TURISTIČKA KRIZA DUBROVNIKA: Kaos u Dubrovniku, a novca nema

Objavljeno u Nacionalu br. 561, 2006-08-14

PAD BROJA GOSTIJU u Dubrovniku alarmantan je znak da je grad preskup, a da zauzvrat umjesto zabave nudi gužvu na ulicama i plažama te nekvalitetne suvenire, zbog čega ga stranci napuštaju već nakon nekoliko dana

Dubrovnik je fantastičan, ali precijenjen grad. Za ono što naplaćuje ne nudi dovoljno i sumnjam da ću ponovo doći kad za isti novac mogu posjetiti jednako lijepe gradove Europe, ali i u njima uživati svaki od sedam dana ljetovanja.” Prvi je to dojam koji je autorica članka čula o Dubrovniku od Francuza u kasnim tridesetima koji se ranim letom iz dubrovačke zračne luke zaputio kući nakon sedmodnevnog ljetovanja u gradu u kojem se, kaže, prva tri dana odlično odmorio, a ostala četiri mučio s pitanjem bi sa sobom. Priče o lošoj turističkoj sezoni u ovom gradu i navodnom padu broja noćenja od 12 posto dok u ostatku Hrvatske za 6 posto raste broj gostiju, Nacionalovu su ekipu naveli da na dubrovačkim ulicama, među turistima i samim Dubrovčanima, ispita je li u najatraktivnijem i u svijetu najtraženijem hrvatskom turističkom gradu uspješnost turističke sezone doista dovedena u pitanje.

Slučajno ili ne, cjelodnevni boravak u tom gradu pokazao je da se više nego ikad prije Dubrovniku zamjeraju previsoke cijene za osrednju kvalitetu naplaćenog, nedostatak zabavnih, izletničkih i avanturističkih “aranžmana” koji bi turistima ponudili više od dubrovačkih zidina i staroga grada, te opću nemaštovitost u osmišljavanju svega što bi goste Dubrovnika privuklo da se u njega vrate i nakon što su prvi put vidjeli grad pod zaštitom UNESCO-a. Ruku na srce, kad je Nacionalova ekipa posjetila Dubrovnik, ni po čemu se nije dalo naslutiti da u njemu ima manje turista nego obično. Na samom početku kolovoza to nitko nije ni očekivao.

Grad poput Dubrovnika u ljetnim se mjesecima puni takoreći sam od sebe i u njegov centar već nakon 11 sati nahrupi mnoštvo turista. I na najžešćem suncu turisti se u dugom redu probijaju kako bi za 50 kuna dobili ulaznicu za šetnju dubrovačkim zidinama, a na Stradunu oko Orlandova stupa, Kneževa dvora i ostalih znamenitosti jedva se može proći. No jesu li turisti koji danju zaposjedaju Dubrovnik njegovi stalni gosti ili tek izletnici i putnici s nekog od 500 cruisera koliko ih godišnje uplovi u dubrovačku luku, nemoguće je procijeniti. Dubrovčani o tome daju oprečne informacije. Jedni će reći da grad vrvi i jednima i drugima, dok će neki priznati da je ove godine u Dubrovniku znatno više gostiju koji posjete stari grad, popiju kavu-dvije i odu a da se više nikad ne vrate. Prvog dana kolovoza u Dubrovniku je noćilo 12.726 turista, a samo je toga dana u grad stiglo 2569 gostiju. U prvih sedam mjeseci ove godine u Dubrovnik je, prema podacima njegove turističke zajednice, došlo jedan posto više turista nego lani, a noćenja je pet posto manje nego 2005. U Turističkoj zajednici Nacionalovu novinarku uvjeravali su da su novinski napisi od 12-postotnom padu izmišljotine. “Pad postoji, ali je zanemariv jer iznosi samo pet posto. To, doduše, pokazuje da gosti u Dubrovniku borave kraće, ali, ruku na srce, kraći godišnji odmori su trend, jer europski gosti sada putuju po nekoliko puta godišnje, ali na manje dana. Osim toga, napokon su napredovala i neka druga turistička odredišta pa su se turisti raspršili. Zato mi se čini da su priče o lošoj sezoni u Dubrovniku itekako prenapuhane, samo mi nije jasno komu je u interesu blatiti ovaj grad. Jednako tako mislim da su priče o prevelikoj skupoći pretjerane. Da je tako, dokazuje i to što su nakon Francuza i Britanaca najčešći dubrovački gosti Hrvati. Pa ako je Dubrovnik tako basnoslovno skup, zašto bi prosječni Hrvat s plaćom od 5000 kuna dolazio ljetovati ovamo. A podaci kažu da itekako dolaze”, kaže Maja Milovčić iz Turističke zajednice Dubrovnika. Jedan od, kaže, najvećih dubrovačkih problema jest to što je izvan funkcije barem 3000 kreveta iz još uvijek neobnovljenih, u ratu oštećenih hotela “Plakira”, “Belvedere”, “Libertas” i “Bellevue”. Dubrovnik danas ima ukupno 16.806 ležajeva uključujući hotele, privatne sobe i apartmane, kuće za odmor i kampove. U hotelima ima oko 8500 ležajeva, a 20 posto su hoteli s pet zvjezdica, dok je onih s tri oko 30 posto. Cijena noćenja u dvokrevetnoj hotelskoj sobi najviše kategorije trenutačno se, kažu u TZ-u, kreće od 260 do 400 eura.

