TENA ŠIMONOVIĆ EINWALTER: ‘U Hrvatskoj pristup pravdi nije svima jednako omogućen’

Pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter u povodu Dana nulte diskriminacije komentira situaciju u Europi zbog rata u Ukrajini, ali i položaj Hrvatske u postupcima na europskim sudovima zbog preminule afganistanske djevojčice Madine Hussiny i policijskog batinanja migranata

Na dan izlaska ovog broja tjednika Nacional, 1. ožujka, u svijetu se proslavlja Dan nulte diskriminacije (Zero Discrimination Day), koji UN i ostale međunarodne organizacije obilježavaju od 2014. godine. Pokrenuo ga je UNAIDS-ov izvršni direktor Michel Sidibé, prvenstveno s ciljem borbe protiv diskriminacije osoba oboljelih od AIDS-a. U međuvremenu je to postao dan koji diljem svijeta promovira pravo svakog čovjeka na dostojanstveni život, bez obzira na dob, spol, nacionalnost, etničku pripadnost, boju kože, religiju, profesiju ili obrazovanje. Ove godine Zero Discrimination Day bit će posvećen borbi protiv diskriminacije žena i djevojčica diljem svijeta.

Jedna takva djevojčica bila je i mala afganistanska izbjeglica, šestogodišnja Madina Hussiny koja je poginula 2017. godine pod vlakom na pruzi Šid-Tovarnik nakon što je hrvatska granična policija protjerala nju i njezinu obitelj usred noći natrag u Srbiju. Nakon što je Europski sud za ljudska prava u studenome 2018. donio presudu protiv Republike Hrvatske, prema kojoj je hrvatska granična policija prekršila niz prava te obitelji zajamčenih međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima, u javnosti je objavljena informacija da će RH podnijeti zahtjev za preispitivanjem jedne od najneugodnijih presuda donesenih pred Europskim sudom za ljudska prava.

Nedavno je u javnost iscurio e-mail koji je pripadnicima hrvatske policije poslao Zlatko Čačić, zamjenik zapovjednika Postaje granične policije Bajakovo, 15. listopada 2021., samo devet dana nakon što su na RTL-u objavljene snimke interventnih policajaca koji palicama brutalno premlaćuju polugole ljude dok ih preko rijeke Korane tjeraju natrag na teritorij BiH. Radi se zapravo o uputstvima za ilegalni pushback koja je prvi objavio Indeks.hr.

Prošloga tjedna svijet se zbog ruske agresije na Ukrajinu našao na rubu trećeg svjetskog rata, a Europi prijeti još jedna izbjeglička kriza, s obzirom na to da bi iz Ukrajine, prema procjenama, moglo pobjeći i do četiri milijuna ljudi.

O tim temama tjednik Nacional razgovarao je s Tenom Šimonović Einwalter, novom pučkom pravobraniteljicom koju je na tu poziciju izabrao Hrvatski sabor u ožujku 2021.

Pravnica po struci, Šimonović Einwalter došla je iz Ureda pučkog pravobranitelja, gdje je bila zaposlena od 2008. godine, a od 2013. bila je zamjenica prethodne pučke pravobraniteljice Lore Vidović. Članica je Izvršnog odbora Europske mreže tijela za suzbijanje diskriminacije (EQUINET) i jedna od potpredsjednica Europske komisije protiv rasizma i nesnošljivosti (ECRI) Vijeća Europe.

NACIONAL: Rusija je prošloga tjedna započela krvavu invaziju na Ukrajinu, a u zemlje EU-a slijevaju se stotine tisuća izbjeglica. Kako komentirate novonastalu tragičnu situaciju i reakciju hrvatske vlade?

To je jedna je od najvećih prijetnji životu kakvog poznajemo posljednjih desetljeća. Agresija Rusije na Ukrajinu i strašni rat kojem svjedočimo kao rezultat imaju rastući broj ubijenih civila, a više stotina tisuća izbjeglica već je napustilo Ukrajinu. Tek ćemo vidjeti kako će sve utjecati i na ostatak Europe i svijeta, pa i na Hrvatsku. Svakako pozdravljam reakciju građana Hrvatske – veliku solidarnost i potporu građanima Ukrajine i posebno spremnost da pomognu izbjeglicama, a svakako pozdravljam i spremnost Vlade RH da izbjeglicama iz Ukrajine pruži sigurnost i podršku.

