Izložba „Tvornice i radnici u fokusu fotografa“ koja se do 31. prosinca može razgledati u sisačkoj Gradskoj galeriji Striegl, pokazuje kako je fotografija od 1950-ih do 1980-ih godina prikazivala procese rada u industriji kao jednom od najznačajnijih pokretača poslijeratnog razvoja u Jugoslaviji. Bilo je to važno političko pitanje koje se rješavalo istodobno s intenzivnom migracijom stanovništva iz ruralnih krajeva u gradove i ekstenzivnim zapošljavanjem u različitim privrednim granama, kako bi se pokrenula modernizacija zemlje i razvoj njezine ekonomije. Izložba je dio projekta mnogih institucija iz cijele Hrvatske, koji je započeo početkom ove, a trajat će još dvije godine.

Voditeljica projekta je Sandra Križić Roban, znanstvena savjetnica u zagrebačkom Institutu za povijest umjetnosti, koja je za Nacional pojasnila razloge postavljanja izložbe i kontekst projekta:

„Projekt sam nazvala Zajednički fotografski narativi, a izazov je bio okupiti ljude s raznih strana, raznih generacija, ali i različitih interesa, kako bismo konfrontiranjem svojih stavova, načinima na koje istražujemo i dolazimo do materijala proširili tu platformu, stekli nova iskustva, naučili što više i povezali ono što doznamo u smislenu cjelinu koju namjeravamo predstaviti na velikoj izložbi i knjizi u 2022. Izložba u Sisku zahvaća poslijeratno razdoblje jer je ono, uz ostalo, obilježeno uznapredovanom industrijalizacijom, kao i potrebom da se modernizacija zemlje predstavi u tiskanoj formi. Mnoge su tvornice objavljivale tvorničke novine, časopise ili posebna izdanja. U njima su ostali zabilježeni podaci koji nisu prolazili kroz filtar dnevnih novina, recimo. Pazilo se da dio sadržaja bude posvećen radnicima, ne samo kakvi su im bili radni uvjeti nego i način na koji su živjeli, kako im se školuju djeca, kako izgleda trenutak kad izlaze s posla. Naravno da je nemoguće izbjeći slojeve ideologije i propagande, ali u publikacijama koje smo uzeli u obzir doista smo se fokusirali na što kvalitetniju fotografiju.“

Sandra Križić Roban objasnila je razloge zbog kojih je važno dobiti uvid upravo u industriju, proizvodnju, radnike u poslijeratnoj Jugoslaviji. Rekla je da danas postoji tendencija zaborava svega što je to doba značilo i njegove kritike koja posve negira sve ono pozitivno što se događalo:

„Ljudi nisu svjesni toga kako je prije Drugog svjetskog rata izgledao svijet u kojem se živjelo. Jugoslavija je bila nerazvijena u mnogim aspektima, prevladavalo je ruralno stanovništvo i siromaštvo, edukacija je bila dostupna malom broju ljudi. Zastrašujući su uvjeti u kojima su živjele žene, velikom većinom neobrazovane i bez prava glasa. Industrijalizacija je omogućila mnogima od njih da steknu stalan izvor prihoda, da svojim radom uvide da su promjene moguće, da se svijet mijenja, elektrificira, grade ceste, škole, domovi zdravlja… Radnike se poticalo da se nastave školovati, gradili su se stanovi, veliki je priljev stanovništva u gradove koji se urbaniziraju, rastu. Sve to zaboraviti ili deklarirati kao negativno nije prihvatljivo. Stoga nas zanima vidjeti kako je to izgledalo, kako su se sami sudionici tih procesa predstavljali ili identificirali kroz snimke lokalnih fotografa, znanih ili neznanih. Takozvana teška industrija i mnogo manjih tvornica koje su proizvodile sve ono što je ljudima trebalo. Naime, nastojalo se ne uvoziti, nego proizvoditi. Mislim da je to ključna razlika između tadašnjeg vremena i današnjeg, kad najčešće ne obraćamo pažnju na to otkud nešto dolazi, zbog čega dolazi do zastrašujućih posljedica koje se svakodnevno vide na globalnoj razini.“

Naravno da fotografije koje u Jugoslaviji u fokusu imaju industriju i radništvo, iza sebe imaju i zgodne anegdote, priče. Jednu je ispričala i voditeljica projekta:

