Željko Knapić, 64-godišnjak iz mjesta Pribislavec kod Čakovca, proglašen je krivim i, postane li presuda pravomoćna, morat će platiti 530,06 kuna zbog remećenja javnog reda i mira. A javni red i mir, stoji u presudi Općinskog suda u Varaždinu, remetio je 18. prosinca prošle godine kada je od 7:40 do 9:40 ujutro ispred Županijskog suda u Varaždinu razvio transparent s pitanjem: „Pintarić Zdravko, kriminalac ili ne?“

Pitanje ispisano na velikoj, bijeloj plahti odnosi se na Zdravka Pintarića, sadašnjeg predsjednika Županijskog suda u Varaždinu.

No, ovaj prosvjed zbog kojeg je završio na policiji, a potom i na sudu, samo je zadnja epizoda. Željko Knapić, naime, vodi pravne bitke i prosvjeduje već gotovo dva desetljeća. Nekada jedan od najvećih atletičara Jugoslavije, dugogodišnji član varaždinske Slobode, višestruki osvajač nagrada za sportaša grada Varaždina i, kako pamte sportski arhivi, još uvijek aktualni hrvatski rekorder na 200 i 400 metara, doživio je potpuni poslovni i životni krah još tamo 2006. godine.

Nezadovoljan sudskom presudom, iscrpljen agonijom u kojoj je, po njegovoj priči, upletena “politička, kamatarska i pravosudna mafija”, Knapić godinama prosvjeduje ispred zgrade suda u Varaždinu.

Nacionalu je dao svoju životnu ispovijest.

Prokletstvo Šipana

Njegova priča zanimljiva je i kompleksna od samih početaka. Kao poduzetnik, još je 2001. godine uočio potencijal zemljišta na Šipanu, atraktivnom otoku veličanstvenih dubrovačkih Elafita.

Bilo je to, kaže, samo par godina nakon rata, poratno razdoblje kada strani investitori dolaze na tržište, ponajviše zainteresirani za terene uz more, a mešetari zemljištima, u sprezi s politikom, dobivaju svojih pet minuta.

Knapić je, dakle, na otoku Šipanu, otkupio zemljište na lokaciji Čemprijesi, veličine 432 tisuće kvadrata, s nekom crkvicom na jednoj parceli. U pitanju je bilo 15-tak vlasnika koji su, kako to već biva u Dalmaciji, bili rasuti po svijetu, od Popovog polja u zaleđu Dubrovnika, pa sve do Argentine. Crkvica iz 16. stoljeća nalazi se nekih osamsto metara od obale, a u tom trenutku od 432 tisuće kvadrata, tri tisuće kvadrata već je bilo građevinsko.

Obilazi banke da dobije kredit

Trebalo je tri godine da se pronađu svi vlasnici i donekle riješe papiri, i za to vrijeme Željko Knapić upada u financijske poteškoće. Krenuo je obilaziti banke, tražeći kredit, a one su ga redom odbijale. Na temelju imovine kredit nije mogao dobiti, iako je imao firmu za trgovinu i građevinu, Knap-grad, šanse nije bilo, jer nije imao promet iz kojeg bi vraćao kredit.

Ne vrijedi mi razbijati glavu da su ondašnje Hypo i Poštanska banka davali svakojake kredite. Kako smo poslije čitali, podijelili su deset tisuća kredita koje nitko nije vraćao, uzdahnut će Knapić u telefonskom razgovoru.

‘Koliko vrijedi ovo zemljište?’, pitao je banke, ‘evo, dajte mi pet posto te vrijednosti, da završim posao’, govorio sam. Ali, nisam bio u nijednoj stranci, nisam bio podoban, nisam bio ničiji“, prepričava napuknutim glasom.

Za zemljište na Šipanu imao je dobar plan: Jedan manji dio bio bi građevinski i imao bi ekskluzivne vile, a ostatak priroda, zeleni pojas. Htio je napraviti dvije, tri vile, da se uklapaju u taj ekskluzivni posjed na Jadranu od gotovo pola milijuna kvadrata. Dakle, ništa masovno nije dolazilo u obzir, tvrdi Knapić.