A kako turistički Dubrovnik doista živi, Nacionalova je ekipa pošla ispitati već ujutro. Oko deset sati na Stradunu, na kojem su prvi gosti počeli ispijati kave, negdje po osam, drugdje po previsokih 13 kuna, Marko Brešković, nekadašnji član Dubrovačkih trubadura, danas ugostitelj i vlasnik jazz caffèa, podsjetio nas je da su prije deset godina na dan kad smo posjetili Dubrovnik na ovaj grad ispaljene granate koje su na plaži u Zatonu ubile dvoje zaljubljenih. Zna li se, kaže, da je Dubrovnik tada bio poput Bejruta, u zadnjih deset godina u njegovu se turizmu učinilo mnogo. “Ali ovaj grad treba i traži više! Ne smijemo se zadovoljiti prosjekom. Imamo nedostatak kreveta, nedovoljno osmišljene sadržaje za turiste, nemamo pravog noćnog života ni mjesta gdje bi bogatiji turisti mogli potrošiti svoj novac. To nas neće upropastiti, ali ako nastavimo ovako ne piše nam se dobro i prekrasan grad i njegove zidine više neće biti dovoljni. Ne počnemo li odmah ispravljati greške, za pet-šest godina imat ćemo golemu turističku krizu i sve ćemo morati rasprodati za sitne pare.” S jednim od najpoznatijih ugostitelja u gradu slaže se i Ivan Rudenjak, vlasnik nekoliko kafića i restorana u centru Dubrovnika i jedan od najzaslužnijih što su se dubrovački ugostitelji izborili za radno vrijeme do tri sata nakon ponoći. “Pokušavamo biti partneri s gradom, ali uvijek ima ljudi koji ne dopuštaju da se stvari odvijaju onako kao u pravom turističkom gradu. U Dubrovniku lokal od tridesetak kvadrata košta milijun eura, a hotele prodaju za pola te svote. To je suludo. Cijene najma lokala u Dubrovniku prešle su granice zdravog razuma i ljudima neće preostati ništa drugo nego da zatvore lokale, jer platiti 160.000 kuna mjesečnog najma za mali kafić na Stradunu može značiti samo propast. I zato nije čudo da cijene divljaju, jer mnogi se samo tako mogu izvući. Od sto zarađenih kuna ugostitelj daje 22 posto za PDV, 3 posto za porez na potrošnju, spomeničku rentu i kojekakva davanja pa izračunajte zašto kava košta koliko košta”, upozorava Rudenjak, napominjući kako u Dubrovniku postoje čak 132 ugostiteljska objekta, dok ih je prije rata bilo pedeset. “No Dubrovnik je tada imao petnaest terasa za živom muzikom, a danas nema ni jednu, a jazz koncerte u Breškovićevu ‘Trubaduru’ u kojem se okupljaju najviđeniji dubrovački gosti policija zatvara u ponoć. To je nedopustivo, jer u istom gradu, ali u nekim drugim lokalima, puno glasnija i iritantnija muzika svira do jutra.”

