Uz uglavnom standardnu postavu sportskih novinara Hrvatske televizije, veliki dio posla oko izvještavanja s Olimpijskih igara u Tokiju odradila je i Zrinka Grancarić, Zadranka koju gledamo kao urednicu i voditeljicu HRT-ovih emisija „Otvoreno“ i „Tema dana“. Igre u Tokiju su za Grancarić već četvrte, a zbog svih okolnosti i za novinare su ove Olimpijske igre bile posebne.

„Prije svega bih rekla kako je najvažnije da su se sva sportska natjecanja održala prema planu. Dijelu sportaša nisu baš odgovarali ta stalna djelomična izolacija, stroga pravila, silne kontrole, brojna testiranja… Svi smo imali taj grč u želucu kad god bismo predavali test jer uvijek se u glavi vrzmalo pitanje jesam li pozitivan i to sve sigurno je donijelo dozu pritiska. Međutim, vrhunski sportaši, barem velika većina njih, sposobni su izolirati sve te okolnosti jer da nisu, ne bi bili dovoljno fokusirani na svoju utrku, regatu, utakmicu. Kad smo nakon dva, tri dana sve te obaveze, koje su uključivale davanje sline za test, upisivanje tjelesne temperature u aplikaciju i odgovore na pitanja o mogućim simptomima, prihvatili kao normalan paket ovih Olimpijskih igara, onda smo zaista počeli osjećati da je to – to, i Igre su se za nas zakoturale“, rekla je novinarka.

U Tokiju je bilo sjajnih rezultata, velikih utakmica, još većih iznenađenja, sve što Igre i sport i inače donose. Međutim, ono od čega nitko nije mogao pobjeći bio je nedostatak gledatelja. „Ta priča ovisi od sporta do sporta i od sportaša do sportaša. U nekim sportovima je natjecateljima i lakše da nema gledatelja, neki su poput jedriličara i navikli su da nema publike. Nekim sportašima su gledatelji sigurno nedostajali, momčadskim sportovima, primjerice, ali opet se vraćamo na pitanje fokusa i usredotočenost sportaša na natjecanje“, smatra Zrinka Grancarić, koja je dala intervju za Tempo.

TEMPO: Kako je bilo raditi novinarski posao u uvjetima punim ograničenja?

Olimpijske igre su i inače uvijek pune protokola i u odnosu na druga velika natjecanja uvijek su stepenicu iznad. Od ulaska na borilišta, rendgena kroz koji prolazimo, preko toga da praktički spavaš s akreditacijom jer bez nje doslovno ne možeš ništa i nigdje, do mix-zona, Igre su uvijek na vrlo strogoj razini. U Tokiju je bilo nekih dodatnih pravila, u mix-zoni smo morali imati dva mikrofona, jedan za novinara i jedan za sportaša. Naravno, i distanca je morala biti naglašena, morali smo ranije bukirati svoju poziciju u mix-zoni pa se tako događalo tijekom Igara da su nam zahtjevi bili odbijeni. Na kraju, ipak smo uspijevali odraditi svoj posao, svi su bili jako kolegijalni. Onaj dio koji je patio, kako nama tako i svima drugima tamo, više je priča o Tokiju, o životu u Japanu, jer smo bili ograničeni u kretanju, tijekom prvih 14 dana smjeli smo se kretati samo na relaciji hotel-borilište-press centar. Tek zadnjih sedam dana izašli smo iz tzv. meke karantene. Generalno, vjerujem da smo svi odradili svoj posao.

TEMPO: Nije teško pretpostaviti da novinari tijekom Olimpijskih igara nemaju radno vrijeme, odnosno radno vrijeme je cijelo vrijeme. Uz svu silu natjecanja tu su još popratne priče, novosti, intervjui…

Radno vrijeme novinara na Igrama je od jutra do sutra. Nekome možda može djelovati da je 47 ljudi, koliko je nas s HRT-a bilo tamo, jako puno, ali ako znamo da su to televizija i radio zajedno, da su tu i snimatelji, montažeri, režiseri, naši ljudi u masteru, producenti – onda je jasno da to nije veliki tim. Na 33 sporta nas 12 novinara, bilo smo rastrčani na sve strane, ali tako je to na Igrama, uvijek se radi doslovno cijeli dan. Kad ideš raditi na Igre, znaš da te čeka 12 sati rada dnevno i na to si spreman. Ima dana kad te posao skrši, ali onda sebi kažeš: ‘ajde, još samo sutra, pa još samo sutra i još sutra – i onda dođe kraj Igara i ostane ti osjećaj profesionalnog zadovoljstva jer znaš da si se uspio izboriti s jednim tako velikim izazovom.

