TV KRITIKA BORISA HOMOVCA: Gdje su nestali originalni formati Zabavnog programa HRT-a?

Autor:

Mario Battifiaca, Daniela Trbović i Robert Ferlin u showu "Godina za pamćenje"/ foto HRT Komunikacije

Mario Battifiaca, Daniela Trbović i Robert Ferlin u showu "Godina za pamćenje"/ foto HRT Komunikacije

Kad je HRT gromoglasno najavio novi zabavni format naslovljen “Godina za pamćenje” s Danielom Trbović, Robertom Ferlinom i Mariom Battifiacom kao domaćinima u šarmantnom retro showu u kojemu će nas autori vraćati u jednu glazbenu godinu, mirisalo je na pun pogodak. Kako naša publika obožava nostalgične formate (od serijala “Crno-bijeli svijet”, preko “A Strane”, do aktualnog dokumentarnog serijala “Moderna vremena”), nije se očekivalo da će hrvatska inačica nizozemskog showa “Oh, wat een jar!” ispasti baš toliki promašaj.

Isforsirani voditelji, neduhoviti gosti, neugledna scenografija, promašena kostimografija, šminka i maska (s obzirom na rekonstrukciju perioda) već nakon prve emisije na Staru godinu izazvala je zgražanje i priličan revolt gledatelja na društvenim mrežama. Čini mi se da bi “Godinu za pamćenje” trebalo nazvati “Emisijom za zaborav” i što prije je skinuti iz termina nedjeljnog prime timea HRT1. Kako je riječ o još jednoj licenci, ponukalo me to da se zapitam gdje su nestali svi oni originalni formati, koje je javna televizija proizvela proteklih desetljeća, koji su završili u arhivi HRT-a i ropotarnici sjećanja televizijske publike.

Kako je Televiziji Zagreb, od samih početaka emitiranja, uzor bio RAI, s bumom Sanrema, kao najznačajnijeg talijanskog i europskog festivala kancone, koji je određivao i još uvijek određuje glazbene i modne trendove, nije dugo trebalo da skupina zaljubljenika u televiziju, na čelu s genijalnim Antonom Martijem pokrene, po uzoru na Talijane, tjedni show program. Sniman u studiju u Šubićevoj, naslovljen “TV Magazin”, u kojemu su nastupale ondašnje najveće zvijezde, poput Gabi Novak, Tereze Kesovije, Radojke Šverko, Jimmyja Stanića, 4 M, Ivice Šerfezija, Miše Kovača, Dubrovačkih trubadura, Ane Štefok, Zdenke Vučković, Ive Robića i drugih. U plesnim točkama, u koreografiji Melite Skorupski, izmjenjivali su se članovi Baleta HNK i  Studija za suvremeni ples, u efektnim kostimima punim šljokica i perja, a u voditeljskim i glumačkim ulogama izmjenjivali su se glumci, koji su znali biti šarmantni domaćini i  kompletni zabavljači, pjevati i plesati, poput Vlade Štefančića, Sande Langerholz, Lele Margitić, Relje Bašića, Dunje Rajter… Prolazile su godine, televizija je iz crno-bijele tehnologije prešla u kolor, studiji su bili sve veći, izvođača sve više iz prostora Jugoslavije, izmjenjivali su se domaćini, no suština sadržaja ostala je ista i u 60-im i 70-im godinama prošlog stoljeća.

