VELJKO KRULČIĆ: ‘Maurović je crtao Pavelića, Karađorđevića, maršala Tita, crtao bi i Tuđmana da je poživio’

Veljko Krulčić, kustos izložbe ‘Reklama i strip – Fragmenti od 1920-ih do 2020-ih‘, prikazao je u Galeriji HDD-a nepoznate reklamne stripove i radove hrvatskih autora stripa, poput Andrije Maurovića. Krulčić tvrdi da strip nije bio samo eskapizam ni samo dobra priča i zabava, već je bio duboko ukorijenjen u život

Nedavno je u Galeriji Hrvatskog društva dizajnera otvorena izložba “Reklama i strip – Fragmenti od 1920-ih do 2020-ih” koja predstavlja svojevrsni panoramski prikaz doticaja dvaju medija, stripa i reklame, kroz razdoblje od cijelog stoljeća u Hrvatskoj. Kustos izložbe Veljko Krulčić, dugogodišnji povjesničar stripa i jedan od najvećih poznavatelja opusa velikog strip-crtača i umjetnika Andrije Maurovića, prvi put je na ovoj izložbi predstavio neke radove na koje je naišao u svom istraživačkom radu posvećenom povijesti hrvatskog stripa. Tako su predstavljeni reklamni stripovi 32 autora odnosno crtača.

Veljko Krulčić je svoj prvi tekst na temu stripa objavio već kao 17-godišnjak, u 21. godini organizirao je prvu izložbu stripa, a godinu kasnije objavio svoju prvu monografiju “Hrvatski poslijeratni strip” te pokrenuo izbor Najboljeg jugoslavenskog stripa godine, nagrade koju je dodjeljivao omladinski list Polet. Već je tada Krulčić bio predan stripovima Andrije Maurovića, kojega je imao priliku upoznati te je 1986. godine o njemu objavio monografiju i kao koautor priredio retrospektivne izložbe „Strip u Hrvatskoj 1867. – 1985.“ u Muzejskom prostoru Zagreb, što je ujedno bio prvi ulazak stripa u neki od jugoslavenskih muzeja, i „Jugoslavenski strip 1866. – 1986.“ u Parizu. Godine 1990. iz tiska je izašla njegova monografija „Put u obećanu zemlju“ na temu stripova iz Poleta te je, nakon 45-godišnje „zabrane“, inicirao objavljivanje jednog od najvažnijih Maurovićevih stripova „Seoba Hrvata“, objavljenog u NDH u Zabavniku. U javnosti je Veljko Krulčić ostao upamćen po uređivanju filmskog mjesečnika Hollywood, koji je Zagrebu izlazio od 1995. do 2006. godine.

Autor je velikog broja studija, eseja, povijesnih i fenomenoloških prikaza, tematskih i pojedinačnih izložbi s područja filma, stripa, karikature i popularne kulture uopće, od kojih su neke organizirane i u inozemstvu. Godine 2013. povodom 70. godišnjice smrti i 105. godišnjice rođenja Franje Martina Fuisa pokrenuo je biblioteku Fra-Ma-Fu u kojoj je predstavio tog novinara i reportera kao sjajnog pisca pustolovnih romana s „likovima i avanturama većima od života“. Svojevrsni dodatak tom bibliotečnom nizu predstavlja knjiga s Fuisovim dramskim tekstom „U ime čovječanstva“, odnosno „Život na dražbi“, čiji je plakat nacrtao upravo Maurović. Krulčić je danas vlasnik i urednik manje izdavačke kuće Vedis, ali je i dalje aktivan kao novinar i publicist te je, bez sumnje, najveći poznavatelj lika i djela Andrije Maurovića, o kojemu priprema i dokumentarni film.

NACIONAL: Izložba „Reklama i strip – Fragmenti od 1920-ih do 2020-ih“, u čijoj ste realizaciji kao dobar poznavatelj stripa u Hrvatskoj i sami sudjelovali, „svojevrsni je panoramski prikaz doticaja dvaju medija, stripa i reklame, u Hrvatskoj kroz razdoblje od čitavog stoljeća“, navodi se u katalogu. Jesu li svi hrvatski strip-crtači, čiji rad poznajete, u nekom momentu svoje karijere crtali i reklame?