Tri godine je radio pakleni posao traženja vlasnika, prenamjenu zemljišta, pripremu papira i poslovnih planova. Više nije imao novca da dovrši posao, a banke ga nisu htjele pratiti. Trebalo mu je, kaže Knapić, oko dva milijuna kuna da se zemljište do kraja parcelira i da se počne graditi. Već je imao investitore.

Banke ga ne prate, obraća se kamataru

„I što ću? Obratim se čovjeku koji je u našem kraju posuđivao novac, zove se Ivan Žaja. On je posuđivao novac uz tri posto mjesečne kamate, plus PDV 20 posto. Dogovorimo se za dva milijuna kuna. To je bilo pred Božić 2001. godine. Ništa o tom čovjeku nisam znao, ubrzo će se ispostaviti da me je prevario“, kaže Knapić.

Napravili su ugovor: U prvoj tranši ide jedan milijun kuna, pa će iduće godine biti još milijun. Novac je odmah išao u posao, na parceliziranje zemljišta. Iz te svote, kaže Knapić, Žaji je odmah vraćao kamate, svaki mjesec plaćao mu je 36 tisuća kuna.

„Na uvjete zajma ja se nikad nisam žalio. Tako smo dogovorili i tako je bilo. Na što je otišao prvi milijun? Dobar dio novca odmah se potrošio na investicijski i prostorni plan, u pitanju su 43 hektara i sve je, zbog veličine posjeda, skupo koštalo. Deset posto tog iznosa otišlo je na vraćanje dugova koje sam akumulirao, dok sam obilazio banke tražeći kredit. I dobro. Čekam da mi Žaja isplati drugi milijun, koji smo dogovorili, da završim posao. Međutim, taj novac ne dolazi. Plaćam kamatu, ali posao stoji“, kaže Knapić.

Pri sklapanju ugovora o posudbi novca, Žaji je dao fiduciju, prijenos vlasništva na vjerovnika, dok se ne vrati dug.

„Tada nisam znao da je to odurna zamka. Ispalo je da je godinama to mogao zavlačiti, pogotovo ako ima veze na sudovima. U toj varijanti nisam vlasnik zemljišta i teško je naći investitora, jer, tko će graditi na tuđemu.

U ugovoru je stajalo da ukoliko zakasnim sa samo dvije rate plaćanja kamata, sve pripada njemu“, opisuje.

U očaju počinje tražiti kupca

No, drugi dio novca mu ne dolazi, graditi ne može jer je parcelizacija u procesu, mjesečni troškovi postaju sve veći, situacija sve teža i Knapić počinje tražiti kupca. Investitor koji je ranije bio zainteresiran, ipak odustaje zbog fiducije. U tom trenutku prošlo je već deset mjeseci od uzimanja zajma i već je 360 tisuća kuna platio vjerovniku Žaji. A posao stoji.

„Konačno nađem kupca, Žaja dođe k meni riječima, ‘pa, budalo, što ti je, prodaješ za badava, ne bih te ja prevario, evo, sad uzmi ovo, ubrzo stiže ostatak’, rekao je i izvadio sto tisuća kuna. ‘Ubrzo stiže dodatnih 600 tisuća kuna, samo sam nešto malo zapeo, daj mi par dana’, glasio je dogovor“, opisuje Knapić.

Potpišu ugovor, obave solemnizaciju, međutim, preostalih 600 tisuća kuna ne dolazi.

Dva tjedna nakon potpisivanja novog ugovora, u prosincu 2002. godine Knapiću stiže dopis javne bilježnice Bojane Štimac u kojem mu javlja da zemljište ide na prodaju, jer nije platio dvije rate kredita, odnosno, kamata.

