Tko je kupac vile na Tuškancu koju su ustaše otele Židovima, a potom je koristili i Pavelić i Tito

Jedan od sadašnjih stanara vile mogao bi završiti na ulici, što je jedan od epiloga ove pravne trakavice: vila je najprije u vrijeme NDH oduzeta vlasnicima, nakon toga je nacionalizirana pa denacionalizirana, a cijelo to vrijeme stanari čekaju rješenja

Tko je misteriozni kupac povijesne vile na zagrebačkom Tuškancu 24, jedne od najdragocjenijih vila u Hrvatskoj i zaštićenog kulturnog dobra, koja uvjerljivo svjedoči o tome kako su u posljednjih osam desetljeća na području Hrvatske, umjesto država koje se smjenjuju, konstantne samo pravna i egzistencijalna nesigurnost? Postoji li, uopće, taj kupac? Nacional je istražio nadasve zapletenu povijest te lijepe i otmjene građevine te otkrio da bi ona uskoro, nakon gotovo osamdeset godina, opet mogla dobiti zakonitog – ili “zakonitog” – vlasnika, čije se ime zasad pomno krije, ali i da bi ta zakašnjela zakonitost – ili “zakonitost” – mogla biti plaćena visokom, ne samo novčanom cijenom: jedna bi obitelj mogla na ulicu, drugoj prijeti gubitak vlasništva koje je kupila i smatrala svojim, a trećoj je izgledna deložacija iz stana u kojemu su neki rođeni i odrasli, a drugi proživjeli gotovo cijeli radni vijek.

Saga o tuškanačkoj vili počinje “iskonskim grijehom”, ustaškim zločinom rasističke otimačine te vile njezinim zakonitim vlasnicima, jer su bili Židovi. Evo što je „Židovski biografski leksikon” Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže zabilježio o vlasniku te vile Emilu Severu, koji je svoje pravo prezime Schwarz pohrvatio u Sever: “Emil Sever, gospodarstvenik (Berestelup, Mađarska, 15. III. 1889 – Ženeva, Švicarska, 24. IX. 1943.) U nepoznato doba promijenio je prezime Schwarz u Sever. Sa suprugom Gizom rođ. Korvin otac je Mary ud. Cabarillas; djed Glorije. U 1930-ima bio je upravitelj drvne industrije Croatia dd u Zagrebu i Jugovoza, prve jugoslavenske posudionice lokomotiva i vagona. Također je bio počasni konzul Čilea u Zagrebu. S obitelji je 1938. prešao na katoličanstvo. Po uspostavi NDH oduzeta mu je imovina, a u vilu na Tuškancu uselio se Ante Pavelić. Uz pomoć tal. i njem. snaga uspio je napustiti Zagreb i odseliti u Švicarsku.” Emil je imao dva brata sličnih sudbina: obojica su bili poduzetnici i obojici su ustaše oteli sve: Miroslav je, među ostalim, u Zagrebu 1930. osnovao tvornicu konca Unitas, a Ivan prvu veliku vrtlariju u Hrvatskoj, na zagrebačkom Jankomiru.

Denis Dereta i Pavao Podolski, sinovi Miljenka Derete i Pavla Podolskog koji su 1961. dobili stanove u vili na Tuškancu 24, snimljeni ispred te vile. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Pravosudni arhivi bilježe povijest otimačine vile na Tuškancu: “… na temelju zakonske odredbe o podržavljenju židovske imovine od 30. listopada 1942, uknjiženo je pravo vlasništva nad nekretninama za korist Nezavisne države Hrvatske.” Sljedeće godine, u listopadu 2022., navršit će se, dakle, osamdeset godina neizvjesnosti o tome tko je, zapravo, pravi vlasnik te vile, koju arhitekti smatraju jednom od najdragocjenijih otmjenih kuća u Zagrebu, između ostalog i zato što je njezin izvorni, autentičan izgled izvana sačuvan: jesu li to izvorni vlasnici i nasljednici onih kojima je 1942. oteta ili stanari i nasljednici onih koji su se u vilu uselili šezdesetih, kada se vila smatrala nacionaliziranom, državnom imovinom te kada je preuređena u šest stanova.

