Kao ključne propuste u ukinutim presudama bivšem premijeru Ivi Sanaderu u slučaju Hypo i INA-MOL Ustavni je sud istaknuo da, među ostalim, niži sudovi nisu utvrdili je li Sanaderu nastupila zastara kada je optužen zbog ratnog profiterstva te da su povrijedili pravilo primjene blažeg zakona, dok u slučaju primanja mita od mađarskog MOL-a nije kvalitetno obrazloženo Sanaderovo svojstvo “službene osobe”, kao ni ocjena da su ugovori koje je Vlada sklopila s MOL-om protivni interesima Republike Hrvatske.

U opsežnoj odluci u kojoj na 187 stranica obrazlaže zbog čega je srušio presude bivšem premijeru Ivi Sanaderu, zbog ratnog profiterstva u ‘slučaju Hypo’ te primanja mita od mađarskog MOL-a, Ustavni je sud zaključio da nije nadležan odlučivati o Sanaderovoj krivnji, jer to mogu učiniti samo kazneni sudovi, već jesu li u prvom suđenju nekada najmoćnijem hrvatskom političaru bili poštovani zakonski okviri te “osigurana sva jamstva pravičnog suđenja i svi mehanizmi pravne zaštite”.

“Ova odluka, kojom se ukidaju presude kaznenih sudova u slučaju Hypo i INA-MOL, ne smije se uzimati kao dokaz da je podnositelj bio žrtva političkog progona ili sudskog konformizma, kao što se neosnovano tvrdi u ustavnoj tužbi”, objavio je Ustavni sud u ponedjeljak poslijepodne.

Svojom odlukom Ustavni je sud ukinuo pravomoćnu presudu iz lipnja prošle godine kojom je Sanader u slučaju Hypo i INA-MOL osuđen na osam i pol godina zatvora, ali i prvostupanjsku presudu na 10 godina koju je u studenom 2012. donio zagrebački Županijski sud koji će Sanaderu ponovno suditi za ista nedjela.

Podsjećajući da je Sanader osuđen zbog zlouporabe položaja i ovlasti s obilježjima ratnog profiterstva Ustavni sud podsjeća na Ustavne odredbe, ali i opće pravilo materijalnog kaznenog prava da se prema počinitelju primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme kad je kazneno djelo počinjeno. “Samo ako se nakon počinjenja kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude, zakon jedanput ili više puta izmijeni primjenjuje se zakon koji je blaži odnosno najblaži za počinitelja. Obrazloženja sudskih presuda moraju sadržavati ozbiljne, dostatne i relevantne razloge iz kojih je moguće s izvjesnošću utvrditi je li pravilo blažeg zakona u svakom pojedinom slučaju poštovano”, ističu u odluci.

Podsjećaju da u prvostupanjskoj presudi ne postoji obrazloženje razloga zbog kojih je na suđenju pred zagrebačkim Županijskim sudom primijenjen Kazneni zakon iz 1997. umjesto iz 1991. koji je bio na snazi kada je Sanader navodno primio proviziju od Hypo banke dok je posredovao kako bi Hrvatska dobila povoljniji kredit za kupnju diplomatskih predstavništava u inozemstvu. Također, ni Vrhovni sud nije obrazložio zbog čega je “primjenjujući pravila blažeg zakona” stavio u odnos Kazneni zakon iz 2011. prema zakonu iz 1997. ali ne i prema zakonu iz 1991. godine, čime su, po mišljenju Ustavnog suda, povrijeđena dva članka Ustava.

Navode da niti jedan sud nije ispitao je li zlouporabe položaja i ovlasti za koje je Sanader osuđen u slučaju Hypo bila u zastari kada je promjenama Ustava donesena odredba o nezastarjevanju ratnog profiterstva. Time su “propustili utvrditi je li uopće postojala pravna mogućnost kaznenog progona, suđenja i penalizacije podnositelja za slučaj Hypo” jer da je na dan spomenutih promjena Ustava za temeljno nedjelo nastupila zastara “ne bi bilo pravne mogućnosti kaznenog progona za kazneno djelo ratnog profiterstva”.

 

  • Dodaju i da oba suda nisu ispitala jesu li u slučaju Hypo ostvarena “nesrazmjerna” imovinska korist kao rezultat svjesnog iskorištavanja ratnog stanja koja, među ostalim, “čini bitno obilježje kaznenog djela ratnog profiterstva”.

 

Prvo pitanje koje je Ustavni sud osporio u dijelu presude Sanaderu za primanje 10 milijuna eura mita kako bi mađarskom MOL-u omogućio prevlast u hrvatskoj naftnoj kompaniji je definicija predsjednika Vlade i stranke kao službene osobe.

“U slučaju INA-MOL, prvi put u hrvatskoj pravnoj povijesti, optužena je i osuđena osoba koja je obnašala dužnost predsjednika Vlade”, a kako je to bio prvi takav slučaj kazneni sud, po mišljenju Ustavnog suda, “bio je dužan protumačiti i obrazložiti razloge” zbog kojih smatra da predsjednika Vlade treba podvesti pod zakonski članak u kojem se taksativno navode državni dužnosnici koji mogu imati svojstvo “službene osobe”, iako u njemu predsjednik Vlade nije naveden.

