Premda znamo da nasilje ostavlja psihičke posljedice, implementacija znanja o traumi u procedure institucija koje se bave nasiljem i dolaze u doticaj sa žrtvama je složenija. Na pitanje kako i na kojim problemima sustava raditi da bi se senzibilizirao za traume žrtava nasilja, odgovara međunarodni projekt Care4Trauma u kojem kao partnerska organizacija iz Hrvatske sudjeluje Autonomna ženska kuća Zagreb. O problemima sustava u odnosu prema žrtvama nasilja razgovarali smo s Valentinom Andrašek, voditeljicom istraživanja u sklopu projekta, psihologinjom i nezavisnom stručnjakinjom za nasilje nad ženama i djevojčicama i ravnopravnost spolova, čije iskustvo uključuje pružanje savjetodavnih usluga ženama koje su preživjele partnersko i druge oblike rodno uvjetovanog nasilja, istraživanja, edukacije i kampanje za podizanje javne svijesti, kao i rad na zagovaranju u području ravnopravnosti spolova i nasilja nad ženama u Hrvatskoj i regiji Zapadnog Balkana, uključujući međunarodno zagovaranje pred UNHCR-om, UNCAT-om i CEDAW-om.

NACIONAL: Što je projekt Care4Trauma?

Care4Trauma je međunarodni projekt koji se provodi u pet zemalja i u kojem Autonomna ženska kuća Zagreb sudjeluje kao jedna od organizacija partnerica. Projekt je fokusiran na pristup žrtvama rodno uvjetovanog nasilja koji se temelji na traumi; na svijesti i činjenici da žene koje su preživjele nasilje imaju zbog toga posljedice traume i da te posljedice i saznanja o traumi treba uključiti u sve razine pomoći i odgovora na problem nasilja. Prva faza projekta je istražiti situaciju u europskim zemljama sudionicama – Italiji kao vodećoj, Hrvatskoj, Grčkoj, Estoniji i Španjolskoj – koliko se trauma uzima u obzir u dokumentima nacionalnih država i koliko se provodi sustav podrške koji se temelji na činjenici da je žena koja je preživjela nasilje doživjela traumu. U tom smislu su provedena dva istraživanja i na temelju tih istraživanja krenut će druga faza edukacije stručnjaka i stručnjakinja kako bi se više koristio taj pristup uz podizanje svijesti o tome zašto je takav pristup važan.

NACIONAL: Koliko smo kao društvo svjesni psihičkih trauma kao česte posljedice rodnog nasilja?

Svjesni smo nominalno; svatko zna da nasilje – i fizičko, i psihičko, i seksualno – ostavlja trag. Međutim, jedno je biti svjestan da je to traumatično iskustvo, a drugo je uzeti u obzir traumu u pravosudnom sustavu i pružanju podrške, odnosno, zapravo razumjeti što trauma jest – koji su elementi traume i koje posljedice ostavljaju. Zbog traume je ženi teško prijaviti nasilje, svjedočiti protiv počinitelja nasilja, koji u ovom slučaju nije neki stranac već partner ili bliska osoba, zbog traume žene se vraćaju počinitelju nasilja, dugo ostaju u nasilju, zbog traume kada svjedoče ne mogu govoriti o detaljima kao što su točni datumi događaja, njihove priče ponekad nemaju jasnoću i narativni tijek. Sve su to posljedice traume zbog kojih žena u pravosudnom sustavu ima problema jer ne postoji razumijevanje traume, naprimjer, ne daje joj se dovoljno vremena da proradi tu traumu i odluči što će dalje. Jedna od posljedica je i da se žene koje su preživjele nasilje okrivljavaju što nisu otišle ranije, što nisu zaštitile djecu, jer se smatra da su one te koje trebaju zaštititi djecu od počinitelja nasilja itd. Posljedice su dalekosežne i kada se one ne uzmu u obzir, jer ne razumijemo traumu i njezinu dinamiku, dolazi do sekundarne viktimizacije zbog neadekvatnog odnosno nedovoljno senzibiliziranog pristupa žrtvi.

NACIONAL: Koliko traumatiziranost nasiljem, osobito dugotrajnim, utječe na žrtve tijekom i nakon nasilja?

Dugotrajno nasilje izaziva traumatski odgovor kod žena koje su preživjele nasilje na način koji sam već opisala. Što znači trauma? Traumatični događaji proizvode duboke i trajne promjene fiziološke pobuđenosti, emocija, spoznaje i pamćenja. To znači da žena ima ponavljajuće slike, čitav niz psihosomatskih reakcija od bolova, ginekoloških problema, glavobolja do teškoća sa spavanjem… Sve to utječe na njezinu sposobnost svakodnevnog funkcioniranja, pogotovo kada prolazi kroz pravosudni sustav. Da bi se osoba nosila s traumom, ona može umanjivati događaje, izbjegavati o tome govoriti, može potisnuti slike koje se onda javljaju tek poslije. Događa se da se osoba prisjeća u cijelosti traumatskog događaja bez emocija ili pak ima snažnu emotivnu reakciju bez jasnog sjećanja na sam događaj ili sve detalje događaja. To može zbuniti osobe koje rade u pravosudnom sustavu i sustavu socijalne skrbi iako se radi o normalnoj posljedici traume. Više puta provodila sam edukacije socijalnih radnica/ka i policije u različitim zemljama, njima je tema traume najzanimljiviji dio jer to ne poznaju. Nužno je upoznati ih s time da bi shvatili kako pristupiti ženi, zašto joj treba dati više vremena da se oporavi, da razmisli što želi učiniti, da sagleda svoje mogućnosti i donese odluke te zašto joj u svemu tome treba kontinuirana podrška.

