SPORTSKE NADE 2017: Tajna uspjeha mladih sportaša koji idu stopama Sandre Perković i braće Sinković

Objavljeno u Nacionalu br. 1009, 25. kolovoz 2017.

Nacional je razgovarao s mladim sportskim zvijezdama, njihovim trenerima i članovima obitelji o tome što stoji iza brojnih osvojenih europskih i svjetskih medalja te koliko država skrbi o razvoju mladih talenata

Iako su ostali u sjeni zlatne medalje Sandre Perković i bronce zadarskog bacača kugle Stipe Žunića na Svjetskom prvenstvu u atletici u Londonu, kolovoz su obilježili i mladi hrvatski sportaši. Početkom mjeseca iz Litve sa Svjetskog prvenstva u veslanju za juniore stigle su vijesti o dvjema osvojenim zlatnim medaljama.

Svjetski prvaci postali su sedamnaestogodišnji osječki blizanci Anton i Patrik Lončarić u dvojcu bez kormilara, a najbolje na svijetu postale su i članice ženskog četverca bez kormilara, tinejdžerice, također blizanke Ivana i Josipa Jurković iz Vele Luke te Zagrepčanke Bruna Milinović i Izabela Krakić, pod vodstvom izbornika Aleksandra Vukojičića.

Nekoliko dana kasnije najboljom na svijetu, s nepunih 17 godina, postala je judašica iz Samobora Helena Vuković. Ona je zlatnu medalju osvojila u kategoriji preko 70 kilograma na Svjetskom kadetskom prvenstvu u Čileu, a veliki uspjeh mladih hrvatskih sportaša srebrnom medaljom zaokružila je mlada vaterpolska reprezentacija do 20 godina, pod vodstvom izbornika Nikice Gulina, na Svjetskom prvenstvu u vaterpolu za juniore održanom u Beogradu. Nacional je istražio što se krije iza značajnih uspjeha mladih koji se bave uglavnom manje popularnim sportovima te koliko Hrvatska putem svojih institucija brine o mladim sportašima.

Već 18 godina pri Hrvatskom olimpijskom odboru djeluje Odjel za istraživanje i unapređenje razvojnih programa čija je osnovna svrha individualan pristup svakoj kategoriji sportaša i pružanje potpore za postizanje vrhunskih rezultata.

“Najnoviji uspjesi mladih sportaša dokaz su da se u Hrvatskoj s njima sustavno radi, a to pokazuju njihovi vrhunski rezultati na europskom i svjetskom nivou”, kaže Neven Šavora, ravnatelj Odjela za razvoj HOO-a.

“Čak 90 posto hrvatskih sportaša koji osvajaju medalje su bili uključeni u naš razvojni program jer smo ih zajedničkim radom prepoznali kao sportaše koji će sustavnim radom doći do vrhunskih rezultata i na najbolji način prezentirati Hrvatsku. Naš je program za mlade sportaše podijeljen u tri kategorije. Prva je mlađa dobna kategorija za sportaše od 15 do 16 godina, u njoj je trenutačno 37 sportaša iz 17 sportova. HOO ih godišnje sponzorira sa 16 tisuća kuna, za drugu kategoriju od 17 do 19 godina godišnje izdvajamo 26 tisuća godišnje po sportašu, a u trećoj kategoriji su kvalitetni sportaši iznad 20 godina starosti i njihova je godišnja naknada 41.700 kuna. To su strogo namjenska sredstva predviđena za troškove priprema i natjecanja, korištenje sportskih objekata, opremu, razna medicinska testiranja i zdravstvenu skrb. U ove tri kategorije sredstva iz razvojnog programa koristi 180 mladih sportaša i svi koji su osvajali medalje na natjecanjima uključeni su u program. Sve kreće iz kluba u kojem sportaši treniraju pa u tom lancu slijedi Gradski sportski savez, potom županijski, nacionalni, a Odjel za razvoj HOO-a je na kraju. Zajedno određujemo koji će talentirani sportaši ući u razvojni program”, Nacionalu je rekao Neven Šavora.˝Krovna hrvatska sportska organizacija je Državni ured za sport na čijem je čelu državna tajnica Janica Kostelić. Ured je za ovu godinu na račun Hrvatskog olimpijskog odbora prebacio 133 milijuna kuna.

