ZUBER: ‘Kad sam odlazio s HRT-a, rekli su mi da sam glup’

Direktor novog Filmskog festivala na Rabu, bivši novinar i urednik javne televizije te višestruko nagrađivan autor dokumentarnih filmova, Robert Zuber, govori o svom novom poslu te analizira odluke HRT-a da ne otkupi nagrađivane dokumentarce domaćih autora

Ovoga ljeta Hrvatska dobiva novi filmski festival RAFF koji će se održati na Rabu od 23. do 27. kolovoza. Riječ je o festivalu istraživačkog filma, iza čijeg koncepta i pokretanja stoji njegov direktor Robert Tomić Zuber, dugogodišnji novinar, urednik, režiser i bivši rukovoditelj Dokumentarne produkcije HRT-a.

Program je nastao u partnerstvu sa Sarajevo Film Festivalom, čiji će pobjednički film biti prikazan na zatvaranju RAFF-a.

Budući da je selektorica dokumentarnog programa festivala Lejla Dedić ujedno i selektorica Al Jazeera Balkans Doc Film Festivala, za pokretanje RAFF-a izuzetno je bitna i suradnja s Al Jazeerom koja je “broadcast partner”. Među filmovima bit će prikazan i hrvatski dokumentarac autora Arsena Oremovića “Tak kak je” koji istražuje diskriminaciju rastavljenih očeva te hrvatska premijera filma “Bellingcat: Truth in a post-truth world” koji istražuje pojavu lažnih vijesti.

Selektor igranih filmova je beogradski filmski kritičar Vladan Petković koji je omogućio regionalnu premijeru danskog filma “Sons od Denmark”. Festival će pratiti i bogati glazbeni program i gastronomska ponuda, a Robert Tomić Zuber nada se da će, osim domaćih, privući i strane goste. U organizaciju festivala uključena je relativno mala ekipa – Morana Komljenović je izvršna producentica festivala, glazbeni urednik je Zoran Kekić, Đana Atanasovska vodi marketing, Izvorka Jurić i Design bureau sa Silvijom Jonjić osmislili su vizualni identitet festivala, a u organizaciji će pomoći i mladi filmski profesionalci koji su vezani s Rabom.

Višestruko nagrađivani autor dokumentarnih filmova, Zuber je karijeru započeo kao novinar i urednik u hrvatskim tiskovinama, na radiju i televiziji i u međunarodnim medijima (BBC). Na HRT-u se od 2005. do 2015. bavio socijalnim i humanitarnim temama kroz autorsku emisiju “Misija” te u političkom talk showu “Paravan”. Od 2013. do 2015. obnašao je dužnost rukovoditelja Dokumentarne produkcije HRT-a, na koju je, nezadovoljan stanjem na javnoj televiziji, dao ostavku. Otada je freelancer, režira dokumentarne filmove, radi kao vanjski autor dokumentarnih formata televizije Al-Jazeera Balkans, za koju kaže da je preuzela ulogu javne televizije u regiji. Dokumentarni prvijenac bio mu je “Na stanici u Puli” (2001.), a uslijedili su “Slučajni sin” (nagrada Oktavijan 2008.), zatim film “Mila traži Senidu” (2010.) koji dobio nagradu za ljudska prava na Sarajevo Film Festivalu te nagrade publike i žirija na Mediteran Film Festivalu. Posljednji film o Nori Šitum “Život od milijun dolara” prikazan je na brojnim festivalima – od Pule 2017., preko Dokufesta, Liburnia Film Festivala, do Vukovar Film Festivala i Poreč Doxa 2017. Budući da je po obrazovanju sociolog i novinar, priznaje da je njegovo učenje filmskog zanata išlo težim putem, odnosno praksom, uz pomoć iskusnih redatelja, producenata i scenarista. No nakon nekoliko nagrađenih dokumentarnih filmova, na nagovor Danila Šerbedžije učlanio se u Društvo hrvatskih filmskih redatelja.

Robert Zuber | PHOTO: Saša Zinaja

NACIONAL: Što vas je ponukalo da pokrenete festival koji se bavi istraživačkim filmom?