I Brešković i Rudenjak priznali su da primjećuju kako u Dubrovniku ovog ljeta ima manje gostiju. Osim bezobraznog podizanja cijena nekih hotela, vele da je razlog takvom padu i Crna Gora u kojoj krevet stoji desetak eura. “Neki dan je u grad došlo 800 Talijana, a ostalo ih je samo 200. Svi su ostali otišli u Crnu Goru. Dubrovčani se sada moraju izboriti za svoj opstanak, ali to mogu samo poštenim radom i podrškom države.” Na žalost, veli ovi ugostitelj, Dubrovniku nedostaje i jedno i drugo. “Gosti najviše prigovaraju što nemamo pravog noćnog života. Grad zbog toga jednostavno umire. Trebalo nam je deset godina da vlast uvjerimo da, kad završi neka predstava Ljetnih igara, u jedan sat noći gost mora moći negdje pojesti sendvič ili popiti pivo. Pa ne može se dubrovačkim lokalima davati radno vrijeme kakvo imaju mala mjesta u kontinentalnom dijelu koja turizma nemaju niti od njega žive. Trebaju nam noćni klubovi, striptiz, kockarnice. Tako se zarađuje novac, a ispada da ga Dubrovčani nisu vični uzeti”, zaključuje Rudenjak. Priču dvojice poznatih ugostitelja u kafiću “Trubadur” načuo je i slikar Duško Šibl, koji u Dubrovniku svake godine provodi šest mjeseci. “Dubrovčani ne vole kad se bunim da mi je na Stradunu skupo piće jer čašu vina platim 36 kuna i kažu kako je na Elizejskim poljanama u Parizu još skuplje. Ali ruku na srce, Pariz je Pariz i za svoju cijenu nudi kvalitetu koju Dubrovnik nema. Osim toga, stvorena je mitologija o Dubrovniku kao vrhunskom elitnom mjestu, ali mi se čini da se gosti ponekad razočaraju kad vide kakvo je pravo stanje stvari, jer neke stvari još uvijek podsjećaju na socijalizam, a nakon tolikih godina za to više nema isprike”, komentira Šibl i dodaje da je najveći problem Dubrovnika to što se u zadnje dvije godine pretvorio u spomenik koji turisti dođu pogledati i odu. Zbog takvih se gostiju, kaže, čini da je Dubrovnik krcat, a zapravo je, smatra slikar, riječ tek o izletnicima koji kupe suvenir i odu.

A baš suveniri nekim Dubrovčanima najviše bodu oči. Stradun je pun malih butiga u kojima se suveniri ne razlikuju od onih koji se na štandovima prodaju i u kudikamo manje prestižnim turističkim mjestima. S druge strane, takvi su dućani puni stranih turista koji, kažu vlasnici suvenirnica, rado kupuju ono što u njima nađu. Za razliku od njih, uvjerila se Nacionalova ekipa, malene galerije u ulicama oko Straduna uglavnom zjape prazne, a ni oko žena koje u starom gradu prodaju ručni vez nije ni približno onoliko kupaca koliko ih se zatekne u kritiziranim stradunskim suvenirnicama. “To što bismo mi htjeli biti prestižni grad, ne znači da su nam i turisti prestižni”, dobacio je u prolazu stariji gospodin vidjevši da se čudimo malom interesu za ručna tkanja starih Dubrovkinja. Nešto mlađi Zagrepčanin komentar je priču o golemoj skupoći: “Ljudi se previše hvataju za te cijene. Budimo realni, ima mjesta na Stradunu gdje kava košta 13 kuna, ali ja je samo nekoliko metara dalje pijem za 8, koliko košta i u Zagrebu. Pizza je negdje zaista preskupa, ali ja zato ručam u ‘Lokandi’ koja ima dalmatinsku hranu za sitnu lovu. Skandalozna je cijena parkiranja. Sat na Pilama košta 30 kuna, a kraj Hiltona uzet će vam 180 kuna za tri sata!” Loši suveniri i velike cijene nimalo ne zabrinjavaju dvije sestre, Australke dvadesetih godina koje su na Stradunu rado pozirale Nacionalovu fotoreporteru: “Dubrovnik je apsolutno fantastičan. Hrvatska je općenito u Australiji strašno popularna i zato smo došle. Smještene smo u privatnom stanu koji plaćamo 70 eura dnevno i općenito nam se čini da cijene nisu prevelike, jer bez problema preživljavamo.” Za razliku od mladih Australki, Dubrovniku skupoću zamjera redatelj Krešimir Dolenčić, koji se biciklom spustio u stari grad: “Ali nije skupoća najveći problem. Mislim da je najapsurdnije to što ljudi nakon ponoći nemaju što raditi. Pritom ne mislim na blesave klubove ili birceve, jer toga ima svugdje u svijetu. Dubrovniku fali nešto teatralno, živo, spontano.” Nakon starog grada Nacionalova ekipa posjetila je dubrovačku luku, mjesto s kojeg je lani u Dubrovnik ušlo 700.000 gostiju i u koju je pristalo 501 plovilo, među kojima najviše krstaša kojima je lani u Dubrovnik stiglo 550.000 putnika. Ti golemi turistički brodovi, koji u Dubrovnik svakoga dana na nekoliko sati dovode najčešće Amerikance i Španjolce, u Gradu izazivaju oprečna mišljenja. Neki misle da putnici na kružnim putovanjima ništa ne troše te da su nepotrebni gosti, dok drugi podsjećaju da, čim uplove u luku, Dubrovniku ostavljaju 5,5 dolara pristrojbe te da u gradu kupe bar suvenir, što nije zanemariva zarada kad se zna da takvih gostiju godišnje bude više od pola milijuna.

