‘U Varaždinu je prije 300 godina ozakonjena oligarhija, danas je sve isto’

‘Inspiraciju za knjigu o Varaždinu u 17. stoljeću našla sam u arhivskoj građi, gradskim knjigama, izvješćima gradskih službenika, oporukama i popisima inventara umrlih koji daju važne informacije o stanovnicima, gradu i gradskoj svakodnevici’, kaže Vesna Burek, autorica knjige ‘Otkrivanje gradskih tajni / Varaždin u 17. stoljeću’

Već desetak godina povjesničarka umjetnosti i povjesničarka Višnja Burek bavi se poviješću Varaždina u 17. stoljeću. Posljednje dvije godine intenzivno je radila na upravo objavljenoj monografiji „Otkrivanje gradskih tajni / Varaždin u 17. stoljeću“ čiji je nakladnik varaždinski Zavod za znanstveni rad HAZU. Željela je napisati knjigu koja će se strukturom razlikovati od dosad objavljenih monografija o Varaždinu. Takvoj knjizi trebao je intrigantniji naslov, a inspiraciju je pronašla u prisezi koju su polagali gradski vratari. Prije stupanja u službu morali su prisegnuti da će čuvati sve tajne grada, dok povjesničar, s druge strane, mora prisegnuti da će ih otkriti.

Autorica je uvodno istaknula da je i prije nego što se počela baviti poviješću Varaždina u 17. stoljeću, njezin interes bio urbana povijest:

„Kao povjesničarka umjetnosti poznajem urbanistički razvoj gradova kroz povijest, a kao povjesničarka povijesni razvoj i strukturu gradskog društva, ekonomiju i svakodnevicu. Uz to, gradovi su kroz povijest bili mjesta inovacija, središta obrazovanja i kulture, ali i mjesta bunta i borbi za promjene i napredak. Promjene koje se događaju u nekom povijesnom vremenu najprije primjećujemo u strukturi i ekonomiji gradskih zajednica. Inspiraciju za knjigu o Varaždinu u 17. stoljeću našla sam u zanimljivoj arhivskoj građi, gradskim knjigama, izvješćima gradskih službenika, oporukama i popisima inventara umrlih osoba koji daju važne informacije o stanovnicima, gradu i gradskoj svakodnevici. Kako moj interes u povijesti nije tzv. velika povijest, već život i svakodnevica ‘običnih’ ljudi, informacije koje daje arhivska građa smatrala sam izazovom za svoj istraživački rad.“

Višnja Burek rođena je u Varaždinu 1952. Diplomirala je 1977. godine, od 1975. radila je kao profesorica likovne umjetnosti i povijesti u više varaždinskih srednjih škola, a posljednjih dvadesetak godina, do umirovljenja 2017. godine, u Prvoj gimnaziji Varaždin. Njezin istraživački interes usmjeren je prema 17. stoljeću, ali i razdoblju tijekom i nakon Prvog svjetskog rata.

Objasnila je da je, prema procijeni Nevena Budaka, Varaždin početkom 17. stoljeća imao najviše 2300, a krajem stoljeća 3000 stanovnika, ali je bio najveće gradsko naselje u Slavoniji. Međutim, kako je naglasila, broj stanovnika ne razlikuje se bitno od broja stanovnika većine srednjoeuropskih gradova u to vrijeme. Dodatni značaj u odnosu na ostala tri slobodna kraljevska grada u Slavoniji, Varaždin je dobio nakon uređenja Slavonske krajine, kad je postao sjedište Varaždinskog generalata. Mogli bismo reći da je u 17. stoljeću u gradu živjela vojnička elita Slavonske krajine. „Tu su bili stan zapovjednika Generalata, kuće mnogih zapovjednika pograničnih utvrda, kao i visokih službenika Generalata. Prisutnost vojske utjecala je na oživljavanje obrta i trgovine nakon razdoblja stagnacije grada, u vrijeme osmanskih provala u 16. stoljeću“, rekla je Višnja Burek.