Nakon što su ustaše vilu oteli vlasnicima, ona je postala jednom od devet rezidencija u Zagrebu koje je ustaški poglavnik Ante Pavelić namijenio samome sebi. Ne zadugo: nakon što je zločinačka NDH tri godine kasnije propala, vilu preuzima partizanska vlast pa je u njoj boravio i Josip Broz Tito, najvjerojatnije do gradnje kompleksa današnjih Predsjedničkih dvora na Pantovčaku, koji su izvorno sagrađeni kao Titova Vila Zagorje. Pritom je “na temelju okružnice Državnog sekretarijata za pravosudnu upravu NRH u Zagrebu od 9. ožujka 1953., na vili “upisana općenarodna imovina”. Tog trenutka saga o tuškanačkoj vili počinje se račvati u dva paralelna pravca: bivši vlasnici zahtijevaju da im se vila vrati, s uporištem u Zakonu o postupanju s imovinom koju su vlasnici napustili u tijeku okupacije, dok u njoj žive novi stanari koji, ni krivi ni dužni, dobivaju dom u toj lijepoj kući. Dogodilo se, naime, sljedeće: 6. travnja 1961. vlasti su izdale suglasnost da se vila, dotad jedinstvena stambena jedinica, podijeli u šest stanova, koji su dodijeljeni radnicima novoosnovane tvrtke Ina Oki. No dvije godine kasnije, 14. prosinca 1963., Općinski sud u Zagrebu, “temeljem Zakona o postupanju s imovinom koju su vlasnici napustili u tijeku okupacije, uspostavio je prijašnje zemljišnoknjižno stanje te je predmetna nekretnina vraćena u vlasništvo izvornim vlasnicima Emilu Severu i Gizi Sever (…)”

 

Osamdeset godina ne zna se pravi vlasnik te vile: jesu li to nasljednici izvornih vlasnika kojima je 1942. oteta ili nasljednici onih koji su se u vilu uselili 1960-ih godina

 

I tako je ostalo do danas: nominalni su vlasnici vile nasljednici izvornih vlasnika, kojima su vilu oduzele ustaše; no praktični vlasnici, ljudi koji u stanovima žive – ili su živjeli – nasljednici su radnika Okija kojima su država i grad 1961. dodijelili šest stanova u tada već preuređenoj vili. Navodno je sve to dogovoreno s tadašnjim gradonačelnikom Vecom Holjevcem, koji je obećao da će vila biti vraćena izvornim vlasnicima kada Oki sagradi stanove za svoje radnike, useljene na Tuškanac 24. To se nikad nije dogodilo: nedorečeno pravno stanje, koje danas stane u jednu rečenicu, proteglo se na pravne procese koji su trajali desetljećima, često u više pravaca i uz neočekivane obrate. Tijekom šezdeset godina, na primjer, od 1961. kada je stambena vila iznutra preoblikovana u šest stanova do danas, u nizu sudskih i upravnih postupaka, razni sudovi te državna i gradska tijela za upravljanje nekretninama izdali su petnaestak presuda i rješenja koja se, pobijajući jedno drugo, u najvažnijem daju svesti na dvije oprečne tvrdnje: jednu, da vila nije nacionalizirana pa su njezini vlasnici Emil i Giza Sever i njihovi nasljednici; i drugu, da vila jest nacionalizirana pa bi, logično, stanari u tih šest stanova nakon 1991., kao i svi drugi građani Hrvatske koji su imali stanarska prava, trebali steći pravo na otkup stanova u kojima su živjeli. Tim više jer je baš na Tuškancu, u neposrednom susjedstvu vile na kućnom broju 24, otkupljeno više vila koje su do Drugoga svjetskog rata pripadale Židovima. Jedna od najpoznatijih, ona u Nazorovoj 59 do rata je pripadala židovsko-srpskoj obitelj Wruss-Kostić, koja je, prema pisanju medija, 1941. pred nacističko-ustaškim progonom pobjegla u Italiju. Za rata je u toj vili živio oficir Wehrmachta, a neposredno poslije rata svećenik Svetozar Rittig, koji je bio čak i ministar u narodnoj hrvatskoj vladi. U tu se vilu 1961., nakon što se vratio iz Beograda, uselio Franjo Tuđman s obitelji, da je 1992., sada kao predsjednik države, i otkupi, i to samo dan prije nego što je na snagu stupio zakon o zabrani otkupa rezidencijalnih objekata i vila. Štoviše, mediji su pisali kako je Tuđman vilu platio debelo ispod cijene – 214 tisuća njemačkih maraka za 1400 četvornih metara – a potom mu je država 1999. vratila oko 400 tisuća kuna.