 

‘Rezultate imamo, očito se dobro radi s mladima koji znaju da uza sav trud nikada neće biti profesionalci ni zaraditi velik novac kao nogometaši ili košarkaši’, kaže Sanda Čorak

 

“To je nedovoljno novca za sustavan rad nacionalnih sportskih saveza u svim kategorijama, od najmlađih uzrasta do reprezentativaca”, kaže Sanda Čorak, potpredsjednica HOO-a i predsjednica Hrvatskog judo saveza.

“Naravno da su sada uvjeti puno bolji za mlade sportaše nego prije. To znam jer sam bila aktivna judašica te višestruka državna prvakinja. Vremena su se promijenila, nedostaje novca za financiranje trenera koji su temelj svih rezultata. Trener je onaj koji puno vremena provodi sa sportašima, on im je autoritet, pedagog i stručnjak čiji će rad na kraju donijeti vrhunske rezultate te privući u sport puno mladih ljudi. Rezultate imamo, očito se dobro radi s mladim ljudima koji znaju da uza sav trud nikada neće biti profesionalci niti zaraditi neki velik novac poput nogometaša ili košarkaša. Zato radimo na izradi Nacionalnog programa hrvatskog sporta koji bi poboljšao uvjete mladim sportašima. Moramo na državnom nivou urediti i financijske odnose. Nedavno je hrvatsku javnost sa svojim poreznim paradoksom upoznala bivša reprezentativka u streljaštvu Ana Kobilšek koja prima stipendiju za sportsku izvrsnost od 1500 kuna mjesečno. Kako je prekoračen iznos od dozvoljenih 15 tisuća kuna godišnje, njezini roditelji moraju Poreznoj upravi vratiti 5000 kuna poreza, što je paradoks. Imamo problema da se našim sportašima stipendija oporezuje iznad 1600 kuna neto, što isto nije u redu. Postoji niz stvari koje možemo poboljšati u sportu da bi mladi ljudi bili motiviraniji kada vide da država brine o njima i pomaže im”, Nacionalu je izjavila Sanda Čorak.

Nacionalovi se sugovornici slažu da su kvalitetni treneri ključna karika u stvaranju vrhunskih sportskih rezultata. Neven Šavora kaže da HOO financira sedamdesetak trenera, a Sportski savez Grada Zagreba, primjerice, na platnom popisu ima oko 400 trenera u osamdeset sportova. Važnost uloge trenera u vrhunskom sportu Nacionalu je opisao Osječanin Krešimir Ižaković koji je bio izbornik hrvatske veslačke reprezentacije, a zadnje dvije godine trenira svjetske juniorske prvake, braću Lončarić.

“Obično smo mi treneri na margini svih uspjeha. A moderni sport od trenera traži svakodnevno usavršavanje i praćenje svih trendova te izuzetnu pedagošku notu. Sportašima koje trenirate na natjecanjima ste i tata i mama. Anton i Patrik Lončarić su tek navršili sedamnaest godina, njihovi vršnjaci vise na računalima ili imaju samo školske obaveze, a dečki žive za veslanje 24 sata dnevno. Svakoga dana, znači sedam dana tjedno, treniraju oko 2 i pol sata i preveslaju Dravom između 16 i 24 kilometra. Znači, veslanje i škola. Upisali su treći razred osječke gimnazije i odlični su učenici – treba brinuti da ti mladi ljudi ne zapostave obrazovanje bez obzira na sportske uspjehe, jer od veslanja se sigurno neće obogatiti niti osigurati životnu egzistenciju. To su mladi ljudi koji lakše od starijih podliježu zamkama lažne medijske slave i to se može reflektirati na njihove rezultate. Kada su ih mediji prije nekoliko mjeseci ‘otkrili’ i proglasili nasljednicima braće Sinković, dečkima je malo slava udarila u glavu, opustili su se i ostvarili lošiji rezultat na Europskom prvenstvu. Srećom, brzo su se vratili u normalu i postali svjetski prvaci. U Čileu su bili jedini veslači, između stotinu vršnjaka iz cijelog svijeta, kojima sam ja kao trener oduzeo mobitele tih nekoliko dana dok je trajalo natjecanje. Znam da im nije ugodno, čak su ih neki veslači zafrkavali, ali sam im objasnio da je važno fokusirati se samo na natjecanje. Možete misliti što bi bilo da su imali mobitele. Zvali bi ih svi iz uže i šire rodbine, a dečki bi bili dodatno bespotrebno opterećeni”, ispričao je Nacionalu trener svjetskih juniorskih veslačkih prvaka.