Sanda Langerholz Miladinov, jedna od zvijezdi Televizije Zagreb, foto arhiva HRT

Jedna od voditeljica koja je godinama bila zaštitni znak takvih zabavnih formata bila je legendarna Helga Vlahović Brnobić, koja je ne samo šarmantno vodila, već pjevala i plesala (snimila je čak i singl ploču), koja je mogla parirati najboljim talijanskim zabavljačicama, poput Raffaelle Carre i sestara Kessler. Godine 1977. dobila je na tragu “TV Magazina”, za koji je interes publike već polako jenjavao, vlastiti šou “Svjetla pozornice”, koji je vodila sama, ulažući veliki napor u koreografske i pjevačke točke, ugošćujući razne estradne zvijezde i glumce. Emisija je postigla veliki uspjeh, no preživjela je samo dvije sezone. U jednom intervjuu puno godina kasnije, Helga mi je ispričala kako joj matična kuća nije dala zeleno svjetlo da okupi na projektu tim pisaca, dramaturga, koreografa, kostimografa, plesača, šminkera koji bi timski i kreativno razrađivali šou. Helga se tadašnjim urednicima zahvalila, šou je ukinut, a Helga raspoređena na druge dužnosti unutar kuće.

Helga Vlahović Brnobić i Oliver Mlakar, legende HRT-a, foto HRT Komunikacije

Šou programi nastavili su se i u osamdesetima, no bez značajnijeg utjecaja, dok su 90-ih dolaskom ambiciozne Ksenije Urličić pokrenuti brojni formati, od kojih su najduže zaživjeli nedjeljni show “Sedma noć”, s Ljudevitom Grgurićem Grgom, Mirkom Fodorom, Sanjom Doležal, Vlatkom Pokos, koji je imao i brojna gostovanja po dvoranama diljem Hrvatske i donosio velike marketinške prihode. Format humorističnog showa “Jel me netko tražio” Steve Cvikića i Zorana Nikolića s redom populističkih skečeva i glazbenih brojeva zaživio je pod drugim imenima sve do danas, pa je na njemu već godinama baziran i novogodišnji program Nove TV ,koji uvijek obara rekorde gledanosti, usprkos potrošenom receptu.

Sedamdesetih godina Televizija Zagreb je držala primat u zabavnim, dramskim, kulturnim i sportskim programima na području Jugoslavije. Godine 1973., dotadašnji urednik kulturnog i zabavnog programa TV Zagreb Aleksandar Saša Zalepugin pokreće format “Nedjeljnog popodneva”, mozaičnog zabavnog programa uživo, koji je trajao četiri sata, izmjenjujući kratke priloge,  reportaže, glazbene brojeve, spotove, skečeve, javljanja uživo, atraktivne goste u studiju. Emisija je u deset godina stekla enormnu popularnost, njegovi suvoditelji Željka Fattorini, Vladimir Levak i Božo Sušec bili su na naslovnicama svih jugoslavenskih tiražnih revija, dobivali nagrade za najpopularnija lica u Jugoslaviji, a veliku popularnost stekla je i Nela Eržišnik, koja je u svakoj emisiji imala stand up, kao tetka Ikača ili Marica Hrdalo.

Željka Fattorini, Saša Zalepugin i Vladimir Levak u ” Nedjeljnom popodnevu” TV Zagreb/ arhiva HRT

1983. Zalepugin pokreće inačicu “Sastanak bez dnevnog reda”, koji je u istom terminu trajao upola kraće i Zalepugin ga je vodio sam, no nije više polučio toliko uspjeha. Potaknuti fenomenom megauspjeha Zalepuginova formata, koji je svim gledateljima bio svojevrsni prozor u svijet, kad su prvi spotovi Abbe, Spandau Balleta, Duran Durana, Boney M. i drugih megazvijezda bili premijerno emitirani nedjeljom popodne, reagirali su Televizija Beograd i Televizija Zagreb. Zaštitni znak tih formata bile su voditeljice Dunja Lango (Figenvald djevojački i kasnije) i Mirjana Jančić te su se nedjeljom unutar JRT sheme izmjenjivala “Nedjeljna popodneva” svaki tjedan, tako da ni Zalepugin više nije išao svake nedjelje, već svaku treću nedjelju u mjesecu. U posljednjih 30 godina, otkako postoji HRT, bilo je raznih pokušaja da se oživi taj format nedjeljnog popodneva, no Zalepugin u ovih 50 godina ostao je nedostižan uzor svim autorima i urednicima Prisavlja, poslije smrti otišao u legendu, a HRT ostao bez jednog od najjačih brendova. Televizija Slovenija i danas drži taj format uživo, dok je na RAI-u već 30 godina alfa i omega “Domenice In” sjajna voditeljica i urednica Mara Venier, koja nedjeljom ugošćuje najveće talijanske  zvijezde i pjevače. Prije nekoliko tjedana gledao sam gostovanje pop dive ledenog imidža Anne Oxe, koju je Mara uspjela toliko razgaliti da se rasplakala pred milijunskim auditorijem i prvi puta pred kamerom pokazala emocije.