 

‘Neprijavljivanje diskriminacije je problem u Hrvatskoj i Europi. Pokreće se malo sudskih postupaka i jako je malo sudskih odluka kojima se utvrđuje diskriminacija’

 

NACIONAL: Na dan izlaska ovog broja Nacionala – dakle, 1. ožujka – svugdje u svijetu obilježava se Zero Discrimination Day. I sami ste svojedobno sudjelovali u pisanju Zakona o suzbijanju diskriminacije. Kako ćete taj dan obilježiti u Hrvatskoj?

Naša institucija je središnje tijelo u RH za suzbijanje diskriminacije pa ćemo tim povodom izaći s edukativnim paketom o tome što diskriminacija zapravo jest u pravnom smislu, jer o tome je i dalje rašireno nerazumijevanje. Diskriminacija se prošle godine spominjala više nego ikad, u kontekstu korone, uključujući situacije koje ne potpadaju pod Zakon o suzbijanju diskriminacije. On je u velikoj mjeri temeljen na europskim direktivama, koje nisu lako razumljive čak ni pravnicima, a ni ostalim građanima, recimo, ne definira se u jednom članku što je diskriminacija, već je za to potrebno čitati više članaka istovremeno. Ako želimo zaštitu od diskriminacije, taj pojam mora biti široko pojašnjen na pravno točan, ali i dovoljno razumljiv način. Ujedno u našim godišnjim izvješćima sustavno predlažemo edukacije, a prvenstveno za sve pravnike: suce, odvjetnike i državne odvjetnike.

NACIONAL: Prema vašim saznanjima, tko su najveće žrtve diskriminacije u Hrvatskoj i kako stojimo u usporedbi s ostalim europskim zemljama?

I u Hrvatskoj i drugim europskim državama to su svakako žene, LGBTIQ osobe, etničke i vjerske manjine, stariji i osobe s invaliditetom, ali i drugi. Što se tiče našeg Ureda, mi smo primarno nadležni za 12 od 17 osnova diskriminacije. Naime, za diskriminaciju prema spolu nadležna je pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, za diskriminaciju zbog invaliditeta – pravobraniteljica za osobe s invaliditetom. Što se tiče naših osnova, od stupanja na snagu Zakona do danas najčešće su pritužbe na diskriminaciju prema nacionalnoj pripadnosti, odnosno etničkom porijeklu. Pritom su najviše ugroženi pripadnici nacionalnih manjina – prije svega srpske i romske. Što se tiče Židova, postoje diskriminacija i antisemitizam, ali imamo jako malo pritužbi. Iskreno, i kada su Romi u pitanju, prvih godina primjene Zakona nismo baš imali pritužbi, ali ne zato što Romi nisu bili diskriminirani, već zato što se nama nisu obraćali, no onda smo krenuli proaktivno – počeli smo mi ići na teren, u romska naselja. Općenito, jedan od većih problema i u Hrvatskoj i diljem Europe jest neprijavljivanje diskriminacije. Broj diskriminiranih u Hrvatskoj je jedna velika siva brojka. Pokreće se malo sudskih postupaka i jako je malo sudskih odluka kojima se utvrđuje diskriminacija, dok je ipak nešto više pritužbi pravobraniteljskim uredima. Međutim, kada radimo istraživanja o percepciji diskriminacije u Hrvatskoj i iskustvima diskriminacije, to su puno veće brojke, iz čega proizlazi da se diskriminacija prečesto ne prijavljuje – ljudi misle da se ništa neće promijeniti ili se pribojavaju da će nakon prijave stanje biti i gore, a sudske postupke ne pokreću jer su dugi i neizvjesni.

