Matija Habljak/PIXSELL

‘Štefica Cvek dio je odrastanja i opće mjesto u pop-kulturi’

GLUMICA ANA-MARIJA VRDOLJAK IGRA U PREDSTAVI ‘ŠTEFICA CVEK U RALJAMA ŽIVOTA’

Ljubavne muke mlade daktilografkinje, jedan običan ured i suživot sa starom tetom koja gubi zube po stanu. Sadržaj je to romana Dubravke Ugrešić ‘’Štefica Cvek u raljama života’’ koji će ponovno dobiti kazališnu adaptaciju. Svečana premijera predstave kazališta Binocular je 19. prosinca u Kino klubu Grič. Redatelj je Borna Armanini, Natalija Đorđević igra Šteficu Cvek, Ranko Zidarić Trokrilnog, Intelektualca i Mistera Frndića, a Ana-Marija Vrdoljak igra Tetu iz Bosanske Krupe i Anušku, koja kaže:

„Nakon niza godina igranja isključivo u dječjem kazalištu, u mojoj matičnoj Žar ptici, razveselio me poziv Borne Armaninija da se pridružim radu na predstavi ‘Štefica Cvek u raljama života’. Iako neizmjerno uživam u igranju za djecu, moji glumački počeci su vezani uz Teatar Itd, Gavellu i Kerempuh i s vremenom mi je počela nedostajati odrasla publika u gledalištu. Mogu reći da je naša Štefica Cvek svojevrsna fuzija ovih triju teatara u svakom pogledu“.

Knjiga Dubravke Ugrešić prema kojoj je snimljen iznimno uspješan film svevremenska je priča o potrazi za ljubavi i boljim životom. Ana-Marija Vrdoljak objašnjava zašto je ova priča uvijek tako aktualna: „Ponovno čitanje romana ukazuje koliko je svevremenski i koliko je potraga za ljubavi i boljim životom svevremenska tema. Od kada je ljudi, literature i kazališta ova tema je nepresušno vrelo inspiracije, a put do ispunjenja ovih želja uvijek je intrigantan, prepun prepreka i lomova. Dubravka Ugrešić je u romanu pristupila ovoj temi neizmjerno duhovito, parodirajući kroz klasičnu ‘ljubić’ priču galeriju likova i tipičnih situacija, a taj kod smo mi prenijeli u inscenaciji romana. Sva lica u predstavi su ranjiva i u potrazi za srećom. Uostalom, sama realizacija svakog od nas na emotivnom, ali i na planu realizacije naših potencijala i sebe kao osobe iznimno je bolan proces. No uvijek postoji mogućnost da se bolne priče ispričaju na humoran način. Ja, priznajem, volim taj način jer sam osoba koja se voli puno smijati“.

Ova glumica igra Štefičinu tetu i njezinu prijateljicu Anušku. Kako ih je doživjela?

„Jedino lice koje je u predstavi čvrsto i uzemljeno je teta iz Bosanske Krupe. Ona naprosto živi život, prihvaća ga takvim kakav jest i neprestano prepričava crnohumorne priče iz svoje rodne Bosanske Krupe, a na kraju gotovo svake glavni akter umre u nekim neobičnim okolnostima. Teti sam pristupila na način ‘maske’ koje smo radili s Ivicom Boban na Akademiji. Starica je, vrlo specifična, neprepoznatljiva mom izgledu i karakteru i tražila je veliku transformaciju. Takve kreacije su mi veliki izazov, izuzetno drage, i gotovo je smiješno da sam do sada u svom matičnom kazalištu odigrala nebrojen broj starica različitog tipa. Štefičina teta je još jedna u nizu takvih karaktera. Anuška je, pak, kompilacija svih Štefičinih prijateljica iz romana. Bliža je mojoj dobi, samosvjesna je, zgodna, zna što želi, ekstrovertirana je kao protuteža inhibiranoj Štefici, iskreno joj želi pomoći, za sve zna rješenje, no način kako sam joj pristupila ipak otkriva da i poput Štefice nosi tugu u sebi, samo je drugačije artikulira. Ta skrivena dimenzija daje slojevitost njenoj frivolnoj prirodi.“

S obzirom na to da je film Rajka Grlića dio pop kulture, Ana-Marija Vrdoljak rekla je je li teže ili lakše igrati likove koji su nam poznati: „Film Rajka Grlića sam gledala nebrojeno puta, obožavam ga, a roman smo imali kod kuće, sjećam se kad ga je mama kupila. Oduvijek rado kad sam u nekoj frci u svakodnevnom životu u šali koristim frazu ‘osjećam se kao Štefica Cvek u raljama života’ jer je ta sintagma neobično smiješna i nekako točna. Štefica Cvek je zaista dio mog odrastanja i opće mjesto na kulturnoj mapi ovih prostora. Postoji odgovornost na koju gledam kao na izazov i zapravo veliko veselje da mogu utjeloviti likove koji su kultni. Budući da je riječ o predstavi u kojoj igra svega troje glumaca, s time da je jedino Natalija igra jedno lice, dok Ranko i ja igramo više njih, preuzela sam i ulogu klasičnog pripovjedača, ali i unutarnjeg glasa Štefice Cvek, poetskih i ekspresionističkih zrcaljenja njena stanja, tako da se tijekom igranja neprestano prebacujem iz uloge u ulogu različitog spektra, što je izuzetno zahtjevno i mentalno i glumački“.

Ovo je ujedno i priča o Zagrebu, odnosno o svakom velikom gradu koji sa sobom vuče pitanje neprilagođenosti, samoće, usamljenosti, nepronalaženje srodne duše, pa čak i prijatelja: „Neprilagođenost je prisutna i u velikim i u malim sredinama. No samoća i osamljenost su izraženiji u velikom gradu, što je oduvijek bio paradoks. Ljudi se teže istinski zbližavaju u velikim sredinama. Odnosi su jednostavno površniji. Imperativ vremena čini da su danas još površniji. Svatko čuv

Komentiraj