‘Odluke poglavarstva Varaždina upućuju na to da se gradom tad upravljalo racionalno kako se ne bi ugrozila egzistencija građana koji su preživljavali od prodaje žita, stoke i vina’

Kakve nove spoznaje donosi njezina knjiga?

„Nove spoznaje temelje se na arhivskoj građi koja dosad još nije analizirana i publicirana. Prije svega tu mislim na gradski okoliš. Polja, vinogradi, pašnjaci i šume oko grada pripadali su gradskoj općini i bili prirodni resursi važni za razvoj grada i gradsku ekonomiju. U knjizi opisujem izgled gradskog okoliša, granice općinskog teritorija, a značajni dio odnosi se na način na koji se upravljalo prirodnim resursima. Iako u to vrijeme još ne možemo govoriti o zaštiti okoliša, odluke poglavarstva upućuju na to da se njime upravljalo racionalno kako se ne bi ugrozila egzistencija dijela građana koji je preživljavao od prodaje žita, stoke i vina. U tekstu analiziram trgovinu poljoprivrednim površinama i cijene krušarica, opisujem što se sijalo na gradskim poljima i kako su se obrađivala, kako su se obrađivali i obnavljali vinogradi, a govori se i o trgovini vinom i pravu vinotočja“, nabrojila je Višnja Burek.

Objasnila je da je gradsko stanovništvo heterogeno, sastavljeno od više društvenih grupa koje se razlikuju prema porijeklu, bogatstvu, zanimanju, obrazovanju i načinu života. Iz arhivske građe crpila je brojne informacije o obrtnicima, trgovcima, ženama i djeci, učiteljima, liječnicima i gradskim službenicima, njihovoj imovini, obrazovanju, društvenom i pravnom položaju, kao i promjenama u društvenoj strukturi stanovništva u 17. stoljeću: „Materijalni i društveni status određivao je kvalitetu stanovanja, prehranu i odijevanje. Kad je riječ o prehrani, najviše informacija ima o svečanim objedima u vrijeme gradskih, vjerskih i cehovskih svečanosti. Dok se krajem 16. i početkom 17. stoljeća za svečane ručkove kupovalo meso, najviše teleće i goveđe, kruh, slanina i sir, a u vrijeme posta ribe, tijekom 17. stoljeća jelovnici postaju sve raznovrsniji. Važna više nije samo količina hrane, već njezina raznovrsnost. Na stolovima bogatih građana u vrijeme svečanosti nalazilo se sve više povrća i voća, peradi, gljiva, morskih riba, hobotnica, sipa, golubova, kosova i jarebica. Prehrana siromašnih građana bila je, naravno, skromnija, sastojala se od žitnih kaša, kruha i sira, ali i na stolovima siromašnih građana nalazilo se meso i slanina. U knjizi donosim inventar kuhinje žene jednog krojača koji upućuje na pripremu jela i poslove u kuhinji. O odjeći najviše informacija pruža cjenik za plaćanje pristojbi za tržno mjesto i izvješća o uvozu i izvozu robe na varaždinsku tržnicu i sajmove.“

Napomenula je da je Varaždin krajem 16. stoljeća bio pod snažnim utjecajem protestantizma, ali zabrane boravka protestanata, Židova i Roma u gradovima, koje je donosio Hrvatski sabor, smanjile su njihovu prisutnost u gradu:

„Povremeno slanje upozorenja varaždinskom poglavarstvu da takvim građanima zabrani boravak na svojem teritoriju, pokazuje da ih gradske vlasti nisu dosljedno provodile. Suzbijanju utjecaja protestantizma svakako si pridonijeli dolazak isusovaca u grad, izgradnja samostana, crkve te otvaranje gimnazije i Zakmardijeva sjemeništa. Odnosi između građana i isusovaca nisu bili idilični, o čemu svjedoči značajan broj tužbi i sporova zbog nekretnina ili plaćanja pristojbi za korištenje gradskog zemljišta. Gradska općina bila je konstantno u sukobima s obitelji Erdödy, županima Varaždinske županije i gradskim kapetanima zbog pokušaja župana da smanje gradsku autonomiju.“

Od čega su ljudi živjeli, bolovali i umirali?