NACIONAL: Tijekom pandemije ne samo u Hrvatskoj, već i globalno, nastali antivakserski pokreti počeli su se masovno koristiti, odnosno zloupotrebljavati terminologiju boraca za ljudska prava – pozivaju se na ugrožavanje ljudskih sloboda, diskriminaciju zbog covid-potvrda ili cijepljenja. Kako ste vi to doživjeli. Jesu li se obraćali Uredu pučke pravobraniteljice?

Apsolutno. Prošle godine se jako veliki broj prijava odnosio upravo na covid. Neke su se odnosile na pristup zdravstvenoj zaštiti, na covid-potvrde, na uvjete rada… Što se tiče sloboda, bilo je dosta propitivanja što je sloboda izražavanja i što je sloboda javnog okupljanja. U toj komunikaciji bili smo vrlo konzistentni – da, naravno, mora se štititi sloboda javnog okupljanja kako bi građani mogli izraziti nezadovoljstvo vlašću. Ali na tim se okupljanjima ne smije pozivati na nasilje niti koristiti nasilje nad novinarima koji o tome izvještavaju. Naravno da je posebno opasno kada se prilikom takvih okupljanja postrojavaju neke paravojne postrojbe, što smo gledali na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, ili šalju poruke: prodajte što imate, dođite u borbu. To više nema veze ni sa slobodom okupljanja niti izražavanja i takve su pojave zabrinjavajuće. Naravno da svatko može misliti što god hoće, no sloboda izražavanja prestaje kada počne govor mržnje i kada se širenjem dezinformacija ugrožavaju nečije zdravlje i život. U tom smislu posebno je zanimljivo, ali i važno pratiti kako društvene mreže utječu na način širenja informacija i slobodu njihova konzumiranja. One imaju veliku ulogu upravo u širenju lažnih vijesti koje mogu biti opasne. Cijela ta priča i dalje će se vrtjeti – s jedne strane imamo infodemiju, a s druge sve lošije informirane građane.

 

‘Tužbe protiv novinara i branitelja ljudskih prava kako bi ih se spriječilo da obavještavaju javnost o pitanjima od javnog interesa, postaju sve veći problem zadnjih godina i u EU-u’

 

NACIONAL: Početkom veljače najavljeno je da će se RH žaliti na presudu Europskog suda za ljudska prava u slučaju male Madine. Što mislite o tom potezu, s obzirom na to da ste nakon presude u listopadu prošle godine izjavili kako je to velika pljuska mnogim hrvatskim institucijama i kako na nju treba gledati kao na priliku za jačanje vladavine prava. Jeste li očekivali da će se RH žaliti umjesto da se posipa pepelom?

Nisam iznenađena. To je konzistentno u odnosu na dosadašnje pozicije, vezano za različite navode, pritužbe, optužbe, pa i izvješća, ne samo nevladinih udruga, već i hrvatskih i međunarodnih institucija. No u svakom sudskom postupku, pa i u onom pred Europskim sudom za ljudska prava, svaka strana odlučuje hoće li ići dalje u pokušaju argumentiranja svoje pozicije. Trenutačno se ide na preispitivanje, odnosno, na Odbor od petero sudaca koji će odlučiti hoće li ta presuda uopće ići na Veliko vijeće. To bi moglo trajati nekoliko mjeseci. Ta procedura omogućena je 1998., a do sada je bilo oko šest tisuća zahtjeva koji su se podjednako odnosili i na države i na podnositelje. No, u dosadašnjoj praksi, manje od pet posto takvih zahtjeva je bilo prihvaćeno. Zanimljivo je i da Odbor ne obrazlaže odbijanje zahtjeva. Sad nam predstoji vidjeti što će taj Odbor reći i ide li taj zahtjev RH na Veliko vijeće.

NACIONAL: Što će biti ako Odbor odbije zahtjev? Je li to još jedna pljuska Republici Hrvatskoj?