“Jadranski susreti” emisija zabavnog karaktera i najpopularniji ljetni zabavni program Televizije Zagreb emitirao se od 1971. do 1980. Iza tog projekta stajao je Saša Bjelousov s urednicima Lazom Golužom i Mirom Mahečićem, a voditelji su bili najlegendarniji voditeljski par svih vremena Helga Vlahović Brnobić i Oliver Mlakar. Bile su to “pučke sportske igre”, primjerice potezanja konopa, penjanje na jarbol kako bi se dohvatili pršuti, emisija u kojoj su se natjecale dvije lokalne ekipe iz dva manja mjesta s obale. Iako je prošlo pola stoljeća od premijere, siguran sam da i danas, s osuvremenjenim igrama, promovirajući lokalnu turističku i gastro ponudu, od Kvarnera do Cavtata i svih otoka, ovaj format imao bi brojnu publiku i dobru marketinšku pokrivenost, s brzim, spretnim voditeljima poput Ive Šulentić i Ivana Vukušića. Tim više što HRT već godinama tijekom ljetne sheme ne proizvodi gotovo nikakav autorski program.

Televizija Zagreb bila je prethodnica i u televizijskim razgovornim emisijama, popularnim talk show formatima. Među pionirima bili su šezdesetih i sedamdesetih godina Ivan Hetrich, Sanda Langerholz, Silvija Luks, Nikica Petrak i drugi vodeći razgovore u kulturnim emisijama. Od 1970. pokrenut je format “Malih noćnih razgovora”, koje su vodili i uređivali Dobroslav Silobrčić, Vojo Šiljak i Zvonko Zmazek (trojka koja je stekla slavu u radijskoj hit emisiji “Taxi za Babilon”) jednom tjedno u studiju Televizije Zagreb u kasnim satima ugostili su najaktualnije goste svih profila iz cijele Jugoslavije i s njima vodili provokativne razgovore. Bila je stvar prestiža gostovati u emisiji, koja je tijekom godina stekla kultni status. Nakon ukidanja, nikad više na televiziji nijedna razgovorna emisija nije imala tu težinu, Silobrčić i Šiljak su napravili dosta tv i radijskih intervjua, no fenomen “Malih noćnih razgovora” ulazi u anale televizijskog novinarstva ovih prostora.

Tijekom devedesetih i sam sam bio jedan od pionira talk showa na ovim prostorima. Nakon uspjeha s formatom dvosatnog talk showa “Leptir” na tad izuzetno gledanom OTV-u, zahvaljujući pozivu Vinka Grubišića, Ivane Šoljan i Branka Kuzelea, u kojemu je gostovala krema zagrebačkog javnog života, pokretanjem Trećeg programa HRT-a svakog ponedjeljka uživo radio sam 50-minutni format “Zrcalo” u kojem su gostovalo po jedno eminentno ime, kojih uglavnom, više nema: Fabijan Šovagović, Ljiljana Molnar Talajić, Miljenko Prohaska, Relja Bašić, Krsto Papić, Jagoda Kaloper, Almira Osmanović, Gabi Novak, Mustafa Nadarević, Ana Karić, Istvan Szabo, Giuseppe Gjergja, Vice Vukov… Nakon toga uslijedio je kontroverzniji i provokativniji “Plavi baršun”, sniman u velikom studiju Jadran filma s publikom.

