Dobitnik Nobelove nagrade za književnost i uspješni jugoslavenski diplomat Ivo Andrić rođen je u Travniku 1892. godine. U Sarajevu je pohađao srednju školu, a kao mlad čovjek prigrlio je buntovničke jugoslavenske ideje o rušenju austrougarske vlasti. Družio se s pripadnicima Mlade Bosne čiji je član ubio austrijskog cara i pokrenuo slijed događaja koji će rezultirati Prvim svjetskim ratom.

Godine 1912. dolazi na studij slavenske književnosti i povijesti u Zagrebu gdje se u književnom smislu počeo oblikovati pod utjecajem A. G. Matoša i moderne. Studij je nastavio u Krakovu i Beču, a zbog govora kojeg je održao povodom Matoševe smrti proveo je godinu dana u zatvoru. Nakon Prvog svjetskog rata je amnestiran i angažira se politički. U Ministarstvu vjera krenuo je raditi 1919. godine, a već sljedeće godina dobiva mjesto u diplomaciji. Usporedno s karijerom diplomata, Andrić intenzivira svoj rad na području književnosti.

Sve do sloma jugoslavenske Kraljevine radio je kao opunomoćenik ministra u Berlinu u diplomaciji. Drugi svjetski rat je zaobišao boraveći u Beogradu gdje je napisao dva središnja djela svoga opusa – Na Drini ćuprija i Travnička kronika 1945. godine. Sljedeće godine postaje predsjednikom Saveza književnika Jugoslavije, a bio je i narodni zastupnik u skupštini BiH te zastupnik u Saveznoj narodnoj skupštini.

Tematski, Andrić je najviše pisao o bosanskoj sredini u civilizacijskom okružju turske uprave. U tim pričama, kako je rekao, ‘sadržana je sva povijest čovječanstva’. Pedeset godina od svog prvog pojavljivanja u književnim vodama dobio je Nobelovu nagradu za književnost za roman ‘Na Drini ćuprija’. Njegova djela prevedena su na više od 30 jezika.

Veliki pisac umro je 13. ožujka 1975. godine u Beogradu.