Kamatar javlja da imovina ide na prodaju

„U tom javnobilježničkom dopisu Žaja se poziva na stari ugovor koji pravno više nije postojao i preko javne bilježnice stavlja imovinu na prodaju. Nadalje, u novom ugovoru pisao je novi iznos duga, dakle, 1,7 milijuna kuna. Milijun koji sam već dobio, sto tisuća kuna koje je dao naknadno i 600 tisuća koje sam čekao i čekao. Dinamika vraćanja kamata ostala je ista i rok je bio produžen na godinu dana. Nije bilo ‘rupa’ u novom ugovoru, svi uvjeti iz prošlog ugovora su se ispoštovali, dodaje se još novca i produžuje se rok. Ostao sam zaprepašten. Kako je moguće da mi preko javne bilježnice šalje dopis u kojem stoji da nisam ispoštovao uvjete, i pritom navodi uvjete iz starog, nepostojećeg ugovora, i prijeti da imovina ide na prodaju“, prepričava Knapić.

U novom ugovoru, dodaje, stajalo je da su ‘kamate po ugovoru o zajmu iz 2001. u cijelosti vraćene’.

„Bila je samo jedna mjesečna rata zaostatka, taman sam je htio unutar dva tjedna podmiriti. Kamata je tek dolazila za mjesec dana na naplatu. Bio je to, ponavljam, novi ugovor, nova rata, novi iznos i novi rokovi“, prisjeća se Knapić.

Uzeo je odvjetnika. On mu kaže da je s pravne strane pokriven i da može dobiti na sudu.

„Pitam odvjetnika koliko bi trajao postupak. Odgovori mi protupitanjem: ‘Ima li on veze na sudu’. ‘Ima’, odgovorim mu. ‘S dosadašnjim gradonačelnikom Ivanom Čehokom dilao je zemljišta, kuhan i pečen je s njime, tadašnji predsjednik Županijskog suda u Varaždinu Ivan Masten bio mu je tast, suci, tužioci, bankari, svi su ga držali k’o malo vode na dlanu’, tako sam odgovorio odvjetniku“, priča nam Željko Knapić.

„Ako ima takve veze, u Varaždinu će ti postupak trajati pet do deset godina, u Zagrebu bi ti trajao i do 15 godina’, odgovorio mi je odvjetnik. Tko će to izdržati, znoj me oblio. Tko će se boriti s takvom mrežom, klonuo sam“, kaže Knapić.

Ubitačne kamate

Žaja je, kaže, plaćao i porez na kamate. Ima firmu „Zagorske šume“, tamo je naveo i djelatnost plasmana vlastitog kapitala.

„Plasirao je 550 ugovora, pozajmica, s visokim kamatama. Ubitačno. Tisuće ljudi je unesrećio, izgubili su posao, živote. Određeni postotak dužnika nije mogao vratiti pozajmice te su po ovršnom postupku ostali bez založenih nekretnina. Drugi mu sada plaćaju podstanarstvo u vlastitoj kući, koju su jadnici izgubili, ubijeni kamatama. Ali, evo, u našem kraju čuvali su ga kao kapljicu vode na dlanu“, kaže Knapić.

Nervoza je postajala sve veća. Počeo je vršiti pritisak na Žaju.

„Tražim ga, kažem mu: ‘Žaja, tužit ću te, ispuni ugovor’. On se nasmijao: ‘Svakom bokcu od suca dam sto tisuća kuna i on to u ladici drži pet godina’. Nije se to bojao reći, pogotovo ne nama, koji smo mu dugovali novac.

Zato mi je sada bilo drago čitati i gledati kako Zdravko Mamić proziva suce. Znamo mi da Mamić nije bez putra na glavi, ali on je moćan i poznat i njega mediji prenose. Nas anonimne koji smo žrtve korumpiranog pravosuđa i cijele mreže, mediji toliko ne prenose. I zato je Zdravko Mamić potreban“, komentira Knapić.

Kamatar daje novi prijedlog

Nakon dopisa javne bilježnice, nastavlja priču, morao se očitovati u roku od 15 dana hoće li prodati.