Željka Ogresta je nakon uspjeha s radijskom emisijom Gost-i-ona na 101-ici radila tv format “Duoptrija” s jednim gostom, da bi puno veći uspjeh kod šire publike postigla gostovanjem na sceni Kerempuha s tri gosta u “Željka Ogresta i gosti” Uslijedila je “Piramida”, originalni format Dubravka Merlića, razgovorna emisija uživo u kojoj je Ogresta bila scenaristica i voditeljica, s natjecateljskom strukturom i pravilima koja omogućuju sudionicima da se u ravnopravnim uvjetima zanimljivošću, originalnošću i jezgrovitošću izbore za naklonost gledatelja.„Piramida“ je osvojila jednu od najprestižnijih svjetskih televizijskih nagrada – 2007. godine u Luzernu dobivši prestižnu nagradu “Zlatna ruža” u konkurenciji 358 show emisija.

Željka Ogresta na HRT-u. Photo: Zarko Basic/PIXSELL

Denis Latin je u 90-ima napravio iskorak prešavši iz informativnih formata u zabavni, pokretanjem “Latinice”, koja je od prvih emisija s jednim gostom, tijekom sezona prerasla u debatni fenomen, baveći se društveno važnim, ali podjednako i trivijalnim temama s nizom gostiju s pro et contra stavovima.

Denis Latin, voditelj i urednik s Vedranom Rudan na snimanju ” Latinice”, foto HRT Komunikacije -arhiva

Kako su se podobni direktori kuće, programa i urednici mijenjali gotovo s godišnjim dobima, nestalo je zauvijek svih ovih formata, na žalost publike. Postojalo je puno pokušaja da se Latina, Ogrestu i Homovca zamijeni, ali to baš i nije uspjelo. Naime, brojni pokušaji i eksperimenti da rade vlastiti talk show su propali: Karmela Vukov Colić, Joško Lokas, Tarik Filipović, Marko Tolja, od kojih neki nisu preživjeli jednu emisiju, neki ni jednu sezonu. Dobar format osmislila je Elizabeta Gojan s “Daminim gambitom”, u kojemu je vodila mali ženski razgovor, no i ona je naprasno ukinuta, iako je imala kvalitetne sugovornice, a Gojan, iako godinama u vanjskopolitičkoj redakciji,  dokazala se kao dobar intervjuist. Posljednjih godina boje talk showa na HRT-u brane Daniela Trbović i Tončica Čeljuska, no prva se nikako nije uspjela osloboditi frajerskog načina komunikacije iz Hit depoa, druga pak školskog pristupa razgovoru s apsolutnim divljenjem, bez stava, boje, okusa i mirisa. I na spomenutim primjerima jasno je da javna televizija, koja broji više od 3,5 tisuće zaposlenika, ne njeguje kvalitetne autore, koji su se dokazali i radije neuspješno eksperimentira s pojedincima, koji nisu dorasli tom zadatku. Jer, svi misle kako se pred kamerama mogu i znaju razgovarati.

Jedan od najgenijalnijih autorskih formata bio je “Turbo limach show” nenadmašnog Siniše Cmrka, pokrenut 1992., koji je trajao punih deset godina. Osmišljen kao zabavno-natjecateljska igra za djecu, u kojoj je sudjelovalo gotovo 20 tisuća klinaca, show je imao i edukativni karakter, jer je pobjednicima sezone, u školi koju predstavljaju, opremilo informatičke učionice. Emisija je bila apsolutna preteča današnjih talent šouova, jer su u njemu mnoga glazbeno talentirana djeca imala prve javne nastupe, a neki od njih su postali zvijezde, poput Dina Jelusića. Ukidanjem ovog formata HRT je još jednom pokazao nepoštovanje prema svojim autorima, ali i publici. Format je mogao živjeti do danas, pod mentorstvom autora Cmrka, s novim, mladim voditeljem, no ni za to na Prisavlju nema sluha.