Ako odbiju, onda imamo konačnu presudu i u tom slučaju bit će jako važno ozbiljno raditi na izvršenju te presude. Ona je iznimno važna za Hrvatsku. U njoj je Sud nabrojio niz povreda konvencijskih prava. Ne jednog članka, ne jednog segmenta, već niza prava iz Europske konvencije. Njeno izvršenje je stoga jako važno za RH, a jednom kada budemo imali konačnu odluku, mi ćemo, kao nezavisna institucija, sudjelovati u monitoriranju izvršenja te presude. Ima jako puno toga što je Sud rekao: dio je vezan uz samo postupanje policije prema iregularnim migrantima, no puno toga odnosi se na učinkovitost istrage.

NACIONAL: Kako je moguće da ministar unutarnjih poslova odbacuje svaku odgovornost za smrt djeteta kojeg je, prema svim međunarodnim konvencijama, trebalo posebno štititi? Zar dječji život vrijedi 40 tisuća eura, koliko RH treba isplatiti obitelji Hussiny?

To što je riječ o djetetu daje dodatnu težinu cijelom predmetu, i u pravnom i u moralnom smislu. Čak nisam sklona fokusirati se na taj iznos koji bi država mogla trebati platiti. Ministar unutarnjih poslova nakon što je presuda objavljena rekao je da treba uzeti vremena i proučiti je, a time se bavio i Ured zastupnice RH pri Europskom sudu za ljudska prava. I oni su donijeli odluku kakvu su donijeli. Neću ulaziti u svoje procjene – ali, kao što rekoh, manje od pet posto zahtjeva do sada je bilo prihvaćeno, a ako bi i bilo prihvaćeno, onda bi o odgovornosti RH odlučivalo Veliko vijeće. Kada je presuda objavljena, mi smo si dali truda detaljno proučiti tih sto i nešto stranica. A kad kažete da je u pitanju dijete, na dodatni element potrebe posebne zaštite djece, prema Konvenciji o pravima djeteta, upućuje i mišljenje bivše sutkinje Turković.

‘Dobivamo pritužbe iz kojih je razvidno da je veliki problem dugotrajnost sudskih postupaka’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Prošle jeseni međunarodnu javnost su šokirale snimke interventnih policajaca koji su batinali migrante i tjerali ih preko Korane natrag u BIH. Kako ocjenjujete reakciju nadležnog ministarstva? Jesu li oni zapravo radili po nalogu nadređenih?

Ono što je zanimljivo pratiti jest koji će biti epilog tog pravnog slučaja. Trenutno se čeka državnoodvjetnička odluka. Ti su policajci odlukom Disciplinskog suda suspendirani na tri mjeseca i ta tri mjeseca su prošla. Na Državnom odvjetništvu je sada odluka hoće li ići u postupak. Ako drugih pravnih posljedica neće biti pa suspenzija na tri mjeseca bude jedina sankcija, onda je poruka koja je poslana vrlo loša. Taj postupak još nije gotov i zato tu priču ne mogu više komentirati. A ne zaboravimo da je ta snimka obišla i svijet. No, nažalost, i komentari građana uz tu snimku na društvenim mrežama bili su zastrašujući – oni jako dobro odražavaju činjenicu da smo mi zemlja u kojoj postoji visok stupanj predrasuda i u odnosu na etničko porijeklo i u odnosu na vjeru. To pokazuju i ispitivanja javnog mnijenja u odnosu na migrante. S druge strane, sada vidimo izrazito veliku solidarnost i suosjećanje s Ukrajincima, što je svakako pozitivan smjer reagiranja te pozdravljam i spremnost Vlade RH da pomogne ukrajinskim izbjeglicama.

NACIONAL: Europska komisija osudila je takav nasilni pushback, međutim, sankcija za državu nema i stječe se dojam da to EK prešutno odobrava, u svrhu zaštite Schengena. Može li se tu govoriti o licemjerju?