„Žaja mi predloži da povučem novi ugovor te da će mi on dati novce bez ugovora, jer je navodno stigla ovrha od sto tisuća kuna od nekih prevaranata iz Osijeka, s kojima sam trebao raditi. To, kao, sve komplicira i on predlaže da povučem ugovor i potom ostatak novca dobivam na ruke. Toliko se osjećao moćan i zaštićen, da je na jednom sastanku ispred čovjeka iz Samobora kasnije rekao ‘dat ću mu dio novca, doći će u bezizlaznu situaciju jer neće moći završiti posao i onda ću mu sve uzeti’. Bio je bahat, nije to skrivao i sada mi je taj čovjek svjedok“, tumači Knapić.

Situacija je postajala nesnošljiva, sve se odrazilo i na privatni život i obitelj.

„Bio sam u polusvjesnom stanju. Blokiran sa svih strana. Ako tužim Žaju da mi nije do kraja isplatio novac, to će trajati pet do deset godina na sudu. U tom slučaju gubim sve. Kamate ne mogu vraćati, Žaja će aktivirati pravo fiducijarnog vjerovnika i postati vlasnikom zemljišta. U glavi mi bubnja njegov drugi prijedlog, ‘povuci novi ugovor, ja ću ti dati preostalih 600 tisuća kuna’.

Čak govori da je zainteresiran za gradnju na Šipanu. Gdje god se okrenem, nailazim na zid“, opisuje Knapić svoj očaj.

Krah obitelji i siromaštvo

Obiteljska situacija postala je neizdrživa.

„Totalni kolaps. Sav mjesečni iznos išao je na kamate, a posao nisam pokrenuo, jer mi ovaj nije dao ostatak novca. Struju su nam iskopčali, pa vodu, pa plin, za hranu nismo imali, dijete mi je išlo u školu gladno. Izmučen svime, odlučim povući zadnji ugovor. Za to smo trebali zajedno doći kod javne bilježnice i raskinuti ugovor. Dođem, povučem ugovor.
Čekam Žaju.
Valjda nije toliko kvaran da neće doći. Javna bilježnica Štimac radi do 16 sati. Zovem ga u 12 sati, ne javlja se. Zovem u 13, u 14, u 15 sati. Ništa. Vidim da imam još samo sat vremena i javnoj bilježnici dajem izjavu da prodajem zemljište na Šipanu. Da nisam, sve bi automatski bilo njegovo“, opisuje Knapić dramatične trenutke.

Budući da je bio dužnik, nije on osobno mogao prodavati nekretninu, nego je morao nekoga ovlastiti da vrši prodaju. Ovlastio je javnu bilježnicu Bojanu Štimac iz Varaždina. Rok za prodaju je tri mjeseca, ne proda li se, gubi sve.

„Bilo je sat vremena do zatvaranja javnobilježničkog ureda. Sad treba u tih sat vremena nabaviti 1500 kuna, koliko košta pristojba bilježnika da se oglasi prodaja zemljišta. Nemam ja taj novac, razletim se po gradu i hitno posudim, samo da ide oglas o prodaji“, opisuje Knapić kako nevoljama nema kraja.

Žaja mu je kasnije, tvrdi, samo odbrusio, ‘više me ne interesira, neka se proda’.

Agrokoka želi kupiti zemljište

Nastupila je panika, mora naći kupca. Ima tri mjeseca, dakle, od 15. siječnja, do 15. travnja. 2003. godine.

„Zovem Rusa koji je svojedobno bio zainteresiran za manji, građevinski dio. No, Rus sada, oklijeva, puno je tu zavrzlama, odustaje. Zovem Engleze koji su bili zainteresirani, oni i dalje bi, ali uz glavni preduvjet da se prvo sve pravno riješi. Stupim u kontakt s Agrokokom koja je te godine uspješno poslovala s 153 milijuna kuna prometa. Odgovore potvrdno, investicija u zemljište na Šipanu činila im se privlačnom. Atraktivno zemljište na otoku, korak do gotovih prostornih planova, mnogima je to zvučalo super. Međutim, ljudi neće pravne probleme, a nemojte misliti da Žaja mnoge nije prestrašio govoreći im da ne ulaze u to, jer da je to njegovo, pa su ozbiljni ljudi odustajali“, kaže Knapić.