Siniša Cmrk. Photo: Jurica Galoic/PIXSELL

Jedan od glazbenih formata koji je ostavio traga, iako ne spada pod zabavni, jest “Opera Box” Dražena Siriščevića, mala polusatna tjedna emisija. “Želja mi je bila napraviti emisiju ne za zaljubljenike u operu, nego upravo za one koji su operu oduvijek smatrali elitnim žanrom koji nije za njih. I znam da sam uspio” govorio je Siriščević. Pokrenuta nedjeljom popodne u 15h na prvom programu, emisija je uistinu generacijama koje ne idu u operu približila i popularizirala glazbeni žanr na prihvatljiv način, a Siriščević je imao privilegij odlaziti na premijere i festivale diljem Europe, donoseći ekskluzivne  snimke i intervjue s najvećim opernim umjetnicima. Emisija je mijenjala urednike, termine i, nakon što je dočekala 25. godišnjicu emitiranja, zauvijek je ukinuta.

Dražen Siriščević, Photo: Emica Elvedji/PIXSELL

Kako su se desetljeća smjenjivala, tako su se mijenjali i ukusi publike i zakoni televizijskog tržišta. Festivali zabavne glazbe bili su društveni događaji šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih, no unazad tri desetljeća rijetko su uspjeli sačuvati tradiciju, ugled i kvalitetu, poput nenadmašnog Sanrema. Jedno vrijeme bili su popularni izbori ljepote koji su imali ogromnu gledanost, a titule miss Hrvatske, ili pratilja, kojima su se okrunile Fani Čapalija, Vanja Rupena, Branka Bebić, Anica Martinović pretvorio ih je u svojevrsne nacionalne ikone.

Posljednjih godina samo jedan novi glazbeni format zaslužuje naš spomen, to je “A Strana”, format koji je osmislila Marija Nemčić, sa sjajnim miksom retro melodija i aktualnih hitova, kvalitetnim gostima, novim glazbenim nadama i vrsnim voditeljskim parom Duškom Ćurlićem i Ivanom Vukušićem. Emisija je toliko osvojila srca publike, da je i svaka repriza gledana kao premijerna. Šteta što HRT nije pronašao izazove da nastavi s formatom, jer postoji veliki broj glazbenika, pogotovo iz regije, koji zaslužuju prostor u formatu, koji nikako još nije potrošen.

Duško Ćurlić na snimanju Photo: Slaven Branislav Babic/PIXSELL

Iako je danas svaki konzument programa sam svoj urednik, odabire i gleda sadržaje koji ga zanimaju, bindža serije na Netflixu i HBO-u, a ne samo na televizoru, već i na kućnom računalu, laptopu, tabletu, mobitelu, klasičan televizijski program i dalje ima ogromnu publiku. To dokazuju velike brojke gledanosti i shaerova kad su u pitanju aktualni talent showovi, poput “Supertalenta”, “Voicea” i “Superstara”, ili gastro showovi, kojima smo bombardirani posljednjih sezona, poput “Masterchefa” ili “3-2-1 kuhaj”. No, što se javne televizije tiče, jedna od zadaća joj je da njeguje i proizvodi vlastiti sadržaj i ne ponaša se maćehinski i neprofesionalno prema autorima koji su godinama ulagali svoje znanje, talent, trud, kvalitetu, iskustvo i energiju u sadržaje na kojima je ova kuća na Prisavlju izgradila imidž, koje je publika zavoljela.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.

Avatar photo
Fridri

prije 4 mjeseca

Meni je baš odlična Godina za pamćenje od ideje koja je genijalna do realizacije za +4 jel uvijek može bolje.... Za Staru godinu me oduševila i poželio sam još te mi je drago da se nastavila....