TAJNA IZ PUSTINJE MOJAVE: Godina orbitalnog predatora

Objavljeno u Nacionalu br. 852, 2012-03-13

Američko ratno zrakoplovstvo poslalo je u svemir fantomsku letjelicu o čemu nije objavljeno ni riječi; neprekidni let traje drugu godinu i sve zanima što toliko dugo ondje radi

Jeste li znali da jedan space shuttle oko Zemlje u orbiti kruži već punih godinu dana? Na vrhu Lockheed Martinove rakete Atlas V iz baze Ratnog zrakoplovstva Vanderberg u Kaliforniji lansirana je 5. ožujka prošle godine u orbitu letjelica označena kao X-37B. Bilo je to već drugo lansiranje fantomske letjelice u misiju o kojoj nije javljeno ni koliko će trajati, a kamoli koji su joj ciljevi. Međunarodna zajednica nezavisnih promatrača orbitalnih letjelica povezana internetom prati njenu putanju i potvrđuje da se bespilotni shuttle nije prizemljio ni poslije više od godine dana.

To je već druga letjelica u orbiti, a sprema se i treći let. Američko Ratno zrakoplovstvo je svoje šape na čudan način stavilo na odbačenu NASA-inu eksperimentalnu letjelicu, vratila je s groblja aviona u pustinji Mojave i sad oko X-37B izvodi program o kojemu – osim činjenice da su lansirane dvaput, a jedna se spustila početkom prosinca 2010. nakon sedam mjeseci orbitiranja – nigdje ni slova!

TA JE LETJELICA IMALA još čudniju i zagonetniju povijest, a time što ju je vojska povukla iz umirovljenja u vrijeme dok je Obamin ministar obrane bio republikanac Robert Gates, bila je to i svojevrsna provokacija novoizabranom predsjedniku i prvorazredni skandal, i unutrašnji američki i međunarodni. Mediji posve sigurno ne prenose ljutnju iz Obamina Ovalnog ureda, ali ni sastanke koji su upravo tim povodom održani u Glavnom stožeru Oružanih snaga Ruske Federacije. Znakovito je i to da je informacija o lansiranju objavljena na stranicama USAF-a samo 24 sata prije Obamina posjeta Cape Canaveralu i Svemirskom centru Kennedy. Obama je tamo u travnju 2010. prvi put cjelovito izložio svoju novu svemirsku politiku: ukidanje Busheva iracionalnog programa Constellation i zaokret prema ambicioznijim ciljevima te potporom privatnom sektoru. Znalo se da će i jedan od tih naglasaka biti “Nikad više shuttle!”. Zato je prvo lansiranje uz pažljivo tempirano vojno priopćenje bilo dvostruki izazov, a mnogi su ga ocijenili i kao drski izazov Obami. Jedan je što je X-37B odbačeni Boeingov projekt koji se razvijao za NASA-u, a drugi je što ga je preuzela druga državna tehnološka agencija, Pentagonova DARPA. Sada njome upravlja tijelo Ratnoga zrakoplovstva pod nazivom Ured USAF-a za munjevite kapacitete (US Air Force Rapid Capabilities Office), ma što to značilo.

ORBITALNI AVION razvijao je NASA-in vojno- civilni laboratorij Ames-Dryden od 1957. do 1963., a stajao je 660 milijuna dolara. Isti je taj odjel razvio špijunski avion U-2 i druge eksperimentalne letjelice poput karizmatičnog SR-71 Blackbirda kojih je poslije Lockheedov Skunk- Works proizveo 32 komada, a konstruktor mu je bio Clarence Kelly Johnson, isti genijalac koji je nacrtao i U-2. Taj X-20 Dyna-Soar trebao je biti višekratno upotrebljiva orbitalna letjelica s jednim pilotom specijaliziran za vojne misije poput izviđanja, svemirskog spašavanja, održavanja vlastitih i uništavanja neprijateljskih satelita i ispuštanja bombi iz orbite. Lansirao bi se raketama Atlas, poput Mercuryja i Geminija, a spuštao bi se pod kontrolom pilota na aerodromske piste. Bilo je to dijete imaginacije Wernhera von Brauna iz razdoblja dok su njegove rakete V-2 iz Peenemündea gađale London. Kasnije su te njegove koncepte izravno provjeravali za američko Ratno zrakoplovstvo. Taj je najtajniji vojni projekt istisnuo je drugi isto toliko tajni – MOL, Manned Orbital Laboratory. Bila je to u tajnosti izgrađena svemirska stanica iz elemenata tehnike za Gemini. Trebala je to biti prva špijunska svemirska stanica s posadom koja bi ručno iz svemira snimala objekte zanimljive vojnim obavještajcima, a filmove (!) bi iz svemira astronauti vojnici na zemlju slali u kapsulama od 50 kilograma! Sav je taj skupi razvoj, spreman za lansiranje, napušten kad se shvatilo da je ljudska prisutnost za snimanje zemaljskih ciljeva potpuno nepotrebna i besmislena. Za projekt MOL saznalo se da je uopće postojao tek kad su, spremajući hangare u Canaveralu, civilni šljakeri pronašli nepoznate plave skafandere! Napušteni projekt X-20 vraćen je u razmatranje da bi ga 1972. godine predsjednik Richard Nixon bez prevelike medijske pompe odobrio kao Projekt Space Shuttle.