„Prosječnu dob građana nije moguće odrediti. Poznato je da je smrtnost djece bila velika. Richard van Dülmen donosi podatke za kneževinu Württemberg u kojoj u razdoblju između 1650. i 1800. godine polovica rođene djece nije doživjela 15 godina. Najviše ih je umrlo u prvoj godini života. Kako neke osobe možemo pratiti u izvorima više desetljeća, zaključujemo da je u gradu bilo osoba starijih od sedamdesetak godina. S druge strane, rano spominjanje muškaraca i žena kao udovca i udovica te sklapanja novih brakova, upućuju na kratku životnu dob. Uz kugu, koja je nekoliko puta zabilježena u gradu i okolici, povećan broj udovica u vrijeme velikih ratova krajem 16. i 17. stoljeća govori o ratnim žrtvama. Stradavalo se i u požarima, na primjer nakon velikog požara 1665. godine. Kako su mnogi građani u požaru ostali bez kuća, ali i žitnica i stoke, bilježnik koji je sastavio bilješku o požaru navodi da se umiralo od gladi. Velika razdoblja suša krajem dvadesetih, sredinom stoljeća i sedamdesetih godina 17. stoljeća, utjecala su na siromaštvo i glad pa se u nekim zapisima događaj datira u vrijeme gladi“, rekla je Burek.

‘Bilo je osam procesa za vještičarenje, ali samo tri u kojima su izrečene smrtne kazne spaljivanjem. U gradu su živjeli krvnici, a vješala su bila u polju izvan grada’

Objasnila je da su privatni i javni život građana morali biti usklađeni s moralnim normama temeljenim na učenju Katoličke Crkve i kršćanske vjere. Crkva je bila odgovorna za odgoj, a svjetovne, gradske vlasti nadzirale su žive li građani u skladu s moralnim normama te se svaki građanin ili stranac zatečen u njihovu kršenju na gradskom teritoriju izlagao opasnosti da bude obilježen, izvrgnut poniženju, isključen iz zajednice, izveden pred sud i kažnjen.

„U gradskim knjigama ne možemo zbog nedostatka izvora kontinuirano pratiti sudske postupke za kaznena djela, već samo krajem 16. i početkom 17. stoljeća te krajem stoljeća. Ali vrsta djela i kazne pokazuju da je tijekom stoljeća realno povećan broj kaznenih postupaka, kao i da su kazne bitno pooštrene. U kaznena djela spadaju ona koja bismo mogli nazvati lakšima jer je za njih određena novčana kazna. To su zla djela protiv slobode i časti i uvreda javne osobe. Za teška kaznena djela, prema shvaćanju sudova tog doba, redovito se izricala smrtna kazna. To su djela protiv Boga i Crkve poput hereze, bogohuljenja, magija i čaranja, zla djela protiv života i tijela kao što su čedomorstvo, ubojstvo i umorstvo, razbojstvo, nasilje i krađe te bludna zla djela u koja se ubrajaju preljub, bigamija, sodomija, silovanje i incest. Sve ih nalazimo u postupcima i presudama gradskog suda“, rekla je Višnja Burek.

Procesi protiv vještica u Varaždinu krajem 16. i početkom 17. stoljeća nisu zabilježeni iako je to razdoblje u kojem su takvi procesi u Europi dosegnuli vrhunac:

