U vrijeme kada filmske redateljice sve više dolaze do izražaja, a teme o snažnim ženama sve se više ekraniziraju, francuska redateljica Alice Winocour takvu je priču ispričala na poseban način. U svom trećem filmu “Proksima” ona Evu Green, koja glumi astronautkinju Sarah, smješta u muški svijet, svijet astronauta, tijekom priprema za let u svemir. Taj svijet za žene nije lak, ona se u početku suočava sa šovinistički nastrojenim kapetanom posade (Matt Dillon), ali daleko više brige zadaje joj činjenica da će se morati odvojiti od svoje 10-godišnje kćeri, bez obzira na to koliko je bivši suprug (Lars Edinger) podržava i brine o njihovu djetetu.

Alice Winocour (44) nije samo režirala ovaj film, već je i napisala scenarij koji ima i autobiografske elemente. I ona je samohrana majka i njezina kći ima 10 godina, što je bio važan element kada je stvarala ovu priču. Film je osvojio posebnu nagradu žirija na filmskom festivalu u San Sebastianu te se trebao prije ljeta početi prikazivati u svjetskim kinima. Zbog pandemije koronavirusa premijera film “Proksima” je odgađana te se konačno počinje prikazivati u Americi 6. studenoga, dok se u Hrvatskoj od ovog tjedna može pogledati na HBO-u.

Ono što je fascinantno kod ovog filma jest da ga je Alice Winocour snimala na tri lokacije, tri središta za obuku astronauta, a to su njemački Koln, ruski Star City te kozmodrom Baikonur u Kazahstanu. Uspjeti uvjeriti čelnike Europske svemirske agencije da joj odobre snimanje na tim lokacijama, uspjeti uvjeriti raznoliku glumačku ekipu da prihvate uloge, ništa od toga nije bilo lako, ali njeno znanje i upornost na kraju su se i te kako isplatili.

NACIONAL: Ovo je nedvojbeno film o snažnoj ženi. Zašto ste odabrali astronaute i svemirski program kako biste dokazali da su žene i muškarci jednaki čak i u putovanju u svemir?

Snimam filmove o onome što najbolje znam. Kao žena, sigurno se bolje razumijem u, recimo, menstruaciju. Ne kažem da muškarci ne bi o tome mogli nešto snimiti, ali ja se u to razumijem. Osim toga, imam kćer, to je nešto vrlo intimno, pa tako i glavna junakinja filma “Proksima” ima kćer. Kao i u prva dva moja filma “Augustine” i “Maryland”, moram projicirati sebe na filmu kako bih mogla govoriti o svojoj intimi. Ovog puta sam projicirala sebe u dalekom i nepoznatom univerzumu. Što više razotkrivam svoju intimu, to se radnja filma mora odvijati što dalje od mene. U filmu “Proksima” bavim se temom odvajanja majke od kćeri, što poznajem jako dobro jer sam i majka, ali i kći. Ujedno, zainteresirana sam za pričanje priča koje do sada nisu bile ispričane. U američkim filmovima jako puno puta je ispričana priča o NASA-i pri čemu se astronauti uvijek prikazuju na isti način. U tim filmovima ima i snažnih žena, nisu to samo muškarci, ali to su uvijek žene bez djece. U stvarnom životu austronautkinje imaju djecu, ali u filmovima se o tome ne priča. Ono što je snažno u filmovima je metafora. Tako “Proksima” nije film o svemirskom programu, već sam željela pričati o ženama, ali i o muškarcima. Smatrala sam da je priča o razdvajanju majke i kćeri zanimljiva, ali to je i priča o odvajanju ljudi od Zemlje. To je jednostavna priča koja ima nekoliko razina, nekoliko slojeva. Na kraju filma prikazujem slike stvarnih astronautkinja s njihovom djecom, o čemu se nije govorilo. Zašto? Zato što se žensko spominjanje djece, ne samo u svemirskom programu već i u drugim poslovima, smatra slabošću. Kod muškaraca nije takav slučaj. Dobro poznajem tu situaciju jer i ja, kao redateljica, na snimanju filmova ne pričam o svom djetetu. Upoznala sam ženu u Europskoj svemirskoj agenciji koja je podučavala žene koje su postale astronautkinje i rekla mi je da nije znala da one imaju djecu. Muškarci, kada se priključe svemirskom programu kao astronauti, prvi pokazuju slike svoje djece i govore kako imaju divne obitelji, dok žene šute i ne govore ništa na tu temu. Zato sam smatrala da je potrebno prekinuti tu šutnju i ispričati njihovu priču.

NACIONAL: Odnos majke i kćeri je važan u filmu, ali vi ne osuđujete majku zato što želi odletjeti u svemir i time napustiti dijete na neko vrijeme.