Ravnatelj Lučke uprave Dubrovnik Vlaho Đurković za Nacional je objasnio zašto su cruiseri bitni za Dubrovnik, ali i u čemu se griješi kad im treba “uzeti novac”: “Cruiseri nisu ni preveliko dobro, ni preveliko zlo, ali u gradnju takvih brodova u svijetu je ove godine uloženo 22 milijarde dolara i tržište kružnih putovanja donosit profit. A profit može donijeti samo brodaru i mjestu u čiju luku brod uplovi. Takvi putnici žele vidjeti kamo su došli i stalno plaćaju izlete koji koštaju od 40 do 60 eura. Naš je profit već i u tome.” Ipak, Đurković upozorava da treba znati takvim turistima “prodati” grad u koji dolaze. A to, veli, Dubrovnik nema, a pomno razrađenim planom i većim trudom grad bi od cruisera mogao godišnje zaraditi 20 milijuna dolara više. “Nema odnosa money for value, turiste s krstaša dočekujemo neozbiljno, nekad i stihijski, pa se tri minute prije uplovljavanja ne zna gdje će se naći autobus koji će ih prevesti do starog grada. Dubrovčani moraju shvatiti da je tu prevelik novac da bi se prema njemu tako neozbiljno odnosili. Zato i zagovaram da Dubrovnik osnuje neki tip trgovačkog društva ili institucije koja će se profesionalno i sistematski baviti tom problematikom. Od marketinga do organizacije boravka putnika s cruisrea, ali i kontrole kako se dogovoreno provodi. Kad stvari budu kako treba, a usluga kvalitetna, moći će se podići i cijene. Ali dok se usluga ne poboljša, to se ne smije dogoditi. Da je tako, dokazuje sam Dubrovnik, cijene su skočile, ali sadržaji i usluga nisu se poboljšali i pad o kojem se priča zapravo je sasvim logičan”, smatra ravnatelj Lučke uprave Dubrovnik. Bez obzira na to jesu li priče o lošoj dubrovačkoj turističkoj sezoni pretjerane ili nisu, jasno je da je podizanje cijena bez pokrića u onome što turisti u njemu mogu dobiti Dubrovnik dovelo u situaciju zbog koje kratkoročno sigurno neće propasti, ali će, nastavi li se tako bahatiti, zbog toga u budućnosti patiti. S druge strane, u njemu će gostiju uvijek biti, ali s ovakvim pristupom turizmu malo je vjerojatno da će se u njega i vraćati. I baš je zato čudno što neki Dubrovčani kritike koje su im upućene zadnjih dana doživljavaju kao napad, a neki i jal ostatka Hrvatske, umjesto da ih shvate kao poziv da isprave greške i tako vrate status najatraktivnijeg hrvatskog turističkog proizvoda.

‘Znamo gostu uzeti novac’

Predsjednik Turističke zajednice grada Dubrovnika Đuro Market je optimističan u pogledu turizma u Dubrovniku: “Dubrovnik je lani po gostu imao prosječnu zaradu od 110 eura dnevno, dok je Opatija imala 70. Dubrovački prihodi i potrošnja dubrovačkih turista najveći su u Hrvatskoj i ne stoji primjedba da gostu, kako se često kaže, ne znamo uzeti novac. Mi to itekako znamo. Dubrovnik je i dalje prestižna destinacija. Naš će aerodrom ove godine imati 1,2 milijuna putnika, imamo eksploziju cruiserskog turizma u kojem smo peti na Mediteranu i zato zaista ne razumijem otkud te priče o pobačaju sezone. Ono što nije dobro jest shopping na Stradunu, gdje ćete vidjeti gomilu suvenirnica čiji proizvodi kvalitetom ne odgovaraju imidžu grada. Ali te drangulije kod turista izvanredno prolaze. Ono što na Stradunu nije išlo jest upravo ono što nam mnogi spočitavaju da nemamo, a to su ekskluzivni dućani. Imao je Stradun Zlatarnu Celje, Stefanel i prodavaonicu kristala iz Rogaške Slatine, ali nitko nije mogao opstati, interesa za takve stvari nije bilo. Općenito ne volim floskulu da je Dubrovnik orijentiran na elitni turizam, mislim da je točnije reći da smo usmjereni na kvalitetni turizam, a takav već imamo. U sklopu takvog kvalitetnog turizma onaj elitni je mali dio na vrhu piramide. Mi moramo inzistirati na kvalitetnom turizmu, a s vremenom će on donijeti i elitni.

Komentiraj

Source:Marina Biluš