NACIONAL: Koliko žena žrtava nasilja, ali i djece koja su mu izložena, imaju traumatske posljedice i kako se one manifestiraju?

Koliko će žene koje su preživjele nasilje imati traumatskih simptoma, ovisi o tome koliko je nasilje trajalo i kojeg je bilo intenziteta, ali i o individualnoj reakciji. U Ženskom savjetovalištu i skloništu AŽKZ prosjek je od sedam do deset godina kada se prvi put jave za pomoć i već imaju puno posljedica izloženosti nasilju, tako da oko 90 posto žena ima simptome i sliku posttraumatskog stresnog sindroma. I djeca vrlo često imaju posljedice izloženosti traumi, od problema sa spavanjem, strahova od odvajanja od majke do enureze itd. Neka su bila žrtve, a neka su svjedočila nasilju, govorim o djeci smještenoj u skloništu jer zapravo s njima AŽKZ najviše radi. U drugom međunarodnom projektu AŽKZ-a razvijaju se protokoli i priručnici kako raditi s djecom. Danas je mišljenje stručnjaka da je za djecu vrlo slično traumatsko iskustvo svjedočenje nasilju i bivanje direktnom žrtvom. Naravno da je drugo teže, ali i prvo ostavlja gotovo jednake posljedice. To sada pokazuju istraživanja. Moramo uzeti u obzir da je svjedočenje nasilju traumatično za djecu. Ono što primjećujemo je otpornost djece; kada su na sigurnom, kada su s majkama i kada je majci bolje, uskoro bude bolje i djeci, što znači da pomažući nenasilnom roditelju pomažemo i djeci.

NACIONAL: Prepoznaje li pravosuđe traumu kao posljedicu nasilja i seksualnog nasilja?

Nominalno da. Međutim, kada pogledamo kako je pravosuđe organizirano, tu ima malo podrške ženama koje su preživjele nasilje u smislu da se uzima u obzir trauma. Od načina ispitivanja koje je vrlo hladno i fokusirano na činjenice; to je ženama vrlo teško pogotovo kod seksualnog nasilja kada moraju o tome govoriti više puta iznova. Nije dovoljno da jednom ispriča priču već je ispituju šest i deset godina kasnije jer ti postupci traju dugo. Mi već godinama imamo urede za podršku svjedocima i žrtvama nasilja, sada imamo i mogućnost pratnje bliske osobe na sud, imamo svjedočenje putem videolinka, dakle, imamo neki napredak. Imamo svijest da trauma utječe na žrtve, ali to u praksi ne znači organiziranu podršku koja bi umanjila traumu i spriječila ponovnu viktimizaciju.

NACIONAL: Uzimaju li sudovi, kada je riječ o počiniteljima kaznenih djela, traumatiziranost osobe kao olakotnu okolnost i postoje li i tu neke razlike?

Definitivno postoje razlike jer se kao olakotne okolnosti uzima zaista svašta počiniteljima nasilja, uključujući i to da je obiteljski čovjek koji ima djecu, a zlostavljao je majku te djece, a nekada i djecu. Čak i kod ubojstava uzima se u obzir njihovo psihičko stanje kao olakotna okolnost dok ženama kod ubojstva u samoobrani ili nakon izloženosti dugotrajnom nasilju to se dovoljno ne uzima u obzir. Veliki je problem dvostruko uhićivanje i kažnjavanje i počinitelja i žrtve, bilo da se žena branila bilo da je uzvratila. Njih se oboje hapsi i oboje kažnjava. To rezultira ponovljenom viktimizacijom kada se žrtve više ne usude zatražiti pomoć iz straha da će biti kažnjene. Postoji stereotip žrtve prema kojem od žene očekujemo da bude savršena te da, iako je izložena nasilju, racionalno funkcionira i razmišlja u situaciji nasilja, npr. neću se braniti, neću uzvratiti ili neću mu nešto opsovati jer ću time možda i ja prekršiti zakon. U takvim se situacijama vidi koliko se tu ne razumije situacija nasilja, njezina dinamika i trauma koju ostavlja na ženi.

NACIONAL: U izvještaju iz 2022. spominjete zakone koji govore o traumi. U kojem je to obično kontekstu?

Analizirale smo dokumente, zakone, nacionalne strategije i protokole, znači sve dokumente koji se odnose na nasilje nad ženama, i našli smo da samo 17 posto dokumenata sadrži riječ trauma, odnosno, tri od tih 18. Analizirale smo sedam načela sustava pomoći i podrške temeljeno na traumi: prepoznavanje traume, uspostava emocionalne sigurnosti, ponovna uspostava izbora i kontrole, omogućavanje umrežavanja, izbjegavanje retraumatizacije, senzibiliziranost za kulturalne razlike i izbjegavanje sekundarne viktimizacije. Našle smo da se većina njih nalazi u nekim dokumentima, međutim, to je dosta nominalno. Protokol u slučajevima nasilja u obitelji prepoznaje da žrtvi treba pristupiti s osobitom pažnjom i da ima pravo, recimo, u kaznenom zakonodavstvu na osobu od podrške da je prati i tu indirektno prepoznajemo da postoji trauma i da joj je potrebna podrška. U istraživanju koje je pratilo implementaciju pokazalo se da jako puno ljudi iz socijalne skrbi i nevladinih organizacija prepoznaje načela koja se temelje na prepoznavanju traume, no sve to nije usustavljeno. Nije na papiru, nije u protokolima, ne postoji sustavna edukacija. To razumijevanje je potrebno produbiti. To je ono što nedostaje i to je ono što smo imale na umu kada smo krenule u ovaj projekt.