Bilo bi preuzetno reći da su svi crtači koji su djelovali, crtali i reklame, ali da je popriličan broj njih crtao i strip reklame, jednokratno ili višekratno, u svakom slučaju stoji. Do ove izložbe je u neku ruku i došlo kada sam shvatio da su skoro svi najvažniji crtači u svom radu barem jednom crtali strip-reklame. Najjednostavnije bi bilo napraviti izložbu koja bi obuhvatila sadašnje autore, ali tako nešto me nije interesiralo niti mi je bilo intrigantno ili poticajno. Prve takve strip-reklame pojavile su se dvadesetih godina prošlog stoljeća, što je još jedan dokaz onoga što tvrdim: da je strip, između ostalog, ogledalo društva i vremena u kojem je nastajao. Dakle, strip nije bio samo eskapizam ni samo dobra priča i zabava već je bio duboko ukorijenjen u život oko nas.

‘U Hrvatskoj enciklopediji piše da je Stari Mačak junak stripova ‘Trojica u mraku’ i ‘Sedma žrtva’ te da je scenarije napisao Franjo Fuis. To nije samo neistina, to je diletantizam!’

NACIONAL: Je li bio dublje ukorijenjen u život zajednice tada kada je nastao, dvadesetih godina prošloga stoljeća, ili danas?

Može se reći da je sve to vrijeme strip ukorijenjen u život zajednice. Čak i nakon Drugoga svjetskoga rata, kada su ga komunisti uvrstili u svojevrsni „indeks“ kao neželjenu pojavu. Prvi hrvatski strip „Maks i Maksić“ radio je ruski emigrant Sergej Mironović Golovčenko, vinkovački zet koji je 30-ih dobio jugoslavensko državljanstvo, koliko sam uspio shvatiti iz istraživanja. Radnja tih njegovih stripova, koji su izlazili na stranicama tjednika Koprive, bila je često vezana za neke aktualitete. Kada se stavi na jedan kup sve „Maks i Maksiće“, dobije se zabavna kronika onoga što se kod nas dešavalo od 1925. do 1934. godine. Recimo, dvoje glavnih junaka, nestašni dječaci, uključuje se u demonstracije protiv vlade, odlaze na Triglav, slave Božić, zabilježen je i Miki Maus…

NACIONAL: U deplijanu koji prati spomenutu izložbu napisali ste da, nažalost, „popriličan broj strip-rukavaca iz domaćeg dvorišta nije nikad temeljitije obrađivan i valoriziran: hrvatski strip i cenzura, strip u dnevnim listovima, strip i politika, strip i edukacija, religioznost i strip, strip i arhitektura, urednici stripa itd“. Zašto je tako?

Zato što dobar broj kolega ide linijom manjeg otpora. U posljednjih deset, možda koju godinu više, kada je država „odriješila kesu“ i za strip počela izdvajati sve više i više novca, došli smo u situaciju da su se stripom počeli baviti i oni koji su tu namirisali lovu, kao i neke kolege koji su se stripom počeli baviti „iz šminke“. Ukratko, o stripu se puno piše i govori, organiziraju se izložbe, festivali, ali u toj kakofoniji svega i svačega zapravo ne postoji nikakvo vrednovanje ničega. Sve je naizgled – sjajno. U pisanju o stripu svjedoci smo podosta reciklaža ranijih tekstova te pretežno bavljenja pojedincima, poput više puta obrađivanih Maurovića, Bekera, Julesa ili od recentnijih Matakovića, Kordeja, Zimonića… što je puno jednostavnije od novih i tematskih istraživanja.

NACIONAL: Prvi put je izložena i reklama iz francuskog magazina u kojoj je objavljen crtež Andrije Maurovića na kojem likovi iz poznatog stripa „Trojica u mraku“ pozivaju čitatelje na pretplatu. O čemu se radi i koliko se Maurović bavio crtanjem za potrebe reklama i oglašavanja?

Maurović je prije svega bio strastveni primijenjeni umjetnik. Koliko sam uspio saznati iz kontakata s njegovim suvremenicima i znancima, njegov život je bio rad i prihvaćao je puno poslova. Strip-reklame nije crtao, barem koliko ja znam. Ali je radio puno za privredu, recimo, grafičko rješenje za Gavrilović iz Petrinje iz 1931. je njegov rad. Poslije rata je crtao i političko-propagandne i turističke plakate. Na izložbi smo predstavili njegov strip iz Novosti iz 1938., duhovitu priču koja je objavljena kao prvoaprilska šala i reklama za Hersan čaj, gdje su korišteni crteži iz njegova stripa „Posljednja pustolovina Starog Mačka“. To mi je bilo zanimljivo i izložili smo. To što spominjete Maurovićeve likove na francuskom – dogodilo se zahvaljujući izložbi „Strip u Jugoslaviji 1866 – 1986“. Crtež je uzet iz deplijana te izložbe koju smo pripremili kolega Glavan i ja u Parizu u svibnju 1986. godine.