Mislim da je upravo taj žanr dokumentarnog filma svuda u krizi. Te vrste dokumentaraca, koje se bave aktualnim temama – osim kolege Juričana koji je nakon uspjeha “Gazde” krenuo snimati dokumentarac o Milanu Bandiću, takvih autora koji će se baviti istraživačkim dokumentarizmom ne samo u Hrvatskoj, nego i u regiji, gotovo da i nema. Htio sam ovim festivalom potaknuti tu produkciju. Kao urednik Dokumentarnog programa gostovao sam na mnogim festivalima i shvatio da se istraživački i igrani i dokumentarni filmovi nerijetko podcjenjuju, zato što navodno nisu dovoljno umjetnički. S druge strane, kao autor koji je igrom slučaja ušao u filmsku umjetnost, apsolutno cijenim i eksperimentalne i hermetične i tzv. kreativne filmove. Oni moraju postojati, ali smatram da ako i u selekcijskom smislu ugušimo prostore za istraživačke filmove, nikada nećemo vidjeti priče o nekim činjenicama i događajima, osobito o onima koji su se događali nama samima, ispričane kroz istraživačke filmove domaćih autora.

NACIONAL: Osim Al Jazeere Balkans koja je broadcast partner, kakva je uloga Sarajevo Film Festivala?

Mirsad Purivatra i ja dugo se znamo, lani smo sjeli i porazgovarali o takvom festivalu koji bi imao nišu istraživačkog filma. Inače, ja sam na SFF-u dobivao nagrade i sudjelovao sam u raznim programima i radionicama. Posljednji program koji radim s Mašom Marković je “Dealing with the past”. On se nudi kao platforma civilnim udrugama cijele regije za suočavanje s prošlošću, ratnim zločinima, nacionalizmima, netrpeljivošću. Mi takvim civilnim udrugama pomažemo pitchati projekt, odnosno predstaviti ga u formi talk-showa producentima i redateljima. Ne bih rekao da je RAFF off-spring Sarajeva, ali su ta dva festivala tako strukturirana da mogu biti komplementarni. Ne tuku se datumima ni terminima, a na kraju RAFF-a prikazat ćemo i pobjednika Sarajeva. Jednako tako, s direktorom AJB DOC-a Edehemom Fočom i direktorom Al Jazeere Tarikom Đođićem vrlo brzo smo dogovorili da pobjednik dox selekcije RAFF-a direktno ulazi u njihovu selekciju u rujnu.

NACIONAL: Kako ste odlučili festival organizirati na Rabu?

Zapravo, slučajno. Prošloga ljeta smo moja partnerica Silvija Jonjić i ja boravili na Rabu kod prijateljice Meridi u vrijeme Rapske fjere. Šetajući se kroz Rab, shvatio sam da je to nešto manji Dubrovnik, samo neotkriven, a pritom ima 106 godina neprekinute kinoprikazivačke tradicije. Ima i ljetno i zimsko digitalizirano kino i vrlo zainteresiranu filmsku publiku. Rab ima vrlo razvijenu kulturnu, glazbenu i urbanu scenu. Došli smo u kontakt s Katarinom Ribarić, ravnateljicom Učilišta koja nam je ponudila pomoć ako osmislimo program festivala. I gradonačelnik Raba Nikola Grgurić odmah je pozitivno reagirao, osobito zato što sam naglasio da želimo raditi festival koji će biti okrenut Rabljanima kao publici i u čijoj će realizaciju sudjelovati lokalna zajednica. Tako smo stvorili koncept koji se sastoji od filma, glazbe i gastronomije koja se nametnula sama.

NACIONAL: Koliko dana traje festival, koliko filmova ćete prikazati i tko će svirati?

Festival traje pet dana, prikazat ćemo dvanaest filmova. Cilj nam je upriličiti opušteno filmsko druženje i ne inzistiramo na premijerama, iako će ih biti. Što se glazbe tiče, došli smo do seta od pet različitih izvođača: festival otvara koncert Zdenke Kovačiček, slijede Urban i 4 sa svojom glazbom i glazbom filmskog klasika, zatim Nipplepeople koje mi je otkrio glazbeni urednik festivala Zoran Kekić, onda nam dolazi Elemental i zatvaramo festival s Detourom.

