U varaždinskom HNK u nedjelju premijera opere ‘Pjesma iz buke: Životi i smrti Isabelle Eberhardt’

U nedjelju u 19:30 sati na Velikoj sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu održat će se premijera opere ‘Pjesma iz buke: Životi i smrti Isabelle Eberhardt’ u režiji Livije Pandur.

Za libreto su zaslužni Royce Vavrek i Missy Mazzoli. Dirigent je Matija Fortuna, scenograf Paolo Tišljarić, kostimograf Leo Kulaš, a asistent kostimografa Mladen Grof Jerneić Erdödy. Dizajn svjetla osmislila je Vesna Kolarec, a video Ivan Lušičić Liik.

Lik Isabelle pripao je Kori Pavelić. U zboru su Vinka Siladi, Hana Ilčić, Dorian Stipčić, Darija Gazdek i Ivo Majer, a u orkestru David Vuković, Lucija Stilinović, Hrvoje Šenjug, Vinko Vujec i Lovre Lučić.

Opera se vrti oko povijesti jedne od prvih istinski modernih žena – Isabelle Eberhardt. “Živopisni
život Eberhardtove libretto te opere sugerira tek jezgrovito i neizravno, i tako bez sustavnog opernog narativnog slijeda Song from the Uproar više sliči duljoj monodrami za mezzosopran koja portretira pustolovni život ove buntovnice, strukturiranoj kao niza vinjeta što oslikavaju važne trenutke Isabellina života. Stoga je i ovaj prikaz tek sažetak životnog puta pustolovne švicarske putnice i književnice”, navodi se u najavi.

Isabelle Eberhardt umrla je 1904. u Alžiru, u dobi od 27 godina. Utopila se u ruševinama svoje kuće koju je odnijela silovita bujica nagle poplave. Prethodnih sedam godina proputovala je tu zemlju uzduž i poprijeko, napuštajući je samo radi kratkih boravaka u Tunisu, Ženevi, Parizu, Marseilleu ili na Sardiniji. Putovala je odjevena, ne prerušena, u mušku arapsku odjeću pod identitetom mladog beduina, često u teškim uvjetima, spavala na tlu i dijelila hranu s lokalnim stanovništvom. Omiljeno društvo bili su joj pastiri, nomadi, vojnici, prostitutke, legionari. Njezin romantični život inspirirao je ovu operu, dva filma, tri predstave, strip i tri romansirane biografije. Objavljene su još i četiri više faktualne biografije.

Marko Ercegović

Rođena je u Ženevi 1877. kao izvanbračna kći Natalije Eberhardt, pijanistice rastavljene od ruskog aristokrata i carskog generala, koja je živjela u slobodnoj vezi s kućnim učiteljem svoje djece, bivšim armenskim raspopom izgnanim iz Rusije, preobraćenim na socijalizam pod utjecajem Tolstoja i Bakunjina, za kojeg se pretpostavlja da je prilično sigurno Isabellin otac. Uz francuski i ruski, Isabelle je kod kuće gotovo usput naučila njemački, talijanski, grčki, latinski i arapski. Još u adolescentskoj dobi počela se dopisivati s nekim starim egipatskim učenjakom, te s mladim francuskim časnikom stacioniranim u Alžiru. Dosađujući se životom u Ženevi, uznemirena odlaskom voljenog brata Augustina koji se bio unovačio u Legiju stranaca, i s kojim je kovala planove o otkrivanju sjeverne Afrike, odlučila se sama upustiti u pothvat koji je kasnije predstavila riječima: „Ja, kojoj mirna sreća u nekom europskom gradu nikada neće biti dovoljna, skovala sam smion plan koji sam mogla i ostvariti, da se naselim u pustinji i u njoj potražim ujedno mir i pustolovine, što nije nepomirljivo s mojom neobičnom prirodom.“

Tako, s devetnaest godina odlazi u Alžir, uranja u alžirski, a zatim i tuniški muslimanski svijet i preobraća se na islam, prepušta erotskim doživljajima koji nisu najmanje važan aspekt tog života u stalnim izazovima. Potpuna sloboda njezinih ljubavnih navada skandalizirala je tamošnje Europljane još više nego domaće stanovništvo. Bila je „nesposobna za umjerenost u bilo čemu“, kako to bilježi jedna njezina biografkinja. Putuje Saharom, upoznaje, voli i zatim se udaje za alžirskog konjaničkog podoficira. Dulje vremena provodi na jugu Alžira, u muškim sufističkim zajednicama među najuglednijim islamskim doktorima, pod muškim imenom Si Mahmoud. Usvajajući muški način života, a ne poričući svoju rodno određenu žensku ulogu, čineći to u drugoj kulturi, Isabelle Eberhardt odista je prekoračila društvene konvencije u kontekstu svog vremena. Za razliku od svojih europskih suvremenica koje su nosile mušku odjeću, ona je s tom odjećom odabrala drukčiji način života, drugu civilizaciju, drugu duhovnost.

Marko Ercegović

Iz novčane potrebe postaje novinarka i surađuje s jednim arabofilskim novinama, kao ratna izvjestiteljica o nemirima u blizini marokanske granice. O svom je pustolovnom životu vodila dnevnik, koji je objavljen mnogo poslije njezine smrti, kao što su uostalom i svi njezini tekstovi, novelistički i putopisni zapisi, ukoričeni u zbirke tek posthumno.

“Sigurno je da su kod Isabelle Eberhardt život i djelo usko povezani, ali možda ne do te mjere da je potonje jednostavan odraz prvoga. Čini se kako je ova opera prvo spominjanje te autorice u hrvatskom kontekstu, jer katalozi knjižnica ne bilježe nijedan hrvatski prijevod njezinih tekstova. Ako već ne zbog književne, onda je bar zbog ženske povijesti ovo prilika da se Isabelle Eberhardt uvede u krug hrvatske kulture”, navodi Zlatko Wurzberg.

Komentiraj