Krulčić uskoro u Beogradu otvara veliku izložbu posvećenu Andriji Mauroviću. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Još su neke stvari prvi put prikazane na ovoj izložbi u Galeriji HDD. Koje?

Svim stripovima je ovo premijerno izlaganje, ali prvi put predstavljamo i stripove koji su ostali nepoznati i ljudima koji su izrađivali stripografije pojedinih autora. Npr. strip Julesa Radilovića iz 1956. „Tragedija obitelji Urek“, koji je izlazio u nastavcima u Narodnom listu prije nego što je počeo surađivati s Plavim vjesnikom. Ili strip „Iz života mekice“ Radovana Devlića, nastao početkom 1992., u kojem je kompjutor Apple Macintosh stavio u kontekst Domovinskog rata… Ili „Porodica Kukurijeka“ koji je ranih 60-ih producirala Podravka iz Koprivnice, što se jasno ističe u zaglavlju samog stripa… Zanimljivo je da su junaci stripa „Maks i Maksić“ tridesetih korišteni za reklamiranje gramofona i ploča.

NACIONAL: Dugogodišnji ste poznavatelj hrvatskih autora stripova i kroničar hrvatske strip scene, s posebnim naglaskom na Andriju Maurovića, o kojem se unatoč više objavljenih knjiga, radova i tekstova o njemu i njegovu radu, ipak premalo zna. U osnovnoj školi uči se o stripu, ali ne spominju se autori stripova iako se možemo pohvaliti nemalim brojem onih čiji radovi su postali globalno popularni. Zašto je tako?

Ne znam! Trebalo bi autore tekstova u tim udžbenicima pitati zašto ne spominju autore stripova. To je jednostavno blesavo. Kao da pišeš o filmu, a ne spomeneš konkretno Hitchcocka, Renoira, Hawksa, Coppolu, Kurosawu, Chaplina, Kubricka… Postoji poslovica koja to dobro opisuje: Kod ljudske gluposti su i Bogovi nemoćni! Strip u Hrvatskoj bez spominjanja Maurovića, Neugebauera, Dragića, Voljevice, Radilovića i desetaka neizostavnih autora, nije prava priča o stripu.

NACIONAL: Uskoro ćete u Beogradu realizirati izložbu u cijelosti posvećenu Andriji Mauroviću, koja će zapravo biti prvo sveobuhvatno predstavljanje opusa tog velikog hrvatskog strip-umjetnika srpskoj publici. Možete li nam opisati tu izložbu?

Za 19. međunarodni salon stripa SKC, koji se otvara 30. rujna, pripremio sam izložbu „Stari mačak, prvi put ili ponovno u Beogradu“. Ta je izložba trebala biti postavljena lani, na 18. Salonu u povodu 120. godišnjice rođenja i 40 godišnjice smrti Andrije Maurovića, ali je zbog koronavirusa prebačena na ovogodišnji. To će biti jedna vrlo široka prezentacija Maurovića, s više od tristotinjak izložaka, na kojoj će biti prikazani i neki stripovi koje sam u međuvremenu otkrio.

‘Trebalo bi autore školskih udžbenika pitati zašto ne spominju autore stripova. To je blesavo. Bez spominjanja neizostavnih autora nema prave priče o stripu u Hrvatskoj’

NACIONAL: Što ste to nova otkrili o Mauroviću?

U javnosti se percipira da je prvi Maurovićev strip „Vjerenica mača“ iz Novosti 1935., ali puna i prava istina jest da Maurović objavljuje stripove, istina kraćih formi, na jednoj ili na pola stranice, još od 1925. godine. Dakle, deset godina prije „Vjerenice mača“. Svojevrsni „Maurović prije Maurovića“. Bit će prikazani i njegovi stripovi objavljivani na ćirilici. Preskače se i činjenica da su u albumima Maurovićeve stripove prvi počele objavljivati Dečje novine iz Gornjeg Milanovca. Naravno, treba uzeti u obzir da je cijeli ovaj prostor do 1990 bio jedinstveno tržište. Za čitatelje nije bilo važno je li nešto izašlo u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu ili Novom Sadu. Ali za mene kao povjesničara to ipak predstavlja kulturološku sramotu naše sredine, jer nekakva je logika i prirodan slijed stvari da je Maurović u albumima trebao krenuti iz Zagreba.

NACIONAL: Kako i gdje ste pronašli te njegove prve, rane radove koji će sada prvi put biti izloženi?