„Ono što me osobno doista fasciniralo su snimke koje su bile objavljene u časopisu Jugoslavija kasnih 1950-ih. Riječ je o posebnom izdanju u povodu sudjelovanja Jugoslavije na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu. Članak o radničkom samoupravljanju ilustriran je fotografijama tvorničkih postrojenja, rada u čeličani ili tekstilnoj tvornici, kao i fotografijom sastanka radničkog savjeta uz koju su apstraktne slike Ivana Picelja. Sastanak radničkog savjeta tvornice Rade Končar održan je u prostoru koji izgleda kao scenografija nekog znanstveno-fantastičnog filma u kojem se susreću autori znanstvenih ideja i oni koji će ih provesti u djelo. Naravno, tu je fotografiju snimio Tošo Dabac i ona predstavlja vrhunac modernističke poslijeratne fotografije. S druge strane, donedavno nepoznati autori, poput tvorničkog fotografa iz Križevaca Željka Hlebeca, ispričali su o uvjetima snimanja i razvijanja fotografija, kako su se vozili noću do Zagreba samo da bi ujutro fotografije mogle biti spremne za objavljivanje u lokalnim novinama. Danas je to mnogima nezamislivo, okružuju nas milijuni snimaka koji su nerijetko nezanimljivi i banalni, zbog kojih smo postali neosjetljivi na mnogo toga što je prethodilo. Nadam se zato da ovaj projekt omogućuje da se vratimo onome što je bilo i damo tome potreban legitimitet.“

Iduće godine, zaključila je Sandra Križić Roban, u fokusu su fotografije koje su se snimale u turističke svrhe, kao i one objavljivane u monografijama i raznim publikacijama posvećenima pojedinim krajevima i gradovima. Obje izložbe koje planira, jednu u Rijeci a drugu u Zagrebu, bit će u javnom prostoru – na riječkom Korzu, odnosno u formatu city-lighta. Razlog tome je epidemiološka situacija, ali i to što organizatori žele da se o tome što rade razmišlja daleko šire nego što je to moguće postići samo s galerijskom publikom.

Alma Trauber, voditeljica Gradske galerije Striegl, rekla je da su sve njezine profesionalne aktivnosti usmjerene na pozicioniranje i prepoznatljivost Siska unutar aktualne muzejsko-galerijske i umjetničke scene. Ova galerija otvorena je za publiku, bez obzira na pandemiju, a Alma Trauber naglasila je da je, bez obzira na sve moguće i raspoložive oblike djelovanja i rada unutar muzejsko-galerijskog sektora 21. stoljeća, fizičko iskustvo gledanja i participiranja u izloženom sadržaju, u realnom prostoru galerije, nezamjenjivo i neprocjenjivo.

„Programski nam je sudjelovanje u projektu ‘Zajednički fotografski narativi’ bilo izuzetno zanimljivo kako bismo uspostavili suradničke veze s gradovima, i to na umjetničkom, vizualnom i istraživačkom polju, koji su također prošli ‘slične’ postindustrijske transformacije, a to su u ovom slučaju Koprivnica, Križevci, Rijeka, Osijek te Zagreb. Svi ti gradovi, u kojima je svojevremeno bujala industrijska proizvodnja, imali su i jaku i razvijenu fotografsku scenu. Tu nam fotografija nije važna samo kao dokument, već i kao medij koji ukazuje na određene promjene i procese koji se nastavljaju i u sadašnjosti, ali i kako bismo sintetizirali fotografske pojavnosti u svim tim mjestima. Tema industrije i industrijskog u povijesnom kontekstu Siska ključna je za razumijevanje razvoja grada, kao i za njegove višeslojne razvojne perspektive u sadašnjosti. Karakteristika industrijskog grada, s jedne strane, utemeljena je kroz djelovanje velikog broja industrijskih pogona, koji u Sisku nastaju od druge polovice 19. stoljeća te kroz cijelo 20. stoljeće. S druge strane, kroz društveno-političke i urbanističko-arhitektonske promjene u općoj slici i dinamici grada koje su bile posljedica izgradnje pojedinih tvornica. Osobito jak i vidljiv utjecaj u tom smislu ostvarila je Željezara Sisak čije izmijenjene modaliteta i rezultate djelovanja grad Sisak baštini i danas“, rekla je Alma Trauber.

Alma Trauber detaljnije je opisala upravo povijest Željezare Sisak, koja se kroz fotografije može vidjeti i na ovoj izložbi. Željezara Sisak nastala je na temeljima prijeratne Talionice Caprag, osnovane 1939. Obnova ratom oštećene talionice provedena je do kraja 1945., a izgradnja nove željezare trajala je od 1948. do 1955..

