Zbog Milanovića javni ovršitelji postaju žrtve

Objavljeno u Nacionalu br. 853, 2012-03-20

Iako su se dodatno školovali, te uložili u opremu i prostor, javni ovršitelji neće stići ni okušati se u tom poslu jer ih je Vlada odlučila ukinuti – njihovi predstavnici Darko Graf i Vedran Vidmar objašnjavaju zašto se ne slažu s tom odlukom

Ovrhe prijete poduzetnicima, gospodarstvu, ali i običnim građanima okovanim u “dužničko ropstvo” u koje ih, doduše, nitko nije tjerao. Ali, otplata kredita im je na stolu, a treba i preživjeti. Govoriti im danas da nisu bili odgovorni kada su ulazili u te zastrašujuće dugove nije im od nikakve pomoći, pa kako se to uobičajilo spas traže u potezima vlade. Te kreditne rate postale su posve dostatan razlog za besane noći i strepnju većine Hrvata. Stoga je prošlotjedna odluka Milanovićeve vlade o ukidanju javnih ovršitelja naizgled umirila, barem nakratko, hrvatsku javnost. U prvi tren blagotvorno je djelovala jer je odagnala neutemeljen strah ljudi da će im ti isti javni ovršitelji početi upadati u stanove usred noći, plijeniti im televizore, hladnjake, štednjake, krevete. Dok je ministar pravosuđa Orsat Miljenić pojašnjavao razloge te odluke tvrdeći da se isti posao, dakle, ovrhe kvalitetno mogu obavljati usavršavanjem dosadašnjeg modela preko Fine, ti isti javni ovršitelji, njih ukupno 68, uzvraćaju da se oni s tim ne slažu. Uvjereni su da je njihova percepcija u javnosti posve pogrešna.

“Ovrha je bilo, provode se danas, a bit će ih i ubuduće. Javni ovršitelji su mogli samo biti od pomoći, ne samo vjerovnicima kako se to često pogrešno misli, nego kao upućeni medijatori i zaduženim građanima i poduzetnicma”, tvrde u razgovoru za Nacional dvojica njihovih predstavnika Darko Graf i Vedran Vidmar. Riječ je o stručnjacima koji su uz već položene pravosudne ispite višegodišnju pravosudnu praksu polagali i državne ispite za javne ovršitelje da bi dobili potrebne licence. Međutim, služba za koju su se dodatno školovali, sudeći prema posljednjoj odluci Vlade, vjerojatno neće zaživjeti. A uložili su, kako kažu, mnogo. Po nekoliko desetaka tisuća kuna u uređenje ureda, a prema već donijetim provedbenim aktima, trebali su osigurati najmanje 55 kvadratnih metara. Morali su nabaviti i vatrootporne ormare koji, doduše, još nisu stigli iz Kine. Prošloga su tjedna njih dvojica, zajedno s petoricom kolega, bili na sastanku s ministrom pravosuđa, gdje su saslušali vladinu odluku o budućoj vlastitoj egzekuciji. Bit će ukinuti, a nisu imali priliku ni oprobati se u tom, po svemu sudeći, nepopularnom poslu.

Vidmar je utoliko bio pronicljiv što nije napustio dosadašnji posao sudskog savjetnika na ovršnom odjelu Građanskog suda u Zagrebu. Ni za unajmljeni poslovni prostor neće ništa platiti jer je u ugovor o najmu, odvjetnički vješto, ugradio i klauzulu o promijenjenim okolnostima. Imao je sreće i što mu najmodavac nije unaprijed tražio polog, pa su “promijenjene okolnosti” smanjile i te troškove. Kao trošak nije mogao izbjeći već utrošenih 1.000 kuna, koliko je platio za četiri uredska stola, a morat će platiti i ostatak za već naručene vatrootporne ormare koji mu, također, neće trebati. Dakako, nezadovoljan odlukom vlade za koju smatra da neće moći ukinuti ni njihova tužba podnijeta Ustavnom sudu. Na presudu će se čekati, prema njihovim procjenama, najmanje tri godine, pa od nje neće biti velike koristi.

Grafa je, pak, nakon svega, razočarao taj “maćehinski odnos države”. Tvrdi da je odustajanje od zakona koji je, po njemu bio dobar, utoliko više iznenađujuće jer su u njegovom usvajanju potkraj 2010. godine sudjelovali i zastupnici danas vladajućih stranaka, koji mu sad okreću leđa. Sam sebi ne može objasniti kako su ti isti zastupnici potkraj 2010. godine, kada se donosio zakon, govorili jedno prepoznajući u uvođenju javnih ovršitelja pravu stvar, a samo godinu dana kasnije u saborskoj raspravi potkraj prošle godine govore nešto posve drugo. On je u ovoj priči s najavom ukidanja javnih ovršitelja prošao lošije od kolege Vidmara. Kako je Graf bio odvjetnik prije no što je položio ispit za javnog ovršitelja, potkraj prošle godine otkazao je odvjetnički ured pripremajući se za novi posao. Sada za povratak među odvjetnike mora najprije čekati šest mjeseci jer to nalažu pravila odvjetničke komore, a poslije za upisninu mora ponovo platiti 5000 eura.

