Marcelo del Pozo/REUTERS/PIXSELL

Tajni kvartet vlada svjetskom hranom

Objavljeno u Nacionalu br. 841, 2011-12-27

Mala skupina ljudi danas donosi odluke koje utječu na globalnu opskrbu hranom i taj sustav svjetske dominacije pokreće nemilosrdna želja za zaradom

Ako je hrana koja se konzumira u razvijenim zemljama sve lošija, uzgajivači u nerazvijenim državama sve siromašniji, a sigurnost opskrbe hranom sve ugroženija, na što svake godine u svojim izvješćima upozoravaju Ujedinjeni narodi, logično je pitanje: što se događa s globalnim prehrambenim sustavom? Prema britanskoj humanitarnoj organizaciji Oxfam, to su efekti dvaju desetljeća konsolidacije i rasta golemih multinacionalnih prehrambenih korporacija, koje danas kontroliraju prehranu barem dviju trećina svjetskog stanovništva. Iako toga nisu svjesni, i hrvatski građani svakodnevno konzumiraju njihove proizvode, od pšenice u kruhu, čokolade u slatkišima, voća u voćnim sokovima, kave, šećera i stotina drugih proizvoda. Ako jedu meso, dobre su šanse da pritom konzumiraju njihovu sol, gumu, masti, glutene, zaslađivače ili neke druge aditive kojima današnja hrana obiluje. Pa ipak, usprkos njihovu golemu utjecaju na hranu koju ljudi konzumiraju, a samim tim i na globalnu ekonomiju, zdravsteni sustav i razvoj općenito, poslovanje tih golemih kompanija gotovo je potpuno zatvoreno za javnost.

