. Razmislite, intervju koji ste tada dali doveo je do toga da imamo ovaj postupak protiv Josipa Perkovića.”

Drugim riječima, sudac je potvrdio da cijelog postupka vjerojatno ne bi ni bilo bez tog Traživukova intervjua. U tom intervjuu Traživuk je rekao da je u lipnju 1983. Perkovića pratio na putovanje u Luxemburg, gdje se sastao sa suradnikom iz emigracije Krunoslavom Pratesom koji mu je predao kopiju ključa svoje tiskare.

“PERKOVIĆ MI JE TEK KASNIJE REKAO što je u pitanju: da se planira ubojstvo Đurekovića i da mu je Prates dao kopiju ključa svoje tiskare u koju Đureković često zalazi zbog tiskanja knjiga. Imali smo ključ, vratili smo se u zemlju. Datum egzekucije još nije bio određen. Poslije dva mjeseca bio sam na godišnjem odmoru, kad je objavljeno vrlo kratko priopćenje u Vjesniku da je Đureković ubijen u međusobnom obračunu ustaške emigracije, formulacija kakva je obično korištena u to vrijeme”, stoji u Traživukovu intervjuu Dugi iz 1992. godine. Međutim, Traživuk je na suđenju objasnio kontekst u kojem je nastao taj intervju i motive zbog kojih je optužio Perkovića.

“Dao sam intervju Dugi. Moram Vam objasniti kontekst davanja tog intervjua i moj pokušaj kompromitacije Josipa Perkovića slijedom događaja koji su se dogodili u Hrvatskoj. U prosincu 1991. godine uslijedilo je moje hapšenje kao jugoslavenskog patriota od strane separatista u Hrvatskoj. Bio sam u zatvoru dva mjeseca, nakon čega sam razmijenjen. Nakon što sam ja razmijenjen, mog oca su napale osobe u policijskim odorama. Radilo se o trima osobama i jednostavno su ga izmasakrirale. Udarili su ga nečim tvrdim po glavi i 10 puta uboli nožem. To je bio glavni razlog zašto sam ja išao na kompromitaciju Josipa Perkovića jer sam vjerovao da se hrvatska služba na taj način meni osvećuje. Ja sam bio na jugoslavenskim pozicijama, a on je bio sa separatistima. Kompromitaciju sam vršio kombinacijom istine i neistine”, ustvrdio je Traživuk na suđenju i istaknuo da sud treba shvatiti da su to bila ratna vremena, da su Hrvatska i Srbija bile u sukobu te da se između njih usporedno vodio i propagandni rat.

TRAŽIVUKOV INTERVJU U DUGI 1992. godine značajan je jer je Traživuk prvi koji je Josipa Perkovića javno povezao s ubojstvom Stjepana Đurekovića. Evo kako glasi uvod u intervju novinara Milomira Marića s Brankom Traživukom, objavljen u Dugi od 15. kolovoza 1992. godine s egidom i naslovima: “Paralelna historija – Kako je izvršeno nacionalno pomirenje ustaša i komunista – Uzrok smrti ne pominjati”:

“Branko Traživuk je donedavno bio rukovodilac Antiterorističkog odjela MUP-a Hrvatske, kada je iznenada osumnjičen da je radio za KOS na destabilizaciji i rušenju Tuđmanove vlasti. Pošto je s drugovima iz grupe Labrador razmijenjen, našao se u Beogradu, u svojevrsnoj emigraciji, praćenoj stalnim sumnjičenjima nije li možda, ipak, od Tuđmana namjerno proturen da sruši Srbiju.”

Naime, pripadnici grupe Labrador u Beogradu su dočekani s velikim nepovjerenjem jer se sumnjalo da su ih prije razmjene pokušale vrbovati hrvatske službe sigurnosti. To je na suđenju potvrdio i sam Traživuk. Na pitanje je li po dolasku u Srbiju bio saslušan, odgovorio je:

“Ne, bio sam pod sumnjom da sam došao rušiti Srbiju, nitko mene nije saslušavao. Nikoga nisam zanimao ili mi nisu vjerovali.”

Traživuk je u to vrijeme bio zabrinut zbog činjenice da mu je obitelj još bila u Zagrebu i moguće da je to, uz to što mu nisu vjerovali, jedan od razloga što nije ostao raditi u beogradskoj službi. Praktički se preko noći našao na cesti, a za kruh je zarađivao tako što je na graničnim prijelazima između Srbije i Mađarske prodavao pljeskavice i hamburgere. Za bivšeg visokopozicioniranog djelatnika elitne jugoslavenske tajne službe, to je zasigurno bilo veliko poniženje. Glavnog krivca u tome što mu se dogodilo Traživuk je vidio u Josipu Perkoviću, no kap koja je prelila čašu bilo je brutalno premlaćivanje njegova oca. Budući da je vjerovao da mu se hrvatska služba na taj način osvećuje, Traživuk je odlučio osvetiti se Perkoviću tako što će ga kompromitirati.

“Nisam mu zamjerao njegovu opredijeljenost za separatiste, ali sam bio razočaran time što se događalo mojoj obitelji. Napad na oca je bio okidač za članak Mariću. Marić se meni već ranije javio i ponudio da napišemo članak i ja sam to iskoristio”, rekao je na suđenju.