Agrokoki je to bila dobra investicija, pola godine im treba da riješe prostorne planove, jer je veliki dio već bio obavljen, cijena nekretnina će rasti, ne mogu izgubiti, tumači.

Javna bilježnica traži ‘keš’ u torbi

„Cijena na javnoj dražbi je bila 1,5 milijuna eura, a ovlaštena za prodaju je bila javna bilježnica Štimac. Bio sam spreman dati i za 700, 800 tisuća eura. Agrokoka nudi 500 tisuća eura. Pristanem i potpišem da pristajem na manju cijenu. Ostalo je još samo desetak dana do isteka roka. U ured javne bilježnice dolaze trojica predstavnika poduzeća Agrokoka, i to direktor Ivica Benko, pravnik Bogdan Davidović i financijski direktor Janko Šupih Kvaternik.

Javna bilježnica Štimac kaže im da ne može prodati, ukoliko ovi ne donesu gotovinu. Otvoreno je odbila, rekavši da moraju donijeti novac u torbi. Ekipa iz Agrokoke ne vjeruje što čuje, kažu da je firma likvidna, solventna, da bi potpisali ugovor i prebacili sredstva na račun. Javna bilježnica ne pristaje, ni papire nije htjela izvaditi. Uputila ih je Žaji. On ih uvjerava da mene ne bi prevario i da neka se jave za nekih dva tjedna, da će onda u miru dogovoriti detalje. Ljudi iz Agrokoke pristaju. On im se, naravno, više nije javio, a posebice je apsurdno da javna bilježnica šalje ljude Žaji, koji uopće nije stranka u procesu ta tri mjeseca dok traje javna dražba“, opisuje Knapić.

Javlja se privatnik iz Zagreba

Istovremeno je, dodaje, tražio kupca na sve strane. Među ostalim, bio je u kontaktu s jednim privatnikom iz Zagreba.

„On je bio zainteresiran za ovu opciju: Želio je isplatiti vjerovnika, dakle, Žaju, dao bi mu 1,1 milijun kuna. Dalje bismo nas dvojica riješili dogovorom. Htio je taj model. Zovem ga zadnji dan roka prodaje da je Agrokoka odustala i on javnoj bilježnici Štimac u ured šalje faks u kojem pita u koliko sati može doći na potpis ugovora i naglašava da nosi 1,1 milijun kuna u gotovini. Na taj način isplaćuje Žaju, a sa mnom dalje dogovara ritam isplate. Pita je kad ga ona može primiti na potpisivanje ugovora. Bilježnica je to zatajila. Ne odgovara, nije ga zvala, ni mene nije zvala, samo je Žaju zvala. Bilo je to prije gotovo 20 godina, drukčiji smo bili ljudi, mlađi, naivniji, ne znam. Da sam tada znao da će mi se sve to dogoditi, da ću upasti u ruke umreženoj ekipi kojoj nitko ne može ništa …“,  očajno će Knapić.

Bilježnica Štimac, kaže, šalje dopis Žaji da se imovina nije uspjela prodati i da pripada njemu.

„A ja sam sve izgubio“, govori čovjek.

Napisao je zabilježbu spora da je imovina stečena na neistinitim dokumentima.

Potpuni kolaps u kući: Gase im struju, vodu, plin

Došao je mjesec rujan, doma im je bila užasna situacija, bez struje, vode i plina, sin je išao u četvrti gimnazije, igrao je tenis, ali ubrzo je od svega htio odustati.

„Sestra mi je doktorica, pomagala mi je nešto novčano, rekla mi je da je umorna od svega i da ju je sram ići na posao. Najgore mi je bilo kada je sin rekao da više ne ide u školu. Mi nismo imali za knjige, bilježnice, sendvič … Bezizlazna situacija“, opisuje Knapić svoju životnu tragediju.

Ubrzo ga je, kaže, kontaktirala tvrtka Eurobenz tada u vlasništvu Svetimira Gadže i Olivera Beidenegla. Tvrtka Eurobenz od Žajine tvrtke Zagorske šume kupuje 43 hektara zemljišta, za nešto više od milijun kuna. Knapić, međutim, tvrdi da je zapravo više plaćeno, kao i da je bilo boljih ponuda, ali je to onemogućila javna bilježnica.

