Arhitekt Vladimir Tarnovski govori kako je kroz svoja putovanja od Šestina do Manduševca objedinio zagrebačke mlinove u knjizi ‘Tragom starih zagrebačkih mlinova’, a usput je otkrivao manje poznatu povijest Zagreba

Zagreb je grad bogate kulturne baštine. Od starih tvorničkih pogona do parkova i palača. Ali u Zagrebu i njegovu širem području postoje ostaci mlinova o kojima se malo priča i koji su, nažalost, većinom u raspadnutom stanju. Arhitekt Vladimir Tarnovski u svom je putovanju od Šestina do Manduševca objedinio zagrebačke mlinove u knjizi ‘’Tragom starih zagrebačkih mlinova’’. Posjetio je nekadašnje lokacije 41 zagrebačkog mlina i ostalih znamenitosti koje su mu bile na putu. Tarnovski za Zagreb News objašnjava što ga je potaknulo na taj put. „Stvar je bila potpuno slučajna. Kriva je digitalna fotografija. Kad sam dobio prvi digitalni fotoaparat, omogućio mi je da bez financijskih problema snimim fotografija koliko hoću. Počeo sam planirati ture, tj. šetnje u kojima bih mogao fotografirati što više zanimljivih stvari. Naletio sam u literaturi da je na tom potezu bilo puno mlinova i to me zaintrigiralo. Počeo sam dalje istraživati i tako sam nastavio s radom. Za Banićev mlin sam znao da još funkcionira i to je vjerojatno bio podsvjesni okidač da krenem s dokumentiranjem mlinova. Išao sam od potoka u Šestinskom Kraljevcu pa sve do Splavnice. Postoje mlinovi i na Bliznecu i na potoku Vrapčaku, ali na ovom potezu ih je bilo najviše.“

Prvi kanal koji je spajao mlinove vodotokom neovisnom o potoku i njegovu vodostaju u Zagrebu građen je u 14. stoljeću. Tarnovski u knjizi piše da su ljudi već u 13. stoljeću shvatili da razne bujice i poplave potoka mogu oštetiti mlinove. Stoga je napravljen kanal Pretoka koji se kretao od Okrugljaka do ponovnog vraćanja u potok Medveščak kod Krvavog mosta. Kasnije se nazvao Mlinski potok ili Melinščak. Na području sjeverno od Gupčeve zvijezde, Pretoka je prelazila na istočnu obalu potoka Medveščak kako bi pokretala kaptolske mlinove Nove Vesi. „Potok Kraljevec, odnosno Medveščak u dijelu ispod Mihaljevca, bio je zanimljiv jer su se kod njega sukobljavale dvije stare zagrebačke jezgre: Kaptol i Gradec. Ratovali su preko Krvavog mosta i dogovarali su se tko na kojoj strani može imati mlinove. Postojala je interakcija od 14. stoljeća. U Pretoku su puštali onoliko vode koliko je trebalo za rad mlinova, a višak vode, osobito za visokog vodostaja, tekao je koritom potoka koji su nazivali Matična“, rekao je Tarnovski. U knjizi je dodao da su se Kaptol i Gradec 1392. sporazumjeli o gradnji mlinova. Naime, novi mlinovi su se smjeli graditi samo sjeverno od križanja potoka Matične i Pretoke kod današnje Gliptoteke.

Tarnovski kaže da je puno toga naučio na svom putu. „Saznao sam puno stvari. Ne samo vezano uz mlinove, nego i prve manufakture te sukobe u Zagrebu. Naučio sam da je ulica Isce u Gračanima najstarija ulica u gradu. Potječe iz 13. stoljeća. U zgradi mlina grofa Kulmera, nekadašnjeg vlasnika Kulmerovih dvora, bila je kolarska radiona. Pod nadstrešnicom uz južni zid nalazila se i pilana. U 20. stoljeću tamo je bio generator jer Šestine još nisu imale struje.“

Kulmerov mlin bio je u 18. stoljeću u vlasništvu grofa Sermagea, nekadašnjeg vlasnika Šestina, a nalazio se na potoku Medveščak ispod Šestinskog brijega. Tarnovski piše da je grofov mlinar znao zatvoriti potok i da bi tako nizvodni mlinovi ostali bez pogona. Mlinari su tužili grofa i istragom je pokazano da su bili u pravu. Naređeno je da se Sermageov mlin ukloni, a tada je grofov predstavnik obećao da više neće zatvarati vodu.

Osim što je pratio mlinove, Tarnovski je u knjizi zabilježio i ostale znamenitosti koje su mu bile na putu. Popratio je gdje su se nalazile nekadašnje gostionice, stare pučke škole, razni lokalni putevi i druge znamenitosti. Tako piše da su zgrade Gliptoteke ostatak nekad velikog pogona proizvodnje kože koji je pokrenut polovicom 19. stoljeća. Uz kožaru je tekla i spomenuta Pretoka. Usprkos strogim pravilima rada koje im je zadalo Gradsko poglavarstvo, građani su se žalili na nesnosan smrad koji je proizvodila. U pismu Gradskom poglavarstvu rekli su: „Tvornica kožah na potoku prostranjuje takav smrdeš i dim, da je čitava okolica dolnjeg i gornjeg grada tako okužena, da to bez pogibelji zdravlja već podnieti nije moguće. Bližni stanovnici u novoj vesi i potoku nemogu više no stupiti u bašće i dvorišta radi toga smrdeša, a koji imaju vinotočje, njima je posao bašćah posve prestao i zato znatna šteta prouzročena.“

Tarnovski smatra da mlinovi imaju turistički potencijal te da bi se mogla napraviti turistička tura na putu starih zagrebačkih mlinova. „Banićev mlin u Gračanskom ribnjaku, koji je star preko 200 godina, u dolini između Gračana i Šestina, i dalje radi te je u dobrom stanju. Vlasnici, obitelj Banić, i dalje primaju turiste. Imaju i knjigu dojmova sa stranim turistima. Postoji i jedan mlin kod restorana Okrugljak koji je u funkciji, ali to nije originalan mlin. Okrugljak ga je postavio tamo prije 15 godina. Oni aktivno melju. Svi drugi mlinovi nisu u funkciji. Postoji samo nekoliko zgrada u kojima ima tragova nekadašnjih. U Gospodarićevu mlinu postoji pogon, ali nema potoka. On može biti samo turistička atrakcija, a ja mislim da mlinovi imaju turistički potencijal. Ostaje samo pitanje kako označiti lokacije koje se treba posjetiti. Mislim da bi se u okviru te ture mogle napraviti male vrećice s pakiranjima friško mljevenog brašna kao uspomena na mlinove. Trebalo bi  zaštititi mlinove, iako se nema puno toga za zaštititi. Ljudima treba pomoći da održavaju te objekte“, zaključio je Tarnovski te rekao da bi za idući projekt htio dokumentirati zagrebačke štenge.