‘MOGAO SAM šutjeti i čmrljiti do penzije ili pokušati to svoje znanje s HRT-a upotrijebiti negdje drugdje. Na HRT-u sam puno naučio, ali znanje nisam imao gdje primijeniti’

NACIONAL: Kako financirate festival?

Infrastrukturalna inicijalna sredstva dao je grad Rab, Valamar je vrlo brzo ušao kao generalni pokrovitelj, a onda su se pridružili i Coca-Cola, Stella Artois i lokalni partneri, OPG-ovi koji sudjeluju u RAFF gastro. Oni će priređivati rapska jela i rapsku tortu na pjaci koja će biti ujedno i prostor druženja. Pobjednika sa Sarajeva prikazat ćemo u projektu koji nazivamo seaplex-kaić. Dakle, nije drive-in kino, nego boat-kino, u kojem će ljudi sjediti u svojim barkama, na jedrilicama, jahtama i gledati film na zidinama grada. Tu će se dogoditi i završni koncert.

NACIONAL: Je li vam žao što ste otišli s HRT-a i dali ostavku na mjesto rukovoditelja Dokumentarne produkcije?

Nije, ni najmanje. Prošlo je već pet godina i mislim da je to bila najbolja odluka koju sam u tom trenutku mogao donijeti. Iako su, kada sam odlazio, mnogi mislili ili da sam lud ili da imam neki fenomenalan dogovor sa strane. Kada su vidjeli da sam bio godinu dana na burzi, onda su mi rekli da sam glup. Ja, doduše, možda jesam glup, ali ću uvijek pronaći svoju nišu izvan televizije. Jer postoji život i izvan HRT-a. Ja sam te 2015. ulazio u svoje četrdesete. Mogao sam odlučiti da šutim i čmrljim tamo do penzije, ili da pokušam to svoje znanje s HRT-a upotrijebiti negdje drugdje. Naime, ja jesam na HRT-u puno naučio, a onda sam shvatio da to svoje znanje nemam gdje primjenjivati. Mene to nije zadovoljavalo, smatrao sam da trebam početi kreirati nešto svoje, shvatio sam da imam i snage i autorsku energiju i mislim da sam to posljednjih godina i dokazao.

NACIONAL: Za dokumentarce ste dobili mnoge nagrade.

Da, imao sam sreću da je sve te krucijalne filmove koje sam radio prepoznala i struka i publika. Posljednja tri filma “Slučajni sin”, “Mila traži Senidu” i “Život od milijun dolara” pokupila su nagrade na važnim festivalima: na Puli, Liburniji, u Sarajevu, na Danima hrvatskog filma… I prije nego što sam otišao s HRT-a, radio sam filmove izvan produkcije HRT-a, osim “Kandidata” koji sam radio s kolegom Tomislavom Pulićem, za kojeg se dogodilo da po inerciji odlazi na festivale, nitko se nije protivio. Ono što je bilo pomalo čudno jest činjenica da taj film do dana današnjeg nije prikazan na HRT-u. To je tako postao bunkerirani film koji je na mikro razini govorio o izborima u Hrvatskoj, u doba Tomislava Karamarka i Zorana Milanovića. Iz nekog razloga urednici koji su došli nakon mene procijenili su da je bolje taj film ne prikazati. A čak se uklapa i u famozni “slot” od 52 minute koji su sada odredili za dokumentarne filmove.

NACIONAL: Kako komentirate činjenicu da je veliki broj autora dokumentaraca proteklih dana od HRT-a dobio nepotpisanu odbijenicu za otkup filmova, i to s prilično čudnim obrazloženjima?