S Olimpijskih igara u Tokiju Zrinka Grancarić prenosila je streljaštvo, kajak, kanu, odbojku na pijesku, jedrenje i svečano zatvaranje. PHOTO: Privatni arhiv

TEMPO: Tokio su za vas bile četvrte Igre, ali i prve na kojima ste radili razne sportove, ne samo jedrenje.

Ovoga puta sam prenosila i streljaštvo, kajak, kanu, odbojku na pijesku i svečano zatvaranje. Jedrenja je, nažalost, bilo manje, imali smo samo četiri jedriličara, za razliku od, naprimjer, Rija gdje smo imali 10 jedriličara ili rekordnog Londona s 12 jedriličara, pa mi je to ostavilo više prostora za druge sportove.

TEMPO: U vašim prijenosima iz Tokija bilo je jasno da ste se za svaki sport jako dobro pripremili. Na primjer, komentirali ste odbojku na pijesku, u kojoj nije bilo hrvatskih sportaša, kao da se radi o vašem osnovnom sportu. Očigledno niste štedjeli vrijeme za pripremu?

Po prirodi sam štreber i napravila sam dobar domaći rad. Gledatelji su vrlo pozitivno reagirali na moje prijenose jedrenja iz Rija pa nisam htjela pokvariti dobar dojam, a s obzirom na to da sam se s nekim sportovima koje sam u Tokiju prenosila uistinu prvi put srela, morala sam se temeljito pripremiti. U sat vremena neke utakmice ima jako puno prostora da ispadneš glup. Prije puta u Tokio nekoliko puta sam otišla s Petrom Goršom na streljanu u Vrapče, vrlo ozbiljno proučavala i pušku i metke, upoznala sam se na Jarunu s Anamarijom Govorčinović, našom prvom kajakašicom koja se plasirala na Igre, doduše, tu mi je bilo donekle lakše jer se i sama rekreativno bavim veslanjem pa sam o tome već nešto znala. Otišla sam u Vrapče i na turnir odbojke na pijesku, pogledala dosta tutorijala i utakmica iz Rija, slušala strane komentatore, razgovarala s igračima… Uz malo svoje urođene brbljavosti sve sam to uredno odradila. Zapravo sam i puno zanimljivog naučila. Sportaš sam pa me sve to zanima.

TEMPO: Iz vaših prijenosa lako se moglo zaključiti da izuzetno cijenite svaki nastup sportaša na Igrama. Gotovo nikad ne koristite pojmove kao što su razočaranje, podbačaj, loš nastup…

Svaki nastup na Olimpijskim igrama je uspjeh sam po sebi. Mi Hrvati često smo kritični prema nastupima svojih sportaša. Svaki sportaš na Igre dođe s jasnom željom da pruži maksimum, da pokaže ono za što se pripremao godinama. Koliko god ta rečenica „dali smo svoj maksimum“ bila islužena, zaista je tako.

TEMPO: Poznati ste kao radijska i televizijska novinarka, ali ono u čemu ste praktički cijeloga života je jedrenje. Jeste li sada, otkako živite u Zagrebu, ipak zapostavili jedrenje?