Kada nešto strastveno želite onda nemate izbora, morate to napraviti. Neki astronauti se pripremaju na odlazak u svemir cijeli život pa im se na kraju ta želja ne ispuni. Posao astronauta je poput snimanja filma. Iznimno je naporno, ali se na kraju isplati. Željela sam predstaviti astronautkinju koju glumi Eva Green kao stvarno dobru osobu. Dobra je u ovom čime se bavi, puna je strasti i ne dvoumi se oko odluke da odleti u svemir. Želja mi je bila da poručim kako žene ne moraju birati. One mogu napraviti oboje, iako mnoge žene misle kako moraju birati između karijere i djece. Društvo i je nametnulo da se moraju odlučiti, a one zbog toga imaju osjećaj krivnje.

NACIONAL: Kakvu metaforu nudi svemir u vašem filmu?

U svemir možete projicirati sve što poželite jer u osnovi nitko doista ne zna što je svemir. To je nešto što je jako daleko. U filmu “Ad Astra” s Bradom Pittom također možete vidjeti kako je u svemiru projicirana priča o ocu i sinu. Tu je i pitanje odvojenosti i udaljenosti, nedavno sam čula da će naslov mog filma za portugalsko tržište biti “Svemir između nas”. Scenarij je konstruiran kao raketa koja se odvaja od Zemlje, ona je lansirana i slijede prva, druga, treća razina odvajanja tijekom leta u svemir. Tako i u scenariju postoji nekoliko razina odvajanja majke od kćeri. Scenarij je napisan kao da se radi o paru, o ljubavnoj priči između majke i kćeri, koje se odvajaju jedna od druge. I zato je “Proksima” više film o Zemlji no o svemiru, ipak smo mi Zemljani. Stvoreni smo da bismo živjeli na Zemlji. Zemlja trenutno nije u najboljem stanju, svi smo mi napeti zbog toga i zato zamišljamo sebe u nekom drugom svijetu. Zato sam željela da razgovaramo o Zemlji i o tome kako je teško napustiti Zemlju.

NACIONAL: U filmu “Proksima” lik kojeg glumi Matt Dillon je u početku šovinist koji smatra da ženama nije mjesto u svemirskim programima. Smatrate li da se muškarci većinom tako ponašaju u profesionalnom svijetu?

U scenariju, opisala sam ga kao negativca, kao muškarca koji je ljut jer žena kreće s njim u svemirsku misiju. Razlog zbog kojeg sam tu ulogu ponudila Mattu Dillonu je taj što sam željela glumca koji može stvoriti kompleksni lik. Nisam tražila klasičnog negativca, tražila sam kompleksnu osobu koja ne zna kako se nositi sa ženom. On ne zna treba li je smatrati neprijateljem ili je treba zavesti. Ne zna se nositi s novom situacijom. Na kraju, on shvaća da ona nije dio svemirske posade zato što je žena, već zato što je izvrsna inženjerka. Tada postaju stvarno dobri prijatelji koji podržavaju jedan drugog. Tijekom priprema za snimanje filma astronauti su mi rekli kako naporno treniraju, a tijekom treninga grade uzajamno povjerenje. Mislim da Mattu Dillonu nije bilo lako glumiti osobu koja isprva nije dobra, ali se tijekom filma pretvara u super osobu, toliko da pomislite kako će se između njih dvoje dogoditi nešto posebno. Morate znati da sam scenarij pisala na temelju iskustava astronauta s kojima sam razgovarala u svemirskim bazama u Rusiji i Njemačkoj. Primjerice, neki su smatrali čudnim scenu u kojoj Eva Green bježi iz izolacije u kojoj se astronauti nalaze prije leta. No, astronauti su mi pričali kako znaju za brojne slučajeve bijega iz izolacije.

NACIONAL: Kako ste uspjeli okupiti glumačku ekipu iz raznih europskih zemalja?

Željela sam prikazati taj svijet svemirskih misija onako kako sam ih vidjela, a ono što me posebno zanimalo je ta kompetitivnost među astronautima, što je često prikazano u američkim filmovima. Istovremeno, zamijetila sam i veliku suradnju i solidarnost između svih tih ljudi koji žive zajedno. Možda se na to ne obraća pažnja, ali u svakoj misiji Sojuza postoji ruski, američki i europski astronaut. Zato sam ja također birala međunarodnu ekipu glumaca kako bih što vjernije prikazala ono u što sam se i sama uvjerila. Astronautkinja koju glumi Eva Green živi u Kolnu pa mi je bilo normalno da joj je suprug Nijemac. Zato sam za ulogu supruga odabrala njemačkog glumca Larsa Eidingera. Gledala sam ga u Berlinu u predstavi “Richard III” redatelja Thomasa Ostermeiera. Bilo je to zastrašujuće iskustvo jer je Lars, kada sam ga prvi put vidjela, bio gol na sceni, vrištao je i povraćao. Tog trenutka sam rekla “moram popiti kavu s ovim čovjekom”, ali nisam znala kako da to napravim jer je već bilo kasno navečer. No, on se pokazao iznimno pristojnim, rekao je da je sada pravi trenutak za razgovor. Njemačku glumicu Sandra Hüller također sam zapazila nakon što sam je vidjela u kazališnoj predstavi. Trebala sam karakterno snažne glumce za uloge u mom filmu, njih dvoje se ne pojavljuju mnogo u filmu, ali su vrlo važni za priču. Što se tiče Eve Green, oduvijek sam bila fascinirana s njom. Ona izgleda čudno, a proučavajući astronaute shvatila sam da oni nisu kao drugi ljudi, oni su pomalo čudni. U tom smislu postoji neka povezanost između redatelja i članova filmske ekipe i astronauta, imamo mnogo toga zajedničkog.