Ižaković potvrđuje da su braća Lončarić korisnici razvojnog programa HOO-a kojima su plaćeni troškovi priprema i natjecanja, ali uvjeti u Osijeku daleko su od idealnih. Kao članovi kluba ‘Iktus’ treniraju u osječkom Veslačkom domu, zgradi izgrađenoj 1969. koja je predviđena za treninge dvadesetak veslača, a sada dvoranu koristi od 80 do 100 sportaša.

“Znam da HOO ne gradi dvorane pa je sve na gradu i županiji. Sada su braća Lončarić osječki ponos pa se nadam da će se dečkima poboljšati uvjeti treniranja. U veslačkom je sportu najvažnija i najskuplja stavka čamac. Na treninzima i natjecanjima koristimo klupske čamce koji su već dotrajali i koristi ih puno veslača pa su nam za Svjetsko prvenstvo u Čileu braća Martin i Valent Sinković posudili svoj čamac koji je skoro nov. Ne kažem da su Anton i Patrik postali svjetski prvaci samo zbog boljeg čamca, ali je to jedan od važnih faktora konačnog uspjeha. Cijena čamca je oko 15.000 eura i nadam se da Lončarići ubuduće neće morati posuđivati plovilo kojim će osvajati svjetska prvenstva”, zaključio je Ižaković. Korisnica razvojnog programa HOO-a je i Helena Vuković, svjetska juniorska prvakinja u judu u kategoriji preko 70 kg. Samoborka, članica kluba ‘Profectus’ uskoro će napuniti 17 godina, a judo je počela trenirati sa šest godina. Odlična je učenica i uskoro kreće u treći razred zagrebačke Gimnazije Lucija Vranjanina. Naglašava da joj je škola na prvom mjestu te da joj profesori, s obzirom na status sportašice, izlaze u susret kada mora izostati s nastave zbog natjecanja.

“I moja starija sestra Katarina Lucija trenira judo pa sam krenula njezinim stopama. Mama Anita i tata Vladimir su me pratili na sva natjecanja, pogotovo kada sam bila mlađa. I sada često idu sa mnom ako su bliže destinacije. Treniram svakodnevno i treninge usklađujem sa školskim obavezama. Kada je nastava prijepodne, ustajem u 6 sati, vozim se autobusom do škole, tamo sam do 14 sati, kući stižem oko 15 ili 16 sati, malo se odmorim i učim, a dan mi završava treningom koji je obično oko 20 sati i traje oko sat i pol. Slobodnog vremena uopće nemam, a sada kada su školski praznici uspijem pročitati neku knjigu”, ispričala je Helena.

Iako nam je mlada svjetska prvakinja rekla kako se ne žali na uvjete treniranja, priznala je da je u prostoru u kojem trenira “ljeti prevruće i zagušljivo, a zimi hladno”. Njezine riječi nam je potvrdio Hrvoje Lindi, glavni tajnik Hrvatskog judo saveza.