„U tom periodu, uzevši u obzir sezonski i pojačan opseg rada tijekom godine, Željezara Sisak je znala zapošljavati čak i do 14.000 radnika, što je u današnjim razmjerima i načinima poslovanja istinski pokazatelj kakav je industrijski gigant zaista bila. Željezara Sisak je 1994. privatizirana. Ovaj faktografski opis Željezare Sisak potvrđuje razvojne i pretvorbene procese kroz koje su prolazila mnoga tvornička postrojenja i industrijski pogoni za vrijeme, kao i nakon raspada Jugoslavije. Uz radničko samoupravljanje, razvijanje i ulaganje u stambenu i ostalu logističku infrastrukturu u neposrednoj blizini tvornice, Željezara Sisak je posebnu pažnju posvećivala kulturnoj politici s ciljem približavanja kulture radnicima. Manifestacije ‘Kolonija likovnih umjetnika Željezara Sisak’ i ‘Književna nagrada Željezare Sisak’ nisu bile relevantne samo na razini grada, već i na državnoj razini, po broju umjetnika i autora koje su uključivale kao i po opsegu djelovanja. Također je, osim svojih glasila Željezarac i Vjesnik Željezare, Željezara Sisak kontinuirano izdavala brojne kataloge svojih proizvoda, kao i kataloge koji su pratili pojedina izdanja Kolonije likovnih umjetnika Željezare Sisak, obljetničke publikacije i monografije te priručnike namijenjene radnicima u kojima je glavni vizualni nositelj upravo industrijska fotografija. Svojom kvalitetom i uredničkim konceptom u kombiniranju fotografije i ilustracije ističe se maleni priručnik za radnike Željezare Sisak iz 1964. godine ‘Željezara, to smo mi’. Autori fotografija su Milan Pavić i Mladen Popović, a autor ilustracija Bojan Stranić. Različiti umjetnički senzibiliteti, kao i fokusi u smjeru deskripcije pojedinih tema unutar priručnika, a koje se tiču užeg i šireg konteksta rada u tvornici, pridonijeli su vizualnoj dinamici ovog priručnika“, objasnila je Tauber.

Riječka udruga Kreativni kolektiv Kombinat već sedam godina djeluje s ciljem programskog povezivanja i suradnje inicijativa u kulturi, potičući tako društvenim inovacijama zajednički rad mladih stručnjaka koji provode angažirane, kreativne, multimedijalne i vidljive projekte na lokalnoj i regionalnoj razini. U ovom projektu uključeni su tako što su istražili fotografiju publiciranu u časopisima i monografijama izdanima u Rijeci. Do sada su obrađena dva tvornička časopisa – Brodogradilište 3. maj – Glasilo radnog kolektiva brodogradilišta „3. maj“, Naš list – glasilo kolektiva Tvornice papira Rijeka – i dječji časopis Galeb. Lucija Švob iz Kombinata o tome je rekla:

„Izložba Tvornice i radnici u fokusu fotografa ovim kratkim formatom prikazuje odnos prema radu i način na koji se fotografijom prikazivao rad u industriji, u tvornicama i velikim poduzećima u Jugoslaviji. Dokumentiranje rada i radničkih kolektiva predstavljeno je fotografijama i otisnutim naslovnicama, novinskim rubrikama i reklamama iz tvorničkih glasila i biltena, kao i primjerima iz monografija i radničkih priručnika. Veliki broj tvornica i poduzeća imao je časopise, informativna glasila namijenjena radnicima i radnicama. Sadržavali su brojne informacije o proizvodnji, razvoju poduzeća, njegovu radničkom kolektivu, kao i novosti o kulturnim i sportskim događanjima u i izvan tvornice koje je pratila dokumentarna i reportažna fotografija. Na izloženim primjerima takvih novina, kao što su Saponia – Informativni list radne zajednice, Brodogradilište 3. maj – Glasilo radnog kolektiva brodogradilišta „3.maj“, Čelik – Bilten organizacije udruženog rada „Čelik“ Križevci, Ilustrirani časopis Jugoslavija, naglašeno je promoviranje rada i pozitivan odnos prema radnicama i radnicima koji zajednički stvaraju neki proizvod i doprinose radničkoj, ali i društvenoj i gospodarskoj zajednici. Kvaliteta vizualnog sadržaja, posebno fotografije i grafičke obrade časopisa, ovisila je, u većini slučajeva, o uredništvu i njihovu senzibilitetu za vizualno oblikovanje. Možemo zamijetiti da neki časopisi vrlo rano, već sredinom 1950-ih godina, imaju potpisane fotografije, dakle gdje je naznačen autor, dok u mnogim tvorničkim listovima do toga dolazi u 1970-im godinama. Isto tako, zanimljivo je promatrati zastupljenost fotografije i njezinu poziciju u tekstu i estetiku u odabiru kadra, senzibilitet u prikazivanju čovjeka, odnosno radnika, i njegove važnosti u procesu rada, naglasku na detalje. Monografija je ipak drugačiji format i ima promotivnu ulogu. Ona obično izlazi da obilježi, pa i proslavi duži period rada i djelovanja tvornice ili poduzeća i svojim pisanim i vizualnim sadržajem to potvrđuje. Izložene su fotografije iz monografija ‘Tehnika 1947-1957’, ‘Ljubljanska banka – Osnovna Banka Zagreb 1969 – 1989’, ‘Sloga – tvornica obuće Koprivnica’ i mnogih drugih.“

