TKO ŠTITI ŽENE U HRVATSKOJ MUP opstruira borbu protiv nasilja u obitelji

Objavljeno u Nacionalu br. 506, 2005-07-25

Gordana Lukač-Koritnik, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, govori o tome kako se obraniti od spolnog uznemiravanja te na koje sve načine diskriminiraju žene u hrvatskom društvu i politici

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Gordana Lukač-Koritnik prošli je tjedan javno prikazala Milana Bandića kao političara koji diskriminira žene. Sve je počelo nekoliko dana prije kada je Bandić eliminaciju medija sa sjednica Zagrebačkog poglavarstva obrazložio time da njegovi suradnici gledaju novinarke umjesto službenih dokumenata. Možda je mislio da će proći bez posljedica, ali onda je intervenirala Gordana Lukač-Koritnik i žestoko ga kritizirala, a uskoro je dobio i s druge strane – od partijskih kolegica – od kojih su mnoge s veseljem dočekale priliku da opale po Bandiću. S obzirom na žestinu reakcija u ovom slučaju, hrvatski će političari ubuduće vjerojatno više paziti u kojim prigodama i kako očituju svoj mačizam.
Gordana Lukač-Koritnik rođena je u Zagrebu i potječe iz odvjetničke obitelji u kojoj su pravnici njezin otac, brat i sestra. Od 1981. do 2003. vodila je vlastiti odvjetnički ured, a posljednjih desetak godina angažirana je i u ženskim udrugama. Sve su to argumenti zbog kojih je potkraj 2003. imenovana prvom pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova. Iako ne podnosi optužnice niti presuđuje, ako je suditi po njezinu temperamentu i stavovima, može se vjerovati da će se pitanje ženskih prava i političke korektnosti ubuduće sve češće pojavljivati u medijima.
NACIONAL: Zašto vas je toliko naljutila Bandićeva izjava kada se slična razmišljanja svakodnevno čuju u javnom životu?
– Zato jer je diskriminirajuća, a posebno sam nezadovoljna objašnjenjem kako je to šala koju ne trebamo shvaćati ozbiljno. Posebno mi smeta kada takve izjave daju političari koji moraju biti pažljiviji kada javno istupaju, i one se ne smiju izražavati na takav način. Jako je važno promptno reagirati i pokazati da je takvo ponašanje neprihvatljivo i nedopustivo i zato je dobro da je odmah reagirala i novinarka, kao i dio političarki.
 NACIONAL: Što ako članovi Zagrebačkog poglavarstva zbilja gledaju novinarke i zbog toga nisu koncentrirani na posao?
– Ono što je bitno u cijeloj ovoj priči, odnosno na čemu inzistiram, jest da se cijela stvar prestane minorizirati uz opravdanje da u ovoj zemlji ima puno većih problema. Na taj način se minorizira koncept ravnopravnosti spolova, a za mene je to prvorazredno političko pitanje. Idemo zamijeniti uloge i zamisliti da je Bandić umjesto novinarki spomenuo pripadnike nacionalnih manjina. Izbio bi prvorazredni skandal što dokazuje da se neke stvari smatraju ozbiljnima, a druge ne. To što Bandić poziva redakcije da šalju novinare a ne novinarke govori da je riječ o pozivu na diskriminaciju. Termin novinarka zamijenite s nazivom neke manjine i shvatit ćete o čemu je riječ.
NACIONAL: Koja je granica između komplimenta i onoga što se naziva sexual harassement. Nije li to granica političke korektnosti preširoko postavljena?
– U ovom slučaju posebno nije. Već sam rekla da javnost shvaća kada se radi o diskriminaciji na nacionalnoj osnovi, ali potpuno mi je jasno kako većina ljudi uopće ne razumije zašto ja reagiram. Svakog dana u javnom govoru čujemo gomilu seksističkih izjava i na sve nije moguće reagirati i zato ih sortiram. To znači da u nekim slučajevima ne reagiram, ali katkad sam jednostavno prisiljena kao u ovoj najnovijoj situaciji. Mislim da zagrebački gradonačelnik ne smije davati takve izjave. Od naših političara očekujem da se prestanu koristiti dvostrukim kriterijima jer sam sigurna da takvo što ne bi izjavili u Bruxellesu, a u Zagrebu misle da mogu. Neka se prisile i ovdje ponašati kako se ponašaju u inozemstvu.
 NACIONAL: Što je onda sexual harassement?