Vrlo jednostavno, ali naravno da sam puno vremena i truda uložio u pažljivo prelistavanje i istraživanje starih novina iz 20-ih i 30-ih. Kada bih nešto novo otkrio – super! Nažalost, moram ustvrditi da se upravo o Mauroviću objavljuje najviše netočnih i falsificiranih podataka. Ostao sam zgranut kako se upravo pojedine kolege koje plaćaju država i njezine institucije, kao i svi mi porezni obveznici, ne libe izmišljati podatke. „Fake news“ o Mauroviću! Moja dilema glasi – tko je potpisnik najvećeg od niza falsifikata o Mauroviću? Dvoje kandidata vodi „mrtvu trku“. U nacionalnoj, Hrvatskoj enciklopediji, izdanju Leksikografskog zavoda gdje je za područje stripa bio zadužen Tomislav Šakić, piše da je Stari Mačak junak stripova „Trojica u mraku“ i „Sedma žrtva“ te da je za njih scenarije napisao Franjo Fuis. To nije samo neistina, nije samo falsifikat, to je diletantizam! Starog Mačka u tim stripovima nema, njihov scenarist je Krešimir Kovačić! Isto to vrijedi i za HTV, za epizodu posvećenu Mauroviću iz dokumentarne serije „Strip u Hrvatskoj“ autorice Irene Jukić Pranjić. Zaključujući epizodu rezimira se da je Maurović nacrtao više od 200 stripova, a da je svaki od njih opsega 50 tabli. Istina je sasvim drugačija – Maurović je nacrtao svega šezdesetak kompletnih stripova. I naravno, njegov stripovski opus nije opsega, kako ispada iz riječi Jukić Pranjić, deset tisuća tabli, nego je pet puta manji. I takve dezinformacije, takvi falsifikati emitiraju se na javnoj televiziji, a Dean Šoša, urednik programa, očito s pozicija funkcija i moći, a ne objektivnog sagledavanja, tvrdi kako „Strip u Hrvatskoj“ predstavlja visoku i trajnu vrijednost. Bože me sačuvaj takve trajne vrijednosti! Da su se gospodin Šakić i gospođa Jukić Pranjić, recimo, samo poslužili mojom monografijom „Maurović“ iz 1986. godine i tamo objavljenim podacima, ne bi napravili nesagledivu i nepopravljivu štetu hrvatskom stripu, njegovoj povijesti, ali i hrvatskoj kulturi i obrazovnom sistemu u cjelini. Naravno i moralnu štetu leksikografskom zavodu Miroslav Krleža i HRT-u, tragedija je samo što živimo u vremenima kada se 90 posto njih koji su tamo zaposleni u biti živo fućka za sve osim za vlastite plaće, privilegije i vanjske honorarne poslove.

‘Na izložbi su predstavljeni Maurovićevi stripovi iz Kraljevine Jugoslavije, Banovine Hrvatske, NDH, Socijalističke Jugoslavije. Njemu je posvećen cijeli pano

NACIONAL: Kako mislite da bi trebalo spriječiti takvu vrstu falsificiranja povijesti?

To je danas u Hrvatskoj, bojim se, nemoguće spriječiti. Danas je mnogima koji se, općenito rečeno, bave kulturom, najvažnije imati dobar PR, ono što ja u žargonu smatram uspješnim prodavanjem magle da si veliki stručnjak i da je tvoj rad važan i vrijedan, a pritom si klijentelistički povezan i onda si na konju, bez odgovornosti. Što se tiče mene i mog angažmana na polju stripa, pa i filma, moje mogućnosti završavaju time da javno upozoravam i skrećem pozornost, ali i da to precizno detektiram.

NACIONAL: Vratimo se izložbi koju pripremate u Beogradu. Što će još novo biti predstavljeno publici u Beogradu, a vezano je za Maurovića?

Cijela izložba isključivo se odnosi na strip. Potrudio sam se da bude cjeloviti presjek, ali i da bude originalnija, da se razlikuje od dosadašnjih. Recimo, cijeli jedan pano, od njih 33, posvetio sam zaglavljima stripova koje je Maurović crtao. I zaglavlja su umjetnička djela sama za sebe, većina njih je stripovski veličanstvena. Jedan pano je posvećen ilustracijama za naslovne stranice „Mickey Stripa“ i serije sveski „Posljednja pustolovina Starog Mačka“. Na izložbi predstavljamo umjetnikove stripove i iz Kraljevine Jugoslavije, Banovine Hrvatske, NDH, socijalističke Jugoslavije. Donosimo i foto-session koji je u Maurovićevu stanu na Pantovčaku 45 napravio beogradski crtač Dušan Reljić.