Paula Podolski u stanu na Tuškancu 24 u kojemu je odrasla, a koji je dobio njezin otac. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Stanari na adresi Tuškanac 24 nisu bili Tuđmanove sreće: do 1990. i raspada Jugoslavije prijepor oko stvarnoga i nominalnog vlasništva nikoga nije naročito zanimao. No kada je devedesetih stanove trebalo otkupiti, ta je dilema postala ključna: zahtjevi petoro stanara za otkupom sustavno su se “klackali” na sudskome i upravnom priznavanju i odbijanju statusa vile kao nacionalizirane odnosno nenacionalizirane, ali je saga poprimila čak i okus groteske: jer, jedan od šest stanova u vili ipak je 1998. otkupljen, dok su zahtjevi svih ostalih pet obitelji za otkupom odbijeni, s obrazloženjem da je vila “privatno vlasništvo”. Tako je bilo sve do 29. svibnja 2013., kada je Ured za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada Zagreba izdao rješenje: “Utvrđuje se da je stambena zgrada u Zagrebu, Tuškanac 24, danom stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, 26. 12. 1958, nacionalizirana i postala društveno vlasništvo.” Stanari su odahnuli, a nasljednici izvornih vlasnika dobili razlog za brigu: činilo se da to rješenje stanarima otvara put da napokon otkupe stanove u kojima su pola stoljeća živjeli.

Od toga, međutim, ništa: vlasnice su se žalile pa je Ministarstvo pravosuđa, kao drugostupanjsko tijelo, rješenje vratilo na ponovni postupak. U to vrijeme mijenjaju se odvjetnici izvornih vlasnika: nakon što ih je u socijalizmu zastupao tadašnji odvjetnik i budući predsjednik Vrhovnog suda Milan Vuković, a potom, od devedesetih naovamo, odvjetnica Radmila Bonifačić, zastupanje vlasnica oko 2015. preuzima Odvjetnički ured Sučević i partneri iz Zagreba. U međuvremenu, umrli su i stvarni vlasnici vile Emil i Giza Sever, pa i njihova kći, Mary Sever udata Mogan, kao i njezina kći Gloria Mogan, udana Llamas. Odvjetnički ured Sučević i partneri tako sada zastupa kćeri Glorije Mogan – Evu Mariu Llamas Mogan i njezinu sestru Alejandru Llamas Mogan – koje žive u Alicanteu, u Španjolskoj, i koje su “temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Zagrebu od 20. prosinca 2016. proglašene kao nasljednice”. Eva Maria i Alejandra posjetile su Zagreb 2014., kada su u pratnji svojega rođaka, Zagrepčanina i unuka sestre njihove bake Tomislava Gregurića, otišle i do vile na Tuškancu; Paula, kći Pavla Podolskog, tadašnjeg stanara u jednome od šest stanova u vili, tog se događaja mutno sjeća kao neugodne situacije u kojoj su gosti Podolskom objavili namjeru radova na vili, a ovaj ih otpravio prijetnjom da će pozvati policiju. Koliko je Nacional uspio rekonstruirati, bilo je to jedini put da su nasljednice izvornih vlasnika bile u Hrvatskoj. Nacional je nekoliko puta, e-mailom te porukama i pozivima preko WhatsAppa pokušao kontaktirati Evu Mariu Llamas, ali nije se odazvala.

