Naziv je dobio po događaju koji se zbio u Stockholmu 23. kolovoza 1973. godine kada su se žrtve emocionalno vezale za pljačkaše banke. Naime, dvojica naoružanih pljačkaša su u razdoblju od pet dana držali četvoricu zaposlenika kao taoce. Tijekom tog vremena žrtve su se dobro upoznale s pljačkašima, a po završetku talačke krize su bili toliko emocionalno povezani da su čak i stali u njihovu obranu.

Kod Stockholmskog sindroma rijetko se radilo o slučajevima gdje je žrtva bila zlostavljana, mučena, gdje su joj bile oduzete osnovne ljudske potrebe. Kako je onda moguće da žrtva gaji osjećaje prema zlostavljaču? U iznimno prijetećim situacijama i onima opasnima po život, žrtve traže dokaz nade – male znakove koji bi tu situaciju mogli poboljšati. Kada zlostavljač pokaže žrtvi malo ljubaznosti – primjerice kroz dopuštanje odlaska na wc, davanje hrane – žrtva će to malo ljubaznosti interpretirati kao pozitivnu osobinu otmičara. Također, tijekom zatočeništva zlostavljač često zna pričati o svojoj nesretnoj prošlosti – kako su se ružno ponašali prema njemu, zlostavljali ga, zanemarivali i/ili mu nanijeli nepravdu. Žrtva u takvim situacijama počinje osjećati kako je i zlostavljač svojevrsna žrtva, te odatle proizlazi i poriv žrtve da brani svoje zlostavljače.