„Zabilježena su dva slučaja bacanja uroka, a kazne su bile javno sramoćenje i stavljanje u trlicu okrivljenika dok oštećene osobe ne ozdrave. Krajem 17. stoljeća zabilježeno je osam procesa protiv više osoba optuženih za vještičarenje, ali samo tri u kojima su izrečene smrtne kazne spaljivanjem. Iako nema podataka da su kazne i izvršene, tijekom 17. stoljeća u gradu žive krvnici, a vješala su u polju izvan grada. U iskazima svjedoka primjećuju se stereotipi koji su bili posljedica širenja priča o vješticama. Prijavu su podnosili navodni oštećenici, supruzi, susjedi ili osobe koje su svjedočile vještičarenju. Osobe optužene za vještičarenje kao i osobe optužene za teška kaznena djela redovito se podvrgavaju torturi kako bi priznali zlodjelo ili otkrili druge sudionike. U jednom slučaju zabilježeno je ispitivanje vodom. Priznanje tijekom torture nije bilo pravovaljano, moralo se ponoviti pred gradskim rizničarem i odvjetnikom. Ako je navodna vještica priznala, udijeljena joj je milost i bila je pogubljena mačem prije spaljivanja tijela.“

‘Smrtna kazna izricala se za djela protiv Boga i Crkve poput bogohuljenja ili čaranja, za čedomorstvo, ubojstvo te bludna zla djela poput preljuba, bigamije ili incesta’

Zabilježena su i čedomorstva, dva krajem 16. stoljeća i dva krajem 17. stoljeća, međutim, kao i kazne za bludna djela često su povezana s drugim zločinima.

„Za čedomorstvo su optuženi udovica, djevojka i udana žena te žena koja je navodno ubila vlastito dijete vještičarenjem. Kako se radi o djevojkama i ženama koje su zatajile izvanbračnu vezu, logično je da su tajile trudnoću, što je moglo biti kobno za novorođenče dok su se same porađale. Čedomorstvo je povezano s optužbom za blud pod kojim se podrazumijevao niz neprihvatljivih i zabranjenih spolnih odnosa i veza kao što su silovanje, sodomija, homoseksualnost, preljub, bigamija i incest. I kod takvih optužbi nalazimo različite kazne unutar sto godina. Djevojka osuđena za zabranjenu vezu s oženjenim muškarcem bila je krajem 16. stoljeća osuđena na šibanje na gradskom trgu i protjerivanje iz grada, dok su optužbe za blud krajem 17. stoljeća redovito dopunjene nasiljem ili pokušajem ubojstva i čedomorstvom i kažnjavale su se smrtnom kaznom“, objasnila je Višnja Burek.

Napomenula je da iz perioda 17. stoljeća, ako se misli na arhitekturu, osim franjevačkog i samostanskog kompleksa nije ostalo gotovo ništa: „Tek poneki zidani podrum, detalj arkadne galerije ili kameni nadvratnik. Tome su pridonijeli brojni požari, a posebno onaj 1776. godine. Arhivska građa stoga je glavni izvor za poznavanje povijesti grada u 17. stoljeću. Ipak, gradska arheologija u posljednje vrijeme otkriva niz ulomaka predmeta svakodnevice kao svjedoka urbanosti života.“

Zaključila je da je novovjekovno gradsko društvo bilo dinamično i da je to bilo vrijeme snažnog vertikalnog raslojavanja kakvo primjećujemo i u Varaždinu: „Izdvajanjem gradske elite – ekonomski utjecajne, obiteljski povezane i društveno pozicionirane – uspostavlja se u Varaždinu oligarhijski obrazac vladanja, zloupotrebljavaju se javne funkcije i javni interes podređuje privatnom. Borba je završena 1699. godine donošenjem Statuta kojim je takvo stanje ozakonjeno. Mogli bismo zaključiti da se ništa nije promijenilo, ali to bi značilo da smo izbrisali dvjesto godina borbi za građanska prava, posebno intenzivnih nakon Prvog svjetskog rata, koje su okončane nizom konvencija UN-a o njihovoj zaštiti kao i donošenjem ustava u parlamentarnim demokracijama kojima su ona zajamčena. Stoga je ključno pitanje zašto danas, kada imaju zakonske i druge mogućnosti da spriječe zloupotrebu javnog interesa u privatne svrhe, građani ostaju pasivni.“

Komentiraj