“Imajući u vidu da je riječ o kaznenopravnom području, ne može biti samorazumljiva, a ponajmanje ustavnopravno opravdana, ovlast tijela kaznenog progona i kaznenog suda da automatski podvode pod članak 89. stavak 3. KZ-a/97 državne dužnosnike koji u njemu nisu navedeni, a da se o tome u sudskoj presudi ne navede ni jedna riječ, osobito stoga što je svojstvo ‘službene ili odgovorne osobe’ konstitutivno obilježje bića kaznenog djela primanja mita”, stoji u obrazloženju.

Dodaju i da je Sanaderova prava povrijeđena i kada je osuđen za radnje koje je u slučaju INA-MOL “poduzimao kao tadašnji predsjednik političke stranke, iako predsjednik političke stranke nije i ne može biti ‘službena osoba'” u smislu navedenog zakonskog članka.

“S ustavnopravnog aspekta, poistovjećivanje državnih i stranačko-političkih funkcija nije dopušteno u višestranačkom demokratskom sustavu (članak 3. Ustava) jer briše razliku između državne i stranačke politike”, zaključio je Ustavni sud, ističući da je Sanaderu time “povrijeđeno ustavno pravo na pravnu utvrđenost kaznenog djela primanja mita” u dijelu slučaja INA-MOL koji se odnosi na podnositeljeve radnje kao predsjednika političke stranke.

Ustavni je sud zaključio i da u “kaznenim postupcima u kojima se predsjedniku Vlade sudi za korupcijsko djelo primanja mita kako bi utjecao na sklapanje nekog pravnog posla iz nadležnosti Vlade, pitanje je li taj pravni posao bio ‘protivan interesima Republike Hrvatske’ nije ‘sporno pitanje’ koje se treba dokazivati u kaznenom postupku”.

U kaznenom postupku potrebno je “dokazati postojanje korupcijskog sporazuma, to jest da je predsjednik Vlade primio mito ili obećanje mita kako bi utjecao na sklapanje konkretnog pravnog posla iz nadležnosti Vlade. S obzirom na ustavni položaj i funkcije predsjednika Vlade, time bi bilo dokazano i da je taj pravni posao protivan interesima Republike Hrvatske”, zaključio je Ustavni sud.

“Dokazivanjem u kaznenom postupku da su sklopljeni ugovori između Vlade i MOL-a bili protivni interesima Republike Hrvatske, ne uzimajući istodobno u obzir zaštićeno područje interesa Republike Hrvatske koje je odredio Zakon o privatizaciji INA-e (pri čemu se sudovi nisu bavili ni pitanjem je li djelovanje Vlade bilo zakonito odnosno jesu li sporni ugovori bili protivni tom zakonu), sudovi su u slučaju INA-MOL nepotrebno otvorili pitanja poput ovih: smiju li se tijela kaznenog pravosuđa na opisani način miješati u ustavne zadaće zakonodavne i izvršne vlasti (članak 4. Ustava), i gdje završava kaznena odgovornost za primanje mita predsjednika Vlade, a započinje politička odgovornost Vlade za sklapanje spornih ugovora (članak 112. Ustava)”, ističe Ustavni sud.

Dodaju i da je “osim što je značio instrumentalizaciju državnog interesa radi dokazivanja individualne krivnje optuženika za primanje mita”, takav pristup stvorio snažan vanjski dojam da se predsjedniku Vlade stavlja na teret i posebno težak krimen – “svjesno postupanje protivno interesima Republike Hrvatske. Međutim, treba uzeti u obzir da se podnositelja u slučaju INA-MOL nikada nije teretilo ni za jedno drugo kazneno djelo osim primanja mita. Štoviše, tijelo kaznenog progona odustalo je od optužbe da je podnositelj u slučaju INA-MOL počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti predsjednika Vlade. Istodobno, međutim, tijelo kaznenog progona ostalo je u optužnici (u kojoj je bilo navedeno samo djelo primanja mita) kod činjeničnog opisa djela kako je ono bilo prikazano u nalogu o provođenju istrage (u kojem su bila navedena dva djela, to jest i primanje mita i zlouporaba položaja i ovlasti)”, ustvrdio je Ustavni sud.

Zaključuju i da je “dokazivanje konkretnog kaznenog djela primanja mita (preko dokazivanja da su ugovori Vlade i MOL-a protivni interesima Republike Hrvatske) bilo postavljeno tako da je na kraju bio kompromitiran dokazni postupak kao cjelina, do stupnja koji se mora kvalificirati kao povreda podnositeljevog prava na pravično suđenje”.

Ustavni je sud zaključio i da “s obzirom na opisanu kompromitiranost cjelokupnog dokaznog postupka, u ustavnosudskom postupku nije bilo potrebe baviti se prigovorima podnositelja vezanima uz prihvaćanje i ispitivanje pojedinih dokaza u provedenom kaznenom postupku”.

Najviše pravosudno tijelo dotaklo se i arbitraže u sporu hrvatske države i MOL-a navodeći da “odluke domaćih sudova, uključujući one Ustavnog suda, općenito ne bi mogle imati utjecaja na arbitražne postupke koje Republika Hrvatska pokreće ili vodi u području međunarodnog trgovačkog prava. Opće je načelo da arbitražna sudišta nisu vezana pravomoćnim presudama domaćih sudova, pa ni odlukama nacionalnih ustavnih sudova, jer te presude i odluke arbitražna sudišta smatraju činjenicama. Ta sudišta sama procjenjuju stvar u predmetu koji rješavaju”, smatra Ustavni sud.

Komentiraj

PODIJELI
NACIONAL je već 20 godina najutjecajniji politički tjednik u Hrvatskoj.