Ne ustručavam se reći da veliki dio problema zapravo proizlazi iz trenutnog pravnog okvira koji imamo na razini EU-a, kao i trenutne politike. O Novom paktu o migracijama i azilu se već dugo pregovara. Znamo koliko je važno pitanje solidarnosti u tim pregovorima i da su do sada loše prolazile zemlje na vanjskim granicama Unije. Naravno, EU je jedna vrlo slojevita zajednica, s puno različitih aktera i faktora. I u Europskoj komisiji su različiti akteri, kao što su i u Europskom parlamentu različiti zastupnici koji imaju razne stavove o tome što je pravno i moralno ispravno, vezano uz migracije. To je sigurno jedna od najtežih tema za EU danas, koja neće nestati. Dapače, bit će tu još dugo. No ja u svim tim raspravama zastupam prvenstveno onu ljudsko-pravašku poziciju. Dakle – zaštita Schengena je zakonom određena, to je taj sigurnosni diskurs, ali su zaštićena i ljudska prava migranata. To su dva odvojena svijeta, no u stvarnosti jedno ne može bez drugog.

NACIONAL: Je li to bilo dodvoravanje EU-u kako bismo pokazali da čvrsto branimo vanjske granice?

Što se zbiva na sastancima iza zatvorenih vrata na najvišim razinama, to ne znam. Ali ono što znam jest da sada već postoji toliko ozbiljnih navoda o tome da je riječ o jednom širem europskom problemu, gdje je Hrvatska u iznimno teškoj poziciji.

NACIONAL: Indeks je prvi objavio, a Der Spiegel prenio interni e-mail u kojem je Zlatko Čačić, zamjenik zapovjednika Postaje granične policije Bajakovo, policajcima dao uputstva kako vršiti pushback, a da kamere to ne snime. Komentar?

O tome smo prvo saznali iz medija i odmah otvorili predmet i pokrenuli ispitni postupak. Tražili smo od MUP-a i Ravnateljstva policije dostavu cjelovitih smjernica i njihovo očitovanje o tome. U međuvremenu smo to očitovanje dobili, no tražili smo dopunu dokumentacije i taj je postupak još u tijeku. Zato u ovom trenutku više od toga ne mogu komentirati, no kako su te smjernice već objavljene u medijima, mogu reći da su neki dijelovi dodatan razlog za otvaranje predmeta. Jedno je sintagma o nepotrebnom maltretiranju – što nameće pitanje postoji li potrebno maltretiranje – a drugo je sintagma o odvraćanju iz dubine. Samo odvraćanje je zakonito po schengenskom zakoniku, prema kojem se zaštita državne granice provodi na način koji sprečava i odvraća osobe od izbjegavanja kontrola na graničnim prijelazima. Međutim, kada policija osobe koje su prešle granicu prisiljava natrag preko granice, bez pojedinačne procjene njihovih okolnosti ili mogućnosti da podnesu zahtjev za međunarodnom zaštitom, to je tzv. pushback, čime se krši pravo u slučajevima kada vraćanje pojedinca u drugu jurisdikciju dovodi do opasnosti od ozbiljnih povreda ljudskih prava. Ne smije se zaboraviti da prilikom provedbe schengenskog zakonika države moraju poštovati temeljna prava EU-a i međunarodno pravo te se odluke moraju donositi individualno. Potrebno je, dakle, imati individualizirani postupak jer bez toga nije moguće znati tko su, primjerice, politički disidenti koji bi bili pogubljeni, a kojima je, kao i ranjivim skupinama među kojima su svakako djeca, država dužna omogućiti da zatraže međunarodnu zaštitu, odnosno azil. U cijeloj toj priči za Hrvatsku postoje i dodatni izazovi – a to je pitanje nedefinirane granice sa Srbijom, kao i problem minskih polja.

 

‘Komentari građana Hrvatske na snimku policajaca koji su batinali migrante pokazuju da smo zemlja u kojoj postoji visok stupanj predrasuda u odnosu na etničko porijeklo i vjeru’

 

NACIONAL: Poseban su problem, koji je navela i Europska komisija u svom godišnjem izvješću o vladavini prava, tzv. SLAPP tužbe protiv medija, dakle tužbe kojima moćnici na vlasti nastoje uništiti pojedine medije. Jeste li se kao Ured time bavili?