– Ključna riječ u seksualnom uznemiravanju je neželjeno ponašanje. Ako vi drugoj osobi kažete nemoj mi se više nikad tako obraćati, onda je svako ponavljanje sexual harassement. Ako se ženi sviđa muška primjedba, sve je u redu, ali ako joj se ne sviđa, to treba pokazati, a muškarac mora poštivati njezin stav. Potpuno isto vrijedi i za muškarce ako ih uznemiruju žene. U ovoj je zemlji normalno za neku novinarku reći da su to “prve grudi HTV-a”, a u Americi bi to skupo platio. Najgore je to što i naš zakon propisuje naknadu štete u takvim situacijama, ali oštećenici očigledno nemaju povjerenja u pravni sustav i institucije. Osim toga, puno ljudi radi na određeno vrijeme i strah ih je da neće dobiti novi ugovor ako nadređene tuže sudu. To znači da žene iz straha za egzistenciju ne traže pomoć. Osobno smatram da je potrebno tužiti sudu kao u Americi pa kada muškarac ili žena plati za to što je rekao ili rekla, vidjet ćemo hoće li još ikad više dati takvu izjavu. Opisat ću vam odnos prema političarkama na lokalnoj razini. Prošle sam godine obišla dvadeset županija i razgovarala s članovima poglavarstava i s muškarcima pričala o ravnopravnosti spolova i uključivanju žena u politiku. Prihvaćali su me dobronamjerno i obično bi zaključili: Zašto ne, pa imamo mi pametnih i sposobnih žena. Koliko god dobronamjerno, to govori da se od žena koje ulaze u politiku očekuju pamet i sposobnost, dok od muškaraca nitko ne traži takve uvjete.
NACIONAL: Jeste li vi kada bila žrtva seksualnih dosjetki?
– Jesam, svatko je to bio barem jedanput u životu. Najčešće je manji problem u autorima takvih dosjetki negoli u osobama na koje se one odnose, a koje u pravilu ne reagiraju iako im je neugodno. Što se mene tiče, najčešće sam pokušala takve situacije okrenuti na šalu. A štitili su me i poslovi kojima sam se bavila jer rijetki su muškarci koji se usude uznemiravati odvjetnicu. Još je gore otkako sam pravobraniteljica za ravnopravnost spolova. Kada mi ljudi žele ispričati vic pun seksualnih aluzija, prvo se obično počnu ispričavati i tek tada krenu pričati vic.
NACIONAL: Zašto vam je smetalo kada je novinarka Sonja Šarunić premijera Ivu Sanadera pitala hoće li šarmirati Carlu del Ponte?
– Zato jer oboje obnašaju važnu dužnost, a na takvim položajima ljudi trebaju biti na temelju pameti i sposobnosti. Ovdje se nije radilo o nekakvu šarmantnom pitanju nego o efektu “slučaja Berlusconi”, koji se nešto ranije opisao playboyem koji je zavodio finsku predsjednicu. Sonja Šarunić pitala je premijera Sanadera zašto on ne bi na isti način šarmirao Carlu del Ponte, što neki smatraju smiješnim, a ja neprimjerenom aluzijom muško-ženskih odnosa i kako ih rješavati. Ako ćemo sve svoditi na kategorije šarma i humora, to znači da ništa nije ozbiljno ili važno.
NACIONAL: Nije li primjer obratne diskriminacije bio na predsjedničkim izborima kada su neke ženske udruge izjavile da podupiru Jadranku Kosor jer je žena?
– Mislim da takvo što nije rečeno. Iskreno sumnjam da bi Ženska mreža Hrvatske dala potporu nekoj političarki samo zato što je žena, ali bilo je jako dobro da su se pojavile kandidatkinje za predsjednički položaj, i Jadranka Kosor i Đurđa Adlešić i Doris Košta. Meni je bilo jako važno da tako snažna stranka poput HDZ-a ima predsjedničku kandidatkinju jer to pokazuje njihov odnos prema ženama. Dobro je imati što više žena u politici iako to ne znači da treba glasovati za neku osobu samo zato jer je žena.
NACIONAL: Mislite li da je hrvatsko društvo spremno prihvatiti ženu na položaju premijerke ili predsjednice?
– Apsolutno sam sigurna u pozitivan odgovor. Hrvatska je još dobrim dijelom konzervativna zemlja, ali mislim da se ljudi informiraju, čitaju novine i vide što se dešava u svijetu. Margaret Thatcher godinama je uspješno vodila Veliku Britaniju, slični primjeri nisu rijetki, a i kod nas su neke žene već vodile važne resore, poput bivše ministrice obrane Željke Antunović. Zabrinuta sam jer u politici o ženskim pravima govore samo žene, a ne i muškarci. To je pogrešno. Za ravnopravnost spolova glasno trebaju progovoriti i političari.
 NACIONAL: Kada ste se vi zainteresirali za žensku problematiku?
– Neke stvari se ne mogu naučiti nego ih ili imate ili nemate, premda je i edukacija važna. Očigledno sam imala stav po ženskom pitanju, međutim konkretno sam se angažirala sredinom devedesetih kada su osnovane B.a.b.e. Borba za ženska prava je prije svega političko pitanje, ali bilo je jasno da im treba osoba koja se bavi pravom jer cijeli posao morate odraditi i na toj razini. U to sam vrijeme imala vlastiti odvjetnički ured i pozvale su me da pomognem. Prvo sam radila na pitanjima Obiteljskog zakona, zatim su uslijedili novi poslovi, iz dana u dan sve sam se jače angažirala, počela putovati i s vremenom je to postao vrlo važan dio mog profesionalnog rada. Posljednji posao za B.a.b.e. bila je komparativna analiza regionalnih zakonodavstava vezanih za žene. Godine 2002. UN-ova specijalna izvjestiteljica za nasilje nad ženama Rhacleiha Coomaraswamy napravila je analizu svih svjetskih projekata u ovom području i izabrala najbolje za svaki kontinent. U Europi su izabrana dva rada, onaj Europeans Womens Lobbya te naš koji sam ja koordinirala, što je, mislim, jako dobro. Uz to, godinama sam pratila za žene rad relevantnih tijela UN-a u New Yorku i Ženevi.