 

Odvjetnik jednog od zaštićenih najmoprimaca radi u odvjetničkom uredu Sučević i partneri, istom onom koji tog i ostale stanare tuži za iseljenje iz vile, što je još jedan apsurd

 

I tako, skrativši uvelike peripetije oko vile – koje uključuju i pokušaje kojekakvih samozvanaca da se upišu kao vlasnici – stižemo do današnjice. U međuvremenu, posljednjih godina umrli su nositelji stanarskih prava u dvama od šest stanova, Pavao Podolski i Miljenko Dereta, pa u tim stanovima i danas žive njihova djeca, Paola Podolski i Damir Dereta s obiteljima. Čovjek koji je 1998. jedan stan uspio otkupiti u međuvremenu ga je prodao; dva stana Grad je već predao na upravljanje odvjetnicima sestara Llamas, dok za posljednji, šesti stan Nacional nije uspio razjasniti status. Takvo je stanje zateklo sada već uvelike oronulu, ali i danas očaravajuću tuškanačku vilu, kada je Ured za imovinsko-pravne poslove Grada Zagreba – dakle, isti onaj koji je 2013. izdao rješenje da je vila nacionalizirana – 25. veljače ove godine izdao novo rješenje, no ovoga puta posve suprotnog sadržaja: da vila nije nacionalizirana. “Iz dokumentacije priložene u spisu nesporno je utvrđeno da za zgradu u Zagrebu, Tuškanac 24, nikada nije donesena pravomoćna odluka o oduzimanju nekretnine, da su raniji vlasnici od 1963. upisani u zemljišnim knjigama, da ih kao takve 1990. općina Centar poziva radi uvrđivanja naknade za zemljište, da nije od pravnog utjecaja što je nakon 1961. u zgradi adaptirano šest stanova, budući da je isto učinjeno bez suglasnosti vlasnika, te da su držaoci imovine bili dužni predati istu vlasnicima kojima je ona vraćena, bez obzira na promjene koje su se u međuvremenu dogodile na imovini, jer adaptacijom se ne stječe pravo vlasništva”.

Mjesec dana kasnije, 31. ožujka 2021., ono je postalo pravomoćno i time ključni dokument u sudskom sporu za iseljenje stanara iz svih šest stanova – uključujući novog vlasnika onog ranije otkupljenog stana – što su ga nekoliko godina ranije pokrenuli odvjetnici nasljednica iz Španjolske. Neobična je stvar, međutim, u tome što Denis Dereta, sin Miljenka Derete, nositelja stanarskog prava u jednome od stanova, onome nadstojničkom, nije dobio službenu obavijest da je Gradski ured donio to rješenje, pa se nije stigao žaliti jer je, u neznanju, propustio rokove za žalbu. “Proljetos nismo dobili informaciju da je to rješenje doneseno pa se nismo mogli ni žaliti. Tako je postalo pravomoćno”, kazao je Dereta. Ured grada Zagreba za imovinsko-pravne poslove odgovorio je Nacionalu: “Tijekom provođenja postupka povrata imovine utvrđeno je da Denis Dereta odnosno njegov pravni prednik nije regulirao svoj status sukladno odredbama Zakona o prodaji stanova namijenjenih za nadstojnika stambene zgrade, odnosno da je isti bespravni korisnik stana, slijedom čega nije stranka u postupku naknade oduzete imovine sukladno odredbama Zakona o naknadi. Iz rješenja iz 2013. vidljivo je da Miljenko Dereta nije bio stranka u postupku jer mu je rješenje dostavljeno tek nakon pravomoćnosti”.