Tvrtka Eurobenz daje ponudu

„Zvali su me da dođem kod Žaje i tražili da povučem zabilježbu spora, da nisam oštećen i da mi daju 50 tisuća eura. Pristao sam, iz očaja, zapravo su me spasili. Došao sam, Žaja me je ignorirao, potpisao sam.

Možete misliti kako sam se osjećao. Netko te opljačka, a ti potpišeš da si zakonski opljačkan. Ja sam toga bio svjestan. Eurobenz mi je uredno isplatio 50 tisuća eura. Platio sam dugove, režije, odvjetničku naknadu, to mi je bio spas. Sin je nastavio školu, pokušali smo nekako nastaviti sa životom“, priča Knapić.

Dvije godine kasnije odvjetnik Mirko Ramušćak, kaže Knapić, savjetuje ga da podnese kaznenu prijavu protiv Ivana Žaje i javne bilježnice Bojane Štimac za prijevaru. Znajući da je bez nekretnine ostao zbog nezakonitih radnji, pristao je, ionako, kaže, nema što više izgubiti.

Odvjetnik savjetuje tužbu, sutkinja traži istragu

„To se može dobiti na sudu, jer to je kriminal, rekao mi je odvjetnik. Općinski državni odvjetnik Miljenko Babić, međutim, dao je predmet apsolutnom početniku kojem je mogao sve naređivati. Nisu radili ispravno, skrivali su materijalne dokaze i kaznena prijava je odbačena. Odvjetnik Ramušćak je na to savjetovao – dižemo privatnu tužbu“, kaže Knapić.

Predmet je dobila istražna sutkinja Biserka Plesničar Županijskoga suda u Varaždinu. Četiri i pol sata ispitivala je Žaju i bilježnicu Štimac. Donijela je odluku – treba se otvoriti istraga zbog sumnje na prijevaru velikih razmjera.

I sad kreće ono zašto stojim pred sudom i zašto ću tamo stajati dok sam živ.

„Što znači istraga? To znači da se predmet istraži, to nije presuda. Istražna sutkinja je svojim rješenjem odredila da se otvori istraga o cijelom slučaju. Uvijek se istraga dopušta i otvara. Uobičajeno, druga strana se žali, žalba se odbije i dopušta se istraga. To je redovna praksa. A istraga će onda potom pokazati što se točno dogodilo. Međutim, ne u mom slučaju! Kamatar Žaja i bilježnica Štimac se žale, telefoni su se usijali“, iznosi Knapić.

Tri suca: Istraga nije potrebna

I istraga je na koncu zabranjena, kaže. Na 15 gusto tipkanih stranica izvanraspravno vijeće – u sastavu tri suca – donosi odluku da se istraga zabranjuje. Bili su to suci Županijskog suda u Varaždinu Mladen Oštrek, Igor Pavlic i Zdravko Pintarić, ujedno i izvjestitelj, danas predsjednik suda.

„Naveli su da nema naznaka kriminalnih aktivnosti, da se tu nema što istraživati, krenuli su objašnjavati neobjašnjivo. Istraga se ne dozvoljava i to je pravomoćno. To se nikada nije dogodilo, to je presedan. Ima pravomoćnu težinu, pa se ne mogu žaliti ni na međunarodnom sudu, jer presuđeno je da nema kriminala“, kaže Knapić.

Žalio se Knapić, kaže, na odluku sudskog vijeća. Međutim, Vrhovni sud mu je odgovorio da se pravomoćna sudska presuda ne može mijenjati. Odvjetnik Veljko Miljević mu je, kaže, rekao: „Gospodine Knapiću, tu nema nikakvih pravnih zapreka da se provede istraga, oni su vam to htjeli uzeti i oni su vam to uzeli. To se ne radi badava, tu ima prljavih stvari“, tvrdi Knapić.