SLAPP tužbe su dio nama jako važne teme – slobode izražavanja i slobode medija. Te slobode su jedan od bitnijih mehanizama nadzora poštivanja vladavine prava, a i indikator njene snage. Tužbe koje se podnose protiv novinara i branitelja ljudskih prava kako bi ih se spriječilo da obavještavaju javnost o pitanjima od javnog interesa, postaju sve veći problem zadnjih godina i u EU-u. SLAPP tužbe protiv medija uzele su maha i u Hrvatskoj, o čemu smo pisali u Izvješću Saboru. Svakako stoga podržavam inicijativu Europske komisije, koja radi na prijedlogu direktive kojom bi se ovo reguliralo na razini Europe te smo se uključili u ovaj proces.

NACIONAL: Po mnogima je početak i kraj većine problema koji muče hrvatsko društvo nefunkcionirajuće pravosuđe, u koje građani Hrvatske vjeruju najmanje u EU-u. Koliko se ljudi žale Uredu pučkog pravobranitelja upravo zbog pravosuđa?

Dobivamo mnoge, pa čak i dramatične pritužbe iz kojih je razvidno da je jedan od najvećih problema, ali ne i jedini, dugotrajnost sudskih postupaka, a riječ je i o desetljećima. Građani su često i nezadovoljni sudskom odlukom, što sve dodatno doprinosi nepovjerenju građana u pravosuđe. U velikoj mjeri mi za te pritužbe nismo nadležni – nadležan je viši sud. Ali kao institucija za zaštitu ljudskih prava pratimo mogućnost pristupa pravdi. Pristup pravdi je ljudsko pravo samo za sebe, ali i način osiguravanja svih drugih ljudskih prava i vladavine prava. Nažalost, u Hrvatskoj pristup pravdi nije jednako omogućen svim građanima. Kao prvo, imamo pitanje informiranosti o pravima i procedurama. Propisi su često nejasni, često se mijenjaju, nemaju pročišćene tekstove, a naravno da ne čitaju svi građani Narodne novine. I to je taj problem informiranosti – o stvarima se može komunicirati jednostavnije, jer nisu svi pravnici. Također, digitalizacija je super, ali ne može sve biti na internetu. Regionalna razvijenost nam je nejednaka, tu su i siromaštvo i broj starijih osoba pa itekako i dalje treba misliti i na one koji nemaju pristup internetu, nemaju pametne telefone ni kompjutore. Drugi problem je da pravda mora biti dostupna svima, neovisno o imovnom stanju, a besplatna pravna pomoć još uvijek ne funkcionira potpuno kako bi trebala, a nužna je, osobito za neke marginalizirane skupine. Treći je taj veliki problem dugotrajnosti sudskih procesa. Ako nešto traje predugo, onda presuda ne ostvaruje sve učinke. I napokon, četvrto je pitanje ishoda sudskog postupka i samog ostvarenja pravde u njemu.

NACIONAL: Prošloga tjedna poslali ste svoj doprinos Radnoj grupi za starije u UN-u. Na koje ste probleme starijeg stanovništva, kojeg je u Hrvatskoj sve više, posebno upozorili?

Što se tiče uvjeta života za starije ili recimo mjesta u domovima, nažalost, kao i u nekim drugim stvarima, Hrvatska stoji dosta loše. Jedan je problem siromaštvo starijih, o čemu postoje dramatični podaci. Petina hrvatskih građana je u riziku od siromaštva, a čak trećina starijih od 65. Polovina svih u toj dobi koji žive sami u riziku su od siromaštva. Drugi je problem skrbi za starije i nemoćne, one koji se više ne mogu brinuti sami o sebi. Usprkos proklamiranoj europskoj politici deinstitucionalizacije, bez organizirane pomoći i njege u kući nemoguće je da stariji ljudi ako to žele ostanu zauvijek živjeti sami u svom domu. A takva pomoć nije dostupna svuda u Hrvatskoj, kao što nema ni dovoljno domova za starije, a znamo i da ima i ilegalnih domova te domova u kojima su uvjeti života krajnje ponižavajući.

Komentiraj