Vila na Tuškancu 24 jedna je od najdragocjenijih vila u Hrvatskoj i zaštićeno kulturno dobro. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Postoji još jedna, zasad nerazjašnjena nelogičnost u statusu Denisa Derete i njegovih pokušaja da sačuva pravo na otkup stana. Njemu je to, naime, naročito važno jer je to jedina nekretnina u kojoj može živjeti: u slučaju iseljenja, on, njegova supruga i dvoje djece nemaju kamo i mogli bi završiti na ulici. Dereta je zato od Grada Zagreba tražio besplatnu pravnu pomoć pa mu je Grad dodijelio i odvjetnika. Ali nastali su problemi: Dereta je za Nacional kazao da nikako, gotovo dvije godine, nije uspijevao dogovoriti sastanak s tim odvjetnikom, jer bi ovaj uvijek bio iz nekog razloga zauzet; tako je to trajalo sve dok se nije ispostavilo da taj odvjetnik, Nikola Crnokrak, radi u odvjetničkom uredu Sučević i partneri, dakle, istom onom koji Deretu i ostale stanare tuži za iseljenje iz vile! Iz Ureda za opću upravu grada Zagreba priznali su da je to točno, ali i ustvrdili da oni za to nisu znali, jer je Crnokrak na njihovoj listi bio naveden osobno, a ne kao zaposlenik odvjetničkog ureda Sučević. “Kako je na listi imenovani bio naveden osobno, u trenutku donošenja navedenog rješenja nije postojalo nikakvo saznanje da je isti zaposlen u Odvjetničkom uredu Sučević i partneri”, tvrde u gradskom uredu, i dodaju da “odvjetničko društvo Sučević i partneri nije nikada bilo na listi Hrvatske odvjetničke komore kao pružatelj pravne pomoći u okviru instituta besplatne pravne pomoći”. Tvrde, također, da zakon “izričito propisuje da će odvjetnik odbiti pruženu pravnu pomoć ako je on ili koji drugi odvjetnik koji je radio ili radi u istom uredu u istoj stvari ili stvari koja je s njome pravno povezana zastupao protivnu stranku ili obje stranke, dao im pravni savjet ili od njih primio uputu, te ako je u istoj stvari ili stvari koja je s njome pravno povezana radio kao odvjetnički vježbenik kod odvjetnika koje je zastupao protivnu stranku. O navedenim slučajevima odvjetnik je dužan bez odgode obavijestiti nadležni ured. Dakle, obveza je odvjetnika kao pružatelja pravne pomoći, a ne ureda koji odobrava pravnu pomoć da pazi na postojanje sukoba interesa.” Ured tvrdi da je za to saznao “tek dana 17. studenog 2021. kada mu se podneskom obratila stranka Denis Dereta”, pa mu je dodijelio drugog odvjetnika, Dinu Radanovića.

Postoji, međutim, još jedna neobičnost vezana uz rješenje kojim je Gradski ured, u svibnju ove godine, odlučio da tuškanačka vila nikad nije nacionalizirana. Na nj se, naime, nije žalila ključna strana u postupku: država, odnosno Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu. Propustivši se žaliti, država je dopustila da se jedna od najvrednijih nekretnina u Zagrebu, koju je država, očito, svojatala desetljećima, bez pravne borbe vrati nominalnim nasljednicima. O tome je za Nacional govorila odvjetnica Nevenka Mrčela, koja zastupa obitelj Paole Podolski, nasljednice nositelja stanarskog prava Pavla Podolskog, koji je u međuvremenu umro. “To je ključno: zašto se tužiteljstvo, u ime države, nije žalilo na rješenje? Zašto su samo tako pustili da postane pravomoćno? Uistinu ne znam. Znam, međutim, iz iskustva da se tužiteljstvo uvijek žali: u predmetima sa zaštićenim najmoprimcima žalili su se i za dvjestotinjak kuna, pa i kad to očito nije bilo potrebno. Ako kažu da nije bilo osnove za žalbu, to je nonsens, jer se uvijek žale. A zna se da je gruba povreda pravne struke i teška disciplinska povreda kodeksa ako se u pravničkom poslu ne žališ: osiguravajuće tvrtke, na primjer, ne osiguravaju odvjetnika ako stranci nastane šteta zato što se odvjetnik propustio žaliti. A tužiteljstvo, eto, ležerno propušta svoju obvezu da se žali i bori za tu vrijednu nekretninu.”