PROJEKT X-37 JE BIO isprva NASA-ina razvojna letjelica za budući “čamac za spašavanje” s Međunarodne svemirske stanice. Izravni je nasljednik još manjeg eksperimentalnog modela X-40, a oba su na umanjenom modelu ispitivala tehnologije i avioniku da se smanje rizici pokusnih letova buduće letjelice. U orbitu je X-37 trebao biti prvobitno ispušten iz shuttleova teretnog prostora. NASA je X-37 zapravo naručila 1999. godine od kalifornijskog Boeingova vojnog ogranka Phantom Works. Godine 2004., potaknuta katastrofom Challengera, NASA se predomislila, a X-37 je kao odbačen i preskup projekt preuzela Pentagonova DARPA i proglasila ga klasificiranim. Još u rujnu 2004. X-37 je izbačen na pokusno jedrenje i slijetanje s nosača SpaceShip Onea, Rutanova White Knighta u Zračnoj i svemirskoj luci Mojave.

U FACT SHEET O TOM PROJEKTU, čije je sudjelovanje u vojnom budžetu klasificirano, stoji samo ovo: Orbitalna testna letjelica (OTV) je najnoviji i najnapredniji višekratno upotrebljivi satelit. Temelji se na dizajnu NASA-ina X-37. OTV je dizajniran da bude okomito lansiran u nisku Zemljinu orbitu u kojoj može izvoditi dugotrajne pokuse svemirske tehnologije. Na naredbu sa zemlje OTV se autonomno vraća u atmosferu, spušta i prizemljuje na aerodromsku pistu. Jedina dosadašnja orbitalna letjelica koja se tako spuštala bez pilota na aerodromsku pistu bila je sovjetski shuttle Buran, napušten na vrijeme jer je bio preskup. Uostalom, kao i američki shuttle. Oba razvikanija raketoplana imala su i usporedne vojne zadatke, a američki ih je shuttle i obavljao. Letio je u više od desetak misija u kojima je u orbiti ostavljao klasificirane terete, a lovio je i američke satellite – pod izlikom da ih “vraća na popravak”. Znalo se koje je spustio na zemlju, ali o eventualnom ponovnom njihovom lansiranju nema ni službenih, a ni neslužbenih informacija iz mreže privatnih satelitskih watchdoga. Letjelica je, po onome u što je mogla biti preuređena, mogla postati svemirski predator. Orbitalni lovački avion ili – budući da u trupu ima teretni prostor – lovac neprijateljskih satelita. Ruse je to lansiranje naljutilo jer su im ti pokusi djelovali kao opasna igra živaca upravo u trenutku nakon što je u Pragu potpisan sporazum o ograničavanju balističkog nuklearnog oružja Start II, pa je letjelica koja u orbitu može ponijeti više nuklearnih glava s mogućnošću da ih odande ispusti na bilo koju točku Zemlje izgledala kao farsa. Dojam je bio da je Barack Obama ili u pregovorima s Rusima bio bezočno neiskren, ili da se vojska posve otela kontroli.

PROSVJEDOVALI SU I KINEZI. O tonu kineske diplomatske note ne znamo ništa, web portal China Daily izlanuo se sumnjom o prenošenju oružja u svemir, ali je Xinhua već dan kasnije – iako je govorila o oružju – o tome govorila mnogo umjerenijim tonom. Da Kinezi u siječnju ove godine nisu ponovno izašli s optužbama kako OTV X-37B špijunira njihovu orbitalnu svemirsku stanicu Tiangong-1, među promatračima bi vladalo uvjerenje kako su sve zainteresirane strane X-37B primili na znanje te da se prema toj činjenici diskretno ravnaju prema vlastitim strategijama. Amaterski astronomi koji prate i X-37B javljali su o promjenama orbite i upadljivo čestom nadlijetanju Sjeverne Koreje i Afganistana te nešto rjeđe nadlijetanja područja od iznimnog zanimanja američke vanjske politike. Uočavalo se da je određene zanimljive točke nadlijetao svakog četvrtog dana. Ova misija koja se sada protegla u drugu godinu neprekidnoga orbitiranja imala je designaciju USA-226 koja je trebala po dužini boravka nadmašiti prvi let od 270 dana. I on je bio znatno premašio projektiranu trajnost boravka u svemiru od 180 dana, a ovaj koji je više nego dvostruko premašio projektirani kapacitet neprekidnog ostanka nameće dva pitanja. Prvo je očigledno: što toliko dugo ondje radi. Letjelica čiji je trup dug 8,38 metara i jednako joj je velik teretni prostor nije lansirana samo da bi u njemu nosila kamere. Druga je manje očigledna, a izaziva još podvojenija nagađanja: sve to vrijeme u kojemu je mijenjana orbita trošilo se mnogo goriva. Bila bi dobra vijest kad bi sav teret u transportnom sanduku bilo samo dopunsko gorivo.

LANI JE BOEING objavio da “o svom trošku” razvija letjelicu X-37C. To će već biti ozbiljan shuttle za do šest članova posade, uvećan od pokusnog dizajna X-37B za 165-180 posto. Foru “o vlastitom trošku” privatne kompanije, navikle da posluje s državom ili Pentagonom isključivo na visokobudžetnim projektima koje se unaprijed plaća, malo je tko od upućenih primio kao potpunu istinu. Pogotovo ako se zna da je NASA-i strogo zabranjeno zanositi se bilo kakvim primislima o shuttleu.

Komentiraj

Source:Miroslav Ambruš-Kiš