 NACIONAL: Doživljavate li sebe kao feministicu?
– Apsolutno. Mnoge žene imaju potrebu raspravu o nasilju nad ženama početi rečenicom: Nisam feministica. Ali kada počnemo razgovarati, vidim da se zauzima za isto što i ja: da ne bi trebalo biti obiteljskog nasilja, da muškarci trebaju sudjelovati u kućanskim poslovima ili obvezama prema djeci ili da je potrebna veća participacija žena u politici. Zapravo mislimo jednako, no one imaju potrebu reći da nisu feministice.
 NACIONAL: U čemu su to žene u Hrvatskoj diskriminirane?
– Dovoljno je pogledati službene statistike i sve vam je jasno. Među nezaposlenima, žene čine 60 posto što znači da trebate imati programe koji potiču njihovo zapošljavanje, a to je stvar države i ministarstva financija. Ako govorimo o obiteljskom nasilju, i tu su žene u većini žrtve. Takve žene moraju ići na bolovanje, često se ne smiju družiti i izlaziti izvan kuće i trpe na brojne načine. To znači da one nemaju jednake mogućnosti poput drugih, a sva politika ravnopravnosti spolova svodi se na osiguranje jednakih mogućnosti. Kada muškarac traži posao, nitko ga neće pitati planira li se ženiti i imati djecu, dok je kod žena to uobičajeno pitanje jer se računa da će tada zbog djece odlaziti na bolovanja, a tvrtkama to nije u interesu. Stvar je u tome da je to protuzakonito. Nedavno mi je u ruke došao upitnik iz jednog poduzeća u kojem su bila pitanja koliko imate djece, planirate li ih imati još i slično. Reagirala sam i tvrtka je povukla taj upitnik. Pravobranitelji ne donose presude, ali sve jače mogu utjecati na popravljanje situacije. Prije nekog vremena stigla mi je pritužba na loše uvjete u zatvorskoj bolnici u Svetošimunskoj i kada sam reagirala, uvjeti su se poboljšali. Znači da imamo nekakav utjecaj.
 NACIONAL: Kako su izgledali prvi dani na dužnosti pravobraniteljice za ravnopravnost spolova?
– Dosta anarhično jer sam imenovana potkraj 2003., u vrijeme smjene vlasti, a prethodno nismo ušli u Državni proračun za 2004. koji se radio mnogo ranije. Prvih nekoliko mjeseci nismo imali prostorije pa sam do siječnja radila kod kuće, zatim sam dobila jedan mali prostor, a tek smo se u ožujku smjestili u sadašnji ured. Jednostavno sam otišla u tvrtku “Pečat” u Praškoj i rekla radnicima: “Dobar dan, ja sam pravobraniteljica i trebam službeni pečat, ali nemam novca da vam odmah platim”. Zakon propisuje da službene stvari ne smijete platiti iz svog džepa, a kako nismo bili u proračunu, nije bilo načina platiti pečat bez kojeg pravobraniteljstvo ne može funkcionirati. Srećom, tu su se našle neke divne žene koje rade u nekoliko ministarstava i pomogle nam tako da smo počeli normalno raditi.
 NACIONAL: Koliko ima istine u informaciji da prekršajni sudovi de facto ne štite žrtve nasilja jer postupaju samo kada prijave dolaze od MUP-a ali ne i od ugroženih žena i djece?
– Prijave koje dobivam potvrđuju tu priču. Policijski se prijedlozi za izdavanje zaštitnih mjera uvažavaju, ali od oštećenih se osoba ne uvažavaju. Uz to, čest je slučaj da kada policija po službenoj dužnosti podnese prijavu pred prekršajnim sudom, policajci najčešće ne dođu na ročište. Time žrtve nasilja dolaze u težak položaj jer oni koji su podnijeli prijedlog i trebali bi svjedočiti, ne dolaze, a tada je teško očekivati da će nasilnik biti osuđen. Jedna mi je žena rekla da je MUP podnio prijavu, ali policajci nisu došli na raspravu niti su se žalili na rješenje koje je bilo na njezinu štetu.
NACIONAL: Policija stvara probleme?
– Imam jedan veliki problem s njima. MUP mi je dužan slati izvješća i dokumentaciju, no dok izvješća dobivam, za dokumentaciju mi kažu da je dođem pregledati kod njih. Sada zamislite situaciju u kojoj bi kod svakog slučaja obiteljskog nasilja ili diskriminacije na radu morala putovati od Osijeka do Dubrovnika i kopati po tamošnjoj dokumentaciji. Time mi onemogućavaju da radim, jer tko će putovati po cijeloj zemlji radi uvida u jedan spis. Ravnateljstvo MUP-a na taj način opstruira borbu protiv obiteljskog nasilja.

Komentiraj