Poznate po skraćenici ABCD, ADM, Bunge, Cargill i Dreyfus četiri su divovske multinacionalne kompanije koje kontroliraju globalni sustav proizvodnje primarne hrane. Procjenjuje se da te četiri kompanije kontroliraju između 75 i 90 posto globalnog tržišta žitarica. Kako su žitarice temeljna komponenta ljudske prehrane, jer osim kao hrana, ljudima služe i kao stočna hrane, njihova cijena temelj je za određivanje cijena svih drugih prehrambenih sirovina, od mesa i ribe do voća i povrća. Kontrolirajući to tržište, ali i proizvodnju poljoprivrednog sjemena, kemijskih aditiva i gnojiva, grupa ABCD determinira ključne trendove u svjetskoj poljoprivrednoj proizvodnji i prehrani, osobito u razvijenim državama Sjeverne Amerike i Europske unije.
Ipak, njihov utjecaj i tržišni udio zapravo je nemoguće precizno utvrditi, ponajprije zato što su dvije najveće među njima, Cargill i Dreyfus, potpuno privatne kompanije, čije dionice ne kotiraju na burzi, financijski izvještaji nisu dostupni javnosti, a poslovanje je obavijeno velom tajnovitosti. Po toj tajnovitosti najpoznatiji je Cargill, najveća privatna kompanija na svijetu. U vlasništvu je iste obitelji od osnivanja 1865. godine, a premda su prihodi Cargilla prošle godine iznosili više od 108 milijardi dolara, o samoj kompaniji zna se vrlo malo. Sjedište Cargilla već više od stoljeća smješteno je u pseudobaroknom dvorcu u američkom gradiću Minnetonka, no većinu svojih poslovnih operacija tvrtka obavlja u Švicarskoj. Iako danas funkcionira i kao jedan od najvećih svjetskih investicijskih fondova, gotovo da ne postoji sektor svjetske prehrambene industrije u koji Cargill nije uključen. Proizvodi 50 posto mesnih proizvoda koji se prodaju u McDonalnd’sovim europskim restoranima. Najveći je opskrbljivač globalnih prehrambenih divova poput Nestléa i Unilevera biljnim i životinjskim mastima.
Kad je najveći britanski proizvođač čipsa Walker’s bio suočen s optužbama da njegov čips sadrži štetne zasićene masne kiseline, za pomoć su se obratili Cargillu koji je u samo nekoliko mjeseci zasijao goleme površine u istočnoj Europi svojim novim sjemenom suncokreta, s manjim sadržajem masti. Cargill je u Kini zajedno s američkim kemijskim divom Monsantom uvježbao više od dva milijuna lokalnih farmera, koji sada rade kao njegovi kooperanti. Procjenjuje se da velika četvorka danas kontrolira 80 posto kineskih kapaciteta za preradu soje, a posredno i cjelokupnu tamošnju proizvodnju te žitarice.
Ni ostale kompanije iz grupe ABCD ne zaostaju puno po prihodima. Francuski Dreyfus, još jedna obiteljska tvrtka, nikad ne objavljuje svoje poslovne rezultate, ali pretpostavlja se da ostvaruje godišnje prihode od 34 milijarde funti. Južnoamerički Bunge, koji je vodeći svjetski proizvođač uljarica, ali i važan igrač na tržištu gnojiva, prošle je godine zaradio oko 47 milijardi dolara. Posljednji član velike četvorke ADM (Archer Daniels Midland) iz američke savezne države Delaware imao je 2010. godišnji prihod od 62 milijarde dolara. Sve četiri članice grupe ABCD posljednjih godina predstavile su golema ulaganja u posebne moderne vrste kemijskih aditiva, namijenjene prehrambeno-prerađivačkoj industriji. Tim aditivima te kompanije mogu utjecati na okus, kalorijsku vrijednost i cijenu gotovo sve industrijski prerađene hrane u svijetu.
Dakako, ta hrana mora biti usklađena s regulativom i sigurnosnim standardima pojedinih država i državnih zajednica poput EU, ali kako je većina proizvodnje konsolidirana u četiri divovske kompanije, one su moćan lobi za pritisak na regulatorna tijela. Kad je američka vlada osnovala agenciju za obnovu poljoprivrede u Iraku, na njeno čelo imenovan je bivši Cargillov čelnik Dan Amstutz. Da stvar bude gora, tržišna koncentracija tih tvrtki dodatno je osnažena posebnim partnerskim ugovorima i udjelima koje posjeduju u kompanijama koje se bave proizvodnjom poljoprivrednih sirovina. Američki Monsanto i Dupont, švicarska Syngenta i francuski Limagrain kontroliraju pola globalnog tržišta poljoprivrednog sjemena, dok u segmentu poljoprivrednih kemikalija tri četvrtine svjetskog tržišta drži šest kompanija – Dupont, Monstanto, Syngenta, Dow, te njemački Bayer i BASF. Iz toga je vidljivo da relativno mala skupina ljudi danas donosi odluke koje kvalitativno i kvantitativno utječu na globalni sustav opskrbe hranom, no iako će mnogi u tome vidjeti naznake goleme teorije zavjere i zametak sustava svjetske dominacije, motiv za nastanak takva sistema vjerojatno je puno prozaičniji. To je profit.
S iznimkom Cargilla i Dreyfusa, koje su obiteljske kompanije, dominantne vlasničke udjele u velikim kompanijama prehrambenog sektora drže banke i drugi financijski ulagači. Primjerice, američka banka Wells Fargo spada među deset najvećih dioničara u cijelom nizu golemih američkih prehrambenih kompanija. Konkretno, Wells Fargo je drugi najveći dioničar već spomenutog ADM-a, ConAgre i Phillip Morrisa, peti najveći dioničar preradarskog diva Tysona i šesti najveći dioničar Monsanta, ali banka je i drugi najveći izdavač poljoprivrednih zajmova u SAD-u. S obzirom na tu poziciju, poslovni plan Wells Farga kao i bilo kojeg drugog financijskog ulagača je jednostavan – povećati profit kroz uštede i okrupnjavanje proizvodnje. Uštede se postižu kroz implementaciju novih tehnologija, a okrupnjavanje kroz standardizaciju proizvodnje. Wells Fargo kao veliki kreditor manjih poljoprivrednih proizvođača ima mogućnost poticati ih na korištenje Monsantova sjemena.
Tako se dobiva standardan urod koji otkupljuje ADM, a potom ga Phillip Morris koristi u proizvodnji nekog prehrambenog proizvoda nekog od svojih brojnih brendova. Većina tih brendova nekoć su bili samostalni proizvođači koji su stekli dobru tržišnu poziciju kreirajući kvalitetne individualne proizvode, prije nego što su ih preuzeli i konsolidirali veliki igrači poput Phillip Morrisa. Kad potrošač kupi neki proizvod poznatih kompanija kao što su mljekara Sungold, Tombstone Pizza ili Kraft, proizvođač čokolada Milka, on vjerojatno nema pojma da je proizvodnja svih tih proizvoda standardizirana, da je njihov vlasnik duhanski div Phillip Morris i da je od poznatog proizvođača čiju su hranu odlučili kupovati ostao samo brend. Pod tim brendom, ali i većinom drugih kupili su sadržaj sastavljen od različitih omjera potpuno istih komponenti, osmišljenog u uredu nekog bezimenog bankarskog birokrata ili u velebnoj dvorani tajnovita obiteljskog dvorca u zabačenom gradiću sjeverne Minnesote.

Komentiraj