No Traživuk nije bio usamljen u želji da kompromitira Perkovića. Za to je bio jako zainteresiran i KOS, kontraobavještajna služba JNA, koji je i njega pitao za savjet. O tome je on na suđenju rekao sljedeće:

“S OBZIROM NA AKTIVNOSTI JOSIPA PERKOVIĆA i njegov maksimalni angažman na provedbi politike separatista Jugoslavije, potpukovnik mi je rekao da treba bilo kakvu informaciju o kompromitaciji Josipa Perkovića. Obavještajni rat već se vodio. Josip Perković i njegova vojna tajna služba SIS angažirali su se na bušenju KOS-a i JNA, to jest na pridobivanju njihovih kadrova za suradnju. Tada je još uvijek postojala Jugoslavija. Htjeli su ga pošto poto iskompromitirati. Rekao sam da nemam ništa, ali da idu u arhiv SSDB i da tamo pokušaju nešto iskopati za kompromitaciju.”

Na pitanje suca čime se točno Perkovića moglo kompromitirati, Traživuk je odgovorio.

“Likvidacije emigranata. Sve su to stvari koje se ne mogu dokazati, kao na primjer, rekao sam da je Perković organizirao rasipanje pepela Andrije Artukovića. Ništa posebno. Predstavnicima KOS-a rekao sam: nađite nešto u Saveznoj službi barem kao ideju pa je onda razradite i plasirajte.”

O tome kako je došlo do priče o ključu, Traživuk je objasnio:

“Taj ključ bio je sporan u emigraciji. Oni su se među sobom optuživali tko je imao ključ, tko ga je mogao kopirati, tko ga je mogao dati.”

CILJ ČLANKA, PO SVEMU SUDEĆI, nije bio samo kompromitirati Josipa Perkovića, već prikazati kako je nova hrvatska vlast sklopila pakt i s pripadnicima nekadašnje “neprijateljske emigracije” i s dijelovima starog represivnog režima. Ako bi se Josipa Perkovića, čovjeka kojeg je Traživuk smatrao jednim od najodgovornijih za prokazivanje Labradora, a i za premlaćivanje svog oca, direktno prikazalo kao hladnokrvnog ubojicu hrvatskih emigranata, to bi neminovno dovelo do toga da ti emigranti, koji su sada bili dio Tuđmanova sistema, traže da se Perkovića makne. Upravo to se i dogodilo, a Traživukov intervju u Dugi postao je izvorišna osnova i za to, kao i za kasniji sudski proces pred njemačkim sudom. Presudnu ulogu u tome hoće li sudsko vijeće povjerovati Traživukovu intervjuu iz 1992. ili njegovim sadašnjim tvrdnjama da je bila riječ o klasičnoj ratnoj propagandi i želji za osvetom čovjeku koji se stavio na hrvatsku stranu, trebali bi odigrati i neki drugi dokazi. Među njima bi najvažniji mogli biti upravo tajni dokumenti BND-a.

Iako je suđenje zakazano do kraja svibnja iduće godine, Perkovićeva i Mustačeva obrana smatraju da sada, kada su gotovo svi glavni svjedoci osim Vinka Sindičića ispitani, nema nikakvog razloga da oni i dalje budu u pritvoru. Zato će uložiti zahtjev da daljnji tijek suđenja prate sa slobode. Odluku o tome hoće li im to dopustiti, sud bi trebao donijeti kroz desetak dana.

Komentiraj


FOTO:PIXSELL I GULIVER/GETTY IMAGES
PODIJELI
Orhidea Gaura Hodak rođena je 20. svibnja 1974. u Zagrebu. Nakon završene srednje škole za upravu i pravosuđe, upisuje studij kontrole letenja, ali od njega ubrzo odustaje. Odlazi na godinu dana u London, a nakon povratka, zapošljava se u jednoj privatnoj tvrtci kao službenica. Krajem 90­ih sve se više zanima za politička događanja, upisuje studij politologije (uz rad) i odlučuje potpuno promijeniti karijeru. Novinarstvom se bavi od 2003., kada je počela raditi u gradskoj redakciji Jutarnjeg lista. Karijeru nastavlja u magazinu Story, gdje se bavila temama vezanim uz svijet kazališta, filma, glazbe i kulture. Zbog zanimanja za šire društveno­političke teme, 2007. godine prelazi u politički tjednik Nacional, gdje je obrađivala razne društvene fenomene i raspon tema od znanosti i medicine do kriminala i politike, što je često uključivalo dublje istraživanje. S grupom novinara 2011. prelazi u novoosnovani tjednik Aktual, ondje se fokusira uglavnom na teme iz unutarnje politike. Paralelno uz rad, završila je studij politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i upisala diplomski studij iz područja međunarodnih odnosa. Od 2013. ima status slobodne novinarke. Autorica je knjige "Tuđman i Perković". Krajem 2014. priključuje se ekipi na čelu s Berislavom Jelinićem koja je nakon dvije i pol godine pauze ponovno pokrenula tjednik Nacional.