Knapić počinje prosvjedovati

Nevolja za nevoljom utjecala je na kvalitetu života. Svoje ogorčenje poslovnim i životnim krahom teško je podnosio i od 2008. godine Željko Knapić počinje prosvjedovati. Više puta se čak lancima vezivao ispred sjedišta sudova i državnih odvjetništava. Odradio je pješke ‘put prkosa’, dug 1600 kilometara od Dubrovnika, preko Zagreba do Čakovca, na leđima noseći natpis ‘Pravosuđe – rak rana Hrvatske’.

Knapić godinama tako stoji ispred Županijskog suda u Varaždinu i mirno prosvjeduje. Kada je zima, ondje podigne i šator. Sa sobom ima različite transparente: „Kriminalne korumpirane štetočine, suci Pintarić Zdravko, Pavlic Igor, Oštrek Mladen“, zatim, „Pintarić Zdravko, kriminalac ili ne?“ i mnoge druge.

„Ja sam već tamo inventar, građani su se navikli na mene. Ne govore ništa naglas, ali u prolazu tiho šapnu, ‘bravo, bravo, samo tako , lopovi, banda’. Krhotine svog života nekako pokušavam zadržati i ostati priseban. Ne radimo ni žena, ni ja. Obrađujemo zemlju, imamo svoju hranu. Sin je odselio u Kanadu. Kad god ulovim vremena, odem prosvjedovati pred sud. Evo, sad smo gotovi s krumpirima u polju, pa ću na prosvjed“, kaže Knapić.

Nova tužba protiv javne bilježnice

Prije sedam godina javna bilježnica Bojana Štimac otišla je u mirovinu. Knapić je tada ispred suda postavio dva transparenta: „Javna bilježnica Bojana Štimac trula jabuka“, i drugi, „Da li je bilo dovoljno za penziju“. Tužila ga je za klevetu i dobila na sudu.

„Ali, u toj parnici, 2015. godine, lagala je o cijelom slučaju. To sam prijavio Općinskom državnom odvjetništvu i oni su dignuli optužni prijedlog zbog davanja lažnih iskaza na sudu“, kaže Knapić.

Zaista je zbog kaznenog djela protiv pravosuđa, davanjem lažnog iskaza, pred varaždinskim općinskim sudom počelo suđenje bivšoj javnoj bilježnici Bojani Štimac. Terete je da je kao svjedok dala lažni iskaz u postupku protiv Knapića.

Štimac je, kako stoji u optužnici, 15. prosinca 2015. ispitana kao svjedokinja u predmetu protiv Knapića, kojeg je tužila zbog klevete. Zanimljivo, iskaz koji je dala – postao je razlog za novi kazneni postupak. ODO u optužnici navodi da je „svjesno neistinito iskazala da su u njezin javnobilježnički ured u Varaždinu pristupile tri muške osobe, raspitujući se za cijenu nekretnina iz oglasa, pa su otišli nezadovoljni cijenom“, između ostalog navodi u optužnici ODO.

Lažno svjedočenje na sudu

„Bojana Štimac mi je ne htijući na neki način učinila i uslugu. Da me nije tužila za klevetu, sada ne bi bilo ovog novog procesa za svjesno lažno svjedočenje. Imamo novo ročište za nešto više od dva tjedna. Sad će prvi puta doći svi svjedoci, ljudi iz Agrokoke i poduzetnik iz Zagreba, svi koji su (davno) bili zainteresirani za kupnju zemljišta na Šipanu, a koje je ona ignorirala kao ovlaštena osoba.

To mi neće vratiti zemljište i sve gubitke, ali Pintarićevom odlukom da se brani istraga, moj je slučaj zauvijek zatvoren. Ovako se sada ponovno, na neki način, otvara kroz suđenje s javnom bilježnicom“, kaže Knapić.

Policija ga tjera s mjesta prosvjeda i oduzima transparent

Zadnjih mjeseci, međutim, počela je dolaziti policija.