 

Slučaj je nadomak sudskom rješenju o iseljenju sadašnjih stanara, nasljednika radnika Okija koji su 1961. dobili stanarsko pravo, a da ni država ni oni nisu marili za to što im kuća ne pripada

 

Stanari u zgradi posumnjali su da to što je tužiteljstvo propustilo rok za žalbe može imati veze s činjenicom da Ivan Šipek, odvjetnik iz ureda Sučević i partneri koji vodi spor uime nasljednica izvornih vlasnika, ima isto prezime kao i glavna državna odvjetnica Zlata Hrvoj Šipek, ali svaku rodbinsku vezu između tih dvoje pravnika odrješito su za Nacional opovrgli i iz Državnog odvjetništva, kao i iz odvjetničkog ureda Sučević i partneri. Nacional je od glasnogovornice Općinskoga državnog odvjetništva u Zagrebu dobio objašnjenje zašto se tužiteljstvo nije žalilo: “Radi se o zgradi židovske obitelji jugoslavenskih državljana, koju su stekli kupoprodajnim ugovorom iz 1929., a koju je 1942. oduzela tzv. NDH. Međutim, bivša FNRJ donijela je Zakon o postupanju s imovinom koju su vlasnici morali napustiti u tijeku okupacije i imovinom koja im je oduzeta od strane okupatora i njegovih pomagača. Tim Zakonom sva imovina koju je oduzela NDH Židovima vraćena je u vlasništvo prijašnjih vlasnika. Kasnije je donesen Zakon o nacionalizaciji stambenih zgrada i građevinskog zemljišta, prema kojem su predmet nacionalizacije bile zgrade koje imaju dva veća ili tri manja stana. Kako je predmetna zgrada u to vrijeme imala samo dva stana, na nju se nisu mogle primijeniti odredbe Zakona. Prema odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, državno odvjetništvo sudjeluje u svakom postupku. Kako je ovaj postupak pokrenut temeljem navedenog Zakona, nadležno državno odvjetništvo se uključilo u postupak. Budući da je u dokaznom postupku utvrđeno da predmetna nekretnina nije bila predmet nacionalizacije, nije bilo pravne osnove za osporavanje donesenog rješenja.”

Bilo to objašnjenje opravdano ili ne, saga o tuškanačkoj vili njime se, naizgled, bliži kraju: odvjetnici nasljednica nadomak su sudskih rješenja o iseljenju sadašnjih stanara, nasljednika bivših radnika Okija koji su 1961. dobili stanarsko pravo, a da ni država ni oni nisu marili za činjenicu da kuća, zapravo, njima ne pripada. Ali postavlja se i pitanje što će nasljednice, ne naročito bogate Španjolke koje ne kane živjeti u Hrvatskoj, kada dobiju vlasništvo nad vilom koja zahtijeva goleme svote za obnovu i održavanje? Na tom pitanju moglo bi se pokazati da saga možda ipak nije pred završetkom. “Eva i Alejandra Llamas imale su kupca za tu vilu”, otkrio je Nacionalu Tomislav Gregurić, te nas uputio na njihove odvjetnike. Tko je taj kupac? Nije jasno. Odvjetnici tvrde da ne znaju: “Izjavljujemo da je navedena nekretnina u vlasništvu naših stranaka i nije nam poznato da bi ista bila prodana”, stoji u izjavi Nacionalu odvjetnika Ivana Šipeka.

Komentiraj