Jedrim i dalje prilično redovito, više me zapravo u tome omela korona nego činjenica da sada živim u Zagrebu. Moji počeci vezani za jedrenje sežu u osmu godinu života, i to kroz neke slučajnosti, kako to zna ići. Moji roditelji su se bavili turizmom, kod nas je svake godine dolazio jedan njemački bračni par koji nije imao djece i nekako su se dosta vezali za mene. Oni su u jednom trenutku odlučili kupiti jedrilicu koju su nazvali „Zrinka“. Dolazili su četiri-pet godina s tom jedrilicom kod nas, prvi izlazak na more pod jedrima odmah me kupio za cijeli život. Međutim, došao je rat, sve je stalo i ja sam sljedeći pravi susret s jedrenjem imala s 19 godina. Kad sam počela raditi kao novinarka na Radiju Zadar, jedan od prvih zadataka bio mi je u jedriličarskom klubu Uskok, što sam iskoristila kao dobar izgovor da se uvalim na neki brod na regatu. I tako je sve počelo, iako mi je danas žao što nije bilo prilike da prođem cijelu školu jedrenja, jer sam možda imala potencijala za nešto više. Uglavnom, počela sam jedriti u klasi 420, pa 470 i na kraju sam se našla 1999. godine u posadi Gringa, Uskokovog krstaša. Prešli smo zatim na Gringo 2, sad smo na Gringu 3, osvojili smo sve i svašta, iza nas je preko 300 regata, imamo šesto mjesto na Europskom prvenstvu, imamo državne medalje, u timu je 15 ljudi, ja sam trimer prednjih jedara i jedina žena u timu. U periodu od 2006. do 2015. sam bila press-ataše jedriličarske olimpijske reprezentacije.

TEMPO: U tom glasnogovorničkom dijelu spojili ste sport i novinarstvo, dva segmenta koji se kod vas stalno isprepleću?

Moji počeci u novinarstvu zapravo su vezani uz sport. U srednjoj školi sam se bavila sportskim temama u školskim novinama Spužva. Sportom me zarazio brat, strastveni sportaš, između ostalog on me prvi put odveo u čuvene zadarske Jazine, igrali su Zadar i Crvena zvezda. S 19 godina, 1994., taman sam upisala fakultet, prijateljica mi je rekla da je Hrvatski radio Radio Zadar raspisao audiciju za novinare. Prošla sam audiciju, u motivacijskom pismu rekla da me zanima sport i tako je počelo. Pisala sam i za Zadarski list i Sportske novosti, u jednom kratkom periodu radila sam i kao fotoreporter treću i četvrtu županijsku nogometnu ligu. Nakon nekoliko godina urednik Radija Zadar Toni Pajkin predložio mi je da prijeđem u informativu. Moja područja su bila politika i gospodarstvo. S televizijom sam se prvi put srela na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008., izvještavala sam, naravno, o jedrenju. Suradnja se nastavila 2011. i na OI 2012. u Londonu. U jesen 2013. godine mi je tada urednik sportske redakcije Bruno Kovačević ponudio da se preselim u Zagreb, u sportsku redakciju. Odmah sam pristala, međutim, nakon godinu i pol dana nisam bila presretna s tim dnevnim poslom sportskog novinara, jednostavno me vukla informativa. Uskoro sam prešla u unutarnju politiku Hrvatskog radija, s tim da je ostao dogovor da odradim Rio 2016. To je bilo vrijeme pregovora HDZ-a, MOST-a i SDP-a, vlade Tima Oreškovića, izglasavanja nepovjerenja vladi u Saboru, iskoristila sam dobro tu priliku, vrlo brzo se profilirala u reportera broj jedan. Nakon Igara u Riju urednica IMS-a HTV-a Katarina Periša-Čakarun pozvala me da prijeđem na televiziju, ukazala mi je veliko povjerenje, dobila sam prime-time emisiju „Tema dana“, kasnije je došlo „Otvoreno“, a sa sportom je poveznica ostala kroz Olimpijske igre.

TEMPO: Sljedeće Igre su „već“ za tri godine. Pariz je na rasporedu 2024. godine. Vidite li se i na petim Olimpijskim igrama?

Nikad ne reci nikad. Teško mi je sad to reći. U jednom trenutku Tokija shvatila sam da sada s 46 godina ipak imam nešto manje energije trčati cijeli dan od zadatka do zadatka. Međutim, Igre imaju nešto posebno, poseban naboj, nacionalni naboj, zajedništvo. Znam da će to sve doći brzo jer sustav akreditiranja za Igre počinje već dvije i pol godine ranije, tako da ću zapravo relativno brzo ozbiljno razmisliti o Parizu.

Iako obožava jedriti, Zrinka Grancarić žali što nije prošla cijelu školu jedrenja jer je možda imala potencijala za nešto više. PHOTO: Privatni arhiv