NACIONAL: Malo se zna o angažmanu Andrije Maurovića tijekom NDH. Na izložbi ćete izložiti i neke njegove radove iz tog vremena?

Od teme Maurovića i NDH mnogi bježe kao vrag od tamjana. U Beogradu predstavljam stripove koje je crtao u tom razdoblju, „Grob u prašumi“, „Knez Radoslav“, „Ahuramazda na Nilu“, „Tomislava“, „Zlatni otok“. To su sve vrhunski stripovi u likovnom smislu, u njima nema nikakvog apologetstva ili tzv. prikrivenog oglašavanja ustaštva. Kad spominjem frazem „vrag od tamjana“, mislim na to da se dosad baš i nije javno navodilo kako je Maurović 1942. i 1943. godine crtao ilustracije na kojima je i poglavnik Ante Pavelić, recimo u dnevniku „Nova Hrvatska“ i u knjizi Zvonimira Fržopa „Razgovori ugodni naroda hrvatskoga“. Fržopova knjiga je bila izložena na Maurovićevoj izložbi u MSU-u 2019. godine, ali Maurović nije atribuiran kao autor Pavelićeva portreta. Pitao sam Franu Dulibića, autora izložbe, zašto je tako, a dobio sam odgovor da se Maurović na tom crtežu nije potpisao. To je točno, ali sam Maurovićev crtež je prepoznatljiv i jedinstven. S 99,99-postotnom sigurnošću uvjeren sam da je on autor. Osim otkrića vezanog za Pavelića, u svojim sam istraživanjima pronašao i potpuno nepoznatu epizodu iz Maurovićeva stvaralaštva: on je crtač i jednog od najboljih portreta kralja Aleksandra Karađorđevića iz 1930. godine. Paradoksalno je da je tada sam Maurović bio simpatizer komunista i zakleti ljevičar. U kolovozu 1944. napušta Zagreba i pridružuje se antifašističkom pokretu. Dok je bio u partizanima, nacrtao je niz slika velikih dimenzija s tom tematikom. Uspostavom novog sistema 1945. s ništa manje ingenioznosti i strasti crtao je maršala i komunističkog vođu Josipa Broza Tita. Moja je teza da bi sigurno Maurović da je poživio još desetak godina, crtao i doktora Franju Tuđmana, utemeljitelja samostalne hrvatske države. Naravno, ako bi mu to netko naručio. Za svoj gušt je pak crtao, kako je poznato, strip-porniće i platna biblijsko-erotske provenijencije!

Ilustracije Andrije Maurovića – Ante Pavelić i kralj Aleksandar Karađorđević. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Kakve su šanse da ovu izložbu u Beogradu posvećenu Andriji Mauroviću pogleda i publika u Zagrebu i Hrvatskoj?

Potrudit ću se da se prenese, odnosno da napravimo i njenu proširenu varijantu. Nastavno, moram spomenuti najvažnijeg suradnika – grafičkog dizajnera izložbe Davida Ivića, prema dostupnim informacijama prvog studenta na jednom od hrvatskih fakulteta koji je diplomirao s temom stripa.

NACIONAL: Uz dugogodišnje proučavanje lika i djela Andrije Maurovića, odlučili ste o njemu realizirati i dokumentarni film. Dokle ste stigli?

Maurović svakako zavrjeđuje cjelovečernji dokumentarac. Radni naslov je „Enigma Maurović“. I dalje istražujem materijale, s kolegama snimamo sugovornike i filma će kad-tad biti. U ovoj fazi dobio sam sredstva HAVC-a za razvoj scenarija i sredstva Društva redatelja, mentor mi je bio Nebojša Slijepčević. Nažalost, prošle godine je moj prijatelj i filmski suputnik duže od četiri desetljeća Bernardin Modrić, koji je film trebao režirati, preminuo od covida-19. I tako, otkrio sam i niz novih fantastičnih detalja. Recimo, da je Maurović 1980. bio među potpisnicima peticije za oslobađanje svih političkih zatvorenika ili da je prvi cjeloviti dokumentarac o njemu snimio Srđan Karanović, redatelj serije „Grlom u jagode“, a prvi i jedini put prikazan je početkom 1972. na TV Beograd pod naslovom „Povratak prirodi“. Najveća tragedija tog filma je u tome što je njegova master snimka uništena tijekom bombardiranja NATO-a na zgradu Televizije Beograd u proljeće 1999. A kopija, barem na VHS-u, nažalost ne postoji, javili su mi iz RTS-a.

Komentiraj