„Policija mi uzima transparent, iako po zakonu mogu mirno stajati. Ipak, tjeraju me uz obrazloženje da remetim javni red i mir. Koliko znam, svaki čovjek može mirno prosvjedovati ukoliko ne galami, nije nasilan, ne drži poruke s govorom mržnje. Moji transparenti su pitanja, primjerice, „Da li se Pintarić Zdravko prodao“, ili „Da li je dobio novce za nakaradnu presudu“. Zanimljivo, ja tamo prosvjedujem 13 godina, a on me ne želi tužiti. Ne želi da se otvori to pitanje, nego huška policiju na mene.

Prošlog mjeseca policija je Knapića više puta uklanjala s mjesta mirnog prosvjeda. Privedu ga, ostave ga sat ili dva da čeka u stanici, pa ga puste. Usto, slali su optužni prijedlog sudu „zbog toga što vrijeđa i omalovažava službenu osobu“, aludirajući na transparent za Pintarića.

Na prve dvije presude, Knapić je uložio žalbe Višem prekršajnom sudu u Zagrebu.

Zbog riječi ‘kriminalac’ uvrijedio suca

Nedavno je stigla još jedna presuda Općinskog suda u Varaždinu, a vezano za transparent „Da li je Pintarić Zdravko kriminalac“. Sud u obrazloženju navodi da je „za počinjenje prekršaja dovoljan i nehaj, pa je tako sam sadržaj transparenta uvredljiv. Spominjanje mogućnosti da je sudac Pintarić kriminalac, ometa ga u obavljanju posla. Iako je na transparentu postavljeno pitanje, sama riječ kriminalac predstavlja uvredu, njome se blati, pa je tako ostvaren prekršaj“, kažu.

Predviđena kazna je u protuvrijednosti domaće valute od 50 do 200 maraka, ili kazna zatvora do 30 dana. Željko Knapić je proglašen krivim i mora platiti 70 eura, odnosno, 530,06 kuna, a transparent se oduzima, da se ne ponovi prekršaj.

Knapić će, kaže, i na ovo uložiti žalbu po pravomoćnosti.

Sudionici događaja odgovaraju tišinom

Poslali smo upit varaždinskoj policiji. Odgovorili su da su provodili „samo nužne radnje temeljem Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, da sudac Pintarić kaže da se osjeća uvrijeđenim i da se transparenti oduzimaju kao dokaz u postupku na sudu“. Prilikom privođenja, kaže policija, Knapiću nije ograničeno pravo na slobodu kretanja, izražvanje mišljenja i mirnog prosvjeda.

Poslali smo upit Zdravku Pintariću, aktualnom predsjedniku Županijskog suda u Varaždinu, i njihovim službama, no ništa nisu odgovorili.

Kontaktirali smo tvrtku Zagorske šume Ivana Žaje na više brojeva, no nitko se nije javljao.

Kontaktirali smo umirovljenu javnu bilježnicu Bojanu Štimac, na njezin ured kojeg sada vodi njezina kći. Javio se muški glas i rekao da nazovemo za dva sata te da će tada gospođa Bojana Štimac sama reći je li raspoložena za razgovor ili ne. Nazvali smo prema dogovoru, no više se nitko nije javio.

Nastavlja s prosvjedima

Kako stoje stvari, scenarij Željka Knapića otvara vrata mogućnosti da postoji korupcija u pravosuđu pa ne čudi da Zdravko Mamić ima nevjerojatan broj poklonika u verbalnom i pravnom okršaju kojeg vodi protiv sudaca, što kaže i sam Knapić.

Hoće li on nakon svega nastaviti prosvjedovati?

„Kako ne! Ništa mi više ne može uznemiriti život. Ja sam žrtva kamatara i korumpiranog pravosuđa. Koliki su ljudi sve izgubili i stavili sebi konop oko vrata! Stvorili smo čudovište, a ne državu! Nastavljam prosvjede dok dišem. Pripremam li novi transparent? Naravno! Svi pratimo osječke suce i predmet Zdravka Mamića. Čim završim posao u polju, eto mene pred zgradom suda, u tišini, s novim transparentom:

“Pintariću, tri suca su pala, da li ćeš i ti”