Lucija Švob zaključno je pojasnila u čemu je važnost takvih fotografija i izložbi na kojima se one postavljaju. Važno je, smatra, vidjeti kako se ubrzano i u kojim uvjetima razvijala industrija nakon Drugog svjetskog rata:

„Jugoslavija je imala vrlo ambiciozan plan da u kratkom vremenu podigne nove, ali i obnovi tvornice uništene u ratu te ih modernizira prema standardima zemalja zapadne Europe kako bi mogli ravnopravno konkurirati na svjetskom tržištu. To definitivno nije bilo lako i o tome saznajemo upravo iz tvorničkih glasila, priručnika za radnike. Njihova je uloga bila informirati zaposlene i o problemima i nedostacima na koje pojedini odjeli i njihovi radnici nailaze, o uvjetima u kojima rade i kakvu opremu koriste.“

Još jedan od partnera u projektu je Gradski muzej Križevci, čija ravnateljica Tea Hatadi smatra da su se udruživanjem omogućili istraživanje, edukacija, izlaganje i pisanje o povijesti hrvatske fotografije kroz povijest tiskanih medija u kojima su objavljivani vizualni i tekstualni prilozi o kulturi, industriji, turizmu i ostalim društvenim aspektima. Cilj projekta je podići razinu znanja o društvu i načinima na koje je pomoću fotografije interpretirana svakodnevica, utvrditi do koje mjere je bila uključena u propagandu i kojim su se vizualnim alatima služili fotografi u sredini koja je tradicionalno „patila“ od sindroma lijepih umjetnosti.

“Gradski muzej Križevci sudjeluje istraživačkim radom koji obuhvaća građu iz fundusa Muzeja kao polazišnu točku istraživanja. U atriju Likovne galerije Gradskog muzeja Križevci održano je prvo javno predstavljanje projekta pop-up izložbom ‘Fotografija u tiskanim medijima’ gdje je nas devetero istraživača bilo fokusirano na tiskovine dvadesetog stoljeća (do1980-ih) putem kojih smo prikazali njihove opće odlike – od specijaliziranih fotografskih časopisa, tvorničkih novina do listova namijenjenih djeci, sportašima ili fotografskim entuzijastima. Neki od njih izlazili su tek kraće vrijeme, drugi su opstali kroz dulje razdoblje, unatoč brojnim društvenim promjenama koje su utjecale na njihovo objavljivanje. U svima njima najveću pozornost usmjerili smo upravo na vizualni sadržaj. Osobito je to bilo važno u tvorničkim novinama i tiskovinama koje su dopirale do većeg broja ljudi, a čiji interes zapravo nije bio usmjeren isključivo na fotografiju“, istaknula je Tea Hatadi.

Tvorničke tiskovine, nastavila je Hatadi, nude pregršt različitih fotografskih narativa; od predstavljanja proizvoda, tvorničkih pogona, strojeva, radnika u pogonima, pa sve do fotografija s različitih kulturnih i sportskih događanja i zajedničkih izleta radnika. Spomenula je i da fokus nije bio samo na tvorničkim tiskovinama, već su predstavljeni i časopis Cinema, koji je izlazio u Zagrebu te donosio vijesti i fotografije iz filmskog svijeta i mode, fotografski časopis Naša fotografija iz Osijeka, zagrebački časopis Spot i Dalmatinski fizkulturnik koji je pratio sportska natjecanja.