 

‘Treneri su na margini svih uspjeha, a moderni sport od trenera traži svakodnevno usavršavanje i praćenje trendova te pedagošku notu’, veli Krešimir Ižaković

 

“Helena je članica samoborskog kluba ‘Profectus’ i svjetska je prvakinja, a njezina je klupska kolegica Lara Cvjetko (16) koja je prije dva mjeseca u Litvi postala europska kadetska prvakinja u kategoriji do 57 kg. Imamo još jednu europsku kadetsku prvakinju, Solinjanku Anu Viktoriju Puljiz (15) koja je zlatnu medalju osvojila u kategoriji do 44 kg. Uglavnom, svjetska i europska prvakinja iz kluba ‘Profectus’, koje trenira Matija Frlić, u Samoboru treniraju u malim i zagušljivim prostorima zgrade bivše tvrtke za ventilacijske sustave. Nadam se da će ovi uspjesi potaknuti čelne ljude Samobora da judašicama i judašima koji svojim rezultatima uspješno predstavljaju Hrvatsku u svijetu pronađu neki adekvatniji prostor od postojećeg”, rekao je Lindi Nacionalu.

Malo tko zna da je Hrvatska u studenom prošle godine dobila svjetskog juniorskog prvaka u sportskom penjanju. Zagrepčanin Borna Čujić (20) u Kini je osvojio zlatnu medalju u sportu koji je ušao u obitelj olimpijskih sportova te će se u Tokiju 2020. naći uvršten u natjecanja u sklopu Olimpijskih igara. Dvadesetogodišnji Borna je ovih dana na seniorskom svjetskom prvenstvu u Münchenu. Nacional je razgovarao s njegovim ocem Borisom, penjačem i alpinistom.

“Borna je u trećoj kategoriji razvojnog programa HOO-a i godišnje ima pravo na pomoć u iznosu od 41.700 kuna, no to je kap u moru. Višednevna natjecanja su disperzirana po cijelom svijetu pa uglavnom ja financiram njegovu karijeru kao što sam to radio i prethodnih pet godina vodeći sina na brojna europska natjecanja. Oprema za slobodno penjanje nije skupa, ali su izuzetno skupi odlasci na natjecanja. Borna je odabrao bouldering, najtežu od tri discipline slobodnog penjanja, sporta kod nas malo poznatog, a kojim se u svijetu bavi 25 milijuna ljudi. Odličan je student i položio je sve ispite na prvoj godini zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, a svakodnevno trenira po tri sata u dvorani Fothia u jednom od velesajamskih paviljona. Slobodnog vremena gotovo i nema, a želja mu je, nakon osvojene titule svjetskog juniorskog prvaka, u Tokiju 2020. krenuti u borbu za olimpijsku medalju kako bi ljude u Hrvatskoj zainteresirao za bavljenje ovim zahtjevnim i atraktivnim sportom”, rekao je Boris Čujić. Može se tvrditi da se u Hrvatskoj na jednoj razini ipak vodi briga o mladim sportašima koji se odriču mnogih stvari kako bi bili uspješni u manje popularnim sportovima koji im neće osigurati životnu egzistenciju.

“Najveći problem hrvatskog sporta je infrastruktura. Imamo talentirane sportaše i vrhunske trenere, ali uvjeti za treninge i pripreme su često ispod svakog nivoa. Ali ni Hrvatski olimpijski odbor, a ni država ne grade sportske dvorane. To je u kompetenciji gradskih i županijskih sportskih saveza, a zapravo ovisi o volji političara. Sandra Perković i njezin trener Edis Elkasević po povratku iz Londona požalili su se da zimi treniraju vani, na izuzetno niskim temperaturama. Zagreb nema adekvatnu sportsku dvoranu iako se grade bazeni, a gradonačelnik Milan Bandić je već tri puta najavljivao gradnju atletske dvorane. Nadamo se da će ovoga puta to realizirati pa to možda bude i poticaj drugim političarima u manjim sredinama da pomognu mladima i osiguraju im nužne uvjete za postizanje vrhunskih sportskih rezultata”, izjavio je Nacionalu Neven Šavora, ravnatelj Razvojnog programa Hrvatskog olimpijskog odbora.

Komentiraj