Nakon svega što je HRT pokazao da misli o autorima, ta njihova odluka o tome da nema programskog interesa za otkup filmova domaćih dokumentarista doista je sramotna. Mene zanima što to Povjerenstvo nije odbilo i po kojem kriteriju je biralo. Jer ako odbijete film poput “Srbenke” Nebojše Slijepčevića koji je nakon domaćih i međunarodnih nagrada otkupio HBO, a prošloga tjedna dobio je i nagradu “Vladimir Nazor” za film godine, ja ne razumijem po kojim su kriterijima birali. Odbili su i filmove Gorana Devića “Buffet Željezara”, “Na vodi” ili “U ime Republike Hrvatske”, potom “Iza ogledala” Zrinke Matijević, jednog Želimira Žilnika… a obrazloženja su da “ponuda trajanjem ne ispunjava određene kriterije, odnosno slotove od 28 ili 52 minute”. Treba li podsjećati da HRT ima četiri kanala, a od toga HRT 3 ima bezbroj termina. Zanimljivo je, kao što je upozorio kolega Nenad Puhovski, da se ta ograničenja ne odnose na američke filmove. Znači li to da će HRT prikazivati samo stranu produkciju i plaćati francuske, engleske, američke dokumentarce? Odbili su i jedan iznimno ekumenski film Srđana Šarenca “Dvije škole” koji govori o dvjema školama pod jednim krovom koju u Travniku pohađaju Hrvati i Bošnjaci. Film upozorava da se jedna posve nova generacija djece u BiH odgaja odvojeno. Film je dobio nagradu za scenarij na Katoličkom festivalu u Trsatu, no HRT za to nije pokazao programski interes. Dobio je recenziju nepoznatog nekog iz Dokumentarnog u kojem se govori o jugočetničkom narativu filma. Dovoljno još uvijek poznajem ljude koji rade u tom Odjelu, pa naslućujem čiji je to rukopis. Ipak, čini mi se da će od tih “recenzija”, trajnije u sjećanju ostati riječi Dunje Vejzović koja je u ime svih nagrađenih nagradom “Vladimir Nazor”, imala potrebu javno i za vrijeme prijenosa dodjele na HRT-u reći koliko je tužan primjer “Srbenke”, dodavši da umjetnost mora imati mogućnost dolaska do naše i svjetske publike te se ne može ograničiti na nacionalno.

NACIONAL: U HRT-ovoj emisiji “TV kalendar”, koja traje pet minuta, dva puta dnevno revidira se povijest, slave se ustaške pobjede i minoriziraju ratni zločini, poput ubojstva djevojčice Aleksandre Zec, ali nema reakcija nadležnih institucija. Koliko na to utječe ravnatelj Dokumentarnog programa Vladimir Brnardić?

Mislim da je Brnardić iznimno obrazovan čovjek koji je ideološki formiran svojim stavovima o određenim dijelovima povijesti. To je odraz cijeloga društva. Jer mi bismo se morali moći dogovoriti oko toga što je to Drugi svjetski rat, čemu učimo svoju djecu i što je temeljna ljudska vrijednost oko koje ćemo se složiti i ispod koje se ne ide. I ja sam jedno vrijeme bio odgovoran za taj dio programa i nastojao sam pronaći kompromis s Brnardićem, čak mi se čini da smo ga jedno vrijeme bili pronašli. No sve više se događaju situacije u kojima se vještom semantikom pronalazi način da se u “TV kalendaru” provlače pozitivne priče o ustašama i nastoji se opravdati postojanje NDH. Dakle, zločinačke tvorevine u kojoj su moje Pula i Istra bile dio Italije i vladali su rasni zakoni. A onda se snimaju dokumentarci o britanskim veteranima na Visu jer je Hrvatska bila dio pobjedničke antifašističke koalicije. To je zapravo potpuno shizofreno, a takvim postupanjem štetimo i sagledavanju Domovinskog rata.

NACIONAL: Kako je moguće da takve stvari prolaze ispod radara i nadležnom Ministarstvu kulture i Vijeću za elektroničke medije?

Kao bivšem rukovoditelju tog Odjela, meni je vrlo nezgodno komentirati Brnardićev rad koji me naslijedio na toj poziciji. Odluku HRT-a da se taj “TV kalendar” ostavlja kao prostor u kojem će se svako toliko dogoditi eksces, moram priznati da ne razumijem. Ako to nije dio nekog šireg plana.