No, baš kao što je to bilo obznanjeno hrvatskoj javnosti, ministar im se potrudio prošloga tjedna objasniti da će se postojeći model ovrha preko Fine usavršiti te da država neće imati potrebe za njihovim uslugama. Prema dostupnim analizama Ministarstva pravosuđa unatoč tome što javni ovršitelji tvrde da bi njihovo stavljanje u pogon smanjilo troškove ovrha pa onda i troškove dužnika, skratilo trajanje postupka i smanjilo prazne hodove, broj ovršnih predmeta povećao bi se od četiri do pet puta. Prema Vidmaru i Grafu, sve su te ministrove procjene veoma upitne. Nadalje, tvrde da ih je zapravo uklonila “industrija duga”, ma što to značilo i ma tko se krio iza tog pojma. Kako god bilo, nove se industrije nastavljaju množiti pa nam je sada poslije”financijske industrije”, prema javnim ovršiteljima, na vrata zakucala i ta nova – “industrija duga”.

Za razliku od te opće javne predodžbe, javni bi ovršitelji, premda im malo tko vjeruje na riječ, pomogli građanima da “manje tegobno” prebrode suočavanje s neizbježnim ovršnim postupcima. S njima ili bez njih, svejedno, s tim će se morati suočiti, a neće imati na raspolaganju specijaliste koji bi mogli biti medijatori i posredovati između vjerovnika i dužnika. S druge strane, po Vidmaru i Grafu, vlada najavom odluke o njihovom ukidanju otvorila je bokove i prema Bruxellesu, koji nas nadzire sve do ulaska u punopravno članstvo 1. srpnja 2013. godine pa uvijek prijeti opasnost da ono bude odgođeno. Jer, kako kažu, javni ovršitelji dio su paketa Poglavlja 23 o pravosuđu i temeljnim pravima pa bi njihova eliminacija mogla biti shvaćena kao loša poruka u hrvatskom pristupnom procesu. U tom je kontekstu još neugodnija činjenica da je novac za pripremu projekta uvođenja institucije javnih ovršitelja dala nizozemska vlada, koja je dosada uvijek bio najstroži promatrač prilikom ulaska u članstvo EU svih država pristupnica, statusa koji trenutačno uživa Hrvatska.

Kada je riječ o ovoj europskoj dimenziji priče o uvođenju institucije javnih ovršitelja, Graf i Vidmar priznaju da institucija javnih ovršitelja još uvijek nije neprijeporni dio pravne stečevine Europske unije, iako javnoovršiteljska služba postoji i uredno funkcionira u devetnaest njezinih država članica. Ali ipak, kako kažu, taj projekt je financirala nizozemska vlada, a Nizozemci su uvijek bili najneugodniji filter. Graf i Vidmar tvrde da je apsolutno netočno da javni ovršitelji mogu upadati noću u stanove da bi nam plijenili televizore. Oni ne mogu ništa poduzimati bez prethodne sudske odluke, pa ako bi dolazilo do bilo kakve zaplijene, to bi bilo učinjeno na isti način kao što to danas rade i postojeći sudski ovršitelji, ali bez opterećivanja suda postupcima koji zapravo nisu sudski. Posjećuju “dužnike” kao javna služba koja predstavlja pravnu državu, u pratnji policije i ovlaštenog bravara, koji se treba tu naći da eventualno otključa vrata ako bi ona ostala zaključana.

Zamjenica ministra pravosuđa Sandra Artuković Kunšt razumije javne ovršitelje, koji će vjerojatno ostati bez posla ako će se u konačnici potvrditi odluka koji nije još definitivno regulirala konačni status javnih ovršitelja. Međutim, kako je rekla, analiza Ministarstva pravosuđa pokazala je da je naplata dosadašnjim modelom preko Fine bila djelotvorna. Fina je, preko svog sustava, obradila više od 1.165.050 predmeta od čega je u gotovo polovici slučajeva, njih 414.410 uspjela u cijelosti naplatiti, 557.014 je proslijeđeno u dalji postupak, dok je ostatak odbačen kao nepodoban. Rješavanje tih predmeta, prema zamjenici ministra, opovrgava tezu o “bauku više od milijun ovrha”, koje su na čekanju.

S druge strane, kako tvrdi, uvođenje javnih ovršitelja ne bi ubrzao ovršni postupak, niti bi pojeftinio troškove dužnika jer bi se morali uvesti i dodatni stadiji u ovršni postupak.
Sandra Artuković Kunšt smatra da je “teza o bauku ovrha” koje su se nadvile nad Hrvatskom neosnovana. Jasno je, prema njenim riječima, da je ovrhu nemoguće učiniti bezbolnom i ugodnom pa se to ne bi moglo učiniti ni s javnim ovršiteljima. Ono što se ovrhama može i mora učiniti, prema riječima zamjenice ministra, postići će važan cilj: financijsku konsolidaciju i preuzimanje odgovornosti za preuzete obveze s jasnom porukom da se dugovi moraju platiti, a to će se osigurati i uspostavom pojednostavljene, ekonomične i djelotvorne ovrhe. Hoće li zbog toga biti lakše kreditima opterećenim građanima, teško je povjerovati. Po svemu sudeći, prezadužena Hrvatska i njeni građani nastavit će grcati u dugovima s javnim ovršiteljima ili bez njih. Svejedno.

Komentiraj