NACIONAL: Na koji način ste Matta Dillona privukli ovom filmu, ipak je on najveća zvijezda među svim glumcima u vašem filmu?

Matt Dillon i ja poznajemo se dugo, tako da smo se od početka ovog projekta složili oko svih detalja. On je pročitao scenarij, našli smo se na sastanku, a ja sam odmah znala da ćemo raditi zajedno. U redu, bilo je tijekom snimanja trenutaka kada nam nije bilo lako jer su uvjeti u svemirskoj stanici bili teški. Primjerice, dijelove filma snimali smo u svemirskoj bazi u Rusiji i on je, nakon napornog snimanja, odmah poželio otići u Moskvu, ali to nije bilo moguće jer je morao čekati kompletnu ekipu kako bi svi zajedno otputovali u Moskvu. No bio je potpuno posvećen filmu, bili smo sjajan tim sastavljen od ljudi iz nekoliko zemalja, nešto poput astronauta u svemirskoj ekipi.

NACIONAL: Jeste li inspiraciju za ovaj film pronašli u znanstveno-fantastičnim filmovima?

Kao što sam vam rekla, ovaj film je više posvećen Zemlji tako da su me više inspirirali filmovi kao što je “Moja majka” talijanskog redatelja Nannija Morettija te “Alice u gradovima” Wima Wendersa, u kojem me inspirirao taj odnos oca i kćeri. Tu možemo uvrstiti i film “Zabriskie Point” koji me je inspirirao scenom eksplozije rakete. Nisam osobiti ljubitelj svemirskih filmova osim filma “Solaris” redatelja Andreja Tarkovskog. Mene interesiraju ljudi, njihova osjetljivost, njihovi odnosi, priče o razdvajanju, tu sam tražila inspiraciju.

NACIONAL: Zašto nema više znanstveno-fantastičnih filmova sa snažnim ženskim likovima?

Nije da ih nema, imate film “Gravitacija” sa Sandrom Bullock i “Alien: Osmi putnik” sa Sigourney Weaver, ali s druge strane daleko je više znanstveno-fantastičnih filmova u kojima gotovo da nema ženskih uloga. Film kao što je “Proksima” bilo bi teško snimiti u Hollywoodu jer NASA najvjerojatnije ne bi dopustila korištenje njihovih svemirskih stanica. Za mene je ovo bilo posebno iskustvo jer sam surađivala s Europskom svemirskom agencijom. Potrošila sam gotovo dvije godine kako bi mi odobrili snimanje filma u svemirskim postajama u Rusiji, Kazahstanu i Njemačkoj. Dvije godine sam posjećivala njihove centre za obuku, upoznavala i astronaute i njihove trenere. Upoznala sam i Chrisa Cassidya, šefa NASA-e, kao i brojne astrofizičare. Svi su oni na kraju shvatili da želim ispričati priču koja do sada nije bila ispričana. Željela sam prikazati njihov rad i oni su zaključili da bi to moglo biti i za njih zanimljivo. Kada su shvatili da bi se i oni mogli okoristiti ovim filmom, dobila sam odobrenje za snimanje. Sve su scene snimane na stvarnim lokacijama, što je velika rijetkost. Kada je film prikazan u Rusiji, jedan ruski novinar me je pitao kako je moguće da James Cameron nije mogao snimati film u svemirskoj postaji, a mi smo mogli u ruskoj svemirskoj postaji Star City. Svi smo se smijali tom pitanju, ali mislim da sam se u pripremama za film sprijateljila s ljudima iz Europske svemirske agencije koji su mi omogućili snimanje na tim lokacijama.

NACIONAL: Kako su ljudi iz Europske svemirske agencije reagirali na vaš film?

Bili su super sretni, a slavni francuski astronaut Thomas Pesquet plakao je na kraju filma. Rekao je da on nije mogao pokazati emocije u trenucima kada je polijetao u svemir jer je bio usredotočen na lansiranje, ali je sada mogao. Rekao je da je zahvaljujući ovom filmu shvatio kako je njegova obitelj doživjela njegov let u svemir.