‘NE RAZUMIJEM odluku HRT-a da se ‘TV kalendar’ koji uređuje moj nasljednik Brnardić, ostavlja kao prostor u kojem se događaju ekscesi. Osim ako je to dio nekog šireg plana’

NACIONAL: U kakvim ste odnosima ostali s kolegama iz Dokumentarnog programa HRT-a?

Ambivalentnim. Zapravo sam s HRT-om minimalizirao sve kontakte jer razlog zbog kojeg sam otišao bio je sve samo ne ugodan. Tri mjeseca nakon toga došao je još jedan udar Dražena Majića koji je objavio otvoreno pismo, u kojem povezuje moj mandat rukovođenja Dokumentarnim filmom s koprodukcijskim filmom “15 minuta – masakr u Dvoru”, zbog kojeg su nastali svi oni potresi u HAVC-u. Majić me je očito tada podcijenio i mislio da ću šutjeti. Međutim, ja sam mu također odgovorio otvorenim pismom i onda je on stao. Igrom slučaja, ja zaista nisam imao nikakve veze s tim filmom, iako imam svoj stav o njemu. Jedina poveznica između tog filma i mene je činjenica da je producent mog filma “Život od milijun dolara” bio i koproducent “Dvora”, kao i da je kolega Saša Kosanović bio djelatnik Dokumentarnog programa. Majić je očito trebao servirati priču u kojoj sam ja trebao biti žrtveno janje. Nakon tog udara, odjednom je bivšim kolegama postalo nezgodno piti kavu sa mnom i ja sam gotovo sasvim prekinuo sve kontakte. Imam veliko poštovanje prema baštini Televizije Zagreb, prema serijama, filmovima, dokumentarcima. A što mi proizvodimo sada i što ćemo ostaviti budućim generacijama?

NACIONAL: Filmaši su upozoravali da će se rezultat Hasanbegovićeva i Karamarkova pohoda na HAVC vidjeti tek 2020. Slažete li se?

Tada ćemo vidjeti što je to ravnanje Daniela Rafaelića HAVC-om donijelo, kada izađe televizijska i filmska produkcija iz te faze. Hoće li se u međuvremenu nešto promijeniti s Chrisom Marichichem ne znam, no prve reakcije nakon njegova imenovanja koje sam čuo od kolega nisu loše.

NACIONAL: Postoji bojazan da će on puno više raditi na dovođenju koprodukcija u Hrvatsku, nego na razvoju hrvatskog filma.

Mislim da postoji dodatna logika, a čini mi se da je to njegova logika: da novac koji se zaradi kroz koprodukcije uloži u hrvatski film. Osim toga, u jednom od svojih prvih javnih istupa upozorio je na obveze prema HAVC-u kojih se HRT ne pridržava. To mi se svidjelo. Zato što i nakon koregulacijskog sporazuma HRT duguje novac za filmsku industriju.

NACIONAL: Društvo filmskih radnika nedavno je održalo tribinu upravo na temu neispunjavanja obveza prema vanjskoj produkciji.

Čudilo me da na tu tribinu nije došao nitko s HRT-a. Došao je jedino Josip Popovac iz Agencije za elektroničke medije, čime je pokazao da ima hrabrosti i osobni integritet, ma koliko se mi ne slagali s njime. Nije došao nitko ni iz Ministarstva kulture. Smatram da je potpuno pogrešno razmišljati kako se ne treba razgovarati s autorima koji proizvode veliki postotak sadržaja zbog kojeg HRT i postoji. S autorima treba sjesti za stol.

NACIONAL: Kakav je vaš stav prema koregulacijskom sporazumu?

Ja sam premali čimbenik da bi moje mišljenje imalo neki značaj. No smatram da je dobro da je došlo do razgovora o tome, iako mislim da su na njega autori imali manje utjecaja nego što su trebali. Čini mi se da je on kao početna točka nužan, no nužan je i dijalog kako bi se točno definiralo koliku sumu novca HRT mora izdvajati za nezavisnu produkciju. To je sada stvar tumačenja: je li to 15% programskog budžeta koji iznosi 800 milijuna kuna ili 15% vremena. Članovi DHFR-a smatraju da se radi o 15% proračuna i da ta svota iznosi 130 milijuna kuna godišnje. Naravno, sporno je i tumačenje što je to nezavisna produkcija, odnosno nezavisno audiovizualno djelo. Slažem se da se od godišnjeg budžeta oduzme novac za produkciju Hrvatskog radija koji je ionako nepravedno zapostavljen i od nas autora, iako proizvodi dosta dokumentarnog i dramskog programa. No ne može se uspoređivati dokumentarni film s nekim sportskim događanjem koje donosi novac. Isto tako, mislim da se jedan hrvatski dokumentarac ne može trpati u isti koš s nekim stranim formatom koji je otkupljen, poput “The Voicea”. Isto tako čini mi se fer da postoje određeni tantijemi za reprize, ali prije svega sam uvjeren da nezavisni producenti i HRT trebaju biti partneri.

‘DOKUMENTARCI ne zanimaju velike multiplexe. Sjetite se slučaja Juričana i ‘Gazde’. Nitko ga nije htio nakon premijere u Motovunu, dok nije pukla afera s Ivicom Todorićem’

NACIONAL: Sve se češće čuju kritike prema kojima HRT nema dovoljno vlastite produkcije, filmske, dramske i dokumentarne, jer se sve prepušta nezavisnim producentima.

Ja sam tu malo mekši. Smatram da nezavisni producenti nikako ne mogu biti ugroza autorima s HRT-a, zato što je tehnologija posla drugačija i oni mogu proizvoditi filmove kakve HRT ne može. S druge strane, postoji puno tema koje rade kolege s HRT-a, a koje ne mogu raditi nezavisni producenti. No kada kao autor vidim tendenciju da se odbijaju domaći dokumentarci, a odbijenice se vežu uz minutažu, to me doista vrijeđa. Na isti način odbili su moj film “Život od milijun dolara”, iako je cijela akcija oko Nore Šitum počela prvim istupom Đane Atanasovski u Dnevniku Tončice Čeljuske na HRT-u. Odgovor je bio da ne postoji programski interes. Uvjeren sam da se radi o iznimno važnoj priči za hrvatsko društvo i meni je to bila velika pljuska koja je u nama iz autorskog producentskog tima filma pobudila inat. Pa smo odlučili emitirati ga na YouTubeu i dokazali smo da itekako postoji interes javnosti. Film je do sada pogledalo 120 tisuća ljudi, što je respektabilna brojka i za jedan igrani film. Time je “Život od milijun dolara” postao jedan od gledanijih dokumentaraca u Hrvatskoj, osobito ako se ta brojka pomnoži s članovima obitelji.

NACIONAL: Problem je u tome što veliki dio novije dokumentarne produkcije publika nema gdje vidjeti…

Točno, to je osobito problem za mlade autore ne samo u Hrvatskoj, već i u regiji, a naročito zato što javne televizije ne žele ulaziti u koprodukciju tema koje su im “opasne”. Onda oni to sami naprave, ali često nemaju prostor ni u kinima. Jer takvi filmovi velike cineplexe ne zanimaju. Sjetite se slučaja Juričana i “Gazde”. Nitko ga nije htio nakon premijere na Motovunu, dok nije pukla afera s Ivicom Todorićem. Bez neovisne kinodistribucije, osim u malim kinima, publika doista nema gdje gledati takve sadržaje. Zato su festivali i ostali jedina mjesta gdje se takvi filmovi prikazuju. I zato je nastao i Rab Film Festival.

NACIONAL: Kako komentirate to što je Društvo hrvatskih filmskih redatelja bojkotiralo filmski festival u Puli?

Kao Puležanu mi je žao, takav nacionalni festival mora postojati i treba ga sačuvati, no struka je imala razloge da tak postupi. To je slična situacija kao ona s HRT-om. Nužno je da direkcija Pule i Ministarstvo kulture sjednu za stol s autorima. Jer ako ćete stvarati filmove bez autora, doći ćete u situaciju onih godina kada smo proizvodili filmove koje nitko nije